REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-1962/2026-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Mirjane Magud članice vijeća, mr. sc. Neri Radas članice vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari 1. tužiteljice Azre ČJ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 2. tužiteljice SJ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], i 3. tužitelja ČJO iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koje zastupa punomoćnik Slaven Šoša, odvjetniku u Dubrovniku , protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, kojeg zastupa punomoćnica Sanja Porobija, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija j.t.d., Zagreb, radi utvrđenja ništetnim i isplate, odlučujući o prijedlogu 1.-3. tužitelja i tuženika za dopuštenje revizije protiv presude i rješenja Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-12/2021-6 od 2. prosinca 2025., kojim je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Dubrovniku broj P-957/2019 od 27. kolovoza 2020., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-957/2019-23 od 17. listopada 2025., na sjednici održanoj 1. srpnja 2026.,

r i j e š i o  j e:

I. Dopušta se 1.- 3. tužiteljima podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-12/2021-6 od 2. prosinca 2025. pod točkom I. izreke, u odnosu na pravno pitanje:

„Jesu li sklapanjem Dodataka ugovorima o kreditu kojima je izvršena konverzija u skladu s izričitim prisilnim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15), potrošači izgubili pravnu osnovu za daljnju isplatu pozivom na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu koji je u potpunosti zamijenjen Dodatkom kojim je izvršena konverzija?“.

II. Dopušta se tuženiku podnošenje revizije protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-12/2021-6 od 2. prosinca 2025. pod točkom II. izreke u odnosu na povredu temeljnog prava na pravično suđenje.

III. O troškovima postupka nastalima u povodu prijedloga za dopuštenje revizije odlučit će se konačnom odlukom u ovoj pravnoj stvari.

Obrazloženje

1.1. Prvo do treće tužitelji i tuženik su podnijeli prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude i rješenja Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-12/2021-6 od 2. prosinca 2025., kojim je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Dubrovniku broj P-957/2019 od 27. kolovoza 2020. ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-957/2019-23 od 17. listopada 2025.

1.2. Prvo do treće tužitelji su postavili tri pitanja koja drže važnim za rješenje spora, ali i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a koje glase:

„1. Je li konverzija ugovorne obveze potrošača prema banci temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj: 102/15, dalje i: Konverzija) od utjecaja na opstojnost, sadržaj i opseg bilo koje izvanugovorne obveze banke prema potrošaču?

2. Da li se sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15 – dalje: ZID ZPK/15) gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu ili korisnik kredita (potrošač) i dalje zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu?

3. Može li sud u parnici povodom tužbe potrošača koja proizlazi iz CHF kredita, odbiti tužbeni zahtjev bez provođenja financijsko – knjigovodstvenog vještačenja, temeljeći odbijanje tužbenog zahtjeva na isplatu činjenicom sklapanja dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15 – dalje: ZID ZPK/15)?“.

1.3. Kao razlog zbog kojeg pitanja smatraju važnima za odluku o sporu, osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, tužitelji se pozivaju na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske smatrajući da pobijana presuda odstupa od pravnih shvaćanja izraženim u tim odlukama, a praksa viših sudova o tim pitanjima nije jedinstvena.

1.4. Tužitelji su naveli da su im povrijeđena temeljna prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14 – dalje: Ustav), sadržana i u Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori", broj 18/97, 6/99-proč. tekst, 8/99-ispr., 14/02, 1/06 i 13/17- dalje: Konvencija) – pravo na pravično suđenje.

1.5. Tuženik je postavio pitanje koje drži važnim za rješenje spora, ali i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava u sudskoj praksi, a koje glasi:

„U kontekstu pravnog odnosa tužitelja kao potrošača i tuženika - banke kao trgovca, ima li tužitelj:

a. koji je u cijelosti restituiran s obzirom da je temeljem odredaba Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/2015 - u nastavku „ZID ZPK/15“) konvertirao ugovor o kreditu sklopljen izvorno s valutnom klauzulom u CHF-u u ugovor o kreditu s EUR valutnom klauzulom, i

b. koji je, usprkos takvoj restituciji pokrenuo parnicu i ustrajao na neosnovanom tužbenom zahtjevu, u kojoj su sudovi u pogledu pravne osnove, između ostalog vezani utvrđenjima iz oglednog spora Gos-1/2019, i

c. koji je, parnicu izgubio u odnosu na restitucijski zahtjev;

d. bez da je pritom sud prethodno utvrđivao nesrazmjernost visine tog parničnog troška, vrijednosti predmeta tog spora te imovinskog stanja konkretnog tužitelja, ili da eventualna obveza naknade tog parničnog troška konkretnom tužitelju ne bi predstavljala nesrazmjerno opterećenje u odnosu na vrijednost predmeta spora i na njegovo imovinsko stanje,

e. a uzimajući u obzir da je tuženik pravna osoba, a ne država, suprotno odredbi čl. 154. ZPP-a, pravo na oslobođenje snošenja parničnih troškova tog postupka?“.

1.6. Tuženik je naveo da su mu povrijeđena temeljna prava zajamčena Ustavom, sadržana i u Konvenciji – pravo na pravično suđenje.

2. Tužitelji nisu podnijeli odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije tuženika dok tuženik u svom odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije tužitelja osporava navode iz prijedloga i predlaže da sud odbije prijedlog uz nadoknadu troškova sastava odgovora na prijedlog.

3. Postupajući u skladu s odredbom čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP) revizijski je sud ocijenio da je drugo postavljeno pitanje tužitelja važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, jer u odnosu na to pitanje praksa nižestupanjskih sudova nije jedinstvena, a pobijana odluka odstupa od prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-528/2025 od 17. rujna 2025., Rev-1121/2022 od 12. rujna 2025.) pa je tužiteljima, u skladu s odredbom čl. 389.b st. 3. ZPP, revizija dopuštena zbog drugog postavljenog pravnog pitanja, u bitnome sadržanog u točci I ovog rješenja, dok se u odnosu na druga postavljena pitanja te na povredu temeljnih ljudskih prava uzima da je prijedlog za dopuštenje revizije povučen, u smislu odredbe čl. 389.b st. 3. ZPP.

4.1. U odnosu na prijedlog tuženika za dopuštenje revizije Vrhovni sud Republike Hrvatske valja reći da će u skladu s odredbom čl. 385.a st. 2. ZPP Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustiti reviziju i ako stranka učini vjerojatnim da joj je u prvostupanjskom i drugostupanjskog postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom i Konvencijom i da se stranka na te povrede, ako je to bilo moguće, već pozivala u nižestupanjskom postupku.

4.2. Postupajući u skladu s odredbom čl. 385.a st. 2. ZPP revizijski je sud ocijenio da je tuženik učinio vjerojatnim da mu je u drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredbe parničnog postupka sadržane u čl. 375. st. 1. ZPP i čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, povrijeđeno ustavno i konvencijsko temeljno pravo na pošteno (pravično) suđenje, koje obuhvaća i pravo na dostatno obrazloženu odluku drugostupanjskog suda. Naime, u pobijanom rješenju drugostupanjski sud utvrđuje kako se radi o sporu u kojem je predmet spora zaštita prava tužitelja kao potrošača i slabije ugovorne strane protiv tuženika kao jače strane u njihovim međusobnim odnosima, da je djelomični uspjeh u parnici posljedica neustaljene sudske prakse pa je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove. Iz pobijane odluke ne proizlazi da je sud proveo test razmjernosti koji je potrebno provesti prilikom odstupanja od kogentnih odredbi ZPP-a u tom dijelu te se u tom dijelu odluka ukazuje arbitrarnom.

4.3. Stoga je, u skladu s odredbom čl. 389.b st. 3. ZPP, u izreci ovog rješenja određeno u odnosu na koju povredu temeljnog ljudskog prava se revizija tuženika dopušta (točka II. izreke rješenja), dok se u odnosu na postavljeno pitanje uzima da je prijedlog za dopuštenje revizije povučen, u smislu odredbe čl. 389.b st. 3. ZPP.

5. Odluka o troškovima postupka nastalima u povodu oba prijedloga za dopuštenje revizije temelji se na primjeni odredbe čl. 166. st. 2. ZPP (točka II. izreke rješenja).

Zagreb, 1. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća

dr.sc. Ante Perkušić