REPUBLIKA HRVATSKA
Poslovni broj: Usž-1302/2026-2
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E NJ E
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Mirjane Čačić, predsjednice vijeća, Vlaha Bassegli Gozze i Ane Berlengi Fellner, članova vijeća te više sudske savjetnice – specijalistice, Ivane Mamić Vuković, kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja DZ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Agencije za pravni promet i posredovanje nekretninama, u Zagrebu, Savska cesta 41/VI, OIB 69331375926, radi subvencioniranja stambenog kredita, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv rješenja Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-3089/2025-3, od 17. veljače 2026. na sjednici vijeća održanoj 2. srpnja 2026.,
r i j e š i o j e
I. Poništava se rješenje Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I - 3089/2025-3, od 17. veljače 2026. te se predmet vraća tom sudu na ponovni postupak.
II. O troškovima ovog žalbenog postupka Sud će odlučiti nakon odluke o glavnoj stvari, cijeneći pri tome uspjeh stranaka u sporu.
Obrazloženje
1. Poništenjem Odluke o dopuni odluke br. 10990/2020, Republike Hrvatske, Agencije za pravni promet i posredovanje nekretninama, KLASA: 370-06/20-03/4691, URBROJ: 356-05/24-12, od 11. studenoga 2024. (u daljnjem tekstu Odluka), poništena je ranija Odluka o dopuni odluke za dodatno subvencioniranje stambenog kredita tužitelju, utemeljena na određenjima iz Zakona o subvencioniranju stambenih kredita, uz obrazloženje Agencije kako je temeljem smrtnog lista za dijete tužitelja utvrđeno kako se njegov kredit ne može subvencionirati, jer se takva mogućnost odobrava samo za živorođeno ili posvojeno dijete.
1.1. Rješenjem Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-3089/2025-3 od 17. veljače 2026., odbačen je tužbeni zahtjev za ocjenu zakonitosti naprijed navedene Odluke, uz obrazloženje prvostupanjskog upravnog suda kako taj akt nije upravna stvar, već se obveznopravni odnos, kreiran između kreditne institucije, korisnika kredita i Republike Hrvatske, iz kojeg razloga su eventualni sporovi koji bi proizašli iz tog odnosa u nadležnosti redovnih, a ne upravnih, sudova.
2. Tužitelj u svojoj žalbi pobija navedeno rješenje prvostupanjskog upravnog suda, ukazujući da je ono zahvaćeno bitnim povredama pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem te pogrešnom primjenom materijalnog prava, a što je u ukupnosti rezultiralo povredom njegovog prava na pristup sudu, odnosno povredom prava na djelotvoran pravni lijek. Ukazuje kako je Agencija za pravni promet i posredovanje nekretninama osnovana Uredbom Vlade Republike Hrvatske 24. travnja 1997. te da svoje odluke donosi sukladno Zakonu o subvencioniranju stambenih kredita (Narodne novine, broj 65/17., 61/18., 66/19. i 146/20. - u daljnjem tekstu Zakon), a sukladno kojem propisu ima javnopravne ovlasti da odlučuje o pojedinačnim pravima, obvezama ili pravnim interesima fizičkih osoba, u konkretnom slučaju o pravima tužitelja. Posebno ističe kako predmet tužbe nije vezan uz obveznopravni odnos iz ugovora o kreditu, već uz zakonitost odluke Agencije o ukidanju njegovog subvencioniranja. Mišljenja je i kako je prvostupanjski upravni sud također izveo pogrešan zaključak o činjenicama, jer se konkretno ne radi o ugovornom odnosu iz stambeno potrošačkog kreditiranja, nego o ovlasti tuženika da ukine subvencioniranje, a koju osnovu temelji na neposrednoj primjeni Zakona o potrošačkom kreditiranju. Predlaže da se pobijano rješenje poništi i predmet vrati prvostupanjskom upravnom sudu na ponovni postupak.
3. Tuženik, u svom odgovoru, osporava žalbene navode koji se odnose na primjenu propisa u postupku subvencioniranja kredita. Tvrdi da se u konkretnom formira pravni odnos subvencioniranja kredita između banke i tuženika te da APN banci priznaje pravo na subvencioniranje kamata ukoliko tražitelj kredita ispunjava uvjete. Stoga zaključuje da u ovom odnosu ne postupa s osnova javnopravnih ovlasti i bez obzira što mu je osnivač Republika Hrvatska. Predlaže da Sud odbije žalbu tužitelja i potvrdi rješenje Upravnog suda u Zagrebu, uz naknadu troškova ovog upravnog spora.
4. Žalba je osnovana.
5. Člankom 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24. – u daljnjem tekstu ZUS), propisano je da se tim Zakonom uređuju nadležnost, sastav suda i pravila postupka na temelju kojih upravni sudovi odlučuju o zakonitosti odluka javnopravnih tijela o pravima, obvezama i pravnim interesima fizičkih i pravnih osoba i drugih stranaka te o zakonitosti postupanja javnopravnih tijela iz područja upravnog prava (u daljnjem tekstu: upravni spor).
5.1. Člankom 3. stavkom 1. točkom 1. ZUS-a propisano je da je predmet upravnog spora ocjena zakonitosti pojedinačne odluke kojom je javnopravno tijelo odlučilo o pravu, obvezi ili pravnom interesu stranke u upravnoj stvari (upravni akt) protiv koje nije dopušteno izjaviti redoviti pravni lijek.
5.2. Člankom 2. stavkom 1. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 47/09. i 110/21. – u daljnjem tekstu ZUP), propisano je da se upravnom stvari smatra svaka ona stvar u kojoj javnopravno tijelo u upravnom postupku rješava o pravima, obvezama ili pravnim interesima fizičke ili pravne osobe ili drugih stranaka (u daljnjem tekstu: stranke) neposredno primjenjujući zakone, druge propise i opće akte kojima se uređuje odgovarajuće upravno područje.
6. Razmatrajući citirane propise ovaj sud zauzima stav da je upravna stvar koja tada može biti predmetom upravnog spora, svaka ona stvar u kojoj javnopravna tijela, dakle tijela koja imaju izvorne ili prenesene javnopravne ovlasti, odlučuju u nekom postupku ili postupanju, o pravima i obvezama fizičkih ili pravnih osoba, primjenjujući pri tome propise javnog prava, a koje propise je u svrhu uređenja nekog javnog interesa ustanovila država, lokalna i područna (regionalna) samouprava, pravne osobe s javnim ovlastima pa i pravne osobe koje obavljaju javnu službu.
7. Imajući naprijed izraženi stav na umu i podvodeći istog pod okolnosti ovog slučaja, Sud nalazi kako je u konkretnom predmetu jednostranom odlukom tuženika odlučeno o pravu tužitelja na način da mu je Odlukom uskraćena ranija državna subvencija stambenog kredita. Stoga je takvo postupanje, odnosno poništenje ranije odluke, evidentno autoritativna odluka tuženika utemeljena na članku 13. i 17. Zakona, a kojom odlukom se utječe na pravne interese tužitelja kao korisnika kredita i bez obzira što se ta odluka dostavlja kreditnoj instituciji.
8. Isto tako Sud nalazi kako je Zakon evidentno „opći propis koji regulira određeni javni interes“, jer subvencioniranje određenih socijalnih skupina društva to nesporno jeste. Da je takvo subvencioniranje javni interes jasno proizlazi i iz članka 1. Zakona, a kojim je određeno da se taj zakon donosi u „svrhu poticanja demografske obnove društva, urbane regeneracije naselja te smanjenja iseljavanja mladih obitelji i pomoći građanima…“
9. Iz navedenog slijedi da Agencija, kao tijelo osnovano Uredbom Vlade Republike Hrvatske, odlučuje temeljem članka 19. Zakona o „subvencioniranju kredita koji se odobravaju do iznosa sredstava osiguranih za tu svrhu u državnom proračunu, prema raspodjeli sredstava koju će ministar utvrditi odlukom“, iz kojeg razloga posljedično to tijelo ima javnopravne ovlasti da u nekom postupanju rješava o pravnim interesima stranaka, u konkretnom o interesu tužitelja da mu se temeljem Zakona , a kojeg je u javnom interesu ustanovila država, subvencionira njegov stambeni kredit.
10. Stoga je konkretno postupanje upravna stvar o kojoj se odlučuje u upravnom postupku, budući da Sud iz osporenog rješenja i ne može razaznati koje bi drugo postupanje to uopće bilo.
11. S obzirom na navode tuženika, sadržane u njegovom odgovoru na žalbu, Sud ukazuje kako nije točno da je konkretni pravni odnos, isključivo odnos između kreditne institucije i države, budući da je stvarno zainteresirani subjekt tog odnosa korisnik kredita u čije ime se zahtjev zapravo podnosi i o čijim karakteristikama i pravnoj poziciji će uostalom ovisiti odobrenje subvencije.
12. U odnosu na u presudi prvostupanjskog upravnog suda primijenjeni članak 3. i članak 21. stavak 1. Zakona, a kojim određenjima se sadržajno propisuje da se „na ugovorne odnose uređene ovim Zakonom primjenjuje zakon kojim se uređuju obvezni odnosi i zakon kojim se uređuje stambeno potrošačko kreditiranje, osim ako je ovim Zakonom propisano drukčije“, Sud ukazuje da takvo određenje za odluku o zakonitosti akta tuženika u konkretnom i nije od utjecaja. Naime, odluka u ovoj stvari prethodi ugovornom odnosu, a čiji nastanak odnosa, ili barem njegovi bitni elementi, će o toj prethodnoj odluci i ovisiti. Stoga je odluka u ovoj stvari odluka o samostalnom pravnom odnosu javnopravne prirode, koji, osim subjekata tog odnosa, ima potpuno druge elemente od ugovornog odnosa, kreditiranja, kao nesporno odnosa obveznog prava.
13. Zaključno, Sud ukazuje da se ovom odlukom u obzir uzima širi kontekst zaštite prava građana, a čiju važnost je Ustavni sud Republike Hrvatske u više navrata naglašavao kao važnost prava na pristup sudu i pravično suđenje te je ovo rješenje sukladno stavovima Ustavnog suda Republike Hrvatske, sadržanog u odlukama tog suda, primjerice odluci broj U-III-2449/2012 ili U-III-3196/2011. Konačno, Sud naglašava i kako Europski sud za ljudska prava dosljedno naglašava da proceduralna pravila ne smiju onemogućiti pristup sudu na način koji bi povrijedio samu bit prava na pristup sudu iz članka 6. stavka 1. Europske konvencije za ljudska prava.
14. Slijedom navedenog Sud ocjenjuje kako je rješenje prvostupanjskog suda nezakonito iz kojeg razloga je odlučeno kao u točki I izreke ove presude.
15. Člankom 147. stavkom 1. ZUS-a, propisano je da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano.
16. Budući da ovaj spor nije okončan te da u ovom predmetu nije poznato koja stranka će ostvariti uspjeh u istom, odlučeno je kao u točki II izreke ove presude , pri čemu u vezi zastupanja tuženika sud ukazuje na članak 21. stavak 3. ZUS-a.
17. Trebalo je stoga, temeljem članka 128. stavka 4. i u svezi s člankom 135. stavkom 3. i člankom 148. stavkom 4. ZUS-a, odlučiti kao u izreci ove presude.
U Zagrebu, 2. srpnja 2026.
Predsjednica vijeća
Mirjana Čačić
