Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-189/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, predsjednika vijeća Slavice Garac, suca izvjestitelja i člana vijeća Diane Preglej te člana vijeća Nike Grospić Ivasović, u pravnoj stvari tužiteljice UO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Matko Novinc, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, kojeg zastupaju punomoćnici Josip Grošeta i Jurica Grbić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina i Grošeta d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7692/2024-11 od 3. rujna 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 1. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7692/2024-11 od 3. rujna 2025. u pobijanom dijelu pod točkama I., II., III., IV. i VII. izreke te pod točkom V izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 329,65 eura, u roku 15 dana.

II. Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7692/2024-11 od 3. rujna 2025. u pobijanom dijelu pod točkom V izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak preko iznosa od 329,65 eura do iznosa od 1.079,65 eura (za iznos od 750,00 eura), i sudi:

Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška u iznosu od 750,00 eura, kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je pod točkom I. izreke utvrđena ništetnom odredba sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu [broj kredita] koji su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili dana 31.03.2005. godine, a koja glasi: „3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“.

U točki II. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici, u roku od 15 dana, iznos od 200,68 eura, sa zateznim kamatama tekućim od 7. travnja 2005. pa do isplate, po stopi do 31. prosinca 2007. propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

U točki III. izreke je utvrđena ništetnom odredba sadržana u članku 9. Ugovora o kreditu [broj kredita] koji su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili dana 31.03.2005. godine, a koja glasi: "Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor." i to u dijelu u kojem je određeno da može prijevremeno otplatiti kredit samo uz uvjete koje odredi Kreditor.

Pod točkom IV. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici, u roku od 15 dana, iznos od 57,30 eura, sa zateznim kamatama tekućim od 5. travnja 2007. pa do isplate, po stopama navedenim u toj točki izreke.

U točki V. izreke je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici, u roku 15 dana, troškove parničnog postupka u iznosu od 1.079,65 eura (tisućusedmadesetdevet euro i šezdesetpet centi) sa zateznim kamatama tekućim od 3. rujna 2025. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Pod točkom VI. izreke je odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka, sa zateznim kamatama.

U točki VII. izreke je odbijen kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka, sa zateznim kamatama.

2. Protiv navedene presude pod točkama I.-V. izreke te pod točkom VII. Izreke žali se tuženik zbog svih zakonom predviđenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23 - dalje: ZPP) te predlaže preinačiti presudu i odbiti tužbene zahtjeve u cijelosti, uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku, ili presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži trošak sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika je neosnovana.

5. Suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati, izreka presude je razumljiva i ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju se poziva tuženik. Također nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2, 4, 8, 9, 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

6. Neosnovani su i žalbeni navodi da prvostupanjski sud nije primijenio odredbu čl. 338. st. 4. ZPP-a jer tuženik smatra da sud nije naveo činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su predložile niti je obrazložio koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio niti se izjasnio o stavovima stranaka o pravnoj osnovi posla i o njihovim prijedlozima.

7. U konkretnom slučaju je sud prvog stupnja vrlo detaljno iznio tvrdnje stranaka, obrazložio je koje činjenice i kako ih je utvrdio te se izjasnio o stavovima stranaka.

8. U tijeku prvostupanjskog postupka sud je pravilno utvrdio:

- da je stranke sklopile Ugovor o [broj kredita] dana 31.03.2005. u iznosu kunske protuvrijednosti od 9.600,00 CHF obračunate prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika na dan korištenja kredita, da je navedeni kredit isplaćen tužitelju dana 06.04.2005. te da se tužitelj obavezao isti iznos kredita, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama vratiti u vrijeme i na način utvrđen istim Ugovorom,

- da je odredbom čl. 3. Ugovora o kreditu ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva od 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, a odredbom čl. 9. Ugovora o kreditu određeno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor,

- da je tužiteljica u svom iskazu navela kako je kredit podigla jer je kupila auto za osobne potrebe; da kada je u auto kući Vidaković u [adresa] izabrala auto koji je željela kupiti, djelatnik auto kuće ju je uputio u RBA, koja inače nije bila njezina banka; da kada je došla u banku djelatnica banke je već imala pripremljene papire za kredit koje je trebala potpisati, a tužiteljica se ne sjeća je li joj nešto djelatnica objašnjavala jer je to bilo jako davno, ali o pojedinim odredbama kredita nije pregovarala; da joj ništa nije istaknuto vezano uz naknadu za obradu kredita i prijevremenu isplatu; da je pročitala Ugovor, ali da je očito da ga nije dobro razumjela, da je prilikom potpisivanja ugovora i tijekom trajanja ugovora radila na istom mjestu i to u bolnici, da nikada nije bila vlasnik obrta ili trgovačkog društva; da je nakon nekog vremena bila primorana prijevremeno zatvoriti kredit zbog velikog rasta rata, tako da je njezina majka digla pozajmicu u PBZ banci; da je kredit potpisala u banci, a nakon toga je išla kod javnog bilježnika, kod njega joj nitko nije ništa objašnjavao već je samo još jednom potpisala u njegovoj knjizi; da ne zna zašto je plaćala sporne naknade i nisu joj objasnili, a niti su joj objasnili parametre kojima je utvrđivala visinu tih naknada .

9. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva, sud prvog stupnja se pozvao na odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ("Narodne novine" br. 96/03 – dalje: ZZP) koje su bile na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu .

10. Prvostupanjski sud je zaključio da je odredba članka 3. predmetnog Ugovora o kreditu, kojim je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i to u visini od 3,30% od iznosa kredita, a koja je naplaćena na način da je ista ustegnuta od ukupnog iznosa odobrenog kredita, nepoštena ugovorna odredba, a temeljem odredbe čl . 87. st. 1. ZZP-a, a time ništetna iz slijedećih razloga. Prema mišljenju suda prvog stupnja predmetna odredba je jasno napisana u smislu članka 85. ZZP-a, jer je omogućavala tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade (3,30% od iznosa odobrenog kredita), ali sama činjenica da je riječ o jasno napisanoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena. Odredba Ugovora kojom je visina naknade za odobrenje kredita propisana u određenom postotku od ukupnog iznosa kredita nedvojbeno nije dokaz da su stranke o istoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovarale. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužitel jicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Osim toga, iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o unaprijed formuliranoj odredbi ugovora, sastavljenoj od strane tuženika kao banke, prema kojoj se tužiteljica obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30% iznosa kredita. Isto je dovelo do toga da je tužitelj ica pristala na odredbu sastavljenu unaprijed od strane tuženika, bez mogućnosti utjecaja na sadržaj te odredbe. Tuženik je, dakle, iskoristio svoj položaj ''jače'' ugovorne strane te je ugovorio naplatu naknade za odobrenje kredita u postotku od ukupnog iznosa kredita, radi čega je postupao potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. Osim toga, tuženik u sadržaj Ugovora nije unio, a niti je objasnio tužitelju koji je to opravdani razlog zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje iste naknade i zašto visina naknade izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita. Stoga tužiteljica kao potrošač nedvojbeno nije imala utjecaja na sadržaj predmetne odredbe te je navedenu odredbu Ugovora mogla samo prihvatiti ili ne, dakle druge mogućnosti nije bilo.

11. Nadalje, prvostupanjski sud ocjenjuje da je odredba sadržana u čl. 9. Ugovora o kreditu, kojom je u slučaju prijevremene otplate kredita ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu samo uz suglasnost i uvjete koje odredi kreditor , ništetna temeljem odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a. Ovo iz razloga što je navedeni Ugovor o kreditu sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvoj ugovornoj odredbi, pa je na taj način tužiteljica kao potrošač stavljena u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Odredba čl. 9. Ugovora o kreditu, koja visinu naknade čine ovisnom isključivo o uvjetima odnosno odluci jednog ugovaratelja, bez istovremeno preciznog označavanja na što se ista naknada odnosi, odnosno bez informacija o načinu određivanja te naknade, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu dužnik ne može predvidjeti. Tužiteljici je stoga prilikom zaključenja Ugovora o kreditu trebalo objasniti razloge ugovaranja naknade i objasniti na što se ista točno odnosi, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način mu kao potrošaču omogućiti da pristane na takvu odredbu. Primjenom navedene ugovorne odredbe tuženik je izbjegao utjecaj tužiteljice kao druge ugovorne strane na istu pa je takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 126/21, 114/22 i 156/22 – dalje: ZOO). Dapače, tuženik je obvezao tužiteljicu na isplatu čija će visina ovisiti o odluci koja u trenutku sklapanja kredita još ne postoji odnosno koja će eventualno biti važeća u trenutku prijevremene isplate.

12. Prema odredbi čl. 1068. ZOO-a dopušteno je ugovaranje naknade zbog prijevremene otplate kredita koja predstavlja naknadu štete. U konkretnom slučaju činjenica da li je tuženiku nastala šteta u smislu odredbe čl. 1068. ZOO -a zbog prijevremenog vraćanja kredita od strane tužitelja nije odlučna u konkretnom slučaju , s obzirom na to da je ugovorena odredba na temelju koje je naplaćena naknada tužitelju zbog prijevremene otplate kredita ništetna iz iznijetih razloga, a posebice imajući u vidu da je predmet ovog postupka utvrđivanje ništetnosti navedene odredbe i povrat iznosa naplaćenog od strane tuženika tužiteljici na temelju ništetne odredbe, a ne naknada štete tuženiku.

13. Ovdje treba dodati da tuženik nije ni tvrdio niti dokazivao da mu je zbog prijevremene otplate kredita nastala bilo kakva šteta pa nema mjesta primjeni odredbe čl. 1068. ZOO-a.

14. Imajući u vidu sve naprijed izneseno, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da su predmetne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu ništetne, a tuženik nije uspio dovesti u sumnju utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda.

15. Budući da je tužitelj kao potrošač pri sklapanju ugovora bio ograničen uvjetima iz ponude banke, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita, niti oko njenog (ne)prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (u tom smislu i Rev- 673/2023-3 od 13. veljače 2024., Rev-1051/2023-2 od 3. travnja 2024. i Rev- 715/2024 od 22. svibnja 2024.).

16. Odredbom čl. 1115. ZOO-a je propisano kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

17. U ovom slučaju je utvrđeno da su odredbe o naknadi za obradu kredita i prijevremenu otplatu nepoštene, što podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije pa zatezna kamata teče od dana stjecanja od strane tuženika, a kako je to pravilno odlučio prvostupanjski sud pa je žalba u odnosu na odluku o glavnoj stvari neosnovana.

18. U odnosu na odluku o troškovima postupka, tuženik je istaknuo kako je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio vrijednost predmeta spora, što je posljedično dovelo do pogrešne odluke o troškovima parničnog postupka u korist tužitelja . Naime, tuženik smatra da je sud pravilno utvrdio vrijednost predmeta spora u iznosu od 257,98 eura, tužiteljici bi, sukladno važećoj Tarifi, za svaku dosuđenu radnju pripao trošak u visini od 25 bodova, a ne 100 bodova kako to pogrešno dosuđuje prvostupan jski sud.

19. Opisani žalbeni navodi su točni, i to iz razloga što se u konkretnom slučaju tužbeni zahtjev odnosi na isplatu novčane svote te upravo utuženi novčani iznos od 257,98 eura predstavlja vrijednost predmeta spora.

20. Naime, deklaratorni zahtjev pod točkom I. izreke, istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu, treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu i ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora (tako i u odlukama Vrhovnog suda broj Revr-394/05-2. od 11. listopada 2005., Rev 939/07-2 od 12. prosinca 2007., Rev- x 479/10-2 od 11. travnja 2011. i Revr 1636/11-2 od 31. siječnja 2012.).

21. Na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a te odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23 – dalje: Tarifa) i to Tbr. 7. t. 1. Tarife, tužiteljica ima pravo na naknadu troška za sastava tužbe, troška sastava podneska od 25. veljače 2025. te trošak zastupanja na ročištima dana 10. lipnja 2025. i 2. rujna 2025., za svaku radnju u visini od po 25 bodova (ukupno 100 bodova), te uz vrijednost boda od 2,00 eura iznosi 200,00 eura, uvećano za PDV u visini od 50,00 eura, odnosno ukupno 250,00 eura.

Prvostupanjski sud je tužiteljici također priznao trošak sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 26,55 eura te na presudu u iznosu od 53,10 eura, u odnosu na koji dio odluke tuženik nije iznio niti jedan žalbeni navod.

22 Stoga je valjalo potvrditi prvostupanjsku odluku o troškovima postupka do iznosa od 329,65 eura, a za preostali iznos od 750,00 eura odluku preinačiti i odbiti taj dio zahtjeva tužiteljice.

23. Slijedom svega navedenoga i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude, a na osnovi odredbe čl. 373. t. 3. ZPP-a kao u točki II. izreke.

24. S obzirom da je tuženik u žalbenom postupku uspio samo u pogledu odluke o trošku, ali ne i u pogledu glavnog zahtjeva, temeljem odredaba čl. 35. st. 2., čl. 154. st. 5. i čl. 166. st. 2. ZPP-a nema pravo na naknadu troškova nagrade punomoćniku za sastav žalbe i sudske pristojbe na žalbu (točka III. izreke).

U Zagrebu 1. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća:

Slavica Garac