REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U PULI-POLA
Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola
Poslovni broj: P-352/2026-3
U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E
P R E S U D A Z B O G O G L U H E
Općinski sud u Puli-Pola, po sucu toga suda Danieli Subotić Biondić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja EZ iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Leani Modrušan, odvjetnici iz Pule, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, radi utvrđenja ništetnosti, dana 02. srpnja 2026. godine
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl.3. Ugovora o kreditu broj 118 - 50-3736992 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 20.10.2006.god., a koja glasi:
«0,50% (nula zarez pedeset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.»
pa stoga navedena odredba ugovora ne proizvodi nikakve pravne učinke između ugovornih strana.
II Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 365,60 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 02. srpnja 2026. pa do isplate, sve po stopi propisanoj čl.29. st.2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da su dana 20.10.2006.god. tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili su Ugovor o kreditu broj 118-50-3736992, kojim ugovorom je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 22.000,00 CHF. Odredba čl.3. Ugovora o kreditu br. 118-50-3736992 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao banke - kreditora propisuje iznos jednokratne naknade od 0,50% od iznosa odobrenog kredita, a koji iznos se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Predmetna odredba ugovora ne precizira na koje se konkretne usluge/troškove ova naknada odnosi, odnosno koje vrste usluga i troškova ona pokriva. Sukladno čl.3. banka je tužitelju zaračunala i ustegnula jednokratnu naknadu, tzv. ulaznu naknadu u iznosu od 0,50% od iznosa odobrenog kredita. U vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o predmetnoj naknadi te je visina tzv. ulazne naknade jednostrano određena od strane tuženika. Unatoč tome što je visina naknade za obradu kreditnog zahtjeva određena u postotku koji iznosi 0,50% od iznosa odobrenog kredita, radi se o iznosu koji predstavlja netransparentan trošak. Dakle, odredba o jednokratnoj naknadi ne sadrži nikakve ekonomske kriterije iz kojih bi bilo razvidno zbog čega je takva naknada (trošak) ugovorena. Takva odredba je nejasna i nerazumljiva uzimajući u obzir činjenice koje su tužitelju u trenutku zaključenja ugovora bile poznate, uključujući i informacije koje je tuženik kao kreditor učinio dostupnim. Ugovor o kreditu je formularni (tipski) ugovor pripremljen od strane banke za veći broj korisnika te tužitelj nije mogao niti prigovoriti niti utjecati na sadržaj bilo koje ugovorne odredbe. Tužitelj je ovako formulirani ugovor mogao samo prihvatiti, a da se nije slagao s bilo kojom odredbom ugovora tada do njegovog sklapanja ne bi niti došlo. I Vrhovni sud RH u svojoj odluci posl.br. Revt - 249/14 jasno navodi cit. « ... da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke kao trgovce faktično bili u ovisnom položaju, te dovedeni u situaciju uzmi ili ostavi ("take it or leave it") ... ». Dakle, pozicija tužitelja i tuženika u ovakvom ugovornom odnosu nije ni jednaka ni ravnopravna. Direktivom Vijeća 93/13 koja je implementirana u hrvatski pravni sustav propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Pravna posljedica ovakvih odredbi je njihova nepoštenost i ništetnost. Nadalje, navedena Direktiva propisuje i da procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi se na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani i isporučene usluge i robe, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, što u predmetnoj stvari nije slučaj. Spornom odredbom ne predviđa se niti priroda tih troškova, niti usluge koje se njima plaćaju te uopće nije razvidan razlog njihove naplate odnosno iste su suviše općenite da tužitelj može samo nagađati što sve one obuhvaćaju. O spornoj odredbi tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora zbog čega ista stvara neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva predstavlja unaprijed formuliranu odredbu koja je dio formularnog (tipskog) ugovora pripremljenog od strane banke za veći broj korisnika, te tužitelj nije mogao niti prigovoriti niti utjecati na sadržaj ugovorne odredbe. Obzirom iz same odredbe nije jasno na što se naknada (trošak) odnosi, takva odredba predstavlja netransparentan trošak, te sve navedeno čini spornu odredbu nepoštenom, te u konačnici ništetnom. Sporna odredba suprotna je čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača, obzirom da se navedenom odredbom potrošaču nameću određene obveze, a da isti u trenutku sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s svim parametrima odlučnim za njezinu primjenu. Sporna ugovorna odredba ukazuje da tuženik ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, no time nije definirano niti pod kojim uvjetima niti na koji način se ovakva jednokratna naknada određuje, niti je definirano na koje usluge/troškove se ove naknade odnose. Dakle, obzirom sam ugovor ne sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti činidba tužitelja, niti je određivanje činidbe prepušteno trećoj strani, odredba ugovora da Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu prema odluci tuženika ništetna je kao neodrediva. Zakon o zaštiti potrošača koji je tada bio na snazi (NN 96/03) u odredbi čl. 81. propisuje da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom čl. 83. ZZP određeno je da se prilikom ocjene je li neka odredba (ne)poštena uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. Odredbom čl. 87. istog zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Odredba članka 3. Direktive 93/13 glasi cit: „1. Ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.” Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, takve odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. U pogledu nepoštenosti naknade za obradu kredita svakako valja uzeti u obzir sudsku praksu Europskog suda u predmetu C-84/19, u kojem predmetu je sud EU razmatrao spornu odredbu, te u kojoj se navodi, cit.: „
Članak 4. stavak 2. Direktive 93/13, kako je izmijenjena Direktivom 2011/83, treba tumačiti na način da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata nisu obuhvaćene iznimkama predviđenima tom odredbom ako se tim odredbama ne predviđa ni priroda tih troškova ni usluge koje se njima plaćaju te ako su sastavljene na način da kod potrošača stvaraju zabunu kad je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi, što treba provjeriti sud koji je uputio zahtjev.„. Sukladno odredbi čl.323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Prije pokretanja ovog parničnog postupka tužitelj se tuženiku obratio radi pokušaja mirnog rješavanja spora, te radi pribave potrebne dokumentacije no istu nije zaprimio. Na temelju svega navedenog tužitelj predlaže da sud nakon što provede dokazni postupak donese presudu kako je pobliže opisano u izreci.
2. Tuženik, iako uredno pozvan na davanje odgovora na tužbu uz upozorenje na pravne posljedice, sukladno čl. 331. b) Zakona o parničnom postupku (" Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, dalje ZPP-a) , nije u određenom roku podnio odgovor na tužbu.
3. Budući da osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, a te činjenice nisu u protivnosti s dokazima koje je podnio tužitelj ili činjenicama koje su općepoznate, te ne postoje ni općepoznate okolnosti iz kojih proizlazi da je tuženika spriječio opravdani razlog da podnese odgovor na tužbu, to je sukladno čl. 331.b) ZPP-a valjalo odlučiti kao u izreci.
4. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP -a pa je tužitelju priznat trošak zastupanja po odvjetniku i to za sastav opomene pred tužbu 25 bodova (Tbr. 37/1), za sastav tužbe 100 bodova (Tbr. 8/1) što uvećano za PDV iznosi 312,50 eur. Nadalje je tužitelju priznat trošak sudske pristojbe na tužbu 26,55 eur i na presudu zbog ogluhe 26,55 eur pa je tužitelju na ime parničnog troška priznat ukupan iznos od 365,60 eur.
U Puli, 02. srpnja 2026. godine
S u d a c
Daniela Subotić Biondić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude zbog ogluhe dopuštena je žalba koja se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude zbog ogluhe, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.
Dna:
- tužiteljici po pun.
- tuženiku
