Poslovni broj: Usž-2168/2026-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Štefan, predsjednice vijeća, Ljiljane Karlovčan-Đurović i Silvija Čovića, članova vijeća te sudske savjetnice Katarine Skrbinac, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja EUREGEX, sa sjedištem u Njemačkoj, Leipzig, Gottschedstr. 44 , kojeg zastupa opunomoćenik Karlo Novosel, odvjetnik u Zagrebu, Radnička cesta 32 , protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, OIB: 36162371878, radi šutnje uprave, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us l-4118/2025-5 od 10. ožujka 2026., na sjednici vijeća održanoj 2. srpnja 2026.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se rješenje Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us l-4118/2025-5 od 10. ožujka 2026.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Uvodno naznačenim rješenjem odbačena je tužba tužitelja (točka I. rješenja) te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora (točka II. rješenja) .

2. Protiv navedenog rješenja žalbu je podnio tužitelj pozivajući se na sve zakonom predviđene žalbene razloge. Ističe da je upravnom tužbom tražio održavanje glavne rasprave sukladno članku 98. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 36/24.), no sud u prvostupanjskom postupku nije održao glavnu raspravu, čime je počinio apsolutno bitnu povredu postupka uslijed čega je pobijano rješenje nezakonito. Dalje navodi da je sud pogrešno utvrdio da je tužba podnesena samo zbog toga što tuženik nije odlučio o zahtjevu za izdavanje uvjerenja o prebivalištu odnosno boravištu te naglašava da je zahtjev od 20. kolovoza 2025. podnesen i radi izdavanja potvrde o boravku stranca u Republici Hrvatskoj te da ni o tom dijelu zahtjeva upravno tijelo nije odlučilo, a da se prvostupanjski sud u pobijanom rješenju uopće ne osvrće na taj dio zahtjeva niti isto na bilo koji način obrazlaže. Smatra da zbog toga pobijano rješenje ne može biti valjano ispitano od strane tužitelja u smislu isticanja žalbenih razloga te da je time tužitelju povrijeđeno ustavno i konvencijsko pravo na obrazloženost odluke u vezi s pravom na djelotvoran pravni lijek. Osporava i zaključak suda da Zakonom o prebivalištu („Narodne novine“, 114/12., 158/13. i 114/22. – dalje: ZOP) nije isključena žalba zbog neizdavanja potvrde iz zbirke podataka o prebivalištu i boravištu te ističe da citirani zakon, kao lex specialis, uopće ne propisuje mogućnost podnošenja žalbe ili bilo kojeg drugog pravnog lijeka na akte tuženika, već da izričito navodi da žalba protiv takvih akata nije dopuštena. Prema stajalištu tužitelja, intencija zakonodavca bila je da nikakav pravni lijek, pa tako ni žalba, protiv akata donesenih ili nedonesenih na temelju tog propisa nije dopušten, što ne može biti derogirano odredbama lex generalis. Slijedom navedenog, predlaže poništiti pobijano rješenje i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Iako uredno pozvan, tuženik nije dostavio odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsko rješenje u granicama propisanim člankom 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 36/24. i 39/26. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske; dalje - ZUS), ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se rješenje pobija, a niti razlozi na koje Sud pazi po službenoj dužnosti.

6. Kao prvo, valja istaći da je prvostupanjski sud za svoju odluku dao razložno obrazloženje koje ovaj Sud u cijelosti prihvaća. Dakle, ovaj Sud bez potrebe ponavljanja svih razloga, prihvaća u cijelosti obrazloženje prvostupanjskog suda za koje ocjenjuje da je dano sukladno odredbi članka 119. stavak 5. ZUS-a.

7. Iz podataka spisa proizlazi da je tužitelj zahtjevom od 19. kolovoza 2025. od Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave zagrebačke, Odjela za upravne poslove, tražio izdavanje uvjerenja o prebivalištu i boravištu i/ili boravku stranca, za određenu fizičku osobu.

8. Pravilno je prvostupanjski sud, u obrazloženju pobijanog rješenja, pozivajući se na odredbe članka 159. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, 47/09. i 110/21. – dalje: ZUP), naveo da se radi o zahtjevu za izdavanje uvjerenja o činjenicama o kojima javnopravno tijelo vodi evidenciju.

9. Naime, odredbom članka 159. stavak 1. ZUP-a propisano je da javnopravna tijela izdaju potvrde. Potvrdama se smatraju i uvjerenja, izvadci i druge javne isprave o činjenicama o kojima javnopravna tijela vode službenu evidenciju, dok je odredbom stavka 4. istog članka propisano da se potvrde o činjenicama o kojima se vodi službena evidencija izdaju stranci na njezin zahtjev, u pravilu istoga dana kad je stranka zatražila izdavanje potvrde, a najkasnije u roku od 15 dana od dana podnošenja urednog zahtjeva za izdavanje, ako propisom kojim je ustanovljena službena evidencija nije drukčije propisano. Potvrda se može izdati i u elektroničkom obliku. Odredbom stavka 5. istog članka propisano je da, ako javnopravno tijelo odbije zahtjev za izdavanje potvrde, dužno je o tome donijeti rješenje. Ako u roku od 15 dana od dana podnošenja zahtjeva ne izda potvrdu ili ne donese i dostavi stranci rješenje o odbijanju zahtjeva, stranka može izjaviti žalbu.

10. Budući da tužitelj ne tvrdi, niti iz spisa proizlazi da je nakon isteka roka za izdavanje traženih uvjerenja, tužitelj izjavio žalbu nadležnom tijelu, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je tužitelj tužbu podnio preuranjeno odnosno prije nego što je iskoristio redovit pravni lijek, zbog čega ne postoje pretpostavke za vođenje spora.

11. Naime, odredbom članka 38. stavak 5. ZUS-a propisano je da se spor može pokrenuti nakon što je iscrpljena svaka druga zakonom propisana pravna zaštita.

12. Odredbom članka 46. stavak 1. ZUS-a propisano je da će sud rješenjem odbaciti tužbu, jer ne postoje pretpostavke za vođenje spora, ako utvrdi: (1) da je tužba podnesena nepravodobno ili prijevremeno; (3) da protiv pojedinačne odluke, postupanja ili upravnog ugovora nije iskorišten redovit pravni lijek.

13. Nadalje, prema ocjeni ovog Suda, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da odredbama ZUP-a nije isključena žalba zbog neizdavanja potvrde iz zbirke podataka o prebivalištu i boravištu. Ovaj Sud dodaje da niti odredbama Zakona o strancima („Narodne novine“, 133/20., 114/22., 151/22. i 40/25.) nije isključena žalba zbog neizdavanja potvrde iz zbirki podataka koje vodi tuženik prema tom zakonu. Stoga prigovor tužitelja u tom smjeru nije osnovan niti od utjecaja na drugačije rješenje ove upravne stvari.

14. S obzirom na navedeno, osnovano je prvostupanjski sud odbacio tužbu primjenom odredbe članka 38. stavak 5. ZUS-a odnosno odredbe članka 46. stavak 1. ZUS-a, kao što je pravilno odbio i zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnog spora na temelju članka 147. stavka 1. ZUS-a jer je tužitelj izgubio spor u cijelosti.

15. Zbog načina na koji je riješen ovaj upravni spor, neodlučan je prigovor tužitelja o povredi odredbi članka 98. ZUS-a, odnosno isti nije od utjecaja na drugačije rješenje.

16. Tužitelj niti ostalim žalbenim navodima, kojima uglavnom iznosi svoje tumačenje pravnih propisa, nije doveo u pitanje pravilnost i zakonitost osporene prvostupanjskog rješenja, a neosnovani su i žalbeni navodi kojima tužitelj ukazuje na povredu ustavnih i konvencijskih prava.

17. Budući da tužitelj žalbenim navodima nije s uspjehom osporio pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja, na temelju odredbe članka 135. stavka 1. ZUS-a, u vezi s odredbom članka 128. stavka 4. ZUS-a, odlučeno je kao pod točkom I. izreke.

18. Temeljem odredbe članka 147. stavak 1. ZUS-a, tužitelj nema pravo na naknadu troška za sastav žalbe, slijedom čega je odlučeno kao pod točkom II. izreke.

U Zagrebu 2. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Sanja Štefan