Poslovni broj: Usž-3194/2024-3

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Štefan, predsjednice vijeća, Ljiljane Karlovčan-Đurović i Silvija Čovića, članova vijeća te sudske savjetnice Katarine Skrbinac, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja BRODOGRADILIŠTE SPECIJALNIH OBJEKATA d.o.o. iz Splita, Put Supavla 21, OIB: 15413473504, zastupano po opunomoćenici Aleksandri Raach, odvjetnici u Zagrebu, Jurja Dalmatinca 6, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, OIB: 18683136487, radi poreznog nadzora, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us l-461/24-6 od 13. svibnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 2. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us l-461/24-6 od 13. svibnja 2024.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Uvodno naznačenom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim se traži poništenje rješenja Ministarstva financija, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-471-02/23-01/71, URBROJ: 513-04-23-2 od 22. studenog 2013. i porezno rješenje Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Split, KLASA: UP/I-471-02/22-01/342, URBROJ: 513-07-17-23-08 od 11. siječnja 2023. (točka I. izreke) te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora (točka II. izreke).

2. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga odnosno zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te bitne povrede odredaba sudskog postupka.

2.1. U odnosu na obračun poreza na dodanu vrijednost (dalje: PDV) za obalne ophodne brodove, tužitelj osporava zaključak upravnih tijela i prvostupanjskog suda da je bio dužan ispostaviti račune Ministarstvu obrane Republike Hrvatske (dalje: MORH) već u lipnju 2022., ističući da se radilo o ugovorenom faznom obračunu i avansnom plaćanju koje je bilo moguće tek nakon što obje ugovorne strane usuglase i potpišu zapisnike o izvršenim radovima. Navodi da je zapisnike tužitelj potpisao 28. lipnja 2022., ali da ih je od MORH-a zaprimio tek 5. listopada 2022., što je potvrđeno prijemnim pečatom i urudžbenim brojevima na samim zapisnicima, pa je račune izdao istoga dana kada je primio usuglašene zapisnike. Smatra da je sud bio dužan, ako je već utvrdio spornim vjerodostojnost prijemnog pečata, provesti od strane tužitelja predložene dokaze, osobito saslušanje potpisnika zapisnika iz MORH-a i tužitelja, koji su mogli potvrditi način potpisivanja i dostave zapisnika. Ističe i da je ugovorom izričito određeno da se plaćanja vrše po završetku pojedinih faza gradnje i nakon potpisa zapisnika obiju strana, a ne mjesečno, zbog čega nije postojao temelj za „prefakturiranje“ niti za obračun PDV-a prije stjecanja uvjeta za ispostavu računa. Tužitelj smatra da sud nije obrazložio zašto je zanemario ugovorne odredbe i sadržaj zapisnika iz kojih proizlazi da se tek njihovim usuglašavanjem stječu uvjeti za ispostavu računa te da je presuda donesena bez rasprave i saslušanja predloženih svjedoka, iako su činjenice bile sporne.

U odnosu na troškove prehrane, za koje je tužitelju osporen korišteni pretporez, tužitelj navodi da sud nije obrazložio zbog čega prihvaća zaključak poreznog tijela da hrana nabavljena od društava Metro Cash&Carry d.o.o., Gastro Maija j.d.o.o. i Babić Pekara d.o.o. nije bila nabavljena za potrebe njegove djelatnosti. Ističe da je dokazao kako je trošak prehrane prefakturirao Brodograđevnoj industriji Split d.d. te da je riječ o poslovnoj aktivnosti za koju su bili ispunjeni uvjeti za odbitak pretporeza. Smatra da sud nije naveo na temelju koje dokumentacije zaključuje da se nije radilo o poslovnoj svrsi niti je razmotrio dostavljene račune kojima je dokazano daljnje fakturiranje tih troškova drugom poreznom obvezniku.

U odnosu na račune povezanih društava iz sastava Brodosplita, za koje je tužitelju također osporen korišteni pretporez, tužitelj ističe da su isporuke bile stvarne i obavljene isključivo u poslovne svrhe te da su se odnosile na robu i usluge potrebne za redovno poslovanje. Osporava zaključak da je sudjelovao u prijevarnim aktivnostima samo zato što su povezana društva bila nelikvidna i nisu podmirivala obveze PDV-a, navodeći da su sva društva godinama međusobno poslovala na isti način te da nelikvidnost nije dokaz prijevare. Naglašava da ni porezna tijela ni sud nisu utvrdili jesu li ta društva prije brisanja iz registra ipak podmirila svoje obveze, niti su pružili dokaze da je tužitelj znao ili morao znati da će PDV ostati nenaplaćen. Smatra da je pogoršanje likvidnosti cijele grupacije bilo posljedica izvanrednih okolnosti, uključujući gubitak financiranja nakon izbijanja rata u Ukrajini, a ne prijevarnog postupanja.

Generalno, tužitelj ističe da se prvostupanjski sud nije očitovao na tužiteljeve navode o povredi postupka od strane upravnih tijela, već da je samo naveo da je porezno tijelo utvrdilo obvezu temeljem raspoložive knjigovodstvene dokumentacije koja mu je bila dostupna, cijeneći istu prema njezinu sadržaju, dok da tužitelj nije priložio valjane vjerodostojne dokaze. Tužitelj smatra da je u konkretnom slučaju neosnovano primijenjena odredba članku 88. st. 2. Općeg poreznog zakona kojom je propisano da u poreznom postupku teret dokaza snosi porezni obveznik za činjenice koje umanjuju ili ukidaju porez, a da sud nije obrazložio koji bi to bili dokazi ili knjigovodstvena dokumentacija kojima bi tužitelj dokazao osnovanost svojih navoda. Ističe da je priložio dokumentaciju sa datumima na Zapisniku 28. lipnja 2022. ali i 5. listopada 2022., međutim, porezno tijelo (a i Sud) da je uzelo kao vjerodostojno samo 28. lipnja 2022. Nadalje, tužitelj da je priložio dokaz o tome da je prije nadzora poreznog tijela prefakturirao račune drugom poreznom obvezniku u rujnu, ali da niti taj dokaz nije uzet u razmatranje. Ponavlja da je u tužbi predložio dokaze – svjedoke koji bi se očitovali o materijalnoj istini, koju su i upravna tijela i Sud bili dužni utvrditi, ali da nije mogao snositi teret dokaza, kad mu nitko taj teret dokaza nije dopustio nositi i prezentirati. Stoga da primjena članka 88. st. 2. OPZ-a u ovom slučaju nije bila moguća, a da upravna tijela nisu s jednakom pažnjom utvrđivala činjenice koje idu u prilog tužitelja, a sud da takvo postupanje nije ispravio svojom presudom. Predlaže da drugostupanjski sud usvoji žalbu te poništi pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Iako uredno pozvan, tuženik nije dostavio odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći na ništavost po službenoj dužnosti, sukladno odredbi članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 36/24. i 39/26. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske; dalje: ZUS), ovaj Sud je utvrdio da ne postoje žalbeni razlozi radi kojih se presuda pobija.

6. Prvostupanjski sud je održao raspravu čime je strankama u smislu članka 6. ZUS-a omogućio da se očituju o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora. Osim toga, pregledani su spis upravnog tijela i sudski spis. Rješenjem Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-471-02/23-01/71, URBROJ: 513-04- 23-2 od 22. studenoga 2023. (dalje – drugostupanjsko rješenje) odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Split, KLASA: UP/I-471-02/22-01/342, URBROJ: 513-07-17-23-08 od 11. siječnja 2023. (dalje: prvostupanjsko rješenje) kojim je tužitelju je utvrđen manje obračunati PDV za razdoblje od 1. lipnja - 30. lipnja 2022. u iznosu kako je naznačeno tim rješenjem, određena mu je obveza plaćanja utvrđenog iznosa PDV-a kao i zateznih kamata te su donesene ostale prateće odluke.

7. Iz podataka spisa proizlazi da je prvostupanjsko porezno tijelo kod tužitelja provelo postupak poreznog nadzora o čemu je sastavljen zapisnik KLASA: UP/I-471- 02/22-01/342, URBROJ: 513-07-17-22-07 od 14. studenoga 2022. na koji tužitelj nije u propisanom roku izjavio prigovor te temeljem kojeg je dana 11. siječnja 2023. donijeto osporeno prvostupanjsko rješenje.

8. U postupku poreznog nadzora utvrđeno je da je tužitelj kao graditelj s naručiteljem obalnih brodova MORH-om dana 28. lipnja 2022. sastavio i potpisao zapisnike (Zapisnik broj 72. od 28. lipnja 2022., Zapisnik broj 73. od 28. lipnja 2022. i Zapisnik broj 74. od 28. lipnja 2022.) o obavljenim radovima na brodovima NOV 541 i NOV 542, a račune je ispostavio dana 5. listopada 2022, iako je bio dužan ispostaviti izlazne račune u lipnju 2022. i u prijavi PDV-a za lipanj 2022. iskazati oporezive isporuke u iznosu od 1.671.718,97 kn i obvezu PDV-a u iznosu od 417.929,74 kn.

9. I prema ocjeni ovog Suda, neosnovano tužitelj ističe da su zapisnici na temelju kojih su izdani računi MORH-u, potpisani tek 5. listopada 2022. kada je na njih stavljen prijemni štambilj tužitelja. Prvostupanjski sud je detaljno obrazložio iz kojih razloga ne prihvaća navode tužitelja po pitanju navedenog, a s kojim obrazloženjem je i ovaj sud u cijelosti suglasan. Također, navodi tužitelja o tome da su zapisnici potpisani od strane MORH-a 4. listopada 2022., a da je tužitelj zaprimio te zapisnike 5. lis topada 2022. u opreci su i sa žalbenim navodima tužitelja da su svi potpisnici dokumenata bili fizički prisutni u Splitu pa da nije bila potrebna pisana korespondencija ili slanje poštom.

10. Odredbom članka 9. stavak 4. Zakona o računovodstvu („Narodne novine“, 78/15., 134/15., 120/16., 116/18., 42/20. i 47/20.) propisano je da je knjigovodstvena isprava uredna kada se iz nje nedvosmisleno može utvrditi mjesto i vrijeme njezina sastavljanja i njezin materijalni sadržaj, što znači narav, vrijednost i vrijeme nastanka poslovne promjene povodom koje je sastavljena.

11. Dakle, budući da je u zapisnicima naveden jasan materijalni sadržaj (naznačeno je da su se stekli uvjeti za ispostavu računa graditelja prema naručitelju u pobliže naznačenim iznosima u skladu s postotkom realizacije ugovora) te je na istima naznačeno mjesto (Split) i vrijeme njezina nastanka (28. lipnja 2022.), uz obostrane potpise predstavnika ugovornih strana, nije bilo osnove za prihvaćanje nekog drugog vremena nastanka te isprave, zbog čega je prvostupanjski sud, imajući u vidu načelo dokumentarnosti, osnovano odbio tužiteljeve dokazne prijedloge u tom smjeru.

12. Iz podataka spisa proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o ugovornom plaćanju po privremenim situacijama (faza po faza), gdje naručitelj plaća graditelju isključivo ono što je dokazano i utvrđeno kao izvršeno, slijedom čega obveza izdavanja računa nastaje utvrđivanjem i usuglašavanjem stanja u zapisniku o realizaciji pojedine faze, a ne tek po predaji/isporuci brodova naručitelju, kako to pokušava žalbenim navodima nametnuti tužitelj.

13. Stoga su osnovano upravna tijela i prvostupanjski sud utvrdili da je tužitelj bio dužan ispostaviti izlazne račune i u prijavi PDV-a iskazati oporezive isporuke odnosno PDV na način i u iznosu kako je određeno prvostupanjskim rješenjem.

14. S druge strane, nisu osnovani navodi tužitelja da se u konkretnom slučaju radilo o avansnom plaćanju, budući da iz predmetnih računa isto nije razvidno. Osim toga, iz podataka spisa jasno proizlazi da se radi o plaćanju nakon izvršenih radova, a ne o plaćanju unaprijed odnosno o predujmu.

15. Nadalje, u postupku poreznog nadzora utvrđeno je da je tužitelj kao porezni obveznik odbio pretporez u iznosu od 5.211,09 kn temeljem računa dobavljača Metro Cash&Carry d.o.o., Gastro Maija j.d.o.o. i Babić Pekara d.o.o. za nabavu hrane, a da isporuka hrane nije obavljena u svrhu obavljanja djelatnosti poreznog obveznika; naime, pregledom računa utvrđeno je da na istima nema nikakve napomene o svrsi u koju se je hrana nabavljala.

16. S navedenim u vezi, u obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud je pravilno ocijenio osnovanim utvrđenja prvostupanjskog tijela. Imajući u vidu pravila o teretu dokazivanja prema kojem u poreznom postupku za činjenice koje smanjuju ili ukidaju porez, teret dokaza snosi porezni obveznik (članak 88. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“, 115/16., 106/18., 121/19., 32/20. i 42/20. – dalje: OPZ), i prema ocjeni ovog Suda, tužitelju je zakonito osporen korišteni pretporez po navedenim računima te zakonito utvrđena obveza PDV-a. Štoviše, tužitelj je u žalbi protiv prvostupanjskog rješenja naveo da je inače, svaki mjesec, te troškove odnosno fakture, prefakturirao na društvo čiji je to stvarni trošak, a da su zbog objektivnih okolnosti stečajnih i predstečajnih postupaka i manjka radne snage navedeni računi prefakturirani drugom povezanom društvu 1. rujna 2022.

17. Također, u postupku poreznog nadzora utvrđeno je da je tužitelj odbio pretporez u iznosu od 165.106,45 kn temeljem računa dobavljača – povezanih društava za koja je imao saznanja da su insolventna i da ne plaćaju PDV, odnosno da nisu u mogućnosti plaćati svoje obveze, a tužitelj te račune nije niti platio. I prema ocjeni ovog Suda, poreznim nadzorom je pravilno utvrđeno da je tužitelj kao porezni obveznik sudjelovao u prijevarnoj aktivnosti jer je znao da će PDV u navedenom iznosu ostati neplaćen te je sudjelujući u takvim aktivnostima osnovano utvrđen odgovornim za neplaćanje PDV- a povezanih društava te mu je osnovano utvrđena obveza u visini iskorištenog pretporeza u iznosu od 165.106,45 kn.

18. Naime, odredbom članka 127. stavak 1. Zakona o PDV-u propisano je da će se porezni obveznik koji obavlja u tuzemstvu isporuke dobara i usluga s pravom na odbitak pretporeza smatrati odgovornim ako iz objektivnih okolnosti proizlazi da je znao ili morao znati da će zbog prijevarnih aktivnosti dio ili cijeli iznos PDV-a vezan za isporuku koja mu je obavljena, ili bilo koju prethodnu ili slijedeću isporuku istih dobara ili usluga, ostati neplaćen. Stavkom 2. istog članka propisano je da će se, ako se sukladno stavku 1. toga članka utvrdi odgovornost poreznog obveznika, istome osporiti pravo na pretporez.

19. Prema načelu dokumentarnosti, kao osnovnom načelu poreznog postupka, sve činjenice bitne za oporezivanje dokazuju se poslovnom dokumentacijom, odnosno vjerodostojnim knjigovodstvenim ispravama koje porezni obveznik u postupku treba predati poreznom tijelu ili treba predložiti da se izvrši uvid u iste već tijekom poreznog nadzora, a najkasnije prilikom podnošenja prigovora protiv zapisnika o poreznom nadzoru. U upravnom postupku tužitelju je omogućeno podnošenje prigovora na zapisnik o poreznom nadzoru (koje pravo tužitelj nije iskoristio) te žalbe, za čije je navode drugostupanjsko tijelo pravilno ocijenilo da su takve naravi da nisu mogli utjecati na drukčije rješenje ove upravne stvari.

20. Stoga ovaj Sud nalazi da se navodi žalbe koji su u bitnom istovjetni navodima tužbe, ne mogu ocijeniti osnovanima, niti od utjecaja na drukčije rješenje predmetne upravne stvari.

21. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, prema ocjeni ovog Suda, prvostupanjska presuda temelji se na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju na koje je pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo. Prvostupanjski sud je u obrazloženju pobijane presude dao jasne i dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama u skladu s pravilima propisanim odredbom članka 119. stavka 5. ZUS -a te tijekom upravnog spora nije počinio nikakve postupovne povrede koje bi utjecale na donošenje pravilne i zakonite odluke.

22. S obzirom da tužitelj žalbenim navodima nije s uspjehom osporio pravilnost i zakonitost pobijane presude, temeljem odredbe članka 135. stavak 1. ZUS-a, odlučeno je kao pod točkom I. izreke ove presude.

23. Kako tužitelj nije uspio u upravnom sporu, osnovano je pravilnom primjenom odredbe članka 147. stavak 1. ZUS-a, odbijen i sa zahtjevom za naknadu troškova upravnog spora. U kontekstu iste zakonske odredbe, nije osnovan niti njegov zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe, slijedom čega je odlučeno kao pod točkom II. izreke ove presude.

U Zagrebu 2. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Sanja Štefan