Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1368/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji toga suda Roberti Pandža, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari 1. tužitelja EĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. tužitelja NĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koje oboje zastupa punomoćnica Ana Bukulin, odvjetnica u Zadru, Mihovila Klaića 9/II, protiv tuženog RĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa Ana Šinkić, odvjetnica u Zadru, Madijevaca 1, radi smetanja posjeda, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Zadru, poslovni broj Psp-71/2024 od 2. siječnja 2026., dana 3. srpnja 2026.,

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženog RĐ, kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Zadru, poslovni broj Psp-71/2024 od 2. siječnja 2026.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Rješenjem suda prvog stupnja odlučeno je:

„I. Utvrđuje se da je dana 29.07.2024. godine tuženik RĐ iz [adresa]. E [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], smetao tužitelje u posljednjem mirnom posjedu nekretnine i to posjedu dijela obiteljske kuće, sobe (koja se nalazi pored WC a), obiteljska kuća se nalazi u [adresa], u [adresa], na način da je promijenio bravu na ulaznim vratima sobe u obiteljskoj kući koja se nalazi na kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], zbog čega mu se zabranjuje takvo ili slično smetanje ubuduće i nalaže vratiti tužiteljima oduzeti posjed i uspostaviti prijašnje posjedovno stanje na način da osobno ili putem ovlaštene osobe izvođača - obrtnika vrati staru bravu s pripadajućim ključem ili u slučaju ove nemogućnosti, dati primjerak novoga ključa tužiteljima, sve pod prijetnjom novčanog kažnjavanja, u roku od 8 dana te se zabranjuje tuženiku svako buduće takvo ili slično smetanje odnosno uznemiravanje posjeda tužitelja na predmetnoj nekretnini.

II. Dužan je tuženik naknaditi tužiteljima trošak ovog postupka u iznosu od 731,18 EUR, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primijenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana. .“.

2. Protiv navedenog rješenja žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP). Predlaže pobijano rješenje preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno rješenje ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Zahtijeva i naknadu troška za sastavljanje žalbe po punomoćniku odvjetniku od 200 bodova.

3. Žalba tuženika nije osnovana.

4. Ispitivanjem pobijanog rješenja i postupka koji mu je prethodio, nisu utvrđene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti po čl. 365. st. 2. ZPP-a, u svezi s čl. 381. ZPP-a. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pobijano rješenje prvostupanjskog suda se može ispitati, izreka rješenja je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima rješenja, razlozi o svim odlučnim činjenicama važnima za donošenje odluke u ovom predmetu, jasni su i neproturječni, slijedom čega nisu osnovani žalbeni navodi kojima tuženik određeno ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

5. Predmet ovoga spora je zahtjev za pružanjem posjedovne zaštite koji tužitelji temelje na tvrdnji da su zajedno s tuženikom suvlasnici obiteljske kuće u [adresa], u [adresa]. te da je tuženik dana 29. srpnja 2024. samovlasno smetao tužitelje u posjedu jedne od spavaćih soba (soba do kupatila/wc) u obiteljskoj kući, na način da je navedenog dana u večernjim satima, promijenio bravu na vratima sobe i istu zaključao s novim ključem kojeg tužitelji ne posjeduju, nakon čega je napustio obiteljsku kuću i krenuo na put za Novi Sad, Srbija, na koji način je tužiteljima oduzeo pravo na posjed i pravo korištenja suvlasničkog dijela zajedničke imovine.

6. Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja ocjenjujući da su tužitelji bili u faktičnoj vlasti predmetne sobe koja se nalazi odmah uz wc (da su bili u njezinom suposjedu), odnosno da su je nesmetano koristili kada su htjeli (kada tuženik ne bi bio u kući, koju sobu je inače koristio tuženik kada bi sve stranke istovremeno boravile u kući), sve dok je predmetne prigode tuženik nije zaključao (nakon što je na vratima sobe promijenio bravu, a tužiteljima nije predao ključ od nove brave), čime je tužitelje potpuno isključio od dotadašnjeg suposjeda, temeljem čega je tužiteljima pružio suposjedovnu zaštitu primjenom odredbe čl. 21. i čl. 22. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, dalje: ZV) i riješio kao pod točkom I. izreke pobijanog rješenja.

7. U žalbenom stupnju postupka i dalje je sporno jesu li tužitelji bili u posjedu predmetne sobe, s obzirom na to da tuženik tvrdi da je između stranaka ovog spora, kao braće, dogovorom od 2008., predmetna kuća podijeljena na način da su između sebe točno odredili koja je čija soba, a koje prostorije su zajedničke, od kada je svatko koristio predmetnu nekretninu shodno tom dogovoru, po kojoj podjeli isključivi posjed na sobi koja je predmet ove tužbe ima tuženik, koji osporava tužiteljima faktičnu vlast nad tom sobom, s time da žalbenim navodima tuženik prigovara i utvrđenju suda prvog stupnja da je uistinu predmetnog dana koji tužitelji navode kao dan smetanja posjeda, promijenio bravu na vratima sobe, uz tvrdnju da je sobu zaključao, što je činio i ranije, a ključ sobe ostavio na za to dogovorenom mjestu u kući.

8. Iz rezultata provedenog prvostupanjskog postupka proizlazi:

- da su kao posjednici predmetne nekretnine upisane stranke ovoga postupka te RĐ N i KĐ,

- da je iza smrti KĐ, majke stranaka, doneseno rješenje o nasljeđivanju broj O-1592/2021 od 6. listopada 2021. te da su nasljednicima predmetne nekretnine proglašeni tužitelji i tuženik, svaki za po 1/3 dijela,

- da iz potvrde PU Zadarske, PP Zadar od 26. kolovoza 2024. proizlazi da je policija uredovala dana 29. srpnja 2024. na adresi [adresa]. u [adresa] te da su na mjestu događaja zatečeni ovdje tužitelji, kao i da je navedeno da je RĐ prilikom odlaska promijenio bravu na jednoj sobi te tužiteljima na taj način onemogućio korištenje zajedničke sobe, a sve temeljem prijave NĐ da im je brat zaključao vrata zajedničke kuće,

- da je pred istim sudom u tijeku parnični postupak broj Ps-1/23 pokrenut od strane ovdje tužitelja i sada pok. KĐ, protiv ČĐ radi iseljenja i predaje u posjed iz kuće na adresi [adresa]. u [adresa].

- da iz iskaza saslušanih stranaka, kao i iskaza saslušanih svjedoka (ČĐ, bivše supruge 1. tužitelja, JĐ, supruge tuženika, HĐ, kćeri 2. tužitelja, MĐ, pokćerke tuženika i ĆĐ, sina tuženika), posebno iskaza svjedokinje ČĐ, proizlazi da su stranke u kući u [adresa] u vrijeme kada su se sve istrovremeno u njoj nalazile, koristile točno određene sobe, odnosno znalo se koja je soba čija, ali da kada je samo neka od stranaka bila u kući, da su sve sobe bile otključane i nesmetano su se koristile po potrebi (do predmetnog smetanja),

- da su tužitelji predmetnu sobu (koja se nalazi odmah uz wc), nesmetano koristili kada su htjeli, sve dok je predmetne prigode tuženik nije zaključao,

- da sud ne prihvaća istinitim Iskaz tuženika u dijelu u kojem navodi da je predmetnu sobu uvijek zaključavao i da je ključ ostavljao u zdjelici pokraj mjesta gdje je bio telefon, o čemu da je i predmetne prigode obavijestio tužitelje (u kojem dijelu njegov iskaz nije uvjerljiv i nije u skladu s ostalim izvedenim dokazima),

- da iz iskaza HĐ, kćeri 2. tužitelja, koja je bila u kući 29. srpnja 2024., slijedi da je predmetne prigode soba bila zaključana i brava promijenjena, a da nije postojala nikakva zdjelica sa ključem pokraj telefona, a zbog čega je ona otišla spavati kod prijatelja,

- da je tuženik prvobitno u odgovoru na tužbu tvrdio da samo on ima posjed sobe do wc-a, da bi naknadno naveo da su tužitelji znali gdje je ključ od sobe i da im je predmetne prigode on javio gdje je ključ,

- da tužitelji svojim radnjama nisu pokazali volju da njihova faktična vlast nad predmetnom sobom prestane, odnosno sobu su htjeli koristiti i dalje po potrebi, kada tuženik ne bi bio u kući,

- da su se tužitelji ponašali kao suposjednici predmetne sobe te da niti tuženik nije imao prigovora na to, odnosno nikada tužiteljima (do spornog smetanja posjeda), nije branio da ju koriste, a znao je da ju koriste i u tome ih nije spriječavao (kada on n ije u kući),

- da je tuženik promijenio bravu na vratima predmetne sobe, a tužiteljima nije predao ključ od nove brave.

9. Prije svega je za ukazati da je u smislu odredbe čl. 441. ZPP -a, kao i u smislu čl. 22. st. 2. ZV-a, kod raspravljanja o tužbi radi smetanja posjeda isključeno raspravljati o pravu na posjed, pravnoj osnovi, savjesnosti ili nesavjesnosti posjeda ili o zahtjevima za naknadu štete, već se u takvim postupcima zaštita posjeda pruža prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, a raspravljan je se svodi isključivo na utvrđenje čina smetanja i posljednjeg stanja posjeda prije izvršenog smetanja. Sam čin smetanja posjeda je čin neke osobe kojim se dotadašnjem posjedniku oduzima posjed ili ga se uznemirava u posjedovanju, s time da je temeljno načelo posjedovne zaštite, da je samovlast zabranjena i da bez obzira kakav je posjed, da ga nitko nema pravo samovlasno smetati, ako i smatra da ima jače pravo na posjed, dok smetanje posjeda učinjeno činom koji nije samovlastan, ne daje pravo na posjedovnu zaštitu.

10. Po stavu ovoga suda, pravilno sud prvog stupnja na temelju naprijed utvrđenog činjeničnog stanja zaključuje da su tužitelji bili u (su)posjedu predmetne sobe, imjući u vidu da su ju uz znanje tuženika nesmetano, po potrebi koristili, kada tuženika nije bilo u kući (bez posebnog pitanja i traženja dozvole od tuženika), čime su tada (kada tuženika nije bilo u kući, kao predmetne prigode), imali faktičnu vlast nad njom, kao što pravilno zaključuje i to da je tuženik počinio smetanje (su)posjeda predmetne sobe, promjenom brave na njezinim vratima, čime je tužitelje potpuno isključio od dotadašnjeg suposjeda sobe i na taj način bitno ograničio u dotadašnjem načinu izvršavanja faktične vlasti nad njom (čl. 24. ZV-a).

11. Stoga, činjenica da između stranaka, kao braće koji su iza svojih roditelja naslijedili obiteljsku kuću u [adresa] (dio koje je i predmet spora), postoji određeni dogovor o načinu korištenja cijele kuće u vrijeme kada se svi istovremeno u kući nalaze, sama po sebi ne dovodi do zaključka o tome da je između stranaka izvršena realna dioba naslijeđene nekretnine, na način da bi tuženiku u toj podjeli pripalo isključivo pravo korištenja sobe koja je predmetom spora, niti je to tuženik ponuđenim dokazima uspio dokazati, jer iz svih iskaza svjedoka, pa tako i svjedoka - supruge tuženika, sina i pokćerke tuženika, proizlazi da su tužitelji tu sobu mogli koristiti neometano, po potrebi, bez pitanja tuženika, kada tuženika nije bilo u kući, pa se žalbeni prigovori tuženika da je bio u samostalnom, isključivom posjedu predmeta spora, ukazuju neosnovanima.

12. Pri tome, na pravilnost zaključka o počinjenom smetanju su bez utjecaja žalbeni navodi kojima tuženik osporava promjenu brave na vratima sporne sobe, uz tvrdnju da je na tu okolnost bilo nužno provesti uviđaj na licu mjesta (koji su tužitelji predložili i potom od njega odustali) i identificirati predmet spora (utvrditi postavljanje „novog“ cilindra), imajući u vidu da je temeljem izvedenih dokaza neupitmo utvrđeno da je tuženik zaključavanjem predmetne sobe ključem kojim tužitelji nisu raspolagali, tužitelje u potpunosti onemogućio u njezinom korištenju, naročito u okolnostima u kojima i sam tuženik u svom iskazu priznaje da je sobu zaključao, pri čemu tvrdnje o tome da je o mjestu gdje je ostavio ključ obavijestio tužitelje (o čemu također iskazuje u svom iskazu), nije dokazao, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, u kojem dijelu pravilno iskaz tuženika cijeni neuvjerljivim (u odgovoru na tužbu tvrdio je da samo on ima posjed sobe, potom je navodio da su tužitelji znali gdje je ključ od sobe, da bi u konačnome u svom iskazu naveo da je predmetne prigode tužiteljima on javio gdje je ključ od sobe, za što ne bi bilo potrebe ukoliko su tužitelji već od ranije znali gdje se ostavlja ključ od sobe, kako to pravilno primjećuje i sud prvog stupnja), u kojem dijelu i iskaze saslušanih svjedoka - supruge tuženika, sina i pokćerke tuženika, sud prvog stupnja također cijeni neuvjerljivima i usmjerenima prema uspjehu tuženika u ovome sporu, o čemu daje potrebna obrazloženja koja prihvaća i ovaj sud.

13. Pored navedenog, neosnovano tuženik žalbenim navodima prigovara ocjeni dokaza kako to čini sud prvog stupnja, pa tako i ocjeni iskaza saslušane svjedokinje JĐ, supruge tuženika, uz tvrdnju da je sud prvog stupnja iz iskaza navedene svjedokinje izveo krivi zaključak da su tužitelji bili u posjedu sporne sobe, imajući u vidu da je prvostupanjski sud temeljem svih izvedenih dokaza koje su predložile izvesti obje stranke, pa tako i saslušanjem svjedoka i stranaka (pa i navedene svjedokinje JĐ), pravilno zaključio o (su)posjedu tužitelja i o smetanju njihovog (su)posjeda (a ne samo na temelju iskaza navedene svjedokinje), koji zaključak žalbenim prigovorima tuženika nije doveden u sumnju. Svoja uvjerenja do kojih je došao temeljem izvedenih dokaza, prvostupanjski sud je opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima, koja uvjerenja, po stavu ovoga suda, suprotno žalbenim prigovorima tuženika, imaju pravnu i činjeničnu osnovu koju prihvaća i ovaj sud. To stoga što je sud prvog stupnja zaključak o posjedu predmetne sobe, donio na način da je sve izvedene dokaze, pa tako i iskaze saslušanih svjedoka i iskaze stranaka, prvotno ocijenio zasebno, a potom ih, dovodeći tako izvedene dokaze u međusobnu korelaciju, ocijenio u konačnome po slobodnom uvjerenju, koju ocjenu u potpunosti prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, pa tako i ocjenu, u onome bitnome, o vjerodostojnosti i uvjerljivosti iskaza saslušanih svjedoka koji su iskazivali o tome da su tužitelji bili u (su)posjedu sporne sobe na opisani način i da je tuženik zaključavanjem te sobe ključem kojim tužitelji nisu raspolagali, onemogućio tužiteljima njezino korištenje (na način na koji su je koristili do tada), koju vjerodostojnost tuženik nije uspio osporiti niti jednim izvedenim dokazom po njegovom prijedlogu, pa tako niti njegovim iskazom i tvrdnjom na koju se poziva i sada u žalbi „da je 2. tužitelj iskonstruirao čin smetanja zbog toga da se na tuženika izvrši pritisak kako bi isti sudjelovao skupa s tužiteljima u postupku iseljenja bivše supruge 1. tužitelja, svjedokinje ČĐ, iz stana koji se nalazi u sklopu predmetne kuće“, dok navodi tužitelja o počinjenom smetanju proizlaze i iz potvrde PU Zadarske, PP Zadar od 26. kolovoza 2024. kojom se potvrđuje da je policija uredovala dana 29. srpnja 2024. na adresi [adresa]. u [adresa] po prijavi 2. tužitelja, te da su na mjestu događaja zatečeni tužitelji koji su naveli da je tuženik prilikom odlaska promijenio bravu na jednoj sobi te im na taj način onemogućio korištenje zajedničke sobe, dok to što je u potvrdi navedeno da je u prijavi 2. tužitelj naveo da mu je brat zaključao vrata zajedničke kuće (a ne konkretno predmetne sobe), nije od odlučnog značaja u odnosu na preostale činjenice koje proizlaze iz navedene potvrde, koje ni u čemu nisu u suprotnosti (u onome bitnome), s preostalim izvedenim dokazima i s iskazima stranaka.

14. Utoliko su bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke sve preostale žalbene tvrdnje tuženika kojima prigovara da je sud prvog stupnja na temelju izvedenih dokaza izveo pogrešan zaključak o (su)posjedu sporne sobe od strane tužitelja. Sud prvog stupnja je, po ocjeni ovoga suda, tijekom postupka raspravio sva sporna pitanja i ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke te je na temelju izvedenih dokaza i njihove pravilne ocjene u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje koje je odlučno za ocjenu osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva.

15. Pri tome, činjenica da je prije utuženja predmetna soba otključana, temeljem čega tuženik tvrdi da tužitelji nemaju pravni interes za vođenje postupka, za odgovoriti je da u situaciji kada je po prvostupanjskom sudu pravilno utvrđeno da su tužitelji (su)posjednici prijepora te da ih je tuženik smetao u tom (su)posjedu (na prethodno opisani način), da tada tužiteljima pripada pravo na posjedovnu zaštitu na način kako je to određeno usvajanjem tužbenog zahtjeva, imajući u vidu da tuženik niti ne tvrdi da bi tužitelji raspolagali primjerkom ključeva novopostavljene brave, dok u odnosu na ključ za koji je tvrdio da ga je ostavljao „na mjestu pored telefona“, jasno daje do znanja (i tijekom postupka, ali isto tako i sada u žalbi), da ga je ostavljao samo iz razloga da bi bio dostupan radi sprečavanja eventualne štete, dakle, ne iz razloga da bi tužitelji njime mogli slobodno raspolagati za potrebe korištenja sporne sobe, iz čega slijedi da samom činjenicom da je predmetna soba otključana, nije uspostavljeno prijašnje posjedovno stanje, tako da tužiteljima u tom dijelu i nadalje pripada pravo na zatraženu posjedovnu zaštitu.

16. Dakle, pravilno je prvostupanjski sud, uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, ocijenio da su tužitelj posljednji mirni (su)posjed predmeta spora (aktivnu legitimaciju), pa kako je pravilno utvrdio i to da je tuženik na naprijed opisani način počinio smetanje (su)posjeda (na način da je kao suposjednik predmetne sobe, promjenom brave, odnosno njezinim zaključavanjem ključem kojim tužitelji ne raspolažu), isključio tužitelje iz toga suposjeda,, valjalo je osnovom tako utvrđenog činjeničnog stanja, koje u potunosti prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, primjenom odredbi ZV-a na koje se pravilno pozvao i sud prvog stupnja, a pored njih i primjenom odredbe čl. 24. ZV-a (koja regulira zaštitu suposjeda), temeljem odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a, žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i prvostupanjsku odluku potvrditi te riješiti kao u izreci ove odluke pod točkom I.

17. Pravilna je i odluka o troškovima parničnog postupka, koje troškove je sud prvog stupnja pravilno donio osnovom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP -a, pri čemu u odnosu na paušalno iznesene žalbene navode kojima tuženik prigovara pravilnosti odluke o troškovima postupka, valja reći da u skladu s odredbom čl. 365. st. 2. ZPP-a, drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, slijedom čega je valjalo potvrditi i odluku o troškovima postupka.

18. Tuženiku nije dosuđen trošak nastao podnošenjem pravnog lijeka jer je njegova žalba neosnovana (čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a), slijedom čega je odlučeno kao pod točkom II. izreke ove odluke.

19. Slijedom svega iznesenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 3. srpnja 2026.

Sutkinja:

Roberta Pandža