REPUBLIKA HRVATSKA

Poslovni broj: Usž-368/2026-3

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Mirjane Čačić, predsjednice vijeća, Vlaha Bassegli Gozze i Ane Berlengi Fellner, članova vijeća te više sudske savjetnice – specijalistice Ivane Mamić Vuković, kao zapisničarke, u upravnom sporu I tužitelja OO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i II tužitelja AO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koje zastupa opunomoćenik Srđan Brajević, odvjetnik u Splitu, Smiljanićeva 2/I, protiv tuženika Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine, u Zagrebu, Ulica Republike Austrije 20, OIB: 95093210687, radi izdavanja rješenja o izvedenom stanju, odlučujući o žalbi I i II tužitelja, izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-1677/2025-12 od 17. listopada 2025., na sjednici vijeća održanoj 2. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-1677/2025-12, od 17. listopada 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbenog dijela ovog upravnog spora.

Obrazloženje

1. Rješenjem Splitsko-dalmatinske županije, Grada Splita, Upravnog odjela za urbanizam i izgradnju, Odsjeka za izdavanje akata prostornog uređenja i gradnje KLASA: UP/I-361-03/13-04/8604, URBROJ: 2181/01-03-02/8-22-5 od 11. siječnja 2023. (u daljnjem tekstu: Prvostupanjsko rješenje), odbijen je zahtjev tužitelja za izdavanjem rješenja o izvedenom stanju za nezakonito izgrađenu zgradu izvedenu na katastarskoj čestici broj [katastarska čestica] katastarske općine [katastarska općina].

1.1. Rješenjem Republike Hrvatske, Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine KLASA: UP/II-361-05/23-26/117, URBROJ: 531-03-4- 24-2 od 18. ožujka 2024. godine, odbijena je žalba tužitelja , izjavljena protiv Prvostupanjskog rješenja, uz obrazloženje tuženika da se predmetna zgrada za koju se ozakonjenje traži, prema važećem Generalnom urbanističkom planu (GUP) Grada Splita, nalazi izvan građevinskog područja, u zoni javnih zelenih površina oznake "PŠ

– Park šuma Marjan", iz kojeg razloga i temeljem članka 6. stavka 1. podstavka 1. Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama , postoji apsolutna zapreka (eliminacijski kriterij) za njeno ozakonjenje.

1.2. Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje osporenog rješenja te odbijen zahtjev za naknadu troškova spora, uz obrazloženje kako je predmetna zgrada nelegalno izgrađena, budući da postoje odstupanja od ranije pravomoćne građevinske dozvole, izdane 2002. godine, a koja okolnost je utvrđena usporedbom snimke izvedenog stanja iz 2018. godine s glavnim projektom te da se ista nalazi u zoni u kojoj je ozakonjenje zakonom isključeno.

2. Tužitelji u svojoj žalbi pobijaju navedenu presudu iz svih razloga propisanih člankom 126. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24. - dalje u tekstu ZUS), ističući kako su za predmetnu gradnju ishodili pravomoćnu građevinsku dozvolu te da su nakon toga pristupili gradnji, uz tek manja odstupanja. Smatraju da su navedenom dozvolom stekli "legitimna očekivanja" i "stečena prava" zaštićena člankom 48. Ustava Republike Hrvatske i člankom 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Mišljenja su da Grad Split nije imao na zakonu utemeljenu mogućnost naknadne prenamjene izgrađenog građevinskog zemljišta u zonu park-šume. I bez obzira na navedeno ukazuju kako su u postupku koji je prethodio osporenom rješenju pogrešno ocjenjeni dokazi, konkretno korištenje digitalne ortofoto karte iz 2019 - 2020. godine, smatrajući kako ta karta relevantno stanje ne prikazuje točno te da se ista ne može smatrati javnom ispravom, posebno imajući na umu da je objekt koji se želi legalizirati ucrtan u katastarski plan. Iz ovog zaključuju kako je upravo u cilju utvrđenja da li se njihova nekretnina nalazi u posebnom području bilo potrebno provesti geodetsko vještačenje, a što je prvostupanjski upravni sud propustio učiniti i čime im je povrijedio pravo na pravično suđenje. Predlažu da Sud uvaži podnesenu žalbu i poništi pobijanu presudu, kao i osporeno rješenje, uz naknadu troškova provedenog upravnog spora.

3. Tuženik, iako uredno pozvan rješenjem prvostupanjskog upravnog suda od 25. studenoga 2025., do dana odluke u ovom predmetu odgovor na žalbu nije dostavio.

4. Žalba nije osnovana.

5. Uvodno Sud ukazuje kako je člankom 126. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24. - u daljnjem tekstu ZUS), propisano da protiv presude upravnog suda stranke mogu izjaviti žalbu zbog bitne povrede odredaba upravnog spora, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava, dok je člankom 134. stavkom 1. ZUS -a propisano da Visoki upravni sud ispituje prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi.

6. Cijeneći citirana procesna zakonska određenja Sud nalazi da se osporena presuda prvostupanjskog upravnog suda ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj člankom 126. stavkom 1. ZUS-a, iz razloga na koje se tužitelji pozivaju u svojoj žalbi. To stoga jer je, prema podacima spisa, postupak prije donošenja osporene odluke proveden sukladno odredbama ZUS-a, dok je prvostupanjski upravni sud presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u postupku donošenja pojedinačne odluke javnopravnog tijela, kao i tijekom upravnog spora te je osnovano ocijenio zakonitim rješenje tuženika, pri čemu je za takvu svoju odluku naveo jasne i dostatno obrazložene razloge koje prihvaća i ovaj Sud.

7. Razmatrajući suprotstavljene stavove stranaka, Sud nalazi kako polazno nije sporno da je zgrada koja je predmet postupka ozakonjenja izgrađena na katastarskoj čestici broj [katastarska čestica] katastarske općine [katastarska općina]. Nije sporno ni da su tužitelji podnijeli zahtjev za ozakonjenje nelegalne gradnje temeljem Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama (Narodne novine, broj 86/12., 143/13., 65/17. i 14/19. - u daljnjem tekstu Zakon) te da su takav zahtjev podnijeli zbog „neznatnog“ odstupanja u gradnji u odnosu na ranije izdanu pravomoćnu građevinsku dozvolu. Iz navedenog Sud nalazi kako se u ovom predmetu spor formira oko ostalih okolnosti i to u odnosu na zakonitost primjene članka 6. stavka 1. podstavka 1. navedenog Zakona, na točnost utvrđenja činjeničnog stanja u odnosu na položaj nekretnine u odnosu na zaštićenu površinu te konačno i u odnosu na pravno pitanje da li se naknadnom izmjenom prostorno - planske dokumentacije ukidaju ranije stečena prava i djeluje protivno legitimnim očekivanjima tužitelja.

8. Člankom 5. stavkom 1. Zakona propisano je da se ozakonjuje nezakonito izgrađena zgrada koja je izgrađena u skladu s prostornim planom te zgrada koja je izgrađena protivno tom planu, ako njezino ozakonjenje nije isključeno člankom 6. istog Zakona.

8.1. Člankom 6. stavkom 1. podstavkom 1. Zakona određeno je da se nezakonito izgrađena zgrada ne može ozakoniti ako se nalazi na području koje je prostornim planom uređenja ili generalnim urbanističkim planom, koji važi na dan stupanja na snagu Zakona, odnosno na dan podnošenja zahtjeva, određeno kao površina izvan građevinskog područja u nacionalnom parku, parku prirode, regionalnom parku, park- šumi, strogom rezervatu i slično, osim zgrade izgrađene u skladu s prostornim planom i zgrade izgrađene unutar tradicijske naseobine određene prostornim planom.

9. Iz citiranih zakonskih odredbi jasno slijedi kako ne postoji mogućnost ozakonjenja zgrade, kada se ono temeljem specijalnog propisa isključuje zbog okolnosti da se zgrada koja se želi ozakoniti nalazi na površini izvan građevinskog područja u park-šumi.

10. Slijedom navedenog Sud nalazi kako su rješenja javnopravnih tijela, kao i sudska presuda, utemeljeni u stavu da se već i u trenutku donošenja Zakona, kao i u trenutku podnošenja zahtjeva u postupku koji je prethodio osporenom rješenju, predmetna zgrada nalazi u granicama obuhvata GUP-a Grada Splita, izvan građevinskog područja, u zoni javnih zelenih površina, Park šuma Marjan.

11. Sud ne nalazi da bi tužitelji tijekom upravnog spora uopće tvrdili suprotno utvrđenjima iz točke 10. obrazloženja ove presude te uvidom u njihovu tužbu od 22. svibnja 2024., u njihove podneske tijekom upravnog spora, kao i u njihove navode sa rasprave održane 7. veljače 2025. ne nalazi dokazne prijedloge usmjerene na utvrđenje suprotnog činjeničnog stanja.

12. S tim u vezi Sud polazno ukazuje na članak 130. stavak 3. ZUS-a, a kojim je propisano da se u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice. Budući da tužitelji tek u žalbi navode kako je predmetna zgrada izvan zaštićenog područja i iz kojeg razloga prvostupanjski upravni sud takav prigovor i nije otklanjao, niti ga uostalom mogao otkloniti, ovaj Sud zaključuje kako nema procesnu mogućnost istog razmatrati. Iz istog razloga Sud nema mogućnost ni donositi odluku o osnovanosti dokaznog prijedloga za provođenjem geodetskog vještačenja, a koji prijedlog u prvostupanjskom dijelu upravnog spora i nije bilo postavljen.

13. Bez obzira na navedenu procesnu nemogućnost, Sud navodi kako je prvostupanjski upravni sud, sukladno članku 49. stavka 5. ZUS-a, slobodan utvrđivati činjenice temeljem svih raspoloživih dokaznih sredstava te nije vezan isključivo uz javne isprave. Stoga se odlučna činjenica mogla i može utvrditi iz raspoložive prostorno

- planske dokumentacije, odnosno i iz ortofoto prikaza. Iz ove okolnosti slijedi kako je u provedenom prvostupanjskom sporu dostatno utvrđeno kako se predmetna gradnja nalazi na području na kojem je specijalnom odredbom zakona onemogućena legalizacija objekata, iz kojeg razloga Sud prvostupanjsku presudu ocjenjuje zakonitom.

14. Vezano uz prigovore tužitelja Sud navodi kako je na iste uglavnom odgovoreno sadržajem obrazloženja ove odluke, ipak cjelovito otklanjajući prigovore tužitelja i u dijelu ocjene zakonitosti općeg propisa, odnosno Generalnog urbanističkog plana Grada Splita, Sud nalazi kako je u svojoj presudi, poslovni broj Usoz-159/2023-8 od 31. ožujka 2025., jasno odredio da jedinica lokalne samouprave ima zakonsko ovlaštenje mijenjati namjenu prostora te da su, sukladno odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, javnopravna tijela dužna primijeniti prostorni plan koji je na snazi u vrijeme odlučivanja o zahtjevu za izdavanje rješenja o izvedenom stanju, a ne plan koji je važio u vrijeme početka gradnje.

15. U odnosu na prigovor stjecanja legitimnih očekivanja i prava Sud navodi kako se ta očekivanja, odnosno i prava stječu isključivo konzumacijom valjanih dozvola, a ne golom činjenicom posjedovanja zemljišta koje je nekada bilo u građevinskoj zoni. Budući da i nije sporno da su tužitelji gradili protivno parametrima iz građevinske dozvole, a čime je ta gradnja postala nezakonito izgrađena zgrada u smislu članka 2. Zakona, Sud nalazi da ne postoji osnovanost uspostave legitimnog očekivanja ili stečeno pravo, budući da se takvo očekivanje i takvo pravo ne može steći djelovanjem protivnim propisima, u ovom slučaju građenjem protivnim izdanoj dozvoli.

16. U odnosu na povredu konvencijskih prava Sud navodi kako države imaju široku marginu prosudbe u pitanjima prostornog uređenja i zaštite okoliša, posebice pri zaštiti vrijednih područja kao što su park-šume i zelene zone od javnog interesa te da ne postoji ustavno ili konvencijsko pravo na naknadno ozakonjenje nezakonite gradnje u zaštićenim zonama prirode.

17. S obzirom na zahtjev tužitelja za naknadom troškova ovog upravnog spora, specificiranog na ročištu održanom 19. rujna 2025., odnosno i u njihovoj žalbi, Sud navodi kako je isti utemeljen na članku 144. i pod pretpostavkom ostvarenja uvjeta iz članka 147. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima. Budući je sukladno članka 147. stavku 1. Zakona propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora i imajući na umu kako je točkom I izreke ove presude odbijena njihova žalba izjavljena protiv presude kojom je odbijen njihov tužbeni zahtjev i potvrđeno rješenje tuženika, Sud zaključuje kako su tužitelji ovaj upravni spor izgubili te su tada u obvezi snositi sve njegove izdatke pa posljedično i troškove vlastitog zastupanja. Iz istih razloga, jer tužitelji nisu uspjeli u žalbenom dijelu ovog upravnog spora, valjalo je odbiti i njihov zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe. Stoga je odlučeno kao u točki II izreke ove presude.

18. Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 135. stavka 1. i članka 147. stavka 1. ZUS-a, odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 2. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Mirjana Čačić