REPUBLIKA HRVATSKA
Poslovni broj: Usž-817/2026-2
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E NJ E
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Ane Berlengi Fellner, predsjednice vijeća, Vlaha Bassegli Gozze i Jelene Rajić, članova vijeća te više sudske savjetnice – specijalistice, Ivane Mamić Vuković, kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja CALMA APARTMENTS d.o.o. iz Makarske, Antuna Gustava Matoša 1A, OIB 27336394432, koje zastupa opunomoćenik Vjekoslav Boban, odvjetnik u Splitu, Tršćanska 41, protiv tuženika Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine, u Zagrebu, Ulica Republike Austrije 20, OIB 95093210687, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv točke III izreke presude i rješenja Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-2153/2025-4 od 2. siječnja 2026., na sjednici vijeća održanoj 2. srpnja 2026.
r i j e š i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje točka III. izreke presude i rješenja Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-2153/2025-4 od 2. siječnja 2026.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova ovog žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Točkom I izreke presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsI-2153/2025- 4 od 2. siječnja 2026., usvojen je tužbeni zahtjev i poništeno rješenje, Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine, KLASA: UP/II-361-03/25-02/223, URBROJ: 531-03-25-3 od 21. srpnja 2025. te predmet vraćen tom javnopravnom tijelu na ponovni postupak. Točkom II. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za donošenje presude kojom se meritorno i konačno rješava upravna stvar. Točkom III. izreke, koja je predmet ovog žalbenog postupka, odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.
1.2. Odluka o trošku prvostupanjskog upravnog suda obrazložena je utvrđenjem da tužitelj, do donošenja odluke u provedenom upravnom sporu, nije specificirao trošak, iako je zahtjev za naknadom troškova podnio općenito, iz kojeg razloga nije bilo mogućnosti primjene članka 148. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24. – u daljnjem tekstu: ZUS).
2. Tužitelj u svojoj žalbi pobija navedenu presudu iz svih zakonom propisanih razloga ističući kako je prvostupanjski sud u obrazloženju presude potpuno zanemario činjenicu da je tužitelj već u samoj tužbi izričito zahtijevao održavanje rasprave. Stoga smatra da ga je sud, odlučivši o sporu bez rasprave, onemogućio da precizira troškove na ročištu. Poziva se na članak 148. stavak 3. ZUS-a, kojim je propisano da ako je odluka donesena bez rasprave, stranka je dužna zahtjev za naknadu troškova postaviti u roku od 15 dana od dostave odluke kojom je spor okončan. S tim u vezi navodi da mu je presuda dostavljena 5. siječnja 2026. te da je troškovnik podnio 13. siječnja 2026., a koja okolnost znači da je postupio unutar zakonom određenog roka. Specificira troškove provedenog upravnog spora te predlaže da Sud poništi pobijano rješenje o troškovima i naloži tuženiku njihovu naknadu.
3. Tuženik, iako uredno pozvan rješenjem suda od 15. siječnja 2026. , odgovor na žalbu do dana odluke u ovom sporu nije dostavio.
4. Žalba nije osnovana.
5. Člankom 148. stavkom 2. ZUS-a propisano je da je stranka dužna u zahtjevu navesti troškove za koje traži naknadu.
5.1. Člankom 148. stavkom 3. ZUS-a određeno je da je zahtjev za naknadu troškova stranka dužna postaviti najkasnije do zaključenja rasprave. Ako je odluka donesena bez rasprave, stranka je dužna zahtjev za naknadu troškova postaviti u roku od 15 dana od dostave odluke kojom je spor okončan.
5.2. Člankom 98. točkom 6. ZUS-a propisano je da Sud može presudom riješiti spor bez rasprave: ako na temelju stanja spisa utvrdi da je pojedinačna odluka javnopravnog tijela nezakonita, a tuženik u odgovoru na tužbu ne traži održavanje rasprave i ne predlaže izvođenje dokaza.
6. Sukladno stanju spisa Sud nalazi kako je tužitelj u tužbi postavio zahtjev za naknadom troškova spora te je izričito zahtijevao održavanje rasprave. Isto tako Sud nalazi kako zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora, u odnosu na sam iznos, nije specificiran.
7. Razmatrajući postupanje prvostupanjskog upravnog suda po postavljenom tužbenom zahtjevu Sud nalazi kako je taj sud i temeljem naprijed citiranog članka 98. točke 6. ZUS-a, zakonito donio odluku bez održavanja rasprave, odnosno bez održavanja rasprave poništio rješenje tuženika, iz razloga jer je, temeljem stanja spisa, utvrdio da je pojedinačna odluka javnopravnog tijela nezakonita, a tuženik u odgovoru na tužbu nije tražio održavanje rasprave i nije predlagao izvođenje dokaza.
8. U situaciji u kojoj Sud odlučuje bez rasprave i sukladno članku 148. stavku 4. ZUS-a, on može i ne mora o troškovima odlučiti zajedno s odlukom o glavnoj stvari te je stoga taj odabir isključivo dispozicija suda, pri čemu ovaj sud nalazi kako je u skladu s načelom učinkovitosti i efikasnosti pa tada i ekonomičnosti, o trošku odlučiti rješenjem u odluci u kojoj se odlučuje o glavnoj stvari. Upravo je prvostupanjski sud postupao u skladu s naprijed navedenim načelima te ni u ovom dijelu Sud ne nalazi procesnu povredu na štetu tužitelja.
9. Konačno i u trenutku u kojem je prvostupanjski upravni sud odlučivao o glavnoj stvari, imao je uvjete za odluku o već podnesenom zahtjevu za naknadu troškova postupka te Sud nalazi kako je prvostupanjski upravni sud pravilno utvrdio da taj zahtjev nije specificiran, iz kojeg razloga ga je pravilno odbio. Stoga Sud ni u ovom dijelu ne nalazi propust prvostupanjskog upravnog suda, iz kojih razloga u ukupnosti utvrđuje kako ne postoje okolnosti zbog kojih bi odluka prvostupanjskog upravnog suda bila nezakonita i zbog kojeg bi posljedično žalba tužitelja trebala biti usvojena. Stoga je odlučeno kao u točki I izreke ovog rješenja.
10. U odnosu na prigovore tužitelja navedene u njegovoj žalbi, Sud ukazuje kako je točno da je člankom 148. stavkom 3. ZUS-a propisano da je zahtjev za naknadu troškova stranka dužna postaviti najkasnije do zaključenja rasprave , odnosno ako je odluka donesena bez rasprave, u roku od 15 dana od dostave odluke kojom je spor okončan, međutim Sud nalazi kako je u konkretnom slučaju zahtjev za naknadom troškova tužitelj podnio prije odluke kojom je okončan spor, iz kojeg razloga je uostalom i posljedično, prvostupanjski upravni sud o istom bio u obvezi donijeti odluku.
11. Stoga Sud nalazi kako je članak 148. stavak 3. propisan za situacije u kojima zahtjev za naknadom troška nije podnesen do dana zaključenja rasprave ili do dana dostave odluke kojom je spor okončan te nije primjenjiv u konkretnom i to iz dva razloga. Prvo, citiranoj odredbi ZUS-a nije smisao da u petnaest dana od dana zaključenja rasprave ili do dana dostave odluke kojom je spor okončan, opunomoćenik stranke ispravlja svoj pogrešan zahtjev za trošak, jer bi tada istog po vlastitom nahođenju u zadanom roku mogao uvećavati ili umanjivati. Drugo, sud ne može odlučivati dva puta o istom i to oba puta na zakonit način. Budući da je prvostupanjski sud zakonito o trošku odlučio prvi put, protivno procesnoj logici, kao i naprijed navedenim načelima, bilo bi da o istom, ali sada modificiranom zahtjevu, odlučuje drugi put. Konačno, Sud nalazi i da bi slijedeći logiku tužitelja prvostupanjski upravni sud došao u situaciju da nikad ne bi mogao donijeti odluku o trošku zajedno s glavnom stvari, jer bi uvijek morao čekati istek roka od petnaest dana da utvrdi da li će stranke spora nanovo specificirati svoj trošak.
12. Uz sve navedeno Sud smatra i kako se konkretnom odlukom o trošku prvostupanjskog upravnog suda, kao i ovog suda, stranci ne nameće nerazmjeran teret ili joj se priječi pristup sudu. Naime, opunomoćenik tužitelja je profesionalni opunomoćenik koji mora imati saznanja da sukladno članku 98. točki 6. ZUS-a, Sud može odlučiti i bez rasprave pa i kada je on izričito traži. Stoga propust opunomoćenika tužitelja da sukladno pravilima struke specificira trošak zastupanja nije nezakonito ni protuustavno postupanje prvostupanjskog upravnog suda, ni tuženika i stoga ne može ići na teret protivnoj strani.
13. S obzirom na zahtjev tužitelja za naknadom troškova ovog upravnog spora, specificiranog njegovom žalbom od 3. rujna 2024., Sud navodi kako je isti utemeljen na članku 144. i pod pretpostavkom ostvarenja uvjeta iz članka 147. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima. Budući je sukladno članka 147. stavku 1. Zakona propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora i imajući na umu kako je točkom I izreke ovog rješenja odbijena žalba tužitelja, Sud zaključuje kako tužitelj nije ostvario uspjeh u ovom žalbenom postupku te je tada u obvezi snositi sve njegove izdatke pa posljedično i troškove vlastitog zastupanja. Iz ovog razloga odlučeno kao u točki II izreke ove presude.
U Zagrebu, 2. srpnja 2026.
Predsjednica vijeća
Ana Berlengi Fellner
