REPUBLIKA HRVATSKA

Poslovni broj: Usž-481/2024-3

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Štefan, predsjednice vijeća, Ljiljane Karlovčan-Đurović i Silvija Čovića, članova vijeća te sudske savjetnice Katarine Skrbinac, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja VALLIS AUREA DELIKATESE d.o.o., Požega, Obrtnička 18, OIB: 63249219802, koje zastupa opunomoćenik Ivan Bošković, odvjetnik u Požegi, Dr. Filipa Potrebice 4, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, OIB: 18683136487, radi poreznog nadzora, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: Us l-1145/2022-19 od 2. studenoga 2023., na sjednici vijeća održanoj 2. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: Us l-1145/2022-19 od 2. studenoga 2023.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Uvodno naznačenom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II-471-02/21-01/127, URBROJ: 513-04- 22-2 od 18. kolovoza 2022. i poreznog rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Požega, Službe za nadzor KLASA: UP/I - 471-02/20-01/15, URBROJ: 513-07-11/21-9 od 22. siječnja 2021. (točka I. izreke presude) te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora (točka II. izreke presude).

2. Protiv naznačene presude tužitelj je podnio žalbu iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga odnosno zbog bitnih povreda pravila postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da su porezna tijela i sud zanemarili nalaz i mišljenje vještakinje, iako je upravo vještačenjem potvrđen dio njegovih ključnih navoda. Smatra da je sud proveo vještačenje bez stvarne svrhe jer utvrđene nepravilnosti u obračunu porezne obveze nisu dovele do poništenja osporenih poreznih akata.

2.1. U odnosu na isporuku dobara u države članice Europske unije, tužitelj navodi da je vještakinja utvrdila kako obveza poreza na dodanu vrijednost (dalje: PDV) u iznosu od 28.009,44 kn ne postoji za račune za koje je naknadno dostavljena uredna dokumentacija o prijevozu robe te da stvarna obveza iznosi 1.447,84 kn. Unatoč tome, sud je potvrdio poreznu obvezu utvrđenu u poreznom nadzoru. Tužitelj smatra da je pogrešno primijenjena odredba članka 108. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, 47/09. i 110/21. – dalje: ZUP) jer je zanemarena odredba članka 182. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“, 115/16., 106/18., 121/19., 32/20. i 42/20. – dalje: OPZ) koja dopušta iznošenje novih činjenica i dokaza u žalbenom postupku.

2.2. U odnosu na poreznim nadzorom utvrđeni manjak smještajnih kapaciteta za vino, tužitelj ističe da je tijekom poreznog nadzora usmeno, a u žalbi protiv prvostupanjskog rješenja i pisano, predlagao očevid na licu mjesta radi utvrđivanja stvarnog stanja, ali porezno tijelo taj dokaz nije provelo. Ukazuje da je vještakinja utvrdila da, iako knjigovodstvena evidencija nije iskazivala dovoljne kapacitete, naknadna dokumentacija omogućava povezivanje količina vina sa stvarno postojećim smještajnim kapacitetima koji nisu bili evidentirani. Tužitelj smatra da bi pravilnim utvrđivanjem činjenica bilo potvrđeno postojanje ukupnih smještajnih kapaciteta te da ne bi postojala osnova za utvrđenu poreznu obvezu.

2.3. U odnosu na osporeni pretporez po računima za usluge cinčanja, tužitelj navodi da nisu bile ispunjene pretpostavke za primjenu članka 127. Zakona o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“, 73/13., 99/13., 148/13., 153/13., 143/14., 115/16., 106/18., 121/19. - dalje Zakon o PDV-u) jer mu Porezna uprava nije dostavila zakonom propisanu obavijest o odgovornosti zbog mogućih prijevarnih transakcija. S tim u vezi, smatra da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zaključio kako upravno tijelo nije bilo dužno prethodno obavijestiti tužitelja. Nadalje, smatra da je sud pogrešno utvrdio činjenično stanje odnosno da je bez dostatnog obrazloženja prihvatio zaključak o njegovu znanju ili mogućnosti saznanja za prijevarne aktivnosti. Tvrdi da ne postoje objektivne okolnosti koje bi upućivale na prijevarno postupanje, jer samo postojanje srodničkog odnosa ne predstavlja dokaz prijevare. Također ističe da činjenica što druga osoba protiv njega nije pokrenula postupak prisilne naplate potraživanja, a nastavila je s njim poslovnu suradnju, ne može biti na teret tužitelja. Naglašava da su usluge cinčanja stvarno izvršene, a porezno tijelo nije provelo predloženi uvid radi provjere te činjenice.

2.4. Zaključno, tužitelj smatra da je sud bez adekvatnog obrazloženja, nekritički prihvatio stajališta poreznih tijela, zanemario rezultate provedenog vještačenja te mu na taj način povrijedio osnovna prava regulirana Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Predlaže Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske da poništi pobijanu presudu i sam riješi stvar, podredno da poništi pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, sve uz naknadu troškova upravnog spora, uključujući i trošak sastava žalbe, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

3. Iako uredno pozvan, tuženik nije dostavio odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći na ništavost po službenoj dužnosti, sukladno odredbi članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 36/24. i 39/26. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske; dalje: ZUS), ovaj Sud je utvrdio da ne postoje žalbeni razlozi radi kojih se presuda pobija.

6. Osporenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja protiv poreznog rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Požega, Službe za nadzor KLASA: UP/I-471-02/20-01/15, URBROJ: 513-07-11/21-9 od 22. siječnja 2021. kojim je tužitelju utvrđena razlika manje obračunatog PDV-a u ukupnom iznosu od 572.659,55 kn te mu je naloženo da uplati navedeni iznos manje obračunatog PDV-a zajedno s kamatama u iznosu 55.457,79 kn te daljnjim kamatama, kao i da provede odgovarajuća knjiženja u poslovnim knjigama koja se odnose na povećanje porezne osnovice.

7. Iz podataka spisa proizlazi da je prvostupanjsko porezno tijelo kod tužitelja provelo postupak poreznog nadzora PDV-a za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 31. prosinca 2018. i za razdoblje od 1. siječnja 2019. do 31. svibnja 2019., o čemu je 10. studenog 2020. sastavljen zapisnik na koji je tužitelj izjavio prigovor, odnosno dostavio dodatnu poslovnu dokumentaciju koja je uzeta u obzir te je sastavljen dopunski zapisnik od 4. siječnja 2021. temeljem kojeg je, u konačnici, donijeto osporeno porezno rješenje.

7.1. Nadalje, iz podataka spisa proizlazi da je, u odnosu na račune na kojima je naznačeno da se isporuka dobara (vino u bocama) vrši u drugu državu članicu, utvrđeno da tužitelj tijekom postupka poreznog nadzora nije priložio dokumentaciju propisanu člankom 170. stavak 1. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost (“Narodne novine”, 79/13., 85/13., 160/13., 35/14., 157/14., 130/15., 1/17., 41/17., 128/17., 1/19.

– dalje: Pravilnik o PDV-u) kojom bi dokazao da su dobra otpremljena ili prevezena u drugu državu članicu, stoga da tužitelj nije mogao primijeniti oslobođenje za isporuke dobara unutar Europske unije.

7.2. U odnosu na obveze prema dobavljaču LK, vl. obrta “[obrt]”, za usluge cinčanja, koje u nadziranom razdoblju iznose 929.256,68 kn (2018.) odnosno 687.946,21 kn (2019.), a za koje je tužitelj evidentirao i koristio pretporez, osporeno je tužitelju pravo na pretporez u iznosu od 232.314,17 kn (2018.) i 171.986,56 kn (2019.) temeljem odredbe članka 127. Zakona o PDV-u. Nadzorom je utvrđeno da su zakonski zastupnik tužitelja i LK brat i sestra, da LK vrši usluge cinčanja za tužitelja kroz duže vremensko razdoblje, a da joj tužitelj plaća račune tek u manjem dijelu, i to za prethodna razdoblja, da LK nije poduzela nikakve mjere za naplatu neplaćenih potraživanja, a PDV obračunava i plaća na temelju naplaćenih naknada za obavljene isporuke, a na temelju kojih objektivnih okolnosti je prvostupanjsko tijelo utvrdilo odgovornost tužitelja.

7.3. Također, u postupku poreznog nadzora utvrđen je nedovoljni kapacitet posuda za skladištenje vina, odnosno razlika od 127.881 litara, s obzirom da je početno stanje vina na dan 1. siječnja 2019. iznosilo 934.991 litara, dok je tužiteljev najveći kapacitet skladištenja 107.030 litara, slijedom čega je procijenjena porezna osnovica na način da je za količinu vina od 127.881 litara obračunata prosječna nabavna cijena zaliha vina od 4,39 kn po litri te je utvrđena obveza PDV-a u iznosu od 140.349,39 kn.

8. Odredbom članka 170. stavak 1. OPZ-a propisano je da porezni obveznik koji primjenjuje oslobođenje od PDV-a temeljem članka 41. Zakona o PDV-u, dokazuje da je dobro otpremljeno ili prevezeno u drugu državu članicu računom, otpremnicom, prijevoznom ispravom ili drugim dokumentom iz kojeg je razvidno da se odnosi na otpremu ili prijevoz dobara navedenih u računu. Polazeći od navedene odredbe, a imajući u vidu pravila o teretu dokazivanja u poreznom postupku te činjenicu da tužitelj isprave kojima dokazuje da je dobro otpremljeno ili prevezeno u drugu državu članicu, nije dostavio poreznom tijelu tijekom poreznog nadzora, proizlazi pravilnim zaključak prvostupanjskog suda da se navedeni dokazi ne mogu prihvatiti niti ispitivati.

9. S tim u vezi, pravilna je i ocjena prvostupanjskog suda vezano za provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje. Sud je u obrazloženju pobijane presude naveo jasne razloge zbog kojih nije prihvatio nalaz i mišljenje sudske vještakinje u dijelu koji se odnosi na dokumentaciju koja je dostavljena tek u žalbenom postupku i naknadno tijekom upravnog spora.

10. Naime, osnovno načelo poreznog postupka jest načelo dokumentarnosti prema kojem se sve činjenice bitne za oporezivanje dokazuju poslovnom dokumentacijom, odnosno vjerodostojnim knjigovodstvenim ispravama koje porezni obveznik u postupku treba predati poreznom tijelu ili treba predložiti da se izvrši uvid u iste već tijekom poreznog nadzora, a najkasnije prilikom podnošenja prigovora protiv zapisnika o poreznom nadzoru.

11. Stoga nije točno da je prvostupanjski sud donio odluku protivno odredbi članka 182. stavak 2. točka 3. OPZ-a, kojom je propisano da prvostupanjsko porezno tijelo može po žalbi izmijeniti rješenje porezni akt ako žalitelj u žalbi iznosi takve činjenice i dokaze koji bi mogli biti od utjecaja na drukčije rješavanje stvari. Navedena odredba nikako ne isključuje odredbu članka 108. stavak 2. ZUP-a kojom je propisano da je, kad se u žalbi iznose nove činjenice i novi dokazi, stranka dužna obrazložiti zašto te činjenice i dokaze nije iznijela tijekom prvostupanjskog postupka, što je u konkretnom slučaju izostalo. Štoviše, tužitelju je 18. rujna 2020. dostavljena informacija o visini novoutvrđenih obveza u poreznom nadzoru zajedno s pozivom na zaključni razgovor u kojem je zakonski zastupnik tužitelja pozvan dostaviti dodatnu dokumentaciju vezanu za porezni nadzor koja bi mogla utjecati na visinu utvrđene porezne obveze, međutim, zakonski zastupnik tužitelja nije dostavio nikakvu dokumentaciju, a niti se u konačnici odazvao pozivu na zaključni razgovor. Tužitelju je omogućeno podnošenje prigovora na zapisnik o poreznom nadzoru, što je on iskoristio te dostavio dio poslovne dokumentacije koja je uvažena dopunskim zapisnikom KLASA; UP/I-471-02/20-01/15, URBROJ: 513-07-11/21-8 od 4. siječnja 2021., nakon čega je doneseno osporeno prvostupanjsko porezno rješenje.

12. Nisu osnovani daljnji prigovor tužitelja da nisu pravilno utvrđene činjenice vezano za postojanje ukupnih smještajnih kapaciteta za vino . Navedeno budući da dodatni smještajni kapaciteti za vino (oprema iz ugovora o davanju opreme u zakup između tužitelja i zakonskog zastupnika tužitelja) nisu bili knjigovodstveno evidentirani u poslovnim knjigama tužitelja, kao što nisu bile knjižene niti obveze po tom ugovoru, a što je potvrdila sudska vještakinja u svom nalazu i mišljenju, ispravljajući razliku u smještajnim kapacitetima na 234.991 litru, koja pogreška u poreznom rješenju nije predstavljala dodatan teret za tužitelja, odnosno ista nije od utjecaja na zakonitost osporenog poreznog rješenja. Sve navedeno pravilno je utvrdio i iscrpno obrazložio prvostupanjski sud.

13. Nisu osnovani niti prigovori tužitelja da su upravna tijela i sud samo na temelju činjenice srodničkog odnosa između zakonskog zastupnika tužitelja i LK, vl. obrta „[obrt]“, zaključili o prijevarnom postupanju. Naime, i upravna tijela i prvostupanjski sud jasno su obrazložili na temelju kojih činjenica i okolnosti je zaključeno da je zakonski zastupnik tužitelja znao ili morao znati da će dio ili cijeli iznos PDV-a vezan za isporuku usluga koje su mu obavljene, ostati neplaćen. Pri tome, prvostupanjski sud je pravilno obrazložio da obavijest iz stavka 3. Zakona o PDV-u ne predstavlja uvjet za primjenu članka 127. stavaka 1. i 2. istog zakona, odnosno da bi se, u slučaju dostave obavijesti iz članka 127. stavak 3. Zakona o PDV-u, presumiralo da porezni obveznik nadalje sudjeluje u prijevarnim aktivnostima, dok u slučaju izostanka takve obavijesti, porezno tijelo mora dokazati objektivne okolnosti da je porezni obveznik znao ili morao znati da sudjeluje u prijevarnim aktivnostima , što je u konkretnom slučaju i dokazano.

14. Stoga ovaj Sud nalazi da se navodi žalbe koji su u bitnom istovjetni navodima tužbe, ne mogu ocijeniti osnovanim, niti od utjecaja na drukčije rješenje predmetne upravne stvari. Tužitelj niti ostalim žalbenim navodima, kojima uglavnom iznosi svoje tumačenje pravnih propisa, nije doveo u pitanje pravilnost i zakonitost osporene prvostupanjske presude, a neosnovani su i žalbeni navodi kojima tužitelj upire na povredu ustavnih i konvencijskih prava.

15. Prema ocjeni ovog Suda, prvostupanjska presuda temelji se na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju na koje je pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo. Prvostupanjski sud je u obrazloženju pobijane presude dao jasne i dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama u skladu s pravilima propisanim odredbom članka 119. stavka 5. ZUS-a te tijekom upravnog spora nije počinio nikakve postupovne povrede koje bi utjecale na donošenje pravilne i zakonite odluke .

16. Kako tužitelj nije uspio u upravnom sporu, osnovano je pravilnom primjenom odredbe članka 147. stavak 1. ZUS-a, odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova upravnog spora. U kontekstu iste zakonske odredbe, nije osnovan niti njegov zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe.

17. Slijedom svega navedenog, trebalo je temeljem odredbe članka 135. stavak 1. ZUS-a odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude, a temeljem odredbe članka 147. stavak 1. ZUS-a, odlučiti kao pod točkom II. izreke ove presude.

U Zagrebu 2. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Sanja Štefan