REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

76. Povrv-387/2024

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Jasni Golubić, u pravnoj stvari tužitelja Number 1 d.o.o. Travnik, Aleja konzula 5, OIB: 90869138874 kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Dumančić, odvjetnik u Zagrebu, Drenovačka 3 protiv tuženika ĆOŠA STRUKTURA d.o.o. Sesvete, Ulica Ljudevita Posavskog 3, OIB: 56998862602 kojeg zastupa punomoćnica Srđana Barišić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu BARIŠIĆ & BARIŠIĆ d.o.o. Zagreb, Maksimirska cesta 48, radi isplate , nakon glavne i javne rasprave zaključene 25. svibnja 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 2. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Ukida se u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Jasne Galešić iz Vrbovca, Ulica Bubanj 33, poslovni broj Ovrv-14508/2023, javnobilježnički predmet UPP/OS-Ovrv-1829/2023, od 22. siječnja 2024.

II. Nalaže se tuženiku ĆOŠA STRUKTURA d.o.o., Sesvete, Ulica Ljudevita Posavskog 3, OIB: 56998862602, platiti tužitelju NUMBER 1 d.o.o., Travnik, Aleja konzula 5, Bosna i Hercegovina, OIB: 90869138874, iznos od 35.965,66 EUR sa zateznim kamatama po stopi od 10% godišnje, temeljem članka 3. stavka 1. Zakona o visini stope zatezne kamate Federacije Bosne i Hercegovine, i to:

- na iznos od 7.489,62 EUR od 3. studenoga 2022. do isplate,

- na iznos od 8.500,48 EUR od 9. studenoga 2022. do isplate,

- na iznos od 5.997,60 EUR od 9. studenoga 2022. do isplate,

- na iznos od 7.708,67 EUR od 17. studenoga 2022. do isplate,

- na iznos od 6.269,29 EUR od 17. studenoga 2022. do isplate,

sve u roku od 8 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak ovršnog postupka u iznosu od 1.635,83 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. siječnja 2024. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 8 dana.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 9.667,16 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 2. srpnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 8 dana.

V. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u preostalom iznosu od 2.812,50 EUR, kao neosnovan.

VI. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Javni bilježnik Jasna Galešić iz Vrbovca, donijela je dana 22. siječnja 2024. u povodu tužiteljevog (tada ovrhovoditeljevog) prijedloga za ovrhu na temelju vjerodostojnih isprava, rješenje o ovrsi pod poslovnim brojem Ovrv-14508/2023.

2. Tuženik (ovršenik) je u prigovoru protiv rješenja o ovrsi naveo da rješenje pobija u cijelosti te osporava i osnovu i visinu tražbine, a opreza radi ističe i prigovor zastare. Ne osporava da je s ovrhovoditeljem bio u poslovnom odnosu, ali tvrdi da prema njemu nema nikakvih dugovanja. U bitnome ističe da iz vjerodostojnih isprava na temelju kojih je doneseno rješenje o ovrsi nije razvidno na koje se konkretne usluge odnose izdani računi, odnosno da nedostaje specifikacija pruženih usluga i obavljenih radnji ovrhovoditelja. Zbog toga, prema navodima ovršenika, nije moguće utvrditi osnovu potraživanja niti provjeriti odnose li se zaračunati iznosi na stvarno pružene usluge.

3. Nakon izjavljenog prigovora rješenjem Općinskog suda u Sesvetama, Stalna služba u Dugom Selu Poslovni broj Povrv-59/2024 od 15. veljače 2024. rješenje o ovrsi stavljeno je izvan snage u dijelu kojim je određena ovrha te je postupak nastavljen kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

4. Tužitelj se na navode iz prigovora očitovao podneskom od 29. veljače 2024. Prije svega ističe prigovor stvarne nenadležnosti Općinskog suda u Sesvetama, Stalne službe u Dugom Selu, navodeći da se radi o sporu između pravnih osoba. Poziva se na članak 34.b točku 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) te smatra da je za postupanje nadležan Trgovački sud u Zagrebu, a ne općinski sud.

5. U odnosu na osnovu tražbine, tužitelj navodi da potraživanje proizlazi iz isporuke odjeće od tekstilnih materijala, odnosno pulovera, hlača, majica i druge robe, po računima broj 22-00248 od 2. studenog 2022., 22-00252 i 22-00253 od 8. studenog 2022. te 22-00261 i 22-00262 od 16. studenog 2022. Tvrdi da su isporuke dokazane pripadajućim međunarodnim tovarnim listovima.

6. Tužitelj smatra da je između stranaka sklopljen ugovor o kupoprodaji, budući da je tuženiku isporučio robu navedenu u računima i tovarnim listovima, čime je nastao obveznopravni odnos i novčano potraživanje tužitelja prema tuženiku. Poziva se na članak 247. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22; dalje: ZOO) , navodeći da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima, odnosno prihvatom ponude od strane tuženika.

7. U pogledu visine tražbine, tužitelj navodi da je uz prijedlog za ovrhu dostavio izvod iz otvorenih stavki na dan 9. studenog 2022., iz kojeg proizlazi dug tuženika, s naznačenim računima, datumima izdavanja, datumima dospijeća i iznosima. Ističe da je taj izvod usklađen s računima koje dostavlja u spis.

8. Tužitelj se poziva i na članak 31. Ovršnog zakona („Narodne novine“ br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20 i 114/22; dalje: OZ) , navodeći da su račun i izvadak iz poslovnih knjiga vjerodostojne isprave podobne za ovrhu ako su u njima naznačeni vjerovnik, dužnik, predmet, vrsta, opseg i vrijeme ispunjenja novčane obveze.

9. Radi utvrđenja tražbine, tužitelj predlaže da sud po službenoj dužnosti zatraži od Porezne uprave podatak je li tuženik koristio predmetne račune kao osnovu za odbitak pretporeza u sustavu PDV-a, a po potrebi predlaže i financijsko- knjigovodstveno vještačenje poslovnih knjiga tuženika.

10. U odnosu na kamate, tužitelj navodi da, sukladno članku 29. ZOO -a, dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, uz glavnicu, i zatezne kamate. Smatra da tuženik prigovorom samo izbjegava plaćanje te predlaže da sud, radi ekonomičnosti, visinu tražbine utvrdi slobodnom ocjenom dokaza.

11. Rješenjem Općinskog suda u Sesvetama, Stalna služba u Dugom Selu Poslovni broj Povrv-59/2024 od 29. veljače 2024. taj se sud oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari te je odlučeno da će se predmet nakon pravomoćnosti rješenja ustupiti Trgovačkom sudu u Zagrebu.

12. Tužitelj se pozvao na isprave priložene uz prijedlog za ovrhu, račune, izvod iz otvorenih stavki, međunarodne tovarne listove, podnesak dostavljen nakon prigovora protiv rješenja o ovrsi te na WhatsApp korespondenciju dostavljenu u spis na pripremnom ročištu održanom 27. veljače 2025.

13. Dopisom ovog suda gornjeg poslovnog broja od 27. veljače 2025. sud je, sukladno odredbi članka 221.b ZPP-a, od nadležne Porezne uprave zatražio podatak je li tuženik predmetne račune evidentirao u svojim poslovnim knjigama te je li po istima koristio pravo na odbitak pretporeza.

14. Iz očitovanja Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, Ispostave Sesvete, zaprimljenog 30. travnja 2025., proizlazi da je tuženik predmetne račune tužitelja evidentirao u svojim poslovnim knjigama te ih iskazao u PDV obrascu za studeni 2022. kao obračunski PDV pri uvozu, odnosno da je po osnovi istih koristio pravo na odbitak pretporeza.

15. Tuženik u podnesku od 26. svibnja 2025. ustraje kod osporavanja osnove i visine tužbenog zahtjeva. Ističe da se ni na jednom računu ni međunarodnom tovarnom listu koje je tužitelj dostavio ne nalazi potpis ni pečat tuženika, zbog čega smatra da tužitelj nije dokazao isporuku robe.

16. Nadalje, tuženik navodi da se radi o sporu s međunarodnim elementom, jer je tužitelj pravna osoba sa sjedištem u [adresa], a predmet spora odnosi se na međunarodnu prodaju robe. Stoga smatra da se spor ne treba prosuđivati isključivo prema ZOO-u, nego prema Konvenciji Ujedinjenih naroda o ugovorima o međunarodnoj prodaji robe, budući da su i Republika Hrvatska i Bosna i Hercegovina države ugovornice.

17. Tuženik ne osporava da su stranke bile u poslovnom odnosu. Navodi da je tuženik naručivao robu od tužitelja za svoje kupce OT i Sokol Marić, ali tvrdi da je pri narudžbi posebno naglašeno kako je rok isporuke bitan sastojak ugovora, jer je i tuženik imao rokove prema svojim krajnjim kupcima. Kao dokaz predlaže e -mail korespondenciju od 19. rujna 2022. te saslušanje svjedoka.

18. U pogledu ispunjenja ugovora, tuženik tvrdi da tužitelj većinu naručene robe nije isporučio, a da dio robe koji je isporučen nije imao ugovorena svojstva i imao je materijalne nedostatke. Posebno ističe da su džemperi imali zrcalno otisnut logo, zbog čega su bili neupotrebljivi, iako je tužitelj prethodno bio obaviješten kako logo treba izgledati. Također tvrdi da je tužitelj započeo izradu robe za klijenta OT bez prethodne dostave oglednog uzorka, što smatra povredom ugovora.

19. Tuženik navodi da je, zbog zakašnjele isporuke, neisporuke dijela robe i nedostataka isporučene robe, bio prisiljen naručiti robu od drugog dobavljača, društva Mašić d.o.o. iz Kladnja, kako bi ispunio vlastite obveze prema kupcima Bilić Erić i Sokol Marić. Tvrdi da mu je zbog toga nastala šteta jer je robu morao kupiti po višim cijenama, a dio robe je, prema njegovim navodima, već ranije avansno platio tužitelju.

20. Tuženik posebno ističe da je tužitelju već platio avans za robu, i to uplatom od 35.000,00 EUR dana 26. kolovoza 2022. te još jednom uplatom dana 20. listopada 2022. Predlaže saslušanje svjedoka, uvid u e-mail korespondenciju, predračun i potvrde o uplati, kao i financijsko-knjigovodstveno vještačenje na okolnost uplata i visine avansa.

21. Tuženik se protivi dokaznom prijedlogu tužitelja za uvid u WhatsApp korespondenciju između FT i JT. Smatra da iz te korespondencije ne proizlazi priznanje duga ni potvrda preuzimanja robe, nego upravo suprotno, jer je JT naveo da nema saznanja budući da više ne radi za tuženika.

22. Tuženik se protivi i navodima tužitelja da iz očitovanja Porezne uprave proizlazi nespornost osnove i visine tužbenog zahtjeva. Smatra da činjenica evidentiranja računa i korištenja pretporeza ne isključuje njegovo pravo dokazivati da tražbina ne postoji ili nije osnovana, osobito zato što tužitelj, prema tvrdnji tuženika, zanemaruje činjenicu da je tuženik već platio avans za dobavu robe.

23. Tužitelj u podnesku navodi da je podnesak tuženika od 26. svibnja 2025. zaprimio tek 28. svibnja 2025., nakon proteka roka za očitovanje koji je bio određen na ročištu od 27. veljače 2025., te ističe da mu zbog kratkog razdoblja do ročišta zakazanog za 3. lipnja 2025. nije bilo moguće u cijelosti se očitovati na sve navode tuženika. Smatra da je postupanje tuženika usmjereno na odugovlačenje postupka.

24. U odnosu na prigovor tuženika o mjerodavnom pravu, tužitelj navodi da je prijedlog tuženika za primjenu Bečke konvencije o ugovorima o međunarodnoj prodaji robe neosnovan. Ističe da je tužitelj isporučio tuženiku robu koja nije plaćena, što smatra nespornom činjenicom, te da je riječ o sporu s međunarodnim elementom u kojem sud najprije treba utvrditi mjerodavno pravo.

25. Tužitelj navodi da predlaže primjenu prava Republike Hrvatske. Ako se tuženik s time ne bi suglasio, prema stajalištu tužitelja trebalo bi primijeniti pravo Bosne i Hercegovine, odnosno Federacije Bosne i Hercegovine, sukladno Uredbi i pravilima prema kojima je mjerodavno pravo države u kojoj prodavatelj ima uobičajeno boravište odnosno sjedište. Budući da je tužitelj prodavatelj sa sjedištem u [adresa], tužitelj smatra da bi, ako ne bi bila prihvaćena primjena hrvatskog prava, mjerodavno bilo pravo Federacije Bosne i Hercegovine.

26. U odnosu na Bečku konvenciju, tužitelj ističe da se u konkretnom slučaju ne radi o pitanju za koje bi se imale primijeniti odredbe članka 58. i članka 79. Bečke konvencije. Navodi da članak 58. uređuje predaju robe, a članak 79. oslobođenje od odgovornosti za naknadu štete zbog neispunjenja ugovorne obveze, dok je predmet ovog spora isplata ugovorene kupoprodajne cijene za isporučenu robu, a ne naknada štete.

27. Zaključno, tužitelj predlaže da se tuženik na raspravi zakazanoj za 3. lipnja 2025. očituje o primjeni mjerodavnog prava, a u odnosu na ostale navode iz podneska tuženika traži dodjelu dodatnog roka za očitovanje, jer zbog vremena zaprimanja podneska i kratkog roka do ročišta nije mogao dati cjelovito očitovanje.

28. Na ročištu od 3. lipnja 2025. tužitelj je ostao kod tužbe, tužbenog zahtjeva, svih navoda i dokaznih prijedloga. Istaknuo je da je podnesak tuženika od 26. svibnja 2025. preuzeo iz e-komunikacije dva dana prije ročišta, zbog čega se nije mogao detaljno očitovati na sve navode, osim u dijelu koji se odnosi na pitanje mjerodavnog prava. Predložio je da se u ovom postupku primijeni materijalno pravo Republike Hrvatske, odnosno Zakon o obveznim odnosima.

29. Tuženik je ostao kod odgovora na tužbu, svih ranijih navoda i dokaznih prijedloga, kao i kod navoda iz podneska od 26. svibnja 2025. Usprotivio se prijedlogu tužitelja da se primijeni hrvatsko materijalno pravo te je ustrajao na primjeni Konvencije Ujedinjenih naroda o ugovorima o međunarodnoj prodaji robe iz 1980. godine. S obzirom na protivljenje tuženika primjeni hrvatskog prava, tužitelj je naveo da će dostaviti sadržaj stranog prava, odnosno prava Bosne i Hercegovine, u dijelu koji se odnosi na visinu stope zatezne kamate, te da će u tom smislu urediti tužbeni zahtjev.

30. Tužitelj je ostao kod dokaznih prijedloga iznesenih na ročištu od 27. veljače 2025. Tuženik je ostao kod dokaznih prijedloga iz podneska od 26. svibnja 2025. te je dodatno predložio saslušanje svjedoka ĆT, zaposlenika društva Bilić-Erić d.o.o., i GT iz društva Sokol-Marić d.o.o., na okolnost da dostavljena roba nije imala odgovarajuću kvalitetu.

31. Dopisom od 4. lipnja 2025. ovaj sud je Ministarstvu pravosuđa, uprave i digitalne transformacije RH uputio zamolnicu radi dostave obavijesti o stranom pravu u predmetnoj pravnoj stvari. Sud je zatražio da Ministarstvo žurno dostavi sadržaj relevantnih propisa Republike Bosne i Hercegovine o visini stope zateznih kamata kod ugovora o kupoprodaji robe, imajući u vidu datume izdavanja utuženih računa: 22 - 00248 od 2. studenog 2022., 22-00252 i 22-00253 od 8. studenog 2022. te 22-00261 i 22-00262 od 16. studenog 2022. Dopis je upućen radi utvrđenja mjerodavnog prava za obračun zateznih kamata u sporu s međunarodnim elementom.

32. Tužitelj se podneskom od 12. rujna 2025. očitovao na podnesak tuženika od 26. svibnja 2025. te ustraje kod tužbe i tužbenog zahtjeva. Navodi da iz dokumentacije koju je sam tuženik dostavio proizlazi da je tuženik naručio robu u vrijednosti od 61.005,00 EUR temeljem predračuna broj 22-00033 od 24. kolovoza 2022. Tužitelj ističe da je za taj predračun tuženik dostavio samo dokaz o uplati iznosa od 32.276,00 EUR od 20. listopada 2022., dok ne osporava da sporni računi koji su predmet ovog postupka nisu plaćeni. Tužitelj dodatno naglašava da je tuženik te račune knjižio i koristio kao odbitak pretporeza, što potvrđuje postojanje poslovnog odnosa i prihvat računa.

33. U odnosu na prigovore tuženika o nedostacima robe, tužitelj navodi da je jedini konkretan prigovor tuženika bio upućen e-mailom od 20. listopada 2022., i to samo u odnosu na 14 komada džempera s navodno greškom na logotipu. Prema tvrdnji tužitelja, ta je roba odmah zamijenjena, nakon čega tuženik nije imao daljnjih primjedbi ni prigovora na isporučenu robu.

34. Tužitelj osporava tvrdnje tuženika da većina robe nije isporučena, da je isporučena izvan roka ili da je imala materijalne nedostatke. Navodi da tuženik za takve tvrdnje nije dostavio dokaze, niti je u skladu sa zakonom i ugovornim odnosom pravodobno prigovorio na rok isporuke, kvalitetu ili izradu robe protivno uputama naručitelja.

35. Tužitelj nadalje ističe da je poslovna suradnja tuženika s društvom Mašić d.o.o. zasebna poslovna odluka tuženika i nije povezana s ovim sporom. Smatra da tuženik nije dokazao da mu je zbog postupanja tužitelja nastala šteta niti da je poduzeo pravne korake radi naknade takve štete. Također navodi da iz dokumentacije koju je tuženik dostavio proizlazi samo postojanje predračuna društva Mašić d.o.o., ali ne i dokaz o uplati po tom predračunu, što prema tužitelju potvrđuje da predmetni predračun nije podmiren.

36. Tužitelj se podneskom od 7. siječnja 2026. očitovao na pitanje mjerodavnog prava te je uredio tužbeni zahtjev u dijelu zateznih kamata. Navodi da se tuženik usprotivio primjeni hrvatskog materijalnog prava te inzistira na primjeni Bečke konvencije o ugovorima o međunarodnoj prodaji robe. Tužitelj ističe da Bečka konvencija uređuje ugovor o međunarodnoj prodaji robe, ali ne uređuje sva pitanja, osobito ne pitanje stope zateznih kamata. Stoga smatra da se za pitanja koja nisu uređena Konvencijom treba primijeniti mjerodavno nacionalno pravo.

37. Tužitelj navodi da, ako se ne prihvati primjena prava Republike Hrvatske, treba primijeniti pravo Federacije Bosne i Hercegovine, jer je tužitelj prodavatelj sa sjedištem u [adresa]. Poziva se na Uredbu Rim I i pravilo prema kojem se, ako pravo nije izabrano, na ugovor o prodaji robe primjenjuje pravo države u kojoj prodavatelj ima uobičajeno boravište odnosno sjedište.

38. U odnosu na zatezne kamate, tužitelj navodi da Bečka konvencija u članku 78. predviđa pravo na kamate u slučaju zakašnjenja s plaćanjem cijene, ali ne određuje njihovu stopu. Zato smatra da se na stopu zateznih kamata treba primijeniti pravo Federacije Bosne i Hercegovine, odnosno Zakon o obligacionim odnosima i Zakon o visini stope zatezne kamate FBiH. Prema navodima tužitelja, po pravu Federacije BiH dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje zateznu kamatu, a stopa zakonske zatezne kamate iznosi 10% godišnje.

39. U pogledu zastare, tužitelj navodi da se prema pravu Federacije BiH na međusobna potraživanja pravnih osoba iz ugovora o prometu robe i usluga primjenjuje trogodišnji zastarni rok, pri čemu zastarijevanje teče odvojeno za svaku isporuku robe, izvršeni rad ili uslugu. Smatra da tužiteljevo potraživanje nije zastarjelo.

40. Tužitelj nadalje ističe da su prigovori tuženika tijekom postupka neosnovani i usmjereni na odugovlačenje. Navodi da tuženik nije pravodobno i konkretno prigovorio količini isporučene robe, rokovima isporuke, kvaliteti robe ni izradi robe protivno uputama naručitelja. Prema stajalištu tužitelja, tuženik je robu preuzeo, a prema članku 53. Konvencije kupac je dužan platiti cijenu i preuzeti isporuku robe.

41. Zaključno, tužitelj predlaže da sud djelomično održi na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi za glavnicu u ukupnom iznosu od 35.965,66 EUR, ali da ga ukine u dijelu u kojem su zatražene kamate po hrvatskoj stopi, te da tuženiku naloži plaćanje zateznih kamata po stopi od 10% godišnje prema pravu Federacije BiH na pojedine iznose od dospijeća do isplate. Potražuje i naknadu parničnog troška.

42. Na ročištu od 3. veljače 2026. utvrđeno je da sud još nije zaprimio obavijest o mjerodavnom pravu Bosne i Hercegovine, unatoč ranije upućenoj zamolnici i požurnici. Tuženik je prigovorio korištenju navoda tužitelja iz podneska od 7. siječnja 2026. o mjerodavnom pravu te je ustrajao da se pribavi službena obavijest od Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine. Na predmetnom ročištu saslušani su ST, osoba ovlaštena za zastupanje tužitelja, FT, osoba ovlaštena za zastupanje tuženika, te svjedok JT.

43. Zakonski zastupnik tužitelja ST iskazao je da je tužitelj za tuženika izrađivao robu, a tuženik ju je kupovao. Roba je naručivana putem e-maila, kojim su dogovarane količine, vrsta robe i datum isporuke. Naveo je da je rok isporuke bio kratak, ali se ne sjeća detalja, te da se ne sjeća prigovora na rok isporuke. Iskazao je da službenih prigovora na kvalitetu robe nije bilo, da pisanog kupoprodajnog ugovora nije bilo, već se sva komunikacija odvijala e-mailom, te da primitak robe nikada nije bio sporan jer je roba uredno isporučena i prošla carinsku proceduru.

44. U odnosu na tuženikove navode da većina robe nije isporučena, a da dio isporučene robe nije imao ugovorena svojstva, zakonski zastupnik tužitelja iskazao je da to nije točno. Prema njegovu iskazu, isporuka robe prestala je tek kada je prestalo plaćanje. Naveo je da nema saznanja o tome da bi tuženik zbog navodnih nedostataka morao naručiti robu od društva Mašić d.o.o., te je istaknuo da bi se roba, ako nije odgovarala, trebala vratiti, što nije učinjeno, niti su izjavljeni prigovori na kvalitetu.

45. Zakonski zastupnik tužitelja dodatno je iskazao da su tuženiku upućivani brojni e-mailovi, dopisi i telefonski pozivi radi plaćanja, a da su odgovori tuženika bili u smislu „Ne možemo, vidjet ćemo, razgovarat ćemo s nadležnim“. Naveo je da tuženik ni u jednom trenutku nije porekao da je dužan platiti predmetnu tražbinu te da su sve fakture prihvaćene i korištene kao ulazni PDV.

46. Zakonski zastupnik tuženika FT iskazao je da je s ST razgovarao o poslu koji su stranke trebale raditi. Na prvom sastanku bili su on, NT i JT, tadašnji vlasnik društva ĆOŠA STRUKTURA. Naveo je da je JT ugovarao sav posao i išao na teren kod tužitelja. Prema njegovu iskazu, nije sporno da je posao dogovoren, nego je sporno da nije isporučena valjana roba koja je naručena. Na pitanja o količini naručene robe, vrsti robe te o tome koliko je robe primljeno ispravno, a koliko neispravno, iskazao je da to sve zna JT.

47. Svjedok JT iskazao je da je tuženik radio poslove posredovanja, štika, tiska i šivanja zaštitne odjeće te da je s tužiteljem bila dogovorena suradnja u kojoj je tužitelj trebao šivati robu za kupce Bilić-Erić, Sokol Marić i Kaufland. Naveo je da su početni razgovori vođeni između ST i FT, a da je nakon toga njemu operativno povjeren posao s NT. Iskazao je da je on osobno naručivao robu putem e-maila.

48. Svjedok je naveo da se istodobno naručivala roba za dva kupca: za Bilić- Erić 1.300 hlača i 600 džempera, a za Sokol Marić 2.500 hlača i 1.600 džempera, dok su kasnije naručivane i jakne za TT. Iskazao je da je tuženik zaprimio dio robe, ali da nikada nisu isporučene jakne i oko 30% džempera za O. Punomoćnica tužitelja pritom je napomenula da je utuženo samo ono što je isporučeno, a nije plaćeno, jer je u jednom trenutku zbog neplaćanja prestala isporuka.

49. U vezi s rokovima isporuke, svjedok je iskazao da je rok bio dogovoren te da je zadnji rok bio 22. rujna, ali se ne sjeća godine. Pojasnio je da nije bio ugovoren jedan rok za svu robu, nego je 22. rujna bio krajnji rok do kojeg je sve trebalo biti isporučeno. Naveo je da rokovi nisu ispoštovani.

50. U odnosu na plaćanje, svjedok je iskazao da je tuženik bio u avansu i da je tužitelju avansno platio 35.000,00 EUR. Naveo je da je u jednom trenutku došla isporuka koja je reklamirana, nakon čega su ST i FT preuzeli komunikaciju i dogovarali rješenje problema.

51. Što se tiče nedostataka robe, svjedok je najprije iskazao da su reklamirani svi džemperi, možda oko 100 komada, a zatim je, suočen s e -mailom na listu 252 spisa u kojem se navodi da je od 485 komada džempera izdvojeno 14 komada zbog zrcalno izvedenog štika, potvrdio da je on taj e-mail napisao. Dalje je naveo da je dio robe poslan kupcu, koji se potom žalio na pogrešne veličine, te da su se nakon pranja džemperi uvukli. Na pitanje iz čega je vidljiva ta nekvaliteta robe, iskazao je da u tom trenutku više nije radio za tuženika.

52. Na pitanje je li vratio 100 komada džempera za koje tvrdi da su bili s nedostatkom, svjedok je iskazao da im je carina rekla da bi povrat robe bio problematičan te da su se NT i ST dogovorili da roba ostane kod tuženika dok se problem ne riješi. Vrijednost tih džempera procijenio je na oko 2.800,00 EUR. Također je iskazao da je rok bio važan jer su krajnji kupci zaštitarske tvrtke i postojali su rokovi prema njima. Naveo je da je tuženik, kako roba nije dolazila, od starog dobavljača naručio robu, avansno je platio i zaprimio.

53. Na kraju ročišta tužitelj je odustao od daljnjih personalnih dokaza i od financijskog vještačenja. Tuženik je predložio saslušanje svjedoka ĆT na okolnost kvalitete primljene robe. Sud je odlučio ponovno požuriti nadležno Ministarstvo radi obavijesti o mjerodavnom pravu te na idućem ročištu izvesti dokaz saslušanjem svjedoka ĆT.

54. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u dokumentaciju koja prileži spisu, osobito u rješenje o ovrsi javnog bilježnika Jasne Galešić iz Vrbovca poslovni broj Ovrv-14508/2023 od 22. siječnja 2024., prijedlog za ovrhu, izvod iz otvorenih stavki, račune tužitelja broj 22-00248 od 2. studenoga 2022., 22-00252 od 8. studenoga 2022., 22-00253 od 8. studenoga 2022., 22-00261 od 16. studenoga 2022. i 22-00262 od 16. studenoga 2022., međunarodne tovarne listove koji se odnose na predmetne isporuke, prigovor protiv rješenja o ovrsi, podneske stranaka, e -mail korespondenciju stranaka, fotografije robe, potvrde o uplatama, dokumentaciju koja se odnosi na navodnu kasniju narudžbu robe od društva Mašić d.o.o., očitovanje Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, Ispostave Sesvete, zaprimljeno 30. travnja 2025., presliku Note Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine s priloženim tekstom relevantnih propisa o visini zatezne kamate te u ostalu dokumentaciju u spisu.

55. Budući da uredno pozvani svjedok ĆT nije pristupio na ročište određeno za 25. svibnja 2026., a sud je ocijenio da je činjenično stanje dostatno razjašnjeno na temelju izvedenih dokaza, osobito isprava u spisu, iskaza zakonskih zastupnika stranaka i iskaza svjedoka JT, sud nije ponovno određivao provođenje tog dokaza. Sud je pritom imao u vidu da je svjedok bio predložen na okolnost kvalitete robe isporučene krajnjem kupcu, dok je za odluku u ovoj pravnoj stvari odlučno je li tuženik dokazao pravodobne i određene prigovore tužitelju u odnosu na robu obuhvaćenu utuženim računima te je li dokazao okolnosti koje bi ga oslobađale obveze plaćanja cijene.

56. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, sukladno članku 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan u dijelu glavnice, dok je u odnosu na zatezne kamate osnovan prema mjerodavnoj stopi prava Federacije Bosne i Hercegovine.

57. Među strankama nije sporno da su bile u poslovnom odnosu u kojem je tužitelj, kao prodavatelj odnosno proizvođač robe, za tuženika izrađivao i isporučivao odjevne predmete, odnosno pulovere, hlače, majice i drugu odjeću od tekstilnih materijala. Nije sporno ni da se radilo o isporuci robe iz Bosne i Hercegovine u Republiku Hrvatsku, odnosno o pravnom odnosu s međunarodnim elementom.

58. Sporno je, međutim, je li tužitelj isporučio robu po računima koji su predmet ovog postupka, je li tuženik tu robu bio dužan platiti, je li dio robe imao nedostatke ili je isporučen izvan ugovorenog roka, jesu li eventualni nedostaci takvog opsega da isključuju ili umanjuju obvezu tuženika na plaćanje utuženih računa te koje je pravo mjerodavno za zatezne kamate.

59. Sud prije svega utvrđuje da se na predmetni pravni odnos u pogledu glavne stvari ima primijeniti Konvencija Ujedinjenih naroda o ugovorima o međunarodnoj prodaji robe iz 1980. godine. Naime, radi se o ugovoru o prodaji robe između stranaka koje imaju sjedišta u različitim državama, i to tužitelj u Bosni i Hercegovini, a tuženik u Republici Hrvatskoj, pri čemu su obje države ugovornice navedene Konvencije. Stranke nisu dokazale da bi primjenu Konvencije ugovorom isključile. Stoga se osnovanost zahtjeva za plaćanje cijene isporučene robe prosuđuje prema odredbama Konvencije.

60. Prema članku 53. Konvencije kupac je dužan platiti cijenu robe i preuzeti isporuku robe kako je predviđeno ugovorom i Konvencijom. Prema članku 58. Konvencije, ako kupac nije dužan platiti cijenu u neko drugo određeno vrijeme, dužan ju je platiti kada mu prodavatelj, u skladu s ugovorom i Konvencijom, stavi na raspolaganje robu ili isprave kojima se roba može preuzeti. Prema članku 59. Konvencije, kupac mora platiti cijenu na dan određen ugovorom ili koji se može odrediti na temelju ugovora i Konvencije, bez potrebe da prodavatelj postavlja bilo kakav dodatni zahtjev ili da ispunjava druge formalnosti.

61. Prema članku 38. Konvencije kupac je dužan pregledati robu ili je dati na pregled u što kraćem roku koji je moguć prema okolnostima. Prema članku 39. stavku 1. Konvencije kupac gubi pravo pozivati se na nedostatak sukladnosti robe ako prodavatelju ne pošalje obavijest u kojoj navodi narav nedostatka u razumnom roku nakon što ga je otkrio ili morao otkriti.

62. Iz računa i međunarodnih tovarnih listova koji prileže spisu proizlazi da je tužitelj tuženiku isporučivao robu koja je predmet utuženih računa. Dodatno, iz očitovanja Porezne uprave proizlazi da je tuženik predmetne račune evidentirao u svojim poslovnim knjigama i po njima koristio pravo na odbitak pretporeza, odnosno iskazao ih u PDV obrascu za studeni 2022. kao obračunski PDV pri uvozu. Sud navedenu okolnost ocjenjuje kao značajan indicij da je tuženik predmetne račune prihvatio i evidentirao u vlastitom poslovanju, što nije spojivo s njegovim paušalnim osporavanjem da roba po tim računima nije isporučena ili da tražbina ne postoji.

63. Sud ne prihvaća prigovor tuženika da tužitelj nije dokazao isporuku robe samo zato što na pojedinim računima ili međunarodnim tovarnim listovima nema potpisa ili pečata tuženika. U konkretnom slučaju isporuka se ne dokazuje isključivo potpisom ili pečatom na računima, već se ocjenjuje cjelina izvedenih dokaza: poslovni odnos stranaka, računi, tovarni listovi, carinska i porezna evidencija, činjenica da je tuženik račune koristio u sustavu PDV-a, kao i iskazi saslušanih osoba.

64. Iskaz zakonskog zastupnika tužitelja ST sud ocjenjuje vjerodostojnim u odlučnom dijelu. On je jasno iskazao da je tužitelj izrađivao robu za tuženika, da je tuženik tu robu kupovao, da se narudžba odvijala putem e -maila te da su se putem e-maila dogovarale količine, vrsta robe i rok isporuke. Također je iskazao da roba nije bila sporna, da je uredno isporučena, da je morala proći carinsku proceduru te da službenih prigovora na kvalitetu robe nije bilo. Njegov iskaz podudaran je s ispravama u spisu, osobito računima, tovarnim listovima i očitovanjem Porezne uprave.

65. Sud prihvaća i dio iskaza zakonskog zastupnika tužitelja da je isporuka robe prestala kada je prestalo plaćanje. Taj iskaz je logičan i životan, osobito imajući u vidu da je i svjedok JT potvrdio da dio robe nije isporučen, dok je punomoćnica tužitelja pojasnila da predmet ovog postupka nije naplata robe koja nije isporučena, nego upravo naplata robe koja je isporučena, a nije plaćena.

66. Iskaz zakonskog zastupnika tuženika FT sud ocjenjuje ograničeno uporabljivim. On je potvrdio da je poslovni odnos bio dogovoren i da je sporno, prema stajalištu tuženika, pitanje valjanosti i kvalitete robe, a ne samo postojanje poslovne suradnje. Međutim, na pitanja o količini naručene robe, vrsti robe, količini ispravno i neispravno primljene robe te drugim odlučnim okolnostima iskazao je da to zna JT. Stoga njegov iskaz nije bio dostatan za utvrđenje da utužena roba nije isporučena ili da zbog nedostataka tuženik nije bio dužan platiti račune.

67. Svjedok JT potvrdio je da je on za tuženika operativno naručivao robu od tužitelja putem e-maila te je potvrdio da je tuženik dio robe zaprimio. Njegov iskaz je u tom dijelu u skladu s navodima tužitelja i ispravama u spisu. Svjedok je doduše tvrdio da nisu isporučene jakne i dio džempera za kupca O, ali ta okolnost nije odlučna za ovaj spor ako se ima u vidu da tužitelj ne potražuje plaćanje neisporučene robe, nego plaćanje robe obuhvaćene utuženim računima za koju tvrdi da je isporučena.

68. Sud nije prihvatio kao dokazanu tvrdnju tuženika da je isporučena roba u takvom opsegu imala materijalne nedostatke da bi tuženik bio oslobođen obveze plaćanja utuženih računa. Naime, iz e-maila na koji se poziva i sam tuženik proizlazi konkretan prigovor u odnosu na 14 komada džempera sa zrcalno izvedenim logotipom, dok za navode o većoj količini neispravne robe, pogrešnim veličinama, skupljanju nakon pranja ili općenito neupotrebljivosti robe tuženik nije dostavio dostatne objektivne dokaze.

69. Svjedok JT je najprije iskazao da je reklamirano možda oko 100 komada džempera, no suočen sa sadržajem e -maila u kojem se navodi da je od 485 komada izdvojeno 14 komada zbog zrcalno napravljenog štika, potvrdio je da je on taj e-mail napisao. U daljnjem iskazu navodio je i druge nedostatke, poput pogrešnih veličina i uvlačenja nakon pranja, ali je na pitanje iz čega je to vidljivo iskazao da u tom trenutku više nije radio za tuženika. Sud stoga taj dio iskaza ne može prihvatiti kao dostatan dokaz o opsegu i pravnoj relevantnosti navodnih nedostataka robe.

70. Sud pritom ima u vidu da tuženik nije dokazao da je spornu robu vratio tužitelju, da je u odnosu na sve utužene račune pravodobno i određeno reklamirao robu, da je izjavio raskid ugovora, zahtijevao sniženje cijene ili na drugi jasan način stavio tužitelju do znanja da zbog navodnih nedostataka odbija platiti isporučenu robu. Suprotno tome, iz porezne dokumentacije proizlazi da je tuženik račune evidentirao i koristio u svojem poreznom poslovanju.

71. Tuženik se pozivao i na činjenicu da je zbog navodnih povreda tužitelja morao naručiti robu od drugog dobavljača, društva Mašić d.o.o. Sud taj prigovor nije prihvatio kao osnovan za odbijanje tužbenog zahtjeva. Eventualna kasnija narudžba robe od drugog dobavljača predstavlja zaseban poslovni odnos tuženika s trećom osobom. Tuženik nije dokazao da je ta narudžba bila nužna posljedica povrede ugovora od strane tužitelja, niti je u ovom postupku postavio određeni protutužbeni zahtjev ili materijalnopravni prigovor prijeboja u visini navodne štete. Sama tvrdnja da je tuženik zbog tužitelja morao naručiti robu od drugog dobavljača ne isključuje njegovu obvezu plaćanja robe koju je od tužitelja primio.

72. Tuženik se pozivao i na ranije avansne uplate. Međutim, nije dokazao da se te uplate odnose upravo na zatvaranje utuženih računa na način koji bi isključivao postojanje tražbine iz ovog postupka. Teret dokazivanja plaćanja predmetne tražbine je na tuženiku. Budući da iz izvedenih dokaza proizlazi da su predmetni računi ostali otvoreni, a tuženik nije dokazao njihovo plaćanje, taj prigovor nije osnovan.

73. Nadalje, tuženik je još u prigovoru protiv rješenja o ovrsi istaknuo prigovor zastare. Taj prigovor nije osnovan. Budući da Konvencija ne uređuje pitanje zastare, taj prigovor valjalo je ocijeniti prema mjerodavnom nacionalnom pravu. I prema pravu Federacije Bosne i Hercegovine, na koje se tužitelj poziva u dijelu zastare, međusobna potraživanja pravnih osoba iz ugovora o prometu robe i usluga zastarijevaju za tri godine, pri čemu zastarijevanje teče odvojeno za svaku isporuku robe. Budući da su utuženi računi izdani u studenom 2022., a prijedlog za ovrhu podnesen je 2023., odnosno rješenje o ovrsi doneseno 22. siječnja 2024., trogodišnji zastarni rok nije protekao.

74. Slijedom svega navedenog, sud zaključuje da je tužitelj dokazao da je tuženiku isporučio robu obuhvaćenu utuženim računima te da tuženik nije dokazao da je te račune platio, niti da je zbog nedostataka robe, zakašnjenja ili drugih okolnosti bio oslobođen obveze plaćanja cijene. Stoga je tuženik, kao kupac, dužan platiti cijenu isporučene robe, sukladno članku 53. Konvencije Ujedinjenih naroda o ugovorima o međunarodnoj prodaji robe.

75. Visina glavnice proizlazi iz utuženih računa i izvoda iz otvorenih stavki te iznosi ukupno 35.965,66 EUR. Taj iznos čine pojedinačne tražbine po računima:

7.489,62 EUR, 8.500,48 EUR, 5.997,60 EUR, 7.708,67 EUR i 6.269,29 EUR. Budući da je tužbeni zahtjev u dijelu glavnice osnovan, tuženiku je valjalo naložiti plaćanje navedenih iznosa glavnice.

76. U odnosu na zatezne kamate, sud je imao u vidu da Konvencija Ujedinjenih naroda o ugovorima o međunarodnoj prodaji robe u članku 78. propisuje da, ako jedna strana ne plati cijenu ili bilo koji drugi iznos koji duguje, druga strana ima pravo na kamate na taj iznos, ne dirajući time u pravo na naknadu štete prema članku 74. Konvencije. Međutim, Konvencija ne određuje stopu zatezne kamate.

77. Budući da pitanje visine stope zatezne kamate nije uređeno Konvencijom, to pitanje treba riješiti prema pravu mjerodavnom na temelju pravila međunarodnog privatnog prava. Prema pravilima koja upućuju na pravo države prodavatelja kod ugovora o prodaji robe, a stranke nisu dokazale izbor drugog mjerodavnog prava, mjerodavno je pravo države u kojoj prodavatelj ima sjedište. Budući da je tužitelj prodavatelj sa sjedištem u [adresa], za pitanje visine stope zatezne kamate mjerodavno je pravo Bosne i Hercegovine, odnosno pravo Federacije Bosne i Hercegovine.

78. Iz preslike Note Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine s priloženim tekstom relevantnih odredbi, zaprimljene kod suda 23. ožujka 2026., proizlazi da se na pitanje zakonskih zateznih kamata primjenjuje Zakon o visini stope zatezne kamate Federacije Bosne i Hercegovine, prema kojem dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, osim glavnice, i zateznu kamatu po stopi od 10% godišnje. Stoga tužitelju na dosuđene iznose glavnice pripadaju zatezne kamate po stopi od 10% godišnje prema pravu Federacije Bosne i Hercegovine, i to od dana dospijeća pojedinih računa do isplate.

79. Kako je platnim nalogom sadržanim u rješenju o ovrsi tužitelju priznato pravo na zatezne kamate prema stopi koja se određuje prema pravu Republike Hrvatske, a sud je utvrdio da je u pogledu visine stope zatezne kamate mjerodavno pravo Federacije Bosne i Hercegovine, radi jasnoće i ovršnosti izreke platni nalog valjalo je ukinuti u cijelosti te samostalno odlučiti o osnovanosti zahtjeva za isplatu glavnice, zateznih kamata i troškova postupka.

80. Budući da je tužitelj osnovano pokrenuo postupak radi naplate dospjele novčane tražbine i da je u ovom postupku uspio s glavnim zahtjevom, pripada mu i pravo na naknadu troška ovršnog postupka u iznosu od 1.635,83 EUR. Kako je platni nalog ukinut u cijelosti radi potrebe samostalnog odlučivanja o zahtjevu i primjene mjerodavne kamatne stope prema pravu Federacije Bosne i Hercegovine, sud je o trošku ovršnog postupka odlučio posebnom točkom izreke. Na dosuđeni trošak ovršnog postupka tužitelju pripada zakonska zatezna kamata od dana donošenja rješenja o ovrsi, odnosno od 22. siječnja 2024., do isplate.

81. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na članku 154. stavku 1. i članku 155. ZPP-a. Tužitelj je uspio u postupku u odnosu na glavnicu, a u odnosu na zatezne kamate uspio je prema mjerodavnoj kamatnoj stopi prava Federacije Bosne i Hercegovine. Činjenica da je platni nalog ukinut u cijelosti zbog potrebe drukčijeg određenja kamatne stope ne utječe na zaključak da je tužitelj uspio u glavnoj stvari.

82. Na ime troškova parničnog postupka tužitelju je priznat trošak zastupanja po odvjetniku, odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23; dalje: Tarifa), i to za sastav obrazloženog podneska od 28. veljače 2024. u iznosu od 1.000,00 EUR (Tbr. 8/1 Tarife), za zastupanje na ročištima održanima 27. veljače 2025., 3. lipnja 2025., 3. veljače 2026. i 25. svibnja 2026. u iznosu od 1.000,00 EUR za svako (Tbr. 9/1 Tarife), za zastupanje na ročištu održanom 15. rujna 2025. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9/5 Tarife), za sastav podneska od 16. svibnja 2025. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8/4 Tarife), za sastav podneska od 2. lipnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8/3 Tarife), za sastav podneska od 11. rujna 2025. u iznosu od 1.000,00 EUR (Tbr. 8/1 Tarife) te za sastav podneska od 7. siječnja 2026. u iznosu od 1.000,00 EUR (Tbr. 8/1 Tarife). Ukupan priznati trošak odvjetničkog zastupanja iznosi 7.350,00 EUR, što uvećano za PDV od 1.837,50 EUR iznosi 9.187,50 EUR. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 479,66 EUR. Slijedom navedenog, tužitelju je priznat ukupan trošak parničnog postupka u iznosu od 9.667,16 EUR.

83. Tužitelju nije priznat zahtjev za naknadu troška pristupa dodatnom ročištu u iznosu od 500,00 EUR, uvećanom za PDV, jer osim ročišta navedenih u točki 82. obrazloženja druga ročišta nisu održana. Tužitelju je za podnesak od 16. svibnja 2025. priznat trošak u iznosu od 50,00 EUR, budući da se radi o kraćem podnesku kojim se tužitelj očitovao na dostavljeni podatak Porezne uprave i ukazao na njegov značaj za osnovanost tužbenog zahtjeva, dok po sadržaju i opsegu taj podnesak ne opravdava priznanje pune nagrade za sastav obrazloženog podneska. Za podnesak od 2. lipnja 2025. tužitelju je priznat trošak u iznosu od 200,00 EUR, budući da se tim podneskom očitovao o pitanju mjerodavnog prava, primjeni Konvencije Ujedinjenih naroda o ugovorima o međunarodnoj prodaji robe, zateznim kamatama i zastari, ali po sadržaju i opsegu taj podnesak ne opravdava priznanje pune nagrade za sastav obrazloženog podneska. Budući da navedeni troškovi preko priznatog iznosa nisu bili potrebni za vođenje postupka u smislu članka 155. ZPP-a, zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u preostalom iznosu od 2.812,50 EUR odbijen je kao neosnovan. Budući da je tuženik izgubio spor, njegov zahtjev za naknadu troška parničnog postupka odbijen je kao neosnovan.

Zagreb, 2. srpnja 2026.

SUDAC:

Jasna Golubić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 (petnaest) dana od primitka prijepisa presude. Žalba se podnosi pismeno, Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske, putem ovog suda.

DNA:

1. Odvj. Domagoj Dumančić, Zagreb, Drenovačka 3

2. Odvj. Srđana Barišić, OD BARIŠIĆ & BARIŠIĆ d.o.o. Zagreb, Maksimirska cesta 48