Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-104/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, predsjednika vijeća Slavice Garac, suca izvjestitelja i člana vijeća Diane Preglej te člana vijeća Nike Grospić Ivasović, u pravnoj stvari tužiteljice DŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupaju punomoćnici Krešimir Ćurković i Iris Šanjug, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6255/2024-14 od 28. kolovoza 2025. te o žalbi tužitelja protiv odluke o troškovima postupka, u sjednici vijeća održanoj dana 1. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6255/2024-14 od 28. kolovoza 2025. u pobijanom dijelu pod točkama I. i II. izreke te pod točkom III. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 731,18 eura.

II. Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6255/2024-14 od 28. kolovoza 2025. u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak preko iznosa od 731,18 eura do iznosa od 1.356,18 eura (za iznos od 625,00 eura), i sudi:

Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška u iznosu od 625,00 eura, kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka , kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice protiv odluke o trošku sadržane u točki II. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6255/2024-14 od 28. kolovoza 2025., u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška preko iznosa od 613,25 eura do zatraženog iznosa od 863,25 eura (za iznos od 250,00 eura), kao neosnovana.

II. Preinačuje se rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6255/2024-7 od 24. ožujka 2025., i rješava

Utvrđuje se vrijednost predmeta spora u iznosu od 613,25 eura.

III. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška žalbenog postupka, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je pod točkom I. izreke utvrđeno da je ništetna odredba članka 5. Troškovi, Ugovora o kreditu broj: [broj kredita] od 3. svibnja 2006. zaključenog između tužiteljice DŽ, kao korisnika kredita i prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., kao kreditora, koja glasi:

"Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% (jedancijelihdvadesetpet posto) iznosa kredita".

U točki II. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 613,25 eura zajedno sa zateznom kamatom od 19. svibnja 2006. do isplate po stopi koju određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

U točki III. izreke je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.356,18 eura zajedno sa zateznom kamatom od 28. kolovoza 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

2. Protiv navedene presude u cijelosti žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava iz odredbe čl. 353. st. 1. t. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23 - dalje: ZPP) te predlaže preinačiti presudu i odbiti tužbene zahtjeve u cijelosti, uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku, ili presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Protiv odluke o troškovima postupka pod točkom III. izreke prvostupanjske presude u dijelu u kojem tužiteljici nije priznat trošak preko iznosa od 1.356,18 eura do iznosa od 1.606,18 eura (za iznos od 250,00 eura) žali se tužiteljica zbog pogrešne primjene materijalnog prava iz odredbe čl. 353. st. 1. t. 3. ZPP-a te predlaže prihvatiti žalbu i dosuditi tužiteljici daljnji trošak u iznosu od 250,00 za sastav podneska od 23. lipnja 2025.

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Kako tužiteljica u žalbi napada samo odluku o trošku, to se u skladu s čl. 167. st. 1. ZPP-a smatra da je podnijela žalbu na rješenje.

6. Žalba tuženika je neosnovana u odnosu na odluku o glavnoj stvari, a djelomično osnovana u pogledu odluke o troškovima postupka.

7. Suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati, izreka presude je razumljiva i ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju se poziva tuženik. Također nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2, 4, 8, 9, 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

8. U tijeku prvostupanjskog postupka sud je pravilno utvrdio:

- da je između tužiteljice i prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. sklopljen Ugovor o kreditu broj: [broj kredita] od 3. svibnja 2006. (list 5-10 spisa, dalje: Ugovor o kreditu) i to na iznos od 79.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-AdriaBank d.d. na dan korištenja kredita kojeg je tužiteljica u cijelosti otplatila, a da je u čl. 5. toga Ugovora o kreditu određeno da se od iznosa kredita prije isplate kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% od iznosa kredita,

- da je tužiteljica u svom iskazu navela kako je predmetni Ugovor o kreditu sklopila jer su joj bila potrebna novčana sredstva za kupnju stana na adresi [adresa] koji joj je bio potreban za stanovanje nje i njene obitelji te da je taj stan cijelo vrijeme korišten samo za stanovanje sve dok ga nije prodala tijekom otplate ovoga kredita, a što je pak učinila da bi mogla ovaj kredit zatvoriti; da je FŽ njen partner koji je u to vrijeme živio u svom stanu na adresi [adresa] na kojoj adresi je ona otvori la obrt "[obrt]", i to tijekom otplate toga kredita, s time da se je radilo o kafiću koji je također bio na toj adresi, ali isti nije imao nikakve veze sa stanom FŽ; da prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije mogla pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama jer joj je ovaj Ugovor o kreditu predočen kao gotov, da je vidjela kako je u čl. 5. ugovorena njena obveza plaćanja troškova obrade u visini od 1,25% od iznosa kredita, a na njezin upit može li ovaj ugovor sklopiti bez plaćanja tih troškova, rečeno joj je da se isti moraju platiti jer da je takva politika banke pa da takav ugovor može samo prihvatiti ili ne prihvatiti, s time da joj nije pojašnjeno od kojih troškova se ova naknada sastoji; da joj je ova naknada naplaćena pri isplati kredita kao što joj je to i rečeno, a da je ovaj kredit u cijelosti otplatila ona, odnosno da u toj otplati nije sudjelovao FŽ,

- da u Ugovoru o kreditu nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada i zašto je određena upravo u navedenom postotku od sredstava koji su tužiteljici odobreni,

- da visina naplaćene ulazne naknade nije sporna, dok je na ročištu 24.3.2025. (list 101 spisa) tuženik naveo da nije sporna niti činjenica da je tužiteljici predmetna naknada naplaćena 18. svibnja 2006.

9. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva, sud prvog stupnja se pozvao na odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03 – dalje: ZZP/03) koje su bile na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu , i to na odredbe čl. čl. 81. st. 1. i 2. te čl. 82.

10. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Prema čl. 81. st. 2. ZZP/03 se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

11. Polazeći od naprijed opisanih utvrđenja, prvostupanjski sud je zaključio da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja odredba je nerazumljiva i nedorečena, to je prvostupanjski sud spornu odredbu iz čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu utvrdio ništetnom pa je odlučeno kao pod točkom I. izreke pobijane presude, dok je pod točkom II. izreke naloženo tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 613,25 eura, tj. da joj vrati ono što je od nje primio na temelju takve ništetne ugovorne odredbe u smislu odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22,156/22 i 155/23, dalje: ZOO) na koji iznos je tužiteljici priznato pravo na zatezne kamate od 19.5.2006. do isplate temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, imajući pri tome u vidu da je tuženik u konkretnom slučaju bio nepošteni stjecatelj.

12. Opisana utvrđenja i zaključke suda prvog stupnja tuženik nije uspio dovesti u sumnju svojim žalbenim navodima.

13. Ovdje treba dodati i sljedeće.

13.1. U skladu s odredbom čl. 59. al. 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima, koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. U konkretnom slučaju nije sporno da predmetni Ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga, koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema stavu ovog suda ti troškovi i usluge, koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu, nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u jednokratnu naknadu. U troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom, koja ovisi o visini odobrenog kredita i uvjetima kreditora kad je jasno da je riječ o troškovima, koji ne ovise o toj visini, jer su jednaki za sve kredite, neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi, koji su na ovaj način prebačeni na tužitelja, nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

14. Za ocjenu je li ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, nije dovoljno samo utvrditi je li ta odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva u formalnopravnom i gramatičkom smislu, već je potrebno utvrditi je i udovoljeno zahtjevu transparentnosti u smislu čl. 84. ZZP/03, te imati u vidu sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja, prije i prilikom sklapanja ugovora o kreditu, te posebno je li udovoljeno zahtjevu postupanja u dobroj vjeri.

15. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/03 podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Pritom se zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi ne može svesti samo na razumljivost tih odredbi na formalnoj i gramatičkoj razini nego ga, u cilju zaštite koju predviđaju odredbe ZZP/03 treba shvatiti šire, posebno imajući na umu da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovca i to osobito u pogledu razine obaviještenosti.

16. Prema shvaćanju revizijskog suda, to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (tako i u odluci Rev- 502/2024-2 od 15. svibnja 2024.).

17. Imajući u vidu da je tužitelj kao potrošač pri sklapanju ugovora bio ograničen uvjetima iz ponude banke, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita, niti oko njenog (ne)prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (u tom smislu i Rev- 673/2023-3 od 13. veljače 2024., Rev- 1051/2023-2 od 3. travnja 2024. i Rev- 715/2024 od 22. svibnja 2024.).

18. Odredbom čl. 1115. ZOO-a je propisano kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

19. U ovom slučaju je utvrđeno da je odredba o naknadi za obradu kredita nepoštena, što podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije pa zatezna kamata teče od dana stjecanja od strane tuženika, a kako je to pravilno odlučio prvostupanjski sud pa je žalba u odnosu na odluku o glavnoj stvari neosnovana.

20. U odnosu na odluku o troškovima postupka, tuženik je osnovano istaknuo da je već u odgovoru na tužbu prigovorio suviše visoko označenoj vrijednosti predmeta spora, o čemu je sud prvog stupnja pogrešno odlučio.

21. U skladu s odredbom čl. 35. st. 1. ZPP-a kad je za utvrđivanje stvarne nadležnosti, sastava suda i u drugim slučajevima predviđenim u ovom zakonu mjerodavna vrijednost predmeta spora, kao vrijednost predmeta spora uzima se u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva.

22. Odredbom čl. 40. st. 2. ZPP-a je propisano da u slučajevima kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio.

22.1. Ako je u slučaju iz stavka 2. ovoga članka tužitelj vrijednost predmeta spora očito suviše visoko ili suviše nisko naznačio, tako da se postavlja pitanje stvarne nadležnosti, sastava suda, vrste postupka, ovlaštenja na zastupanje ili prava na naknadu troškova postupka, sud će, po službenoj dužnosti ili na prigovor tuženika, najkasnije na pripremnom ročištu, brzo i na prikladan način provjeriti točnost naznačene vrijednosti te rješenjem protiv kojega nije dopuštena posebna žalba odrediti vrijednost predmeta spora (čl. 40. st. 3. ZPP-a).

23. U konkretnom slučaju se tužbeni zahtjev odnosi na isplatu novčane svote te upravo utuženi novčani iznos od 613,25 eura predstavlja vrijednost predmeta spora.

24. Naime, deklaratorni zahtjev pod točkom I. izreke, istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu, treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu i ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora (tako i u odlukama Vrhovnog suda broj Revr-394/05-2. od 11. listopada 2005., Rev 939/07-2 od 12. prosinca 2007., Rev- x 479/10-2 od 11. travnja 2011. i Revr 1636/11-2 od 31. siječnja 2012.).

25. Stoga je valjalo preinačiti rješenje prvostupanjskog suda doneseno na ročištu održanom dana 24. ožujka 2025. (list 101 spisa), kojim je određena vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.579,40 eura, a protiv kojeg nije bila dopuštena posebna žalba, te odrediti vrijednost predmeta spora u iznosu od 613,25 eura te odlučiti kao u točki I. izreke ovog rješenja.

26. Na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a te odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23 – dalje: Tarifa) i to Tbr. 7. t. 1. Tarife, tužiteljica ima pravo na naknadu troška za sastav tužbe u iznosu od 100,00 eura (50 bodova x 2,00 eura), temeljem Tbr. 8. t. 1. za sastav podneska od 5. veljače 2025. u iznosu od 100,00 eura (50 bodova x 2,00 eura) te temeljem Tbr. 9. t. 1. za zastupanje na ročištima 24. ožujka 2025., 28. svibnja 2025. i 10. srpnja 2025. u iznosima od po 100,00 eura (100 bodova x 2,00 eura) što ukupno iznosi 500,00 eura, uvećano za PDV u iznosu od 125,00 eura.

Pored toga, prvostupanjski sud je tužiteljici priznao naknadu troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu iznosi 53,09 eura te na presudu u iznosu od 53,09 eura, u kojem dijelu tuženik ne osporava odluku o troškovima postupka, tako da ukupan trošak tužiteljice iznosi 731,18 eura pa je za taj iznos trebalo potvrditi prvostupanjsku presudu, a za preostali dosuđeni iznos od 625,00 eura je odluku valjalo preinačiti i odbiti taj dio zahtjeva tužiteljice.

27. Slijedom navedenoga i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a je odlučeno kao u točki I izreke, a na osnovi odredbe čl. 373. t. 3. ZPP-a kao u točki II izreke ove presude.

28. S obzirom da je tuženik u žalbenom postupku uspio samo djelomično u pogledu odluke o trošku, ali ne i u pogledu glavnog zahtjeva, temeljem odredaba čl. 35. st. 2., čl. 154. st. 2. i čl. 166. st. 2. ZPP-a nema pravo na naknadu troškova nagrade punomoćniku za sastav žalbe i sudske pristojbe na žalbu (točka III. izreke presude).

U odnosu na žalbu tužiteljice

29. Tužiteljica u žalbi navodi kako je prvostupanjski sud morao priznati trošak sastava podneska od 23. lipnja 2025. jer je isti bio potreban, nužan i opravdan, a sačinjen je i detaljno, a navedenim podneskom se tužiteljica očitovala o spornim pitanjima u postupku: pitanje statusa potrošača tužiteljice te mogućnost utjecaja na ugovorne odredbe. Dodatno, tužiteljica je istaknula kako smatra da je navedeni podnesak, a kojim se tužiteljica očitovala na navode tuženika iz odgovora na tužbu, svrsishodan za ovaj spor te kako isto ne dovodi do odugovlačenja spora pa smatra kako je sud sukladno čl. 299. st. 5. ZPP-a pisano očitovanje tužitelja trebao uzeti u obzir.

30. Odlučujući o tom dijelu zahtjeva tužiteljice, prvostupanjski sud je u pobijanoj odluci naveo da tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 23. lipnja 2025. jer isti nije bio potreban za vođenje ove parnice iz razloga što se tužiteljica u tome podnesku samo očituje na dostavljeni Izvadak iz obrtnog registra te ponavlja ono što je izjavila u svom iskazu, iako se o poslovanju svoga obrta mogla/trebala očitovati već ranije bez obzira što je tuženik tek naknadno dostavio navedeni Izvadak iz obrtnog registra, a sve zato što se je tuženik na isti pozvao već u odgovoru na tužbu, a tužiteljica zna ili bi barem trebala znati kada je otvorila svoj obrt, do kada je isti bio otvoren te na kojoj je adresi bilo njegovo sjedište. Uostalom, tužiteljica je navode iz toga podneska mogla iznijeti i na ročištu 10. srpnja 2025. Opisane razloge suda prvog stupnja u cijelosti prihvaća ovaj drugostupanjski sud.

31. Neosnovani su žalbeni navodi da se podneskom od 23. lipnja 2025. tužiteljica očitovala na navode odgovora na tužbu jer je iz podataka u spisu vidljivo da se na tuženikove navode iz odgovora na tužbu tužiteljica očitovala u podnesku od 5. veljače 2025. (list 93-96 spisa), što je jasno i izričito navedeno u tom podnesku.

32. Iz sadržaja podneska od 23. lipnja 2025. (list 108 spisa) je vidljivo da je tužiteljica u bitnome navela da je bila vlasnica obrta za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora te da obrt nema nikakve veze s predmetnim ugovorom te se pozvala na navode iz vlastitog iskaza.

33. S obzirom da je tužiteljica u podnesku od 23. lipnja 2025. ponovila navode iz svog iskaza te potvrdila činjenicu da je bila vlasnica obrta u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, pravilan je zaključak prvostupanjskog sud da navedeni podnesak nije bio potreban za vođenje postupka u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP -a.

34. Slijedom navedenoga i na temelju odredbe čl. 380. t. 2. ZPP -a je odlučeno kao u točki I. izreke ovog rješenja.

35. Budući da tužiteljica nije uspjela u žalbenom postupku, valjalo je u skladu s odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a odbiti njezin zahtjev za naknadu troška sastava žalbe i odlučiti kao u točki III. izreke rješenja.

U Zagrebu 1. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća:

Slavica Garac