Poslovni broj: Usž-1812/2026-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Blanše Turić i Željke Zrilić Ježek, članica vijeća te sudske savjetnice Marte Sraka, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice HU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenica Marija Palić, odvjetnica u Zagrebu, Jordanovac 15, OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Grada Zagreba, Gradonačelnika, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937, radi novčane pomoći roditelja odgajatelja, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us l- 5334/2024-5 od 24. prosinca 2025., na sjednici vijeća održanoj 2. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us l-5334/2024-5 od 24. prosinca 2024.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom Upravnog suda u Zagrebu točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Grada Zagreba, Gradonačelnika, klasa: UP/II -551-06/23- 014/659, urbroj: 251-02-01/001-23-5 od 31. srpnja 2023. i rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, bran itelje i osobe s invaliditetom, Sektora za socijalnu politiku, Odjela za demografski razvoj, Odsjeka za pronatalitetnu politiku, klasa: UP/I-551-06/22-013/803, urbroj: 251-09-22-1/003-23-8 od 22. svibnja 2023. Točkom II. izreke odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora.

2. Protiv navedene presude tužiteljica je izjavila žalbu iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga. U bitnom ističe da tuženik nije poštivao mjerodavne zakonske odredbe kada je mijenjao pravomoćni upravni akt obzirom da je tuženik jednostranom odlukom kao lokalna vlast izmijenio pravomoćni upravni akt kojim je tužiteljica stekla određeno pravo čime je postupio protivno odredbi članka 13. Zakona o općem upravnom postupku. Tužiteljica u cijelosti osporava zaključak suda u kojem se pravomoćno priznatom pravu koje je tužiteljica stekla ranijim pravomoćnim rješenjem iz 2016. godine oduzima značenje prava. Ističe da se u konkretnom slučaju negiraju prava tužiteljice na način da se izvodi razlika između prava na novčanu pomoć i prava u klasičnom smislu. Smatra da se roditeljima odgojiteljima oduzima značenje prava u odnosu na prava koja su im priznata pravomoćnim upravnim aktom. U prilog svojim utvrđenjima upućuje na odluke Europskog suda za ljudska prava. Smatra da sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava novčana naknada koja predstavlja socijalnu pomoć ima značenje imovinskog prava u smislu prava vlasništva te zadiranje u nju predstavlja povredu prava vlasništva tužiteljice. Ističe da se osporenim rješenjima bitno umanjuju ranije priznata i zajamčena prava koja tužiteljica ostvaruje u vidu novčane pomoći te navodi da joj zadiranje u priznata prava ugrožava životnu i financijsku egzistenciju. Upućuje na odluku u predmetu Čakarević protiv Hrvatske. Prigovara što sud zanemaruje činjenicu da se radi o osobito osjetljivoj kategoriji građana - nezaposlenoj majci koja ima više od troje djece. Smatra pogrešnim shvaćanje prvostupanjskog suda da se radi o financijskoj pomoći koju je tuženik kao lokalna vlast ovlašten oduzeti. Smatra da tuženik kao lokalna vlast takvim postupanjem zadire u stečena prava. Tužiteljica navodi da je predložila prekid postupka do donošenja odluke Europskog suda za ljudska prava u predmetu Golomejić protiv Hrvatske. Prigovara što je prvostupanjski sud odbio prijedlog tužiteljice za izvođenjem dokaza njezinim saslušanjem. Predlaže da Sud usvoji žalbu, ukine osporavana rješenja i osporenu prvostupanjsku presudu te da tuženiku naloži naknaditi tužiteljici troškove postupka.

Potražuje i trošak za sastav žalbe.

3. Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga sukladno odredbi članka 134. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24. i 39/26.), ovaj Sud ne nalazi postojanje ni jedne žalbene osnove zbog koje bi pobijana presuda bila nezakonita.

6. Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je rješenjem tijela prvog stupnja od 22. svibnja 2023. zamijenjeno rješenje Grada Zagreba, Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport, klasa: UP/I-551-06/16-013/1868, urbroj: 251-10-01-16-2 od 13. prosinca 2016. na temelju odredbe članka 6. Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja ("Službeni glasnik Grada Zagreba", broj: 25/22., dalje: Odluka/22.) na način kako je to propisano odredbom članka 3. i 4. navedene Odluke/22 kojom su izmijenjene odredbe članka 5. i 7. Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja ("Službeni glasnik Grada Zagreba", broj. 10/18. i 20/21.) sve detaljno navedeno u izreci i obrazloženju rješenja tijela prvog stupnja. Osporenim rješenjem tuženika prigovor tužiteljice podnesen protiv rješenja tijela prvog stupnja je odbijen.

7. Naprijed navedena Odluka/22, temeljem koje je doneseno rješenje tijela prvog stupanja i tuženika, bila je predmetnom ocjene zakonitosti te su presudom Suda, poslovni broj: Usoz-143/2022-91 od 27. veljače 2023. odbijeni prijedlozi za ocjenu zakonitosti Odluke/22, a koju presudu je Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio ustavnopravno osnovanom (odluka i rješenje poslovni broj: U-III-1744/2023 i dr. od 14. studenoga 2023.).

8. Na drukčije rješenje predmetne upravne stvari ne utječe prigovor tužiteljice da se u konkretnom slučaju radi o pravu na novčanu pomoć koje je priznato pravomoćnim upravnim aktom pa stoga nije zakonit pokušaj ukidanja takvog stečenog prava. Naime, ako je Odlukom Grada kao općim aktom uspostavljeno pravo na novčanu pomoć roditelju odgojitelju, bez zakonske obveze da takvo pravo uvede, tada se istim takvim općim aktom smije propisati i prestanak ili promjena (smanjenje iznosa, skraćenje trajanja) prava stečenom ranijim pojedinačnim rješenjem. Kao što zakonodavac može zakonom mijenjati ili ukidati prava koja je sam uveo zakonom, tako i predstavničko tijelo Grada može unutar svojeg samoupravnog djelokruga mijenjati ili ukidati prava koja je sam uveo općim aktom. Ujedno je i Ustavni sud potvrdio da je mjera „roditelj odgojitelj“ mjera socijalne politike, a ne zajamčeno socijalno pravo iz prve kategorije ustavnih socijalnih prava te je ocijenio da Odluka/22 nema zabranjeno povratno djelovanje, već predstavlja dopuštenu kvaziretroaktivnost jer djeluje na zatečene, ali još nedovršene pravne odnose, bez zadiranja u već isplaćena prava.

9. U odnosu na prigovor da sud nije proveo predložene dokaze treba reći da sud nije vezan prijedlozima stranaka ni u pogledu činjenica koje je trebalo utvrditi ni dokaza kojima se one mogu utvrditi (članak 49. stavak 3. ZUS-a). Osnovano je prvostupanjski sud ocijenio izvođenje dokaza koje tužiteljica predložila nepotrebnim s obrazloženjem da okolnosti na koje se tužiteljica poziva – veći broj djece, oslanjanje kućanstva na predmetnu novčanu pomoć, skromne životne prilike su uobičajene i tipične za znatan broj korisnika predmetne mjere. Naime, sama činjenica da mjera socijalne politike ne pogađa sve adresate na istovjetan način kao i da njezine posljedice mogu biti teže na neke korisnike nije dostatna da bi se provodilo saslušanje tužiteljice.

10. Naime, neprovođenje dokaza predloženih po tužiteljici, samo po sebi nema za posljedicu povredu načela pravičnog suđenja (načelo jednakosti oružja), a na koje tužiteljica upire u žalbi. Naime, zahtjevi načela pravičnog postupka ne postavljaju pravila o tome koje bi dokazne prijedloge sud trebao u konkretnom slučaju prihvatiti ili na koji način bi trebao ocjenjivati dokaze, slijedom čega je odluka o tome koje će od predloženih dokaza izvesti isključivo na sudu te ne ovisi o volji stranaka. Pritom se napominje da ni ustavne ni konvencijske odredbe ne jamče stranci u postupku pravo da se sasluša određena stranka, izvede određeni dokaz, već jednakost stranaka u mogućnosti korištenja procesnih sredstava pretpostavlja razumnu mogućnost stranaka da izlože činjenice, podupru ih svojih dokazima na način da ni jednu od stranaka ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku, čemu je ovdje udovoljeno. Kako je tužiteljica i tijekom upravnog postupka kao i upravnog spora, imala mogućnost, koju je iskoristila, izjasniti se o činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima važnim za rješavanje stvari, to joj nije onemogućeno sudjelovanje u upravnom postupku niti upravnom sporu. Naime, imajući na umu dokaznu dokumentaciju spisa predmeta iz koje nedvojbeno proizlazi osnovanost tvrdnji tuženika, koje tužiteljica žalbenim prigovorima nije s uspjehom osporila, to je prvostupanjski sud zakonito odbio dokazne prijedloge tužiteljice.

11. Glede prigovora tužiteljice da joj je povrijeđeno pravo na mirno uživanje vlasništva treba reći da je već u presudi ovog Suda poslovni broj: Usoz-8/2022-68 od 5. srpnja 2022. Sud utvrdio da ciljeve koje Grad želi postići donošenjem osporene Odluke smatra legitimnima pri čemu valjati imati na umu neupitno pravo predstavničkog tijela Grada Zagreba da uredi odnosno modificira novčanu pomoć roditelja odgojitelja (koju je, bez zakonske obveze, određenoj, usko određenoj kategoriji osoba dala ranija gradska vlast) na način koji smatra odgovarajućim odnosno sukladno s politikom predstavničke većine u Gradskoj skupštini Grada Zagreba (točka 141.). U presudi ovog Suda, poslovni broj: Usoz-143/2022-91 od 27. veljače 2023. Sud nije našao da bi donošenjem nove Odluke/22 skraćivanje novčane pomoći za roditelja odgojitelja s maksimalnih 15 na 7 godina života djeteta bilo u nesuglasju s načelom razmjernosti te zaključio da je donositelj uvedenim kompenzacijskim mjerama uspostavio ravnotežu između javnog interesa i zaštite legitimnih očekivanja adresata osporene Odluke (točka 35., 51. do 56.). Stoga Sud ocjenjuje neosnovanim prigovore povrede prava vlasništva zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i člankom 1. Protokola 1. uz Konvenciju.

12. U odnosu na prijedlog tužiteljica za prekidom spora do donošenja odluke Europskog suda za ljudska prava u predmetu Golomejić protiv Hrvatske koji se odnosi na opći akt ističe se da navedeno prema članku 105. ZUS -a nije razlog za prekid postupka, već odluka Europskog suda za ljudska prava može biti razlog za obnovu spora sukladno članku 137. stavku 1. točki 1. ZUS-a.

13. Kako tužiteljica razlozima navedenim u žalbi nije dovela u sumnju zakonitost pobijane presude, niti je ovaj Sud utvrdio postojanje razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju odredbe članka 135. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima žalbu odbiti kao neosnovanu.

14. Slijedom navedenog, valjalo je pozivom na odredbu članka 135. stavka 1. ZUS- a, odlučiti kao u točki I. izreke, a odluka o troškovima spora (točka II. izreke) utemeljena je na odredbi članka 147. stavka 1. istog Zakona.

U Zagrebu 2. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća

Boris Marković