Baza je ažurirana 20.07.2025.
zaključno sa NN 78/25
EU 2024/2679
1
Poslovni broj 34 Gž R-221/2022-2
Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj 34 Gž R-221/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u Vijeću sutkinja Nike Grospić Ivasović, predsjednice, Slavice Garac, izvjestiteljice i članice, Diane Preglej, članice, u pravnoj stvari tužitelja D. N. /OIB:…/ iz P., protiv tuženice Republike Hrvatske /OIB:…/ koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Čakovcu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj Pr-648/2021-10 od 5. listopada 2021., na sjednici održanoj 13. veljače 2024.,
p r e s u d i o j e
Preinačuje se presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj Pr-648/2021-10 od 5. listopada 2021. i sudi:
Nalaže se tuženici isplatiti tužitelju iznos od 1.985,53 eura[1] na ime naknade imovinske štete koju čine naknade troškova prijevoza za dolazak na posao i odlazak s posla u razdoblje od 1. travnja 2016. do 31. siječnja 2018. sa zateznim kamatama tekućim na iznos od:
- 90,25 eura od 15. svibnja 2016.;
- 90,25 eura od 15. lipnja 2016.;
- 90,25 eura od 15. srpnja 2016.;
- 90,25 eura od 15. kolovoza 2016.;
- 90,25 eura od 15. rujna 2016.;
- 90,25 eura od 15. listopada 2016.;
- 90,25 eura od 15. studenog 2016.;
- 90,25 eura od 15. prosinca 2016.;
- 90,25 eura od 15. siječnja 2017.;
- 90,25 eura od 15. veljače 2017.;
- 90,25 eura od 15. ožujka 2017.;
- 90,25 eura od 15. travnja 2017.;
- 90,25 eura od 15. svibnja 2017.;
- 90,25 eura od 15. lipnja 2017.;
- 90,25 eura od 15. srpnja 2017.;
- 90,25 eura od 15. kolovoza 2017.;
- 90,25 eura od 15. rujna 2017.;
- 90,25 eura od 15. listopada 2017.;
- 90,25 eura od 15. studenog 2017.;
- 90,25 eura od 15. prosinca 2017.;
- 90,25 eura od 15. siječnja 2018.;
- 90,25 eura od 15. veljače 2018., sve do isplate,
po stopi koja se do 30. prosinca 2022. određivala za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određivala za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotnih poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
Odbija se zahtjev tuženice za naknadu parničnih troškova u iznosu od 1.459,95 eura / 11.000,00 kuna.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom je presudom odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 14.960,00 kuna na ime naknade prijevoza za dolazak na posao i odlazak sa posla u razdoblje od 1. travnja 2016. do 31. siječnja 2018. sa zateznim kamatama tekućim na iznos od 680,00 kuna od 15. svibnja 2016.; 680,00 kuna od 15. lipnja 2016.; 680,00 kuna od 15. srpnja 2016.; 680,00 kuna od 15. kolovoza 2016.; 680,00 kuna od 15. rujna 2016.; 680,00 kuna od 15. listopada 2016.; 680,00 kuna od 15. studenog 2016.; 680,00 kuna od 15. prosinca 2016.; 680,00 kuna od 15. siječnja 2017.; 680,00 kuna od 15. veljače 2017.; 680,00 kuna od 15. ožujka 2017.; 680,00 kuna od 15. travnja 2017.; 680,00 kuna od 15. svibnja 2017.; 680,00 kuna od 15. lipnja 2017.; 680,00 kuna od 15. srpnja 2017.; 680,00 kuna od 15. kolovoza 2017.; 680,00 kuna od 15. rujna 2017.; 680,00 kuna od 15. listopada 2017.; 680,00 kuna od 15. studenog 2017.; 680,00 kuna od 15. prosinca 2017.; 680,00 kuna od 15. siječnja 2018.; 680,00 kuna od 15. veljače 2018., sve do isplate i naknadu parničnih troškova (stavak I. izreke) i naloženo tužitelju naknaditi tuženici parnične troškove u iznosu od 11.000,00 kuna (stavak II. izreke).
2. Protiv presude žali se tužitelj pozivom na žalbene razloge iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008. - ispravak, 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 28/2013., 89/2014. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022., u daljnjem tekstu: ZPP-a).
2.1. Tužitelj predlaže ukidanje ili preinaku prvostupanjske presude slijedom žalbenih navoda.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba je osnovana.
5. Predmet spora je zahtjev za naknadu štete u iznosu od 14.960,00 kuna koji iznos čine naknade za troškovi prijevoza dolaska na posao i povratka s posla od 1. travnja 2016. do 31. siječnja 2018. osobnim automobilom, sa zateznim kamatama na svaki dospjeli a neisplaćeni mjesečni iznos (680,00 kuna), tekućim od petnaestog dana u mjesecu za protekli mjesec do isplate.
6. Prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev u bitnome navodeći da tužitelju nije povrijeđeno pravo na naknadu troškova međumjesnog prijevoza za dolazak na posao i povratak s posla (P. - Č.) jer da se ti troškovi prema odredbi članka 59. stavku 5. i 11. Kolektivnog ugovora (Narodne novine, broj: 104/2013., 112/2017., u daljnjem tekstu: KU) nadoknađuju u visini stvarnih izdataka za kupljenju mjesečnu kartu, a takve stvarne izdatke da tužitelj nije imao jer da se za dolazak na posao i povratak s posla koristio osobnim automobilom (prema voznom redu međumjesne linije autobusnog prijevoznika R. E. d.o.o. i rasporedu tužiteljevog radnog vremena, tužitelju nije omogućen redovni dolazak na posao i povratak s posla u smislu odredbe članka 59. stavak 18. KU), da mu troškovi prijevoza na posao i povratka s posla za predmetno razdoblje nisu mogli biti obračunati prema odredbi članka 59. stavku 6. KU - u visini 0,75 kuna po prijeđenom kilometru iz razloga što tužitelj, iako dužan prema odredbi članka 59. stavku 12. KU nije dostavio ispunjeni i potpisani formular u kojem su evidentirani dolasci na posao i povratak s posla, te prijeđeni kilometri do trećeg dana u mjesecu za protekli mjesec, a zbog čega da nema "ni odgovornosti poslodavca za štetu zbog neisplate tužitelju naknade za međumjesni prijevoz".
7. Osporavajući prvostupanjsku presudu tužitelj nastavno u žalbi u bitnome tvrdi da predmetni iznos potražuje na ime naknade štete zbog izravne diskriminacije na području rada i uvjeta rada jer da su drugim zaposlenicima Ministarstva poljoprivrede (M. G., J. H., V. Z.) koji su se za dolazak na posao i povratak s posla koristili osobnim automobilom, u predmetnom razdoblju, u istim situacijama, isplaćivane naknade za prijevoz u visini mjesečne karte za međumjesni prijevoz umanjene za 25%, i da mu po prvostupanjskom sudu protivno Ustavu i Zakonu o radu nije pružena zaštita od diskriminacije i prava jednakog postupanja na području rada.
8. Pobijana presuda je rezultat pogrešnog izbora i primjene materijalnog prava koje je trebalo primijeniti radi ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva s obzirom na činjeničnu osnovu spora, a na što opravdano ukazuje i tužitelj.
9. Naime, tužitelj u Zahtjevu za mirno rješenje spora koji je nesporno podnio Općinskom državnom odvjetništvu u Čakovcu prije podnošenja predmetne tužbe, a nastavno u tužbi i tijekom postupka tvrdi da je postupanjem tuženice (Ministarstva poljoprivrede) diskriminiran na području rada i uvjeta rada jer da mu je po Ministarstvu poljoprivrede za predmetno razdoblje (od 1. travnja 2016. do 31. siječnja 2018.) uskraćeno pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i povratka s posla osobnim automobilom, dok su ista ta prava, priznata i realizirana za druge zaposlenike Ministarstva poljoprivrede (M. G., J. H., V. Z.), tako što je tim drugim zaposlenicima, koji su podnijeli iste Izjave i nisu dostavljali obračun kilometraže, isplaćivana naknada za troškove prijevoza na posao i povratka s posla osobnim automobilom, u visini cijene autobusne karte za međumjesni prijevoz umanjene za 25%, a ne u visini 0,75 kuna po kilometru, te u prilog tomu priložio konkretne dokaze, čime sadržajno ukazuje na društveni položaj kao diskriminatornu osnovu, na području rada i poziva na prava zajamčena Ustavom i Zakonom o radu.
10. Usporedi li se zaštitu od diskriminacije koju pružaju različiti pravni izvori:
- Ustav Republike Hrvatske (Narodne novine, broj: 56/1990., 135/1997., 8/1998., 113/2000., 124/2000., 28/2001., 41/2001., 55/2001., 76/2010., 5/2014., u daljnjem tekstu: Ustav);
- (Europska) Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine – Međunarodni ugovori, broj: 18/1997., 6/1999., 14/2002., 13/2003., 9/2005., 1/2006., 2/2010., 13/2017., u daljnjem tekstu: EKZLJP-a);
- Povelja Europske unije o temeljnim pravima (Sl. C 202, 7. lipnja 2016., stranica 389. - 405.);
- Zakon o radu (Narodne novine, broj: 93/2014. 127/2017., 98/2019., 151/2022., u daljnjem tekstu: ZR-a);
- Zakon o suzbijanju diskriminacije (Narodne novine, broj: 85/2008., 112/2012., u daljnjem tekstu: ZSD-a) i drugi
za uočiti je da postoje određene razlike, koje se mogu kategorizirati s obzirom na osobe koje su zaštićene, s obzirom na pravno zaštićene osnove, te s obzirom na područja zaštite, i da razlike u zaštićenim osnovama odnosno osnovama po kojima se zabranjuje diskriminacija, u suštini nemaju posebnog značaja, budući da se u Ustavu (članak 14.), EKZLJP-a (članak 14.) i Povelji EU (članak 20. i članak 21.) navode kao primjer, što znači da su moguće i druge diskriminatorne osnove koje nisu izrijekom propisane.
11. U ZSD-u diskriminatorne osnove su propisane taksativno, među kojima je i društveni položaj (članak 1. stavak 1.) koja diskriminatorna osnova u svojoj podlozi podrazumijeva položaj koji pojedinac zauzima u određenoj društvenoj grupi ili društvenoj strukturi zahvaljujući svom porijeklu, ekonomskoj moći ili osobnim sposobnostima i obrazovanju, u odnosu na osobe koje često zauzimaju viši društveni položaj jer imaju veći utjecaj na druge, bilo kroz posao, politiku ili druge aktivnosti.
12. Opseg zaštite od diskriminacije iz članka 1. ZSD-a odnosi se među ostalim na uživanje svakog prava koje je izrijekom priznato pojedincu u domaćem pravu, kad javna vlast ima diskrecijsko pravo odlučivanja i kod bilo kojeg drugog postupanja ili propuštanja postupanja javne vlasti.
13. Doseg primjene ZSD-a proizlazi iz odredbe članka 8. prema kojoj se taj Zakon primjenjuje na postupanje svih državnih tijela, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, pravne osobe s javnim ovlastima te na postupanje svih pravnih i fizičkih osoba, i na sva područja društvenog života, posebno ona izričito nabrojana pod deset točaka, među kojima je područje rada i radnih uvjeta (članak 8. točka 1.).
14. Općim propisima o radu sadržanim u ZR-a, koja se na odgovarajući način primjenjuju i na radne odnose državnih službenika je propisano da je zabranjena izravna ili neizravna diskriminacija na području rada i uvjeta rada, uključujući kriterije za odabir i uvjete pri zapošljavanju, napredovanju, profesionalnom usmjeravanju, stručnom osposobljavanju i usavršavanju te prekvalifikaciji, u skladu sa ZR-a i posebnim zakonima (članak 7. stavak 4.).
15. ZSD-om je propisano da je izravna diskriminacija postupanje uvjetovano nekim od osnova iz članka 1. stavka 1. tog Zakona kojim se osoba stavlja ili je bila stavljena ili bi mogla biti stavljena u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji (članak 2. stavak 1.); da je diskriminacija u svim pojavnim oblicima zabranjena (članak 9. stavak 1.); da žrtve diskriminacije po odredbama tog Zakona imaju pravo na naknadu štete prema propisima koji uređuju obvezne odnose (članak 11., članak 17. točka 3.) i da je stranka koja u sudskom ili drugom postupku tvrdi da je povrijeđeno njezino pravo na jednako postupanje dužna učiniti vjerojatnim da je došlo do diskriminacije, a teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije da je na protivnoj strani (članak 20. stavak 1.).
16. Iz rezultata raspravljanja i stanja prvostupanjskog spisa proizlazi:
- da je tužitelj kao zaposlenik Ministarstva poljoprivrede na radnom mjestu viši šumarski inspektor u Područnoj jedinici K., Ispostava Č., za dolazak i povratak s posla (relacija P. – Č.), uz znanje i odobrenje Ministarstva poljoprivrede, u predmetnom razdoblju koristio osobni automobili iz razloga što prema rasporedu njegovog radnog vremena i voznog reda autobusnog prijevoznika R. E. d.o.o. nije bio moguć redovit dolazak na posao i povratak s posla javnim međumjesnim prijevozom;
- da su i drugi zaposlenici Ministarstva poljoprivrede za dolazak i povratak s posla koristili osobni automobil i to M. G. - viši inspektor specijalist u Upravi za veterinarstvo i sigurnost hrane - Ured V., Ispostava Č., na relaciji P. - Č., J. H. - voditelj odjela Područne jedinice V. za poljoprivrednu inspekciju sa mjestom rada u K., na relaciji L. - K. i V. Z. - voditelj odjela Lovne inspekcije, Područne jedinice K., na relaciji G. L. - K. (list 82. - 84. spisa);
- da je tužitelj 30. ožujka 2016. dostavio Ministarstvu poljoprivrede Izjavu o načinu obračuna troškova prijevoza na posao i s posla u kojoj je zaokružio ponuđenu mogućnost pod točkom 2. b - Međumjesni prijevoz - da mu se isplaćuje naknada u visini cijene mjesečne karte javnog prijevoza umanjene za 25% i u prilog dostavio potvrdu javnog prijevoznika - R. E. d.o.o. prema kojoj cijena mjesečne karte javnog prijevoza na relaciji P. - Č. iznosi 907,00 kuna (list 4. - 5. spisa);
- da su takve Izjave, u isto vrijeme, dostavili i drugi zaposlenici Ministarstva poljoprivrede, M. G., J. H. i V. Z.;
- da zaposlenici G., H. i Z., kao ni tužitelj nisu dostavljali od 1. travnja 2016. do 31. siječnja 2018. obračun prijeđenih kilometara osobnim automobilom do svakog trećeg dana u mjesecu za protekli mjesec;
- da su zaposlenicima G., H. i Z. od 1. travnja 2016. do 31. siječnja 2018. isplaćivane naknade troškova dolaska i povratka s posla osobnim automobilom u visini cijene mjesečne karte javnog prijevoza umanjeno za 25% (u nekim periodima i više), dok tužitelju troškovi dolaska i povratka s posla osobnim automobilom, za isto razdoblje, nisu nadoknađeni (iskazi G., Z., H. i tužitelja /list 82. - 85. spisa/, osobni kartoni primanja za G. i H. u kojima su navedene isplaćene naknade troškova za predmetno razdoblje /list 133. - 146. spisa/);
- da tuženica za predmetno razdoblje nije za tužitelja, niti druge zaposlenike (G., H., Z.) donosila Odluke vezano za naknadu troškova prijevoz na posao i s posla osobnim automobilom,
- i da je Ministarstvo poljoprivrede Odlukom od 28. rujna 2020. tužitelju kao državnom službeniku u Državnom inspektoratu priznalo pravo na naknadu troškova prijevoza dolaska na posao i odlaska s posla osobnim automobilom na relaciji P. - Č., na način da mu se svaki mjesec od 1. listopada 2020. isplati iznos u visini cijene mjesečne karte autoprijevoznika "R.-e." d.o.o. (list 127. spisa).
17. Tuženica, unatoč sadržajnom pozivanju tužitelja na diskriminaciju po osnovi društvenog položaja na području rada i uvjeta rada, prije pokretanja i tijekom predmetne parnice, nije niti pokušala kompromitirati činjenicu da su u smislu Zakona o ustrojstvu i djelokrugu ministarstva i drugih središnjih tijela državne uprave (Narodne novine, broj: 93/2016., 194/2016., 116/2018., 127/2019.), Uredbe o unutarnjem ustrojstvu Ministarstava poljoprivrede (Narodne novine, broj: 40/2017.) i Uredbe o nazivima radnih mjesta i koeficijentu složenosti poslova u javnim službama (Narodne novine, broj: 25/2013. do 9/2018.), zaposlenici G., H. i Z. s obzirom na radna mjesta i posao koji su obavljali u predmetnom razdoblju (viši inspektor specijalist, voditelj odjela, voditelj područne jedinice) kao službenici Ministarstva poljoprivrede zauzimali viši društveni položaj u odnosu na tužitelja koji je obavljao poslove radnog mjesta višeg šumarskog inspektora, a niti dala razumno obrazloženje zašto je zaposlenicima G., H. i Z. koji su podnijeli istu Izjavu kao i tužitelj, i nisu dostavljali obračun prijeđenih kilometara osobnim automobilom do svakog trećeg dana u mjesecu za protekli mjesec, kao što to nije činio niti tužitelj, zaposlenicima G., H. i Z. isplaćena naknada za troškove prijevoza na posao i s posla osobnim automobilom u visini cijene mjesečne karte javnog prijevoza umanjeno za 25% (prema točki 2. b svog formulara Izjave), a tužitelju to isto pravo uskraćeno.
18. Okolnosti pod točkama 16. i 17. obrazloženja ove presude, uz iskaz tužitelja dan na ročištu održanom 21. rujna 2021., u kojem je između ostalog na temelju osobnih kartona primanja za zaposlenike G. i H., u razdoblju od 1. travnja 2016. do 31. siječnja 2018., dostavljenih po tuženici uz podnesak od 24. svibnja 2021. ukazao da je zaposleniku G. u tom razdoblju na ime naknade troškova prijevoza isplaćen prosječni mjesečni iznos od 938,78 kuna, da bi po prijeđenoj kilometraži naknada troškova iznosila 551,46 kuna mjesečno, a zaposleniku H. prosječni mjesečni iznosi od 810,00 kuna, dok bi po prijeđenoj kilometraži naknada iznosila 680,00 kuna (list 148. - 151. spisa) po ocjeni drugostupanjskog suda, osnova su za zaključak:
- da je tužitelj imao legitimno očekivanje da naknadu za troškove prijevoza na posao i povratka s posla svojim automobilom ostvaruje kao svoje pravo u predmetnom razdoblju, u visini cijene mjesečne karte javnog prijevoza umanjene za 25%;
- da je tuženica u razdoblju od 1. travnja 2016. do 31. siječnja 2018. imala različit tretman prema tužitelju u odnosu na ostale zaposlenike (G., Z. i H.) vezano za njihova prava na naknadu troškova dolaska i povratka s posla osobnim automobilom, tako što je u istim situacijama (podnijeli istovremeno i jednake izjave, nisu dostavljali obračun troškova po kilometraži) zaposlenicima G., H. i Z., koji su s obzirom na posao radnog mjesta na kojem su radili zauzimali viši društveni položaj u odnosu na tužitelja, isplatila naknadu troškova za dolaska i povratka s posla osobnim automobilom, najmanje u visini cijene mjesečne karte javnog prijevoza umanjeno za 25% (prema točki 2. b svog formulara Izjave), dok je to isto pravo bez objektivnog i razumnog opravdanja, u istom razdoblju, otklonila za tužitelja,
- i da takvo postupanje tuženice prema tužitelju ima diskriminacijski karakter po osnovi društvenog položaja na području rada i uvjeta rada (nejednako postupanje / izravna diskriminacija) jer očito nije zasnovano na KU (eventualnom plaćanju povoljnijih naknada troškova prijevoza za zaposlenike Ministarstvo poljoprivrede koji se za dolazak i povratak s posla koriste osobnim automobilom) kako to ista bezuspješno pokušava opravdati navodima da joj je tužitelj prema KU trebao, a nije dostavljao obračun prijeđenih kilometara osobnim automobilom do svakog trećeg dana u mjesecu za protekli mjesec (ne navodi zašto to isto nisu bili dužni dostaviti zaposlenici G., Z. i H., kojima je naknada troškova isplaćivana), niti na zakonu koji bi slijedio legitiman javni interes, a niti se tim i takvim navodima može opravdati različiti tretman prema tužitelju, odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želio postići.
19. Osim toga, i sa aspekta prava zajamčenih odredbom članka 14. Ustava i članka 14. EKZLJP-a, prema kojim odredbama su moguće i druge diskriminatorne osnove, koje nisu izrijekom propisane, neprihvatljivo je postupanje tuženice od 1. travnja 2016. do 31. siječnja 2018., s obzirom da je propuštanjem u postupanju onemogućila tužitelja u uživanju njegovog prava na naknadu troškova za prijevoz na posao i s posla osobnim automobilom, koje pravo mu je izrijekom priznato, u visini cijene mjesečne karte javnog prijevoza umanjene za 25%, a postupanjem prema zaposlenicima, G., H. i Z., u istom razdoblju i pod istim uvjetima, tim zaposlenicima omogućila uživanje priznatih prava na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla osobnim automobilom, u istoj visini, bez razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želio postići.
20. Stoga se drugostupanjski sud ne može složiti s izborom i primjenom materijalnog prava po prvostupanjskom sudu, u prilog čemu naravno treba imati u vidu da je sud vezan činjeničnom osnovom tužbe, da navodi o diskriminaciji potpadaju pod jedno od prava iz Ustava, EKZLJP-a i domaćih zakona, i da svaka druga okolnost kao osnova diskriminacije ima za svrhu i posljedicu da se bilo kojoj osobi onemogući ili ugrozi priznavanje, uživanje ili ostvarivanje na ravnopravnoj osnovi, prava i sloboda u svim oblastima života, a niti sa obrazloženjem da to što je nekim zaposlenicima isplaćivana naknada za troškove prijevoza na posao osobnim automobilima prema cijenama mjesečne karte međumjesnog javnog prijevoza, ne znači apriori da je time što tužitelju nije isplaćivana naknada za isto (predmetno) razdoblje, poslodavac (tuženica) tužitelju prouzročio štetu, a što da proizlazi i iz iskaza tužitelja u ponovljenom postupku, u dijelu u kojem navodi da su ostalim zaposlenicima (G., H.) isplaćivane naknade troškova protivno KU i da zbog toga nema "ni odgovornosti poslodavca za štetu zbog neisplate tužitelju naknade za međumjesni prijevoz" (točka 17.2. i 22. obrazloženja prvostupanjske presude).
21. Nadalje, prema pravilima Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023., u daljnjem tekstu: ZOO-a) odgovornost za štetu nastaje pod pretpostavkom da je osoba odgovorna za štetu počinila protupravnu štetnu radnju zbog koje je nastala šteta osobi koja traži popravak štete i da postoji uzročna veza između te štetne radnje i štete kao posljedice (članak 1045., članak 1046., članak 1085. stavak 3.). Prema odredbi članka 1086. ZOO-a šteta se smatra dospjelom od trenutka nastanka.
22. Budući da je tužitelj imao legitimno očekivanje da naknadu za troškove prijevoza na posao i povratak s posla svojim osobnim automobilom, u razdoblju od 1. travnja 2016. do 31. siječnja 2018. ostvaruje kao svoje pravo, u visini cijene mjesečne karte javnog prijevoza umanjeno za 25%, da tuženica kroz posao i druge aktivnosti zauzima viši društveni položaj u odnosu na tužitelja i druge zaposlenike, da je tuženica očigledno bez razumne osnove odbila tužitelju od 1. travnja 2016. do 31. siječnja 2018. isplatiti naknadu za troškove prijevoza na posao i povratak s posla svojim osobnim automobilom, u visini cijene mjesečne karte javnog prijevoza umanjeno za 25%, kao što je to u istom razdoblju i pod istim uvjetima isplaćivala zaposlenicima G., Z. i H., koji su u odnosu na tužitelja s obzirom na poslove i radna mjesta zauzimali viši društveni položaj, to su se u radnjama (propustima) tuženice prema tužitelju ostvarila obilježja ponašanja zabranjenog odredbom članka 7. stavkom 4. ZR-a u vezi s člankom 9. stavkom 1., člankom 2. stavkom 1. ZSD-a, te odredbom članka 14. Ustava i članka 14. EKZLJP-a (protupravne štetne radnje), sa posljedicom imovinske štete koju čine pripadajuće, a neisplaćene naknade troškova prijevoza za dolazak na posao i povratak s posla osobnim automobilom u razdoblje od 1. travnja 2016. do 31. siječnja 2018. prema nespornoj cijeni mjesečne karte međumjesnog javnog prijevoza na relaciji P. - Č., umanjenoj za 25% ili 90,25 eura mjesečno (ukupno 1.985,53 eura / 14.960,00 kuna).
23. Dakle, tuženica je dužna naknaditi tužitelju imovinsku štetu u zahtijevanom iznosu od 1.985,53 eura (14.960,00 kuna) sa zateznim kamatama na svaki dospjeli, a neisplaćeni mjesečni iznos, tekućim od petnaestog dana u mjesecu za protekli mjeseci do isplate (članak 1086., članak 29. stavak 2/2., 7. i 8. ZOO-a).
24. U prilog iskazivanju iznosa novčanih obveza koje tuženica treba ispuniti tužitelju za napomenuti je da je prema Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, broj: 57/2022.) i Odluci o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, broj: 85/2022.) euro službena novčana jedinica i zakonsko sredstvo plaćanja u Republici Hrvatskoj (članak 13. Zakona) od 1. siječnja 2023. (točka II. Odluke) i da se novčani iznosi koji se moraju platiti ili obračunati preračunavaju uz primjenu fiksnog tečaja konverzije sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz članaka 4. i 5. Uredbe (EZ) br. 1103/97 (članak 14. Zakona), koji tečaj konverzije je određen na 7,53450 kuna za jedan euro.
25. Tuženica je u konačnici izgubila predmetnu parnicu zbog čega joj ne pripada pravo na naknadu parničnih troškova od tužitelja (članak 154. stavak 1. ZPP-a).
26. Iz navedenih razloga je preinačena prvostupanjska presuda tako što je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 1.985,53 eura sa zateznim kamatama na svaki dospjeli, a neisplaćeni mjesečni iznos (90,25 eura) tekućim od petnaestog dana u mjesecu za protekli mjesec do isplate po važećoj kamatnoj stopi za pojedina razdoblja i odbijen zahtjev tuženice za naknadu parničnih troškova, odnosno odlučeno kao u izreci (članak 370. točka 3. ZPP-a).
U Zagrebu 13. veljače 2024.
Predsjednica Vijeća:
Nika Grospić Ivasović, v.r.
[1] Fiksni tečaj konverzije - 7,53450 kuna za 1 euro
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.