Poslovni broj: Usž-1632/2026-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Ane Berlengi Fellner, predsjednice vijeća, Vlaha Bassegli Gozze i Marine Kosović-Marković članova vijeća te više sudske savjetnice-specijalistice, Ivane Mamić Vuković, kao zapisničarke, u upravnom sporu I-tužiteljice NŽ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], II-tužitelja KŽ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], III-tužitelja ĐŽ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], IV-tužitelja TŽ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], V-tužiteljice NŽŽM, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], VI-tužiteljice ČŽ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], VII-tužiteljice EŽ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i VIII-tužitelja CHEBOTOK d.o.o. u Splitu, Ninska 7, OIB: 10138964888, svi zastupani po opunomoćenicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu JELIČIĆ & PARTNERI d.o.o. u Splitu, Kliška 29, protiv tuženika Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine, u Zagrebu, Ulica Republike Austrije 14, OIB: 95093210687, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Općine Podstrana, u Podstrani, Trg dr. Franje Tuđmana 3, OIB: 40910925478, u upravnoj stvari obnove postupka izdavanja rješenja o produženju važenja lokacijske dozvole, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-1529/2024-10 od 24. prosinca 2025., na sjednici vijeća održanoj 2. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I- 1529/2024-10 od 24. prosinca 2025.

II. Poništava se rješenje Republike Hrvatske, Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine, KLASA: UP/II-350-05/24-02/23, URBROJ: 531-03-4-24-2 od 16. travnja 2024.

III. Poništava se rješenje Splitsko-dalmatinske županije, Upravnog odjela za graditeljstvo i prostorno uređenje, Sjedište u Splitu, KLASA: UP/I-350-05/16- 01/000038, URBROJ: 2181/1-11-00-00/74-23-0028 od 02. siječnja 2024. te se predmet vraća tom tijelu na ponovni postupak.

IV. Nalaže se tuženiku, Ministarstvu prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine, u Zagrebu, Ulica Republike Austrije 14, OIB: 95093210687, da u roku od 60 dana od dana zaprimanja prijepisa ove odluke, tužitelj ima naknadi troškove ovog upravnog spora u iznosu od 6.093,75 € (šesttisućadevedesettri eura i sedamdesetpet centi), sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, koje teku, ako tuženik dobrovoljno ne plati trošak u određenom roku, od dana donošenja presude pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna boda.

Obrazloženje

1. Rješenjem Splitsko - dalmatinske županije, Upravnog odjela za graditeljstvo i prostorno uređenje, Sjedište u Splitu, KLASA: UP/I-350-05/16-01/000038, URBROJ: 2181/1-11-00-00/74-23-0028 od 02. siječnja 2024. (u daljnjem tekstu Prvostupanjsko rješenje) odbačen je, kao izjavljen od neovlaštenih osoba, prijedlog žalitelja, ovdje tužitelja, za obnovu postupka izdavanja rješenja o produljenju važenja lokacijske dozvole, KLASA: UP/I-350-05/18-01/000043, URBROJ: 2181/1-11-00-00/21-18-0002 od 28. studenoga 2018.

1.1. Rješenjem Republike Hrvatske, Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine, KLASA: UP/II-350-05/24-02/23, URBROJ: 531-03-4- 24-2 od 16. travnja 2024., odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv Prvostupanjskog rješenja, uz obrazloženje tuženika kako je prvostupanjsko tijelo točno odredilo da tužitelji nisu stranke u postupku izdavanja rješenja o produljenju važenja lokacijske dozvole, budući da, sukladno članku 150. stavka 2. Zakona o prostornom uređenju, vlasnici nekretnine koja ulazi u obuhvat zakona, kao i susjedi iste, nisu stranke takvog postupka.

1.2. Pobijanom presudom Upravnog suda u Splitu odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje osporenog rješenja, uz obrazloženje tog suda kako postupak produljenja izdavanja lokacijske dozvole, pa tada posljedično i obnova tog postupka, nije jednak postupku izdavanja lokacijske dozvole, iz kojeg razloga u ovom slučaju nije primjenjiv članak 141. stavak 1. Zakona o prostornom uređenju.

2. Tužitelji u svojoj žalbi pobijaju navedenu presudu iz svih razloga propisanih člankom 126. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24. – u daljnjem tekstu ZUS), ističući kako je jedini razlog za odbijanje njihovog zahtjeva stav tuženika, odnosno i prvostupanjskog upravnog suda, da nema osnove za obnovu postupka, jer da je taj prijedlog podnesen od strane neovlaštenih osoba. Navode kako je stav da nisu stranke u postupku izdavanja rješenja o produljenja važenja lokacijske dozvole, utemeljen na pogrešnom tumačenju članka 150. stavka 2. Zakona o prostornom uređenju, a koji kao specijalan propis isključuje primjenu Zakona o općem upravnom postupku. Ukazuju kako je točno da se lokacijska dozvola može produžiti na zahtjev podnositelja ili investitora, ali da je u konkretnom slučaju ovlaštena osoba svoj zahtjev za produljenje dozvole podnijela nakon što je ona prestala važiti, odnosno nakon što je istekao rok od dvije godine od dana pravomoćnosti lokacijske dozvole, a prije podnošenja zahtjeva za izdavanje građevinske dozvole. Ističu da ono što je prestalo važiti ne može biti produljeno, odnosno, za lokacijsku dozvolu za koju zahtjev nije podnesen prije isteka roka od dvije godine od dana njene pravomoćnosti , novi zahtjev za produljenje nije dopušten, iz kojeg razloga je takav zahtjev prvostupanjsko tijelo trebalo odbaciti. S tim u vezi dodaju kako su na ovaj nedostatak posve jasno ukazivali u postupcima pred prvostupanjskim i drugostupanjskim javnopravnim tijelom, a potom i pred sudom prvog stupnja, međutim niti tuženik, kao niti sud u osporenoj presudi, na tu okolnost nisu ponudili nikakvo očitovanje, a kamoli da su otklonili ovaj prigovor tužitelja i dali valjano i dostatno obrazloženje za izreku odluke. Bez obzira na navedeno ukazuju da je za ovaj predmet mjerodavan članak 141. stavak 1. Zakona o prostornom uređenju te su mišljenja kako im je, temeljem te odredbe, a kao suvlasnicima nekretnina za koje je izdana lokacijska dozvola, trebalo omogućiti sudjelovanje u postupku. Smatraju da je opisanim postupanjem tuženik, ali i prvostupanjski upravni sud, povrijedio prava tužitelja i to ne samo kroz povredu Zakona, već i kroz povredu konvencijskog i ustavnog prava zajamčenog člankom 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, odnosno i člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske. Predlažu da sud usvoji žalbu i poništi prvostupanjsku presudu te usvoji tužbeni zahtjev i poništi upravni akt, sve uz naknadu troškova upravnog spora sukladno popisu troška s glavne rasprave i popisu troška iz ove žalbe, podredno da usvoji žalbu, poništi prvostupanjsku presudu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

3. Tuženik i zainteresirana osoba, iako uredno pozvani rješenjem Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-1529/2024-12 od 11. veljače 2026., odgovor na žalbu do dana odluke ovog suda nisu dostavile.

4. Žalba je osnovana.

5. U ovom predmetu nije sporno kako tužitelji nisu sudjelovali u postupku koji je okončan produljenjem ranije izdane lokacijske dozvole, kao i da su pravovremeno, temeljem članka 123. stavka 5. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 47/09. i 110/21. - u daljnjem tekstu ZUP), podnijeli prijedlog za obnovu tog postupka te konačno, da je njihov prijedlog, kao prijedlog izjavljen od neovlaštenih osoba, odbačen. Prvostupanjski upravni sud prihvatio je stajalište tuženika i prvostupanjskog tijela da tužitelji nisu stranke u postupku produženja važenja lokacijske dozvole, jer se taj postupak i u skladu s člankom 150. stavka 2. Zakona o prostornom uređenju, vodi po zahtjevu podnositelja zahtjeva ili investitora, a što tužitelji nisu.

6. Ovaj Sud se, s naprijed navedenim stavom ne može usuglasiti, imajući na umu da je člankom 4. ZUP-a, propisano da je stranka postupka ona osoba na čiji je zahtjev pokrenut postupak ili protiv koje se vodi postupak ili koja radi zaštite svojih prava ili pravnih interesa ima pravo sudjelovati u postupku, odnosno osoba kojoj je posebnim zakonom dano svojstvo stranke. U konkretnom slučaju pravni interes tužitelja pa tada i njihovo stranačko svojstvo, proizlazi iz specijalnog određenja, odnosno iz članka 141. stavak 1. Zakona o prostornom uređenju, a kojim je propisano da je stranka u postupku lokacijske dozvole podnositelj zahtjeva, vlasnik nekretnine za koju se izdaje lokacijska dozvola i nositelj drugih stvarnih prava na toj nekretnini, te vlasnik i nositelj drugih stvarnih prava na nekretnini koja neposredno graniči s nekretninom za koju se izdaje lokacijska dozvola.

7. Slijedom navedenog, u postupku izdavanja svake lokacijske dozvole, kojom se planira uređenje životnog prostora pa tada i u postupku produžetka važenja takve dozvole, stranke su, osim podnositelja zahtjeva i investitora koji taj postupak pokreću, i vlasnik nekretnine za koju se izdaje lokacijska dozvola i nositelj drugih stvarnih prava na toj nekretnini te vlasnik i nositelj drugih stvarnih prava na nekretnini koja neposredno graniči s nekretninom za koju se izdaje lokacijska dozvola, a koji u tom postupku sudjeluju radi zaštite svojih prava i interesa kod utvrđivanja uvjeta za produžetak važenja lokacijske dozvole.

8. Suprotno shvaćanju javnopravnih tijela koje je prihvatio i prvostupanjski sud, u postupku produljenja važenja lokacijske dozvole ne utvrđuju se samo činjenice vezane za rok važenja, već se u skladu s člankom 150. stavkom 2. Zakona o prostornom uređenju utvrđuje i jesu li se promijenili uvjeti propisani prostornim planom u skladu s kojim je lokacijska dozvola izdana. Upravo moguća promjena tih uvjeta stvara pravni interes kod zakonom navedenih osoba.

9. U situaciji kada su tužitelji prema posebnom zakonu mogli steći svojstvo stranke u postupku, ali im ta mogućnost nije dana, ZUP u članku 123. stavku 1. točki 5., propisuje mogućnost obnove postupka. Stoga su tužitelji imali pravo na pokretanje upravnog postupka obnove te im je uskratom takve mogućnosti povrijeđeno pravo na učinkovit pravni lijek. Ovakav stav ovaj Sud je već ranije iskazivao, primjerice u svojoj odluci poslovni broj Usž - 2948/24 od 4. rujna 2024.

10. Iz navedenih razloga, valjalo je usvojiti žalbu tužitelja, poništiti prvostupanjsku presudu, kao i rješenje tuženika i prvostupanjskog tijela te predmet vratiti prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak u kojem treba ispitati jesu li tužitelji stranke u postupku u smislu članka 141. stavka 1. Zakona o prostornom uređenju te ako jesu treba li u smislu članka 127. stavka 1. ZUP-a, u obnovljenom postupku pravomoćno prvostupanjsko rješenje o produžetku važenja lokacijske dozvole ostaviti na snazi ili ga zamijeniti novim rješenjem. Stoga je odlučeno kao u točkama I. - III. izreke ove presude.

11. U odnosu na zahtjev tužitelja za naknadom troškova ovog upravnog spora specificiranog njegovim troškovnikom od 5. prosinca 2025., odnosno i njegovom žalbom od 6. veljače 2026., Sud navodi kako je isti utemeljen na članku 144. Zakona o upravnim sporovima te na temelju tbr. 27. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 138/23. i 107/25. - u daljnjem tekstu Tarifa). Tužitelji su na temelju tbr. 27. točke 1. i 40. točke 1. Tarife, podnijeli zahtjev za sastav tužbe u iznosu od 1.500,00 € te na temelju tbr. 27. točke 2. i 40. točke 1. Tarife, podnijeli zahtjev za zastupanje na ročištu održanom 5. prosinca 2025. u iznosu od 1.500,00 € odnosno na temelju tbr. 23. točke 3. Konačno tužitelji su podnijeli i zahtjev za naknadu troškova sastava njihove žalbe, izjavljene protiv prvostupanjske presude u iznosu od 1.875,00 €, što uz uvećanje pripadajućim porezom na dodanu vrijednost ukupno iznosi 6.093,75 €.

12. Člankom 144. stavkom 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima određeno je da troškove spora čine opravdani izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu spora. Troškovi spora obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika i drugih osoba koje imaju pravo na zakonom propisanu naknadu.

13. Člankom 147. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima propisano je da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Ako stranka djelomično uspije u sporu, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da se troškovi raspodijele razmjerno uspjehu u sporu.

14. Imajući na umu kako je ovaj spor okončan na način da je poništena pobijana presuda, kao i osporeno i prvostupanjsko rješenje, Sud zaključuje kako su tužitelji u cijelosti ostvarili uspjeh svojim tužbenim zahtjevom, a koja okolnost tada dovodi do obveze tuženika da snosi sve opravdane troškove spora. Iz ovog razloga Sud je u obvezi utvrditi koji se troškovi, a koje troškove tužitelji potražuju svojim zahtjevom, mogu smatrati opravdanim.

15. Sud u cijelosti opravdanim uzima zahtjev tužitelja za naknadom troškova zastupanja više osoba i to za sastav njihove tužbe i žalbe na prvostupanjsku presudu, a kojim radnjama je iniciran i po tužitelje povoljno okončan spor u ovoj upravnoj stvari, kao i njihovo zastupanje na raspravi po pozivu suda, iz kojeg razloga je odlučeno kao u točki IV izreke ove presude.

16. Trebalo je stoga, temeljem članka 135. stavka 2. i članka 147. stavka 1. ZUS-a, odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 2. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Ana Berlengi Fellner