REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.br.: P-276/2026-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ireni Šafar, u pravnoj stvari tužitelja MH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koga zastupa punomoćnik Branka Štajduhar, odvjetnik, protiv tuženika Addiko Bank dioničko društvo, Zagreb, Slavonska avenija 8, OIB: 14036333877 koga zastupa punomoćnik Branko Bulat, odvjetnik, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 21. svibnja 2025. godine u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužiteljice i odsutnosti tuženika, temeljem čl. 335 st. 4 Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/91, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje ZPP) dana 2. srpnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba čl. 9. Ugovora o kreditu broj: 016-2420/2005 od dana 14. studenog 2005., koja glasi: „… Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo u suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.“.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank dioničko društvo, Zagreb, Slavonska avenija 8, OIB: 14036333877, isplatiti tužitelju MH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], novčani iznos od 66,36 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama počev od 13. rujna 2011. do isplate, po kamatnoj stopi koja je od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. propisana čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, do dana 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Addiko Bank dioničko društvo, Zagreb, Slavonska avenija 8, OIB: 14036333877 da tužitelju MH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime parničnog troška isplati iznos od 829,64 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 2. srpnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 14. studenog 2005. sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu broj 016-240/2005, prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 26.993,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja na rok od 6 godina. Odredbom čl. 9 ugovoreno je da tužitelj može otplatiti kredit jednokratno prije ugovorenog roka uz suglasnost i uvjete koje odredi kreditor. Tužitelju je naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 66,36 eura dana 13. rujna 2011. sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor. Tuženik nije prethodno a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se oni sastoje niti zašto je određena naknada u tom iznosu, što navedenu obvezu tužitelja čini u potpunosti neodređenom i posljedično nepoštenom i ništetnom prema odredbi čl. 269 i 270 te čl. 322 Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj navodi da sporna odredba u potpunosti odgovara pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako je to definirano u čl. 81 st. 1 i st. 2 i čl. 82 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) jer se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom standardiziranom obrascu ugovora unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane. Tužitelj se poziva i na sudsku praksu Europskog suda te na odredbu čl. 1111 i čl. 1115 ZOO-a temeljem kojeg tuženik tužitelju utuženi iznos treba vratiti sa zakonskom zateznom kamatom kako to zahtjeva tužitelj iz razloga što je tuženik nepošteni stjecatelj. Nezakonitim i nepoštenim ugovornim odredbama tuženik je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem nije mogao utjecati na unaprijed pripremljeni sadržaj ugovora o kojem se nije pojedinačno pregovaralo. Isto tako u ugovoru nije bilo navedeno u kojem iznosu će se obračunati sporna naknada. Slijedom toga tužitelj predlaže da sud donese presudu kako je to utvrđeno u točki I i II izreke ove presude te da naloži tuženiku da tužitelju plati trošak parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate sve u roku od 15 dana.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov tužbenog zahtjeva, visina nije sporna. Osporava da se navedena odredba ima smatrati nepoštenom i ništetnom. Tuženik osporava potrošačko svojstvo tužitelja. Iznosi opsežno svoje stajalište vezano uz ništetnost odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita te tako navodi da je sporna odredba jasno i razumljivo sastavljena te da je tužitelj mogao procijeniti ekonomske i pravne posljedice koje iz sporne odredbe za njega proizlaze. Spornom odredbom se na nedvojben način predviđa pravo tuženika i obveza tužitelja jednokratno podmiriti troškove naknade za prijevremenu otplatu kredita a tužitelj je u trenutku sklapanja ugovora znao da će morati platiti naknadu i to u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora. Mišljenja je da sporna ugovorna odredba nije bila nejasna ili nerazumljiva, da naplata te naknade za prijevremenu otplatu kredita nije zabranjena niti jednim propisom koji se može primijeniti na ugovorni odnos među strankama. Ista nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ni moralu društva te nema razloga da se ocjeni nepoštenom u smislu odredaba Zakona o obveznim odnosima niti kojeg drugog zakona. Navodi da je tužitelj u odnosu na svaku ugovornu odredbu pa tako i spornu ugovornu odredbu imao stvarnu mogućnost utjecaja odnosno pregovarati o njezinom sadržaju, a radnik tuženika pojasnio je tužitelju značenje sporne ugovorne odredbe. Ukoliko bi se utvrdilo da se o spornoj odredbi nije pregovaralo navedeno još uvijek ne znači da je ugovorna odredba nepoštena s obzirom da se za njezinu eventualnu nepoštenost moraju ispuniti i daljnji zahtjevi a to su neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana koja mora biti znatna i postojati na strani potrošača, suprotno savjesnosti i poštenju. Protivi se dijelu tužbenog zahtjeva u kojem tužitelj predlaže da mu se dosude zakonske zatezne kamate na utuženi iznos prije podnošenja tužbe, prigovara VPS-u. Slijedom svega izloženog predlaže da sud tužitelja odbije s tužbom i tužbenim zahtjevom u cijelosti.

3. U provedenom postupku izvršen je uvid i pročitano je Ugovor o krditu (list 6 do 12 spisa), pregled prometa (list 23 do 30 spisa), potvrda tuženika (list 31 spisa), odluka o naknadama za usluge tuženika (list 49 do 53 spisa i 54 do 82 spisa), saslušan je tužitelj kao stranka (list 271 spisa).

4. Cijeneći rezultate provedenog postupka, u skladu s čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 9 Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka dana 24. studenog 2005. godine kojom je određeno zaračunavanje naknade za prijevremenu otplatu kredita sukladno određenom aktu kreditora.

6. Sporno je da li je ta ugovorna odredba temeljem koje je tužitelju uskraćen iznos za prijevremenu otplatu kredita od 66,36 eura dana 13. rujna 2011. godine nepoštena i ništetna, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, sve u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te posljedično tome pravo tužitelja na isplatu utuženog iznosa a ta visina nije sporna.

7. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije.

8. Na ročištu 21. svibnja 2025. godine saslušan je tužitelj kao stranka te je naveo da je kredit podigao u svrhu kupnje vozila, da je to bio unaprijed pripremljen tipski ugovor s odredbama o naknadama te koje nije mogao izbjeći a kod prijevremene otplate o naknadi nije mogao pregovarati jer je bila uvjet za zatvaranje kredita te mu nitko nije objasnio na strani tuženika ni kod podizanja, ni kod zatvaranja kredita o parametrima i razlozima predmetne naplate. Dakle iz iskaza tužitelja proizlazi, koji je iskren i životno logičan, da očito nije bilo pregovora o spornoj odredbi, da mu nitko od službenika banke nije objasnio u koju svrhu se ta naknada plaća, a za visinu je saznao tek kod prijevremene otplate kredita.

9. U ocjeni osnovanosti tuženog zahtjeva ovaj sud prihvaća kao osnovane navode tužitelja vezano uz ništetnost odredbe ugovora o kreditu o plaćanju naknade za prijevremenu otplatu kredita.

10. U vrijeme zaključenja ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine sa izmjenama koji odredbom čl. 81 st. 1 propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača dok je u stavku 2 propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj osobito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. U st. 3 istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca dok je u st. 4 propisano da ako trgovac tvrdi da se radi o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Sukladno odredbi čl. 84 Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive dok je odredbom čl. 87 st. 1 citiranog Zakona predviđeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava. U odnosu na navode tuženika da se radi o odredbama koje su jasne lako razumljive i uočljive, treba navesti da je tužitelj potrošač odnosno fizička osoba koja je Ugovor o kreditu sklopio u svrhu kupnje vozila te da o odredbama ugovora nije bilo pregovaranja a posebno ne o spornoj odredbi citiranog ugovora. S obzirom da je tužitelj temeljem čl. 9 predmetnog Ugovora platio tuženiku jednokratnu naknadu za prijevremenu otplatu kredita, time da tuženik nije objasnio u koju svrhu se ta naknada naplaćuje, od čega se sastoje troškovi, itd., očito je da je ta odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja iz čega proizlazi da je navedena odredba ništetna sukladno odredbi čl. 81 st. 1 citiranog Zakona jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu citiranog Zakona. Citirana odredba ugovora o kreditu na koju tužitelj nije mogao utjecati, već je tuženik taj koji je odlučio o toj odredbi i stavio tužitelja u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora. I odredbom čl. 3 st. 1 Direktive 93/13/EEZ propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora. Prema odredbi čl. 5 iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

11. Slijedom toga ovaj sud prihvaća navode tužitelja o ništetnosti jednokratne naknade za prijevremenu obradu kredita, točnije tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, nalazi utvrđenim da se radi o standardnoj odnosno tipskoj ugovornoj odredbi, da u Ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoji predmetna naknada niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu što je dovelo da takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu obveza na štetu potrošača te je iz svih navedenih razloga takva ugovorena naknada ništetna ugovorna odredba te daje pravo tužitelju da zahtjeva isplatu iznosa od 66,36 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13. rujna 2011. do isplate (čl. 1111 i čl. 1115 ZOO-a). Dakle, nije osnovan prigovor tuženika vezan uz zatraženu zakonsku zateznu kamatu prije podnošenja tužbe iz razloga što je tuženik nepošteni stjecatelj. Visina plaćene naknade među strankama nije bila sporna. Nesavjesnost tuženika proizlazi iz činjenice da je unaprijed formulirani tekst ugovora u kojem odredbe o predmetnoj naknadi nisu bile jasne niti obrazložene tuženik iskoristio da naplati više od onoga što je stvarno smio naplatiti.

12. Tuženik neosnovano prigovara VPS-u koji je tužitelj postavio na iznos od 1.328,00 eura i 66,36 euro. Tužitelj je postavio tužbeni zahtjev na utvrđenje te isplatu predmetnog iznosa. VPS je postavio sukladno odredbi čl. 37 st. 1 ZPP-a koji propisuje da ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, VPS se određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva. Dakle, tužitelj je odredio VPS uzimajući u obzir postojanje deklaratornog i kondenmnatornog zahtjeva te je odlučeno kao u izreci pod I i II.

13. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP i odredbi čl. 155 ZPP, a odnosi se na trošak zastupanja tužitelja i tuženika po punomoćniku odvjetniku prema OT, VPS te uspjehu tužitelja i tuženika u sporu.

14. Sud je tužitelju priznao trošak za sastav tužbe prema Tbr. 7 točka 1 – 200,00 eura, za sastav podneska 16.4.2025. prema tbr. 8 točka 1 – 200,00 eura, zastupanje na ročištu 21.5.2026. prema tbr. 9 točka 1 – 200,00 eura, što ukupno iznosi 600,00 eura, koje treba uvećati za 25 % PDV ili 150,00 eura, trošak pristojbe na tužbu 26,55 eura i presudu 53,09 eura, pa priznati trošak iznosi 829,64 eura. Sud je tužitelju priznao kamatu na parnični trošak prema odredbi čl. 30 Ovršnog zakona, te je odlučeno kao u izreci pod III.

U Zagrebu, 2. srpnja 2026. godine

Sudac:

Irena Šafar

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo na žalbu u roku od 15 dana od dana zaprimanja prijepisa iste. Žalba se podnosi putem ovog suda na županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.