Republika Hrvatska
Upravni sud u Splitu
Split, Put Supavla 1
Poslovni broj: Us I-3110/2025-10
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Splitu, po sucu Jakši Marušiću, u upravnom sporu tužitelja VV razvoj projekata d.o.o., Karlovac, Kneza Trpimira 1, OIB: 94353130255, kojeg zastupaju opunomoćenici, odvjetnici iz odvjetničkog društvo Duplić Strukić Šarić j.t.d., Zagreb, Froudeova 1, protiv tuženika Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Split, Split, Ulica Zrinsko Frankopanska 60, OIB: 18683136487, radi inspekcijskog nadzora, 2. srpnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Split, klasa: UP/I-471-01/25-07/45, ur.broj: 513-02-8008/9-25-1 od 9. rujna 2025.
II. Odbija se tužiteljev zahtjev za nadoknadu troškova ovog upravnog spora.
III. Odbija se tužiteljev zahtjev da tužba u ovom upravnom sporu ima odgodni učinak.
Obrazloženje
1. Osporavanim rješenjem nalaže se Zadarskoj županiji, kao davatelju koncesije, da poduzme dužne radnje iz članka 82. Zakona o koncesijama po ugovorima o koncesiji sklopljenim s koncesionarom, zajednici ponuditelja VV razvoj projekata d.o.o., Karlovac, ovdje tužiteljem, i Star turist d.o.o., Karlovac, za ugovor o koncesiji na pomorskom dobru. Nadalje, davatelju koncesije nalaže se da o poduzetim radnjama dostavi dokaz te da rješenje izvrši odmah, a najkasnije u roku od šezdeset dana od primitka rješenja.
2. Tužitelj u tužbi navodi da mu osporavano rješenje nikada nije bilo dostavljeno, već je za njega saznao iz dopisa Zadarske županije koji je zaprimio 16. listopada 2025. Navodi kako se radi o rješenju koje je doneseno u postupku u kojem se odlučuje o pravima i obvezama tužitelja, zbog čega je postupanje tuženika, kao i Zadarske Županije, nezakonito i nedopustivo te je protivno načelu transparentnosti i pravu stranke na sudjelovanje u upravnom postupku. Osim toga, rješenje je doneseno prije nego što je tuženik odlučio o prigovoru na zapisnik o obavljenom nadzoru, a tužitelju nije dana pril ika da se očituje o sadržaju osporavanog rješenja, odnosno da se ispita njegova zakonitost. Naime, upravo je na temelju zapisnika i osporavanog rješenja tužitelju izdan prekršajni nalog zbog prekršaja kažnjivog po članku 99. stavku 1. točki 8. u vezi s člankom 58. stavkom 1. Zakona o koncesijama. Osim toga, tuženik je 24. studenog 2025. donio rješenje klasa: UP/I-471-01/25-07/45, ur.broj: 513-02-8008/9-25-3 kojim je u istoj pravnoj stvari ponovno odlučeno o pravima i obvezama tužitelja o kojima je već odlučeno osporavanim rješenjem. Tužitelj tvrdi da se osporavano rješenje temelji na pogrešnom i kontradiktornom zaključku da bi trgovačko društvo Studenac d.o.o., Omiš, bilo podugovaratelj. Naime, u konkretnom se slučaju nepobitno radi o ugovoru o poslovnoj suradnji, a ne o potkoncesiji, podugovoru ili ugovoru o zakupu. Pritom ukazuje na mišljenje Ministarstva mora, prometa i infrastrukture klasa: 342-22/24-01/930, ur.broj:
530-03-2-1-1-24-2 od 6. prosinca 2024. u kojem se navodi da „s obzirom na to da predmetnim zakonima institut potkoncesije i sporedne djelatnosti ne predstavljaju isti način uređenja pravnog odnosa između koncesionara i treće osobe prihod gospodarskog subjekta s kojim koncesionar sklapa ugovor o poslovnoj suradnji za obavljanje sporednih djelatnosti se ne zbraja u ukupni prihod koncesionara na koji se obračunava naknada za koncesiju“. Zbog navedenog, prihod koji je trgovačko društvo Studenac d.o.o. ostvarilo u okviru svoga poslovanja na lokaciji marine „Drage“ ni u kojem slučaju ne predstavlja prihod koncesionara niti može biti predmetom obračuna varijabilne koncesijske naknade. Osim toga, zbog pogrešnog stajališta tuženika, proizlazi da je naknada za koncesiju obračunata dva puta, i to kao prihod trgovačkog društva Studenac d.o.o. te kao prihod koncesionara, odnosno tužitelja. Tužitelj ističe da se drugim ovlaštenicima koncesija na pomorskom dobru u Republici Hrvatskoj prihod od sporedne djelatnosti trgovine i maloprodaje, a koji ostvaruju treće osobe, ne ubraja u ukupni prihod koncesionara na koji se obračunava naknada za koncesiju. Stoga je osporavanim rješenjem došlo i do zabranjene diskriminacije. Tužitelj dodatno ukazuje na odredbe Pravilnika o kategorizac iji luke nautičkog turizma i razvrstavanju drugih objekata za pružanje usluge veza i smještaj plovnih objekata, kojima je u Prilogu II propisano kako marina s pet sidara mora imati trgovinu namirnicama u marini ili u neposrednoj blizini. Sukladno stavu tuženika, proizlazilo bi da svaka marina mora ili sama pružati navedene usluge maloprodaje i trgovine ili takvu djelatnost nužno mora dati u potkoncesiju, a što je, prema mišljenju tužitelja, u cijelosti pogrešno i netočno. Tužitelj predlaže da Sud poništi osporavano rješenje i obveže tuženika na naknadu troškova spora te da odluči da tužba u ovom upravnom sporu ima odgodni učinak.
3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je osporavano rješenje upućeno davatelju koncesije Zadarskoj županiji, kojim mu je naloženo poduzimanje dužnih radnji iz članka 82. Zakona o koncesijama. Stoga je tužbu ovlašten podnijeti isključivo davatelj koncesije, a ne i nadzirana osoba, odnosno ovdje tužitelj.
4. Na temelju članka 6. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24., 39/26. - dalje: ZUS), Sud je prije donošenja presude strankama u sporu dao mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.
5. U sporu je održana rasprava 9. lipnja 2026. uz nazočnost opunomoćenika tužitelja i ovlaštene službene osobe tuženika te je Sud izveo dokaze uvidom u osporavano rješenje te u cjelokupni sadržaj spisa javnopravnog tijela i u sve isprave priložene spisu, kao i u spis upravnog postupka koji je dostavljen u predmetu ovog Suda Us I-3109/25.
6. Na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, sukladno članku 114. stavku 3. ZUS-a, Sud je ocijenio da tužbeni zahtjev nije osnovan.
7. Člankom 88. stavkom 1. Zakona o koncesijama (Narodne novine, broj 69/17., 107/20.) propisano je ako u provedbi nadzora utvrdi da naknada za koncesiju nije obračunata ili je obračunata u manjem iznosu ili nije plaćena ili je plaćena u manjem iznosu, a davatelj koncesije nije poduzeo dužne radnje iz članka 82. ovoga Zakona, inspektor će rješenjem naložiti davatelju koncesije da odmah, a najkasnije u roku od 60 dana, poduzme dužne radnje iz članka 82. ovoga Zakona i u istom roku o poduzetim radnjama dostavi dokaz.
8. Iz sadržaja spisa proizlazi da je tužitelju i Star turistu d.o.o., Karlovac, kao zajednici ponuditelja, dodijeljena koncesija radi izgradnje i gospodarskog korištenja luke posebne namjene - luke nautičkog turizma „Marina Drage“ u općini Pakoštan, a na temelju ugovora o koncesiji na pomorskom dobru, broj 321-GU/21 od 12. svibnja 2021., sklopljenog sa Zadarskom županijom, kao davateljem koncesije.
9. Nadalje, vidi se da je u konkretnom predmetu proveden postupak nadzora obračunavanja i plaćanja naknade za koncesiju, ugovora o potkoncesiji, podugovora i ugovora s takvim svojstvom sklopljenih s koncesionarom, a koji su formalno ili sadržajno vezani uz ugovor o koncesiji, obavljanja djelatnosti za koje je potrebna koncesija bez dodijeljene koncesije ili prekoračenjem opsega i sadržaja koncesije za razdoblje od 1. siječnja 2024. do 31. siječnja 2025., o čemu je sastavljen zapisnik, klasa: 471 -01/24- 07/178, ur.broj: 513-02-8008/9-25-20 od 30. lipnja 2025.
10. Tužitelj je na navedeni zapisnik o nadzoru podnio prigovor, a tuženik je donio spomenuto rješenje od 24. studenog 2025. kojim se tužitelja obvezuje na plaćanje promjenjivog dijela naknade za koncesiju te je protiv tog rješenja tužitelj podnio tužbu ovom Sudu u predmetu poslovni broj Us I-3109/25.
11. Međutim, rješenje koje tužitelj pobija tužbom u ovom upravnom sporu utemeljeno je na članku 88. stavku 1. Zakona o koncesijama te se nalaže poduzimanje radnji iz članka 82. Zakona o koncesijama davatelju koncesije, a ne tužitelju. Naime, tek nakon isteka ostavljenog roka, a sukladno članku 88. stavku 2. Zakona o koncesijama, inspektor donosi rješenje kojim se koncesionaru utvrđuje obračun i nalaže obveza uplate po osnovi neobračunate ili manje obračunate naknade za koncesiju odnosno nalaže obveza uplate po osnovi neplaćene ili manje plaćene naknade za koncesiju . Protiv takvog rješenja tužitelj ima pravo podnijeti tužbu upravnom sudu.
12. Stoga Sud nalazi kako ovdje osporavanim rješenjem tuženika od 9. rujna 2025. nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, dok prigovori iznijeti u tužbi nisu osnovani i nisu od utjecaja na donošenje drukčije odluke u ovom upravnom sporu. Pritom tužitelj nije učinio vjerojatnim da je u konkretnom slučaju došlo do diskriminacije, odnosno da je stavljen u nepovoljniji položaj po nekoj od osnova iz članka 1. stavka 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije (Narodne novine, broj 85/08., 112/12.).
13. Trebalo je stoga, na temelju odredbe članka 116. stavka 1. ZUS -a, odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno presuditi kao u I. točki izreke.
14. S obzirom na to da tuženik nije izgubio spor, odnosno tužitelj nije niti djelomično uspio u ovom sporu, nisu ispunjeni uvjeti u smislu odredbe članka 147. stavka 1. ZUS -a da se tuženika obveže na to da tužitelju nadoknadi troškove upravnog spora. Stoga je riješeno kao u II. točki izreke.
15. Člankom 42. stavkom 1. ZUS-a propisano je da tužba nema odgodni učinak, osim kada je to zakonom propisano. Stavkom 2. propisano je da Sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak ako bi se izvršenjem pojedinačne odluke ili upravnog ugovora tužitelju nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti, ako zakonom nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke, a odgoda nije protivna javnom interesu.
16. Budući da tužitelj nije dokazao da bi u njegovu slučaju bila ostvarena propisana pretpostavka nastanka štete koja je takva da bi se teško mogla popraviti, Sud je ocijenio kako nisu ispunjeni uvjeti za donošenje odluke o odgodnom učinku tužbe u ovom upravnom sporu. Trebalo je stoga, na temelju odredbi članka 42. stavaka 2. i 4. ZUS-a, riješiti kao u III. točki izreke.
U Splitu 2. srpnja 2026.
Sudac
Jakša Marušić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv presude u I. točki izreke, kao i rješenja u II. i III. točki izreke dopuštena je žalba koja se podnosi ovom Sudu u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave presude, a po žalbi odlučuje Visoki upravni sud Republike Hrvatske.
DNA: - tužitelju, po opunomoćeniku
- tuženiku
- u spis.
