REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-1049/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Goranke Barać-Ručević članice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i mr. sc. Neri Radas članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljica: 1. ABC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i 2. ČU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćnici Merici Miše, odvjetnici u Trogiru, protiv tuženika Hrvatska dominikanska provincija „Navještenja Blažene Djevice Marije“, OIB: 53915121897, Kontakova 1, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Ivanu Krokaru, odvjetniku u Splitu, radi utvrđenja prava vlasništva i dr., odlučujući o prijedlogu tužiteljica za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-1575/2024-2 od 17. studenog 2025., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Trogiru broj P-5945/2019-47 od 23. listopada 2024., u sjednici održanoj 1. srpnja 2026.,

r i j e š i o  j e:

I. Prijedlog za dopuštenje revizije odbija se u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.

II. Prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje se u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Obrazloženje

1. Tužiteljice su podnijele prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-1575/2024-2 od 17. studenog 2025., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Trogiru broj P-5945/2019-47 od 23. listopada 2024.

2. Na prijedlog za dopuštenje revizije nije odgovoreno.

3. Postupajući sukladno odredbama članka 385.a i članka 387. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP), ovaj je sud ocijenio da na temelju onoga što prijedlog sadrži i što je uz njega dostavljeno, nije riječ o važnim pravnim pitanjima u smislu članka 385.a stavka 1. ZPP- a.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljica na utvrđenje da su suvlasnice svaka u 1/2 dijela geometrijski točno određenog realnog dijela nekretnine označene kao čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], sve kako je to prikazano u skici sudskog vještaka Daria Blaževića od 21. lipnja 2022. koja je sastavni dio presude, te zahtjev da se tužiteljice ovlaste za provedbu parcelacije i uknjižbu prava suvlasništva na novoformiranoj čestici uz prethodno brisanje tog prava s imena tuženika.

4.1. Zahtjev tužiteljica odbijen je na temelju činjeničnih utvrđenja, te s razlozima: - „…da iz zemljišnoknjižnog izvatka proizlazi da je nekretnina čest. zem. [katastarska čestica] prirodno neplodno zemljište, šuma, pašnjak, ukupne površine 816740 m2, upisana u ZU [broj poduloška] k. o. [katastarska općina], na ime tuženika Hrvatska dominikanska provincija „Navještenja Blažene Djevice Marije“, Zagreb, Kontakova 1 i to prema povijesnom izvatku - kao pravnog sljednika ranije upisanog vlasnika Samostana Sv. Križa u Žednom…“, - „…da je u posjedovnom listu broj ... k. o. [katastarska općina] pravna prednica tužiteljica OU upisana kao posjednica za 25/17588 dijela čest. zem. [katastarska čestica]…“, - „…da je katastar u [adresa] osnovan 1951., te su svi podaci na česticama upisani na temelju revizije na terenu (bez ikakvih dokumenata i očitovanja do tada upisanog posjednika)…“, - „…da je prije revizije u posjedovnom listu broj ... k. o. [katastarska općina] kao posjednik na nekretnini oznake 458/3 bio upisan Samostan Sv. Križa Žedno…“, - „…da iz povijesnog vlasničkog lista za nekretnine upisane u ZU [broj poduloška] k. o. [katastarska općina], među kojima je i nekretnina oznake čest. zem. [katastarska čestica], proizlazi da je 22. travnja 1939. na z.k. tijelu [broj ZK uloška] pod rednim brojem 81. zabilježena agrarna prijava pravnog prednika tužiteljica UU, pod brojem Agr ..., - „…da je uviđajem na licu mjesta utvrđeno da je predmet spora nekretnina sa svih strana omeđena starim kamenim suhozidom, na čijem zapadnom dijelu se nalazi pet stabala masline, u istočnom dijelu jedna suha smokva, dok je preostali dio zarastao u nisko raslinje s nekoliko stabala borova…“, - da je „…uređenje agrarnih odnosa feudalnog karaktera na području Dalmacije uslijedilo (…) 1930. kada je temeljem Zakona o likvidaciji na tom području došlo do ukidanja težačkih odnosa feudalnog karaktera, a u cilju provođenja toga Zakona donesena je i posebna Naredba („Službene novine“ broj 279/30 od 4. prosinca 1930.)…“, - „…Težački odnosi koji nisu pravomoćno razriješeni na osnovu Zakona o likvidaciji, ukinuti su stupanjem na snagu Zakona o ukidanju agrarnih odnosa feudalnog karaktera na području Dalmacije i Hrvatskog primorja od 22. studenog 1946. („Narodne novine“ broj 138/46, 111/47, dalje: Zakon o ukidanju agrarnih odnosa). Prema odredbi čl. 1. toga Zakona ukinuti su svi agrarni odnosi feudalnog karaktera na području Dalmacije i Hrvatskog primorja, a takvim odnosima (čl. 2.) smatraju se feudalni, kmetski, kolonatski, težački i svi slični trajni agrarni odnosi bez obzira na naziv, kod kojih odnosa vlasnik nije sam obrađivao zemlju, već ju je pod raznim uvjetima davao drugome na obrađivanje. Brisanje upisanih težačkih odnosa u zemljišnim knjigama moglo se provesti samo na osnovu odluke kojom se utvrđuje da je težački odnos razriješen odnosno ukinut i da je zemlja prešla u slobodno vlasništvo obrađivača. To je mogla biti sudska odluka po Zakonu o likvidaciji iz 1930. koja je postala pravomoćna prije 22. studenog 1946. (kao dana stupanja na snagu Zakona o ukidanju agrarnih odnosa) ili poslije toga datuma, pravomoćna odluka Agrarne komisije odnosno Narodnog odbora kotara donesena na temelju Zakona iz 1946. Dakle, da bi se pravo vlasništva moglo steći na temelju Zakona o likvidaciji nužno je postojanje pravomoćne sudske odluke donesene sukladno paragrafu 30. istog Zakona…“, - „…Cijeneći sadržaj navedenih zakonskih odredbi koje su regulirale uređenje agrarnih odnosa feudalnog karaktera na području Dalmacije i utvrđeno činjenično stanje, ne može se prihvatiti zaključak prvostupanjskog suda da je pravni prednik tužiteljica njihov pradjed UU razrješenjem agrarnih odnosa stekao pravo vlasništva spornog dijela nekretnine čest. zem. [katastarska čestica]. To stoga što o tome u spisu ne postoji nikakav podatak odnosno dokaz, dakle ne postoji nikakva odluka o razrješenju agrarnih odnosa (ni pravomoćna presuda donesena temeljem Zakona o likvidaciji, a niti je dokazano da bi pravni prednik tužiteljica uopće bio obrađivač i za to plaćao dohodak, što je pretpostavka za stjecanje vlasništva u smislu Zakona o ukidanju agrarnih odnosa), time da ne postoji ni agrarna odluka Agr ... (na koju se ne pozivaju ni same tužiteljice)…“, - „…Prema priloženom povijesnom izvatku iz zemljišne knjige postoji samo zabilježba agrarne prijave prednika tužiteljice pod brojem Agr ... (na koju se iste pozivaju), koja je zabilježena u odnosu na z.k. tijelo [broj ZK uloška] koje se sastoji od 121 čestice, te ničime nije dokazano da se je navedena agrarna prijava odnosila upravo na česticu 458/3 k. o. [katastarska općina], odnosno na sporno zemljište kao dio čest. zem. [katastarska čestica] u odnosu na koje bi pravni prednik tužiteljica bio u agrarnom odnosu…“, - „…Osim toga, čin zabilježbe ne predstavlja pravomoćnu presudu kojom bi bio razriješen agrarni odnos, a koja presuda je podloga za stjecanje prava vlasništva prema Zakonu o likvidaciji iz 1930., a ne postoji ni pravomoćna odluka Kotarske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju (nadležne temeljem čl. 8. Zakona o ukidanju agrarnih odnosa) kojom bi bio razriješen agrarni odnos između prednika tužiteljica kao obrađivača te veleposjednika - pravnog prednika tuženika. Također, ne postoji ni odluka o dodjeljivanju zemljišta agrarnom subjektu donesena sukladno odredbi čl. 45. st. 2. Zakona o provođenju agrarne reforme i kolonizacije na području Narodne Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 111/47, 25/58)…“, - „…da bi temeljem Zakona o ukidanju agrarnih odnosa – njegovim stupanjem na snagu, zemlja prešla u slobodno vlasništvo obrađivača bilo je potrebno postojanje pravomoćne odluke koja je donesena prije stupanja na snagu toga Zakona (što je u konkretnom slučaju izostalo), a ne postoji niti odluka donesena na temelju to Zakona, pri čemu nije dokazano niti postojanje agrarne prijave ili upisa valjanog težačkog prava koji bi se odnosio na pravnog prednika tužiteljica na predmetnoj nekretnini, a izostao je i upis posjeda u njegovu korist, jer iz stanja predmeta proizlazi da je upravo pravni prednik tuženika u tom trenutku (1946.) bio upisan kao posjednik čest. zem. [katastarska čestica], dok je upis pravnog prednika tužiteljica izvršen 1951. u postupku revizije, koju tuženik osporava…“, - „…iz izvedenih dokaza ne proizlazi da su se u konkretnom slučaju ostvarile pretpostavke iz čl. 1. i čl. 3. Zakona o ukidanju agrarnih odnosa, odnosno da je na spornom dijelu čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] razriješen agrarni odnos feudalnog karaktera te da je pravni prednik tužiteljica u svojstvu obrađivača na temelju spomenutog Zakona stekao pravo vlasništva sporne nekretnine...“, „…Također se ne može prihvatiti niti zaključak prvostupanjskog suda da je pravo (su)vlasništva predmetne nekretnine od strane pravnih prednika tužiteljica stečeno dosjelošću…“, „…da bi tužiteljice putem svojih pravnih prednika stekle pravo vlasništva na dijelu čest. zem. [katastarska čestica] dosjelošću na temelju tada važećih pravnih pravila paragrafa 1460. do 1465. Općeg građanskog zakonika (dalje: OGZ-a), zahtjeva se da je posjed zakonit, istinit i pošten, kao i protek vremena od 40 godina obzirom se radi o nekretnini u vlasništvu crkve…“, - „…Također i u smislu odredaba Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 6/1980, 36/1990, „Narodne novine“ broj 53/91, 91/96, dalje: ZOVO) i Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17 - dalje: ZVDSP-a) posjednik koji zna da nekretnina koju posjeduje nije njegova ne može dosjelošću steći pravo vlasništva nekretnine, bez obzira na to koliko je trajao njegov posjed…“, „…Pretpostavka o poštenju (savjesnosti) posjeda ispunjena je ako posjednik kroz vrijeme dosjelosti smatra da je stvar koju posjeduje njegova, odnosno ako ne zna ili ne može znati da stvar koju posjeduje nije njegova. U konkretnom slučaju pretpostavka poštenja (savjesnosti) nije ostvarena, jer su pravni prednici tužiteljica znali da obrađuju odnosno koriste nekretninu koja je u vlasništvu druge osobe, tj. znali su da su u posjedu crkvenog zemljišta (Muša sv. Križa), koja činjenica im nije mogla ostati nepoznata…“, „…iz izvedenih dokaza proizlazi da su tužiteljice i njihovi pravni prednici znali da se radi o posjedu tuđe nekretnine, radi čega na njihovoj strani ne može biti ispunjena osnovna pretpostavka stjecanja prava vlasništva dosjelošću, a to je savjesnost posjeda, neovisno o trajanju takvog posjeda…“.

4.2. Tužiteljice su u prijedlogu naznačile pitanja: „1. Može li se pravo vlasništva temeljem Zakona o ukidanju agrarnih odnosa feudalnog karaktera na području Dalmacije i Hrvatskog primorja od 22. studenog 1946. („Narodne novine“ broj 138/46, 111/47) steći isključivo pravomoćnom odlukom koja je donesena prije stupanja na snagu toga Zakona? 2. Je li činjenica o stanju upisa prilikom osnivanja katastarskog operata odlučna za procjenu je li posjed u vezi izvršavanja agrarnog (težačkog) odnosa pošten ili ne? 3. Može li drugostupanjski sud protivno provedenim dokazima u prvostupanjskom postupku, vlastitim obrazloženjem utvrditi kao nespornim činjenice koje ranije u postupku nisu utvrđene kao nesporne među strankama, te na istima temeljiti sudsku odluku?“.

4.3. S obzirom na činjenična utvrđenja i razloge na kojima se pobijana odluka temelji, prvo pravno pitanje kako su ga u prijedlogu naznačile tužiteljice ne proizlazi iz razloga na kojima se pobijana odluka temelji. Naime, kako je prethodno navedeno, pobijana odluka temelji se između ostalog na razlozima „…Cijeneći sadržaj navedenih zakonskih odredbi koje su regulirale uređenje agrarnih odnosa feudalnog karaktera na području Dalmacije i utvrđeno činjenično stanje, ne može se prihvatiti zaključak prvostupanjskog suda da je pravni prednik tužiteljica njihov pradjed UU razrješenjem agrarnih odnosa stekao pravo vlasništva spornog dijela nekretnine čest. zem. [katastarska čestica]. To stoga što o tome u spisu ne postoji nikakav podatak odnosno dokaz, dakle ne postoji nikakva odluka o razrješenju agrarnih odnosa (ni pravomoćna presuda donesena temeljem Zakona o likvidaciji, a niti je dokazano da bi pravni prednik tužiteljica uopće bio obrađivač i za to plaćao dohodak, što je pretpostavka za stjecanje vlasništva u smislu Zakona o ukidanju agrarnih odnosa)…“. Drugo i treće pitanje, kako su ih tužiteljice naznačile u prijedlogu, svode se u biti na prigovore pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i ocjene sudova o okolnostima jesu li ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva u konkretnom slučaju. Odgovor na postavljena pitanja ovisi o okolnostima i utvrđenim činjenicama svakog konkretnog slučaja, a takva pitanja, koja su utemeljena na preispitivanju činjeničnih okolnosti konkretnog predmeta koje predlagateljice ocjenjuju drugačije od suda, ne mogu biti predmet preispitivanja u revizijskom postupku, a niti su tako postavljena važna pitanja za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi. Stoga niti praksa koja se dostavlja u prilog važnosti navedenih pitanja nije od utjecaja jer ne odgovara činjeničnim utvrđenjima, a slijedom toga niti pravnom shvaćanju na kojem je utemeljena odluka drugostupanjskog suda. U dijelu naznačenog postupovnopravnog pitanja treba reći da s obzirom na razloge i zauzeta pravna shvaćanja na kojima se pobijana odluka temelji, pitanje u svojoj biti predstavlja prigovor počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka, a ne pravno pitanje kako ih je propisala odredba članka 385.a stavka 1. ZPP-a koja bi omogućila ovom sudu da odgovorom na njih osigura jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili razvoj prava kroz sudsku praksu.

5. Kako, dakle, nije riječ o pravnim pitanjima važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi, na temelju odredbe članka 389.b stavka 1. ZPP, riješeno je kao u izreci pod t. I. ovog rješenja.

6. Postupajući po odredbi članka 385.a ZPP-a, revizijski sud je ocijenio da u prijedlogu za dopuštenje revizije, kao i prilozima koje su tužiteljice dostavile uz prijedlog u smislu odredbe članka 387. stavka 3. ZPP-a, tužiteljice nisu učinile vjerojatnim da bi im bilo povrijeđeno temeljno ljudsko pravo u smislu odredbe članka 385.a stavka 2. ovog Zakona. Naime, ovaj sud ocjenjuje da je u postupku pred nižim sudovima tužiteljicama bilo omogućeno da se izjasne o prijedlozima i navodima tuženika, iznose činjenice i predlaže dokaze, te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. U svojoj odluci nižestupanjski sud je odgovorio na sve odlučujuće navode tužiteljica. Pobijana odluka je detaljno obrazložena, te se ne može smatrati arbitrarnom ili očito nerazumnom. Stoga ništa ne upućuje na zaključak da tužiteljice nisu imale pravično suđenje, čime nisu učinile vjerojatnim da bi im u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava bilo povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo u smislu postojanja pretpostavki iz odredbe članka 385.a stavka 2. ZPP-a.

7. Slijedom navedenog valjalo je, na temelju odredbe članka 389.a stavka 4. ZPP-a, odlučiti kao u izreci pod t. II. ovog rješenja.

Zagreb, 1. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa