Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-1471/2026-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od suca Mihe Mratovića, kao predsjednika vijeća, te Arijane Bolanča kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Nediljke Radić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Kristini Cerin Načinović, odvjetnici u Rovinju, protiv tužene Privredne banke Zagreb, d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupane po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenim protiv presude i rješenja Općinskog suda u Puli-Pola, Stalne službe u Rovinju – Rovigno, poslovnog broja P-65/2023-47 od 12. ožujka 2026., u sjednici vijeća održanoj dana 2. srpnja 2026.,

r i j e š i o  j e

Uvažavaju se žalbe tužitelja i tuženika te se ukida presuda i rješenje Općinskog suda u Puli-Pola, Stalne službe u Rovinju – Rovigno, poslovnog broja P- 65/2023-47 od 12. ožujka 2026., i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

" I. Utvrđuje se da su ništetni dijelovi ugovornih odredbi Ugovora o kreditu broj: 9010774801 sklopljenog 13. listopada 2005. godine između TI, [adresa], kao korisnika kredita i založnog dužnika, sa jedne strane i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, kao Banke s druge strane, a kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak te kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru o kreditu promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom Banke i drugim internim aktima banke.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, da tužiteljici RI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], s osnove preplaćenih iznosa zbog ništetnih ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak u roku 15 dana plati iznos 2.818,77 EUR zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom računajući od 01. listopada 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine do isplate.

III. Djelomično se usvaja tužbeni zahtjev tužiteljice iz točke IV. tužbe koji glasi:

" Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB: 02535697732 Zagreb, Radnička cesta 50 da tužiteljici RI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] s osnove dospjele zatezne kamate po tečajnoj razlici u odnosu na početni plan u roku 15 dan plati iznos 566,45 EUR."

IV. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice iz točke III. tužbe koji glasi:

" Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB: 02535697732 Zagreb, Radnička cesta 50 da tužiteljici RI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] s osnove preplaćenih iznosa zbog ništetnih ugovornih odredbi kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru o kreditu promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom Banke i drugim internim aktima banke u roku 15 dana plati iznos 1.804,11 EUR zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom računajući od 1.10.2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine do isplate."

V. Djelomično se odbija tužbeni zahtjev tužiteljice iz točke IV. tužbe koji glasi:

" Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB: 02535697732 Zagreb, Radnička cesta 50 da tužiteljici RI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] s osnove dospjele zatezne kamate po razlici plaćenih kamata u odnosu na početni plan u roku 15 dan plati iznos 1.140,67 EUR."

VI. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732 Zagreb, Radnička cesta 50, da tužiteljici RI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi parnični trošak u iznosu od 539,67 eura uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana donošenja ove presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine do isplate.".

1.2. Rješenjem suda prvog stupnja odlučeno je:

" Dopušta se preinaka tužbe iz podneska tužiteljice od 16. siječnja 2026. godine.".

2. Žalbe izjavljuju stranke.

2.1. Žalbu u zakonskom roku izjavljuje tužitelj, pobijajući odluku suda prvog stupnja u točki IV. iz svih žalbenih razloga predviđeni člankom 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22, 155/23 i 146/25 – u daljnjem tekstu: ZPP). Predlaže da se pobijana presuda u spomenutom dijelu preinači podredno ukine.

2.2. Žalbu u zakonskom roku izjavljuje tuženik pobijajući odluku suda prvog stupanja u točkama I., II., III. i VI. izreke presude iz svih žalbenih razloga predviđeni člankom 353. stavak 1. ZPP-a. Predlaže da se pobijana presuda u spomenutom dijelu preinači, podredno ukine.

U smislu odredbe članka 359. stavak 1. ZPP-a sud prvog stupnja žalbe stranaka dostavio je istima na odgovor.

Tužitelj nije odgovorio na žalbu tuženika.

Tuženik nije odgovorio na žalbu tužitelja.

Žalba tužitelja je osnovana.

Žalba tuženika je osnovana.

3. Predmet postupka je utvrđenje ništetnosti dijelova ugovornih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog 13. listopada 2005. godine između pravnog prednika tužiteljice sada pok. TI, kojim ugovornim odredbama je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF-a, te isplata razlike preplaćenih mjesečnih anuiteta po tome Ugovor po oba osnova.

4. Iz rezultata provedenog parničnog postupka proizlazi:

- da je pravni prednik tužiteljice pok. TI, sklopio sa tuženom Ugovor o kreditu 13. listopada 2005. godine broj: 9010774801, za adaptaciju stambenog objekta, za iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 32.000,00 CHF s rokom otplate 204 mjeseci s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom koja je na dan sklapanja ugovora o kreditu iznosila 4,65% godišnje, a obračunava se u CHF-u mjesečno, (dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima;

- da su stranke sklopile I. Dodatak ugovora o kreditu 05. rujna 2011. godine, kojim ugovornim odredbama je po smrti supruga TI i na temelju pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju posl.br. O-173/08 od 12. rujna 2008. godine, tužiteljica preuzela sve obveze iz osnovnog ugovora o kreditu to je istim regulirano sredstvo osiguranja plaćanja tražbine i uvjeta prisilne ovrhe;

- da je pravomoćnim rješenjem posl.br. O-173/2008 od 21. svibnja 2024. godine tužiteljica utvrđena nasljednicom naknadno pronađene imovine sastojeće od tražbine korisnika kredita pok. TI protiv kreditora ovdje tužene po osnovi Ugovora o kreditu sklopljenog 13. listopada 2005. godine;

- da su stranke ovoga postupka sklopile Dodatak ugovora o kreditu 17. ožujka 2016. godine sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), a na temelju prihvata izračuna konverzije od strane tužiteljice kojim Dodatkom se regulira konverzija kredita denominiranog u HRK, s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u HRK, s valutnom klauzulom u EUR,

- da je prema podacima iz pregleda promjena kamatne stope razvidna promjena od početno ugovorene 4,65% na 4,75% od 01. siječnja 2006. godine, na 5,75% od 01. kolovoza 2007. godine, na 6,50% od 01. veljače 2008. godine, na 6,15% od 01. studenoga 2010. godine, na 5,90% od 01. svibnja 2011. godine i na 5,65% od 01. kolovoza 2011. godine.

5. Kod ovakvog činjeničnog utvrđenja pravilno je sud prvog stupnja donio pobijanu odluku za što je dao valjane i uvjerljive razloge, utvrdivši u prvom redu da su ništetne i nepoštene odredbe ugovora koje su stranke zaključile, kao i da postoji obveza tuženika da isplati tužitelju preostalu razliku a imajući u vidu Aneks ugovora o kreditu koje su stranke zaključile 17. ožujka 2016.

6. U postupku je utvrđeno, a niti je to sporno između stranaka:

- da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P -1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženice, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banka s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarala, te da je u odnosu na navedenu presudu odbijena revizija odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015.,

- da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P -1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući s istima ugovore o kreditima i koristeći ništetne ugovorne odredbe kojom je glavnica kredita vezana uz valutnu klauzulu u CHF, te da je u odnosu na navedenu presudu odbijena revizija presudom ovoga suda broj Rev-

2221/2018 od 3. rujna 2019.,

- da tužitelj ima svojstvo potrošača u smislu čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP) s obzirom da je sklopio Ugovor o kreditu kao fizička osoba za izgradnju dovršetka kuće.

7. Ovaj sud smatra da je ZID ZPK/15 donesen nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca) u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene u posebnom razdoblju od 2004. do 2008. koji su denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF i obzirom da je tečaj CHF izrazito jačao s vremenom te su rasle ugovorene promjenjive kamatne stope što je dovelo u izrazito težak položaj korisnike kredita i potrošača. Stoga je ZID ZPK/15 imao za cilj otkloniti nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i osigurati korisnicima kredita u CHF, odnosno u kunama vezano za tečaj CHF, isti položaj u odnosu na korisnike kredita u valuti EUR. Na temelju odredbi čl. 19.b i čl. 19.c koji su dodani čl. 1. ZID ZPK/15 proizlazi da vjerovnik i dužnik uređuju svoje odnose u pogledu valute obveze i kamatne stope za cijelo razdoblje od sklapanja kredita pa nadalje (na način da se korisnik kredita dovodi u isti položaj kao da je ugovor o kreditu sklopio uz valutnu klauzulu u EUR) s time da se razlika između više uplaćenih iznosa i obveze koju bi potrošač imao da je sklopio ugovor s valutnom klauzulom u EUR računa kao preplata, kojom se ovisno o okolnostima slučaja postupa sukladno dodanoj odredbi čl. 19.c st. 5. ZID ZPK/15.

8. Također valja istaknuti da je pitanje valjanosti sporazuma o konverziji bilo ocjenjivano u oglednom postupku koji se pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske vodio u predmetu Gos-1/2019, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, a koje pitanje je glasilo: „Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?“, Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem od 4. ožujka 2020. dao je sljedeći odgovor:

„Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“.

9. Potrebno je ukazati na presudu Suda EU u predmetu C-567/20 od 5. svibnja 2022. donesenu u povodu zahtjeva za prethodnu odluku na temelju čl. 267. Ugovora o funkcioniranju Europske Unije koji je uputio Općinski građanski sud u Zagrebu, i gdje je Sud EU dao tumačenje o području primjene ratione temporis i ratione materiae Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima u podudarnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. Tako je Sud EU odgovarajući na postavljeno pitanje izrazio pravno shvaćanje da čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima (odredbama) u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da ugovorne odredbe koje su odraz odredaba nacionalnog prava na temelju kojih je prodavatelj robe ili pružatelj usluge bio dužan potrošaču predložiti izmjene njihova originalnog ugovora putem sporazuma čiji je sadržaj određen tim odredbama i taj je potrošač imao mogućnost prihvatiti takvu izmjenu, nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive.

10. Sklapanjem Aneksa Ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15 kojim su stranke iznova od dana sklapanja Ugovora o kreditu uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, na valjan način, ugovoren među strankama, prestala je obveza tuženice (čl. 160. ZOO) na povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovornih kamata i valutne klauzule u CHF, a koja bi obveza proizlazila iz opće odredbe obveznog prava (čl. 1111. st. 1. ZOO) i ti, više plaćeni iznosi, nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženice. ZID ZPK/15 je u odredbama čl. 19.d i čl. 19.e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju Ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je tužitelj kao potrošač bio u prilici još prije sklapanja Aneksa Ugovora proučiti njegove odredbe.

11. U skladu s navedenim, primjena posebnog propisa (ZID ZPK/15) derogira opće odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se svote koje su plaćene na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate te devizne klauzule u CHF, ne vraćaju potrošaču, već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom Ugovora o kreditu, a na način kako je to određeno u ZID ZPK/15. Kod toga ovaj sud napominje da nije pravno odlučno u kakvom su položaju oni potrošači koji su prihvatili konverziju u odnosu na one koji nisu jer je to bio izbor kojeg je ZID ZPK/15 jasno definirao i u slučaju tog izbora potrošači koji su prihvatili konverziju više se ne nalaze u položaju dužnika iz kredita s valutnom klauzulom u CHF. Dakle, radilo se o valjanom izboru koji je učinjen od strane korisnika kredita i potrošača i u skladu sa zakonom čija ustavnost i zakonitost nije dovedena u pitanje. Stoga nema nejednakosti tužitelja pred zakonom i sudovima kako to navodi tužitelj jer na potrošače koji su konvertirali kredit primjenjuje se specijalni propis ZID ZPK/15 na temelju kojeg je konverzija kredita provedena i između stranaka zaključen Aneks ugovoru o kreditu koji izaziva pravne učinke. Nasuprot tome, na potrošače koji nisu proveli konverziju svog kredita navedeni lex specialis nije moguće primijeniti i stoga se ne radi o usporedivoj pravnoj situaciji.

12. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 19/22, 59/23 – dalje: ZZP/22), a i njegov prethodnik ZZP/14 na isti način definiraju svrhu i cilj zakona, koja se svodi (čl. 1.) na zaštitu osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga, kao i pri drugim oblicima stjecanja proizvoda i usluga na tržištu, i to:

1. pravo na zaštitu ekonomskih interesa potrošača

2. pravo na zaštitu od opasnosti za život, zdravlje i imovinu

3. pravo na pravnu zaštitu potrošača

4. pravo na informiranje i izobrazbu potrošača

5. pravo na udruživanje potrošača u svrhu zaštite njihovih interesa

6. pravo na predstavljanje potrošača i sudjelovanje predstavnika potrošača u radu tijela koja rješavaju pitanja od njihova interesa.

Dakle, kada se govori o zaštiti potrošača ta zaštita svoje domete može imati samo u okviru određenog tržišta, u ovom slučaju tržišta financijskih proizvoda i usluga (kredita) na području Republike Hrvatske. Notorno je da su banke na tržište plasirale proizvode kredite - s valutnim klauzulama, uglavnom vezanim na CHF ili EUR, ali su također plasirale kredite i u nacionalnoj valuti, kuni. Potrošač ima i pravo da ako proizvod koji je kupio ima nedostatke dobiti u zamjenu drugi proizvod, ili drugo odgovarajuće obeštećenje. Ako, i kada se potrošač odluči da umjesto proizvoda koji ima nedostatke koji mu nisu bili predočeni, za koje nije mogao znati, ako mu sve karakteristike proizvoda nisu bile poznate, a za što je odgovoran trgovac, dobije u zamjenu drugi proizvod koji nema sve mane i nedostatke, tada može dobiti samo jedan od onih proizvoda koji postoje na domaćem tržištu, a ne nekakav imaginarni nepostojeći proizvod koji se na tržištu ne nudi niti se ikada nudio.

12.1. Stoga, kako su se na tržištu nudili financijski proizvodi - krediti s valutnom klauzulom u EUR, kada je potrošač optirao da u zamjenu za proizvod s nedostatkom

- kredit s valutnom klauzulom vezanom za CHF, primi drugi proizvod uz obvezu banke da izvrši obračune sukladno citiranim odredbama, time je u biti potrošač ostvario zaštitu koju mu citirani zakoni pružaju unutar uvjeta i ponude na domaćem tržištu jer se pravo na potrošača da mu se uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštenih odredbi nije bilo ne može ostvariti izvan uvjeta konkretnog tržišta – u ovom slučaju financijskih usluga.

Zaštita ekonomskih interesa potrošača, koja uključuje i zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi, nužno je povezana s unutarnjim tržištem i kao njegov dio upotpunjuje ostvarivanje tržišnih sloboda. Tržišna sloboda je, u skladu s odredbom čl. 49. st. 1. Ustava, temelj gospodarskog ustroja Republike Hrvatske i izvire, među ostalim, iz koncepta socijalne države (čl. 1. Ustava), koji obvezuje državnu i javnu vlast da utječu na tržišnu funkciju, odnosno da se miješaju u nju kako bi se osiguralo ostvarenje temeljnih socijalnih prava, ostvarila socijalna sigurnost i izjednačile ili umanjile ekstremne socijalne razlike (tako i Ustavni sud RH, odluka broj U-I- 1694/2017 od 2. svibnja 2018.). U kontekstu zaštite potrošača u vezi s pravom na povrat neosnovano isplaćenih iznosa na temelju nepoštene ugovorne odredbe, nacionalni propisi upravo imaju zadatak potrošačima pružiti visoki stupanj zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi, ali uz osiguranje urednog funkcioniranja tržišta i tržišnih sloboda.

12.2. U ovakvim okolnostima valja zaključiti da zamjena nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer, s jedne strane, omogućuje donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača budući da je potrošač kao slabija ugovorna strana objektivno bio u mogućnosti informirano procijeniti hoće li prihvatiti ili odbiti ponudu banke za sklapanje ugovora o konverziji. Pritom se posebno naglašava da je zaključenje ugovora o konverziji ovisilo o volji potrošača jer je samo potrošaču ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije. S druge strane, ovakav način uređenja zamjene nepoštenih ugovornih odredbi omogućuje i balansiranje interesa potrošača i trgovca na tržištu.

12.3. Naime, učinak konverzije prema ZID ZPK/15 djeluje ex tunc što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav je postojao, već sama po sebi, ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe i to u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje. Na taj je način, prema ocjeni revizijskog suda, zaključenjem Aneksa ugovoru o kreditu koji je zaključen prema pravilima posebnog propisa (ZID ZPK/15) uspostavljena ravnoteža između efektivne zaštite i zahtjeva pravne sigurnosti, kao i zaštite legitimnih očekivanja strana u ugovornom odnosu koje su postupale u dobroj vjeri u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe čl. 19.c u vezi s čl. 19.e ZID ZPK/15 (prema odredbi čl. 19.e ZID ZPK/15, potrošači snose: razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz čl. 19.c st. 1. toč. 1. ovoga Zakona, zatim iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada troškova iz čl. 19.c st. 1. toč. 4. ovoga Zakona te iznos kamata i tečajnih razlika na ime preplate iz čl. 19.c st. 1. toč. 5. ovoga Zakona). Interveniranje u takav pravni odnos na način koji to tužitelj zahtijeva - unutar opsega obračuna izvršenog prema odredbi čl. 19.c u vezi s odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15, bilo bi suprotno slobodi ugovaranja i slobodi tržišnog natjecanja koja izvire iz slobode ugovaranja.

13. Imajući u vidu stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražen u odluci broj Rev-457/2025-21 od 27. svibnja 2026., tužitelju pripadaju od dana sklapanja Ugovora o kreditu pa do dana prestanka obveze izvršenom konverzijom kredita (30. rujna 2015.) zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem ništetnih i nepoštenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i deviznoj klauzuli u CHF, što znači na sve one iznose koje je tužitelj plaćao više od početnog tečaja i od početne kamatne stope. Kod toga je također potrebno dodati da tužitelju te zatezne kamate pripadaju u cijelosti i bez oduzimanja od bilo kakve preplate utvrđene Aneksom Ugovora o kreditu na temelju ZID ZPK/15.

14. Dakle, imajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji glasi: "Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji.".

15. S obzirom na iznijeto potrebno je u nastavku postupka provesti vještačenje te utvrditi osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja, jer prema izraženom stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske tužitelj ima pravo na zatezne kamate na preplaćeni iznos od dana sklapanja ugovora o kreditu pa do dana prestanka obveze izvršenom konverzijom kredita.

16. Radi iznijetog valjalo je uvažiti žalbe stranaka i ukinuti odluku suda prvog stupnja pozivom na odredbu članka 370. točka 1. ZPP-a.

17. U nastavku postupka sud prvog stupnja imat će u vidu uputu iz ovog ukidnog rješenja.

Split, 2. srpnja 2026.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Miho Mratović