Republika Hrvatska

Općinski sud u Zadru

Ulica Plemića Borelli 9

Poslovni broj P-2244/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Zadru, po sutkinji Jadranki Nižić-Peroš, u pravnoj stvari tužiteljice AŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Katarini Kranjčević Zanki, odvjetnici u Zadru, protiv tuženice MŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po punomoćniku Lovri Vitlovu, odvjetniku u Zadru, radi utvrđenja prava vlasništva, nakon glavne, usmene i javne rasprave održane i zaključene 28. svibnja 2026. u nazočnosti tužiteljice, njezine punomoćnice, tuženice i njezinog punomoćnika, te objave 1. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice AŽ koji glasi:

„I. Utvrđuje se da je tužiteljica AŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] stekla pravo vlasništva nekretnine oznake kat. čest. [katastarska čestica], oznaka zemljišta: Vrtli, oranica, pov. 345 m2, za k. o. [katastarska općina], a koja je nekretnina upisana u Zk. Ul. [broj ZK uloška] za k. o. [katastarska općina], a što je tužena dužna priznati i trpjeti da se tužiteljica temeljem ove Presude, a nakon njezine pravomoćnosti uknjiži na ovoj nekretnini u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Zadru na svoje ime i u svoju korist uz istodobno brisanje tog prava sa imena tužene, sve u roku od 15 dana .

II. Dužna je tužena nadoknaditi tužiteljici prouzročeni parnični trošak zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od dana donošenja prvostupanjske presude, pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, uvećano za pristojbe prema određenju suda, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

i

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan prigovor presuđene stvari.

II. Dužna je tužiteljica nadoknaditi tuženoj prouzročeni parnični trošak u iznosu od 750,00 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica AŽ (dalje u tekstu: tužiteljica) u tužbi navodi kako je stvarna vlasnica i posjednica nekretnine položene u k. o. [katastarska općina] i to čest. zem. [katastarska čestica], oznaka zemljišta: Vrtli, oranica, pov. 345 m2, upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. U zemljišnim knjigama Općinskog suda u Zadru, kao formalni vlasnik gore označene nekretnine upisana je tužena koja na predmetnoj nekretnini nema nikakvih stvarnih, a niti bilo kojih drugih prava. Tužiteljica je u kontinuiranom i mirnom posjedu predmetne nekretnine osobno i putem svojih pravnih prednika više od 60 godina, te je ista ograđena sa sve četiri strane i predstavlja jednu cjelinu. Tužiteljica je ¾ dijela utužene nekretnine stekla s osnova bračne stečevine, dok je ¼ dijela predmetne nekretnine stekla temeljem nasljeđivanja svoga pok. supruga NŽ pok. HŽ i to temeljem Rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Zadru, posl. broj O – 845 /2017, UPP/OS-72/17 od dana 27. lipnja 2017. Utužena nekretnina u stvarnosti predstavlja kuću katnicu, gusternu, spremište, crnu jamu i dvorište. Prednik tužiteljice, NŽ, pravo vlasništva na utuženoj nekretnini stekao je usmenim darovanjem od svoje majke, darovateljice, te dosjelošću kao samostalni i pošteni posjednik iste. U zemljišnoj knjizi utužena nekretnina je upisana u Zk. uložak [broj ZK uloška] za k. o. [katastarska općina] , a kao Zk. vlasnik je upisana tužena, a koja ne polaže nikakva prava na predmetnu nekretninu. Tuženoj je dobro poznato da je tužiteljica vlasnica i posjednica utužene nekretnine, te da je istu stekla dosjelošću nastavno na svog prednika. Otac prednika tužiteljice HŽ je preminuo 1958. te je iza pok. HŽ, Markova doneseno Rješenje o nasljeđivanju pod posl. Br. O.590/58-6 Kotarskog suda u Zadru, od 25. ožujka 1959. te su nasljednicima proglašeni njegova supruga AŽU, majka NŽ te kći ostavitelja ĆŽ, jer se sin NŽ odrekao nasljedstva, a sve radi dječijeg doplatka dok se gore navedena AŽU za sebe i kao zakonska zastupnica mlt. ĆŽ prihvatila svog zakonskog dijela, te je potom tužena zaključila Ugovor o darovanju sa svojom majkom MŽU kao daroprimateljicom dana 28. kolovoza 1966. pred Općinskim sudom u Zadru dana, 30. kolovoza 1966., broj ovjere OV.4312/66, na koju je i plaćen porez na darovanje određen od strane Socijalističke Republike Hrvatske, Skupštine Općine Zadar, Odjela za financije broj 03-EV-148/1966 dana 13. rujna 1966. kojim je darovala svojoj majci dio predmetnu nekretninu koju je naslijedila iza svog pok oca. „1/2 dijela kuća 7x8m“, te je potom majka usmeno darovala predmetnu nekretninu predniku tužiteljice svom sinu NŽ na kojoj je isti izgradio kuću s obzirom da je u vrijeme darovanja na predmetnoj nekretnini prvotno postojalo samo prizemlje kuće dimenzija 7x6 m, pokriveno samo betonskom pločom sagrađeno 1941. koje je sagradio otac prednika tužiteljice, a koja prizemnica je bila spaljena 1943. U podnesku od 16. veljače 2026. navodi da oporuka CŽ iz 1980. predstavlja snažan pisani dokaz koji potvrđuje ranije izraženu volju darovateljice, te daje dodatnu vjerodostojnost tvrdnjama tužiteljice o postojanju usmenog darovanja odnosno da sadržaj oporuke jasno potvrđuje postojanje nedvojbene i stvarne volje darovateljice da predmetnu nekretninu daruje predniku tužiteljice.

2. Tuženica MŽ (dalje u tekstu: tuženica) se u odgovoru na tužbu protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. Navodi da je tužba tužiteljice nedopuštena je te ju kao takvu valja odbaciti, a sve zbog činjenice da je u konkretnom slučaju riječ o presuđenoj stvari. Naime, tužiteljica u povjesnici tužbe prikriva vrlo važnu i odlučnu činjenicu, a ta je da su između istih stranaka unatrag 12 godina vođene već dvije pravomoćno okončane parnice, a predmet kojih parnica je bila upravo nekretnina koja je predmet ovog parničnog postupka. Dakle, pred Općinskim sudom u Zadru vođena je parnica između istih stranaka, glede istog predmeta, te po identičnom tužbenom zahtjevu, a koja parnica je pravomoćno okončana presudom Općinskog suda u Zadru pod posl.br. P-1746/2023-13 od 27. ožujka 2024. koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Vukovaru pod posl.br. Gž-358/2024-3 od 24. srpnja 2025. te je u navedenom parničnom postupku odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice AŽ kojim je ista tražila sud utvrdi da je ista stekla pravo vlasništva predmetne nekretnine č.z.679/1 k. o. [katastarska općina] i to temeljem stjecanja te nekretnine od strane pok. NŽ i same tužiteljice. Dodatno se napominje kako je iz navedene presude vidljivo da je između istih stranaka vođena ranije još jedna parnica (P-1329/18), no, u ovom slučaju sud je ocijenio da ta ranije parnica nije imala učinak presuđene stvari, međutim, ista je imala relevantan utjecaj u smislu pravomoćno utvrđenih činjenica. Naime, navedeni parnični postupak pravomoćno je okončan presudom Općinskog suda u Zadru pod posl.br. P-1329/2018 od 09. svibnja 2022. koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Sisku pod posl.br. Gž-606/2022 od 22. prosinca 2022. te je u navedenom parničnom postupku odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice AŽ kojim je ista tražila sud utvrdi da predmetna nekretnina č.z.679/1 k. o. [katastarska općina] ne ulazi u ostavinsku masu iza smrti pok. AŽU (majke pok. NŽ i tužene MŽ), temeljem stjecanja te nekretnine od strane pok. NŽ i tužiteljice AŽ. U navedenom postupku, dakle, tužiteljica, i njezin prednik pok. NŽ, pozivali su se na stjecanje vlasništva predmetne nekretnine upravo gradnjom, a sama tužiteljica i temeljem bračne stečevine, te je sud tom istom presudom jasno utvrdio da nisu mogli steći pravo vlasništva. Pok. NŽ, a potom nakon njegove smrti i tužiteljica, u navedenom postupku tvrdili su da su stekli pravo vlasništva predmetne nekretnine, a što da bi bio razlog da predmetna nekretnina ne ulazi u ostavinsku masu iza smrti pok. pok. AŽU, no sud je ispravno utvrdio kako tužiteljica niti njezin prednik pok. NŽ nisu mogli steći pravo vlasništva utužene nekretnine. Cjelokupna činjenična materija koja se opetovano ponavljala i u parnici P-1746/23, se sada opet ponavlja u povjesnici ove tužbe te je, dakle, već raspravljena u predmetu P- 1329/2018, a potom i P-1746/23 te je odluka suda u oba pravomoćno okončana predmeta determinirana utvrđenjem suda da tužiteljica niti njezin prednik pok. NŽ nisu mogli steći vlasništvo predmetne nekretnine. Netočna da je činjenica da bi tužiteljica AŽ bila vlasnica nekretnine oznake č.z. 679/1 k. o. [katastarska općina], površine 345 m², već je vlasnica navedene nekretnine za cijelo upravo tuženica MŽ, a sve kako je to upisano i u zemljišnoj knjizi kao i posjedovnom listu za predmetnu nekretninu. Tužiteljica netočno navodi da bi ona predmetnu nekretninu stekla s osnova bračne stečevine i građenja za 3/4 dijela, a s naslova nasljeđivanja pok. NŽ za dodatnih 1/4 dijela. Takve navode tužiteljica bazira na rješenju Javnog bilježnika Silvane Grdović pod posl.br. O-845/17, UPP-OS-72/17 od 27. lipnja 2017., pri čemu je uvidom u navedeno rješenje sasvim jasno da je predmetna nekretnina u sadržaj ostavinske mase ušla temeljem neistinitog kazivanja nasljednika (tužiteljice), a što je izričito navedeno u samom rješenju (prema kazivanju nasljednika). Dakle, tužiteljica je kao nasljednica pok. NŽ dovela Javnog bilježnika u zabludu te kao dio ostavinske mase navela nekretninu za koju nije imala niti ima bilo kakav relevantan dokaz da je vlasništvo ostavitelja pok. NŽ. U svakom slučaju takvo ostavinsko rješenje ni na koji način ne vezuje tuženu MŽ koja nije bila sudionica tog ostavinskog postupka. No, valja ukazati da je i takvo (za odnos tužiteljice i tužene irelevatno) rješenje o nasljeđivanju iza pok. NŽ kontradiktorno navodima tužiteljice da bi ona bila vlasnica za cijelo sporne nekretnine (3/4 + ¼), obzirom da je iz tog rješenja razvidno da je pok. NŽ imao još nasljednika, te da su unuke UŽ i DŽ također nasljedile pok. TŽ, svaka za 1/8 dijela, na cjelokupnoj imovini. Dakle, kada bi rješenje iza pok. NŽ imalo kakav relevantan utjecaj na odnos tužiteljice i tužene (a nema) tada je jasno da tužiteljica ne može ni u kojem slučaju bi ti vlasnica predmetne nekretnine za cijelo. Povijesna istina je, dakle, takva da je predmetnu nekretninu oznake 679/1 k. o. [katastarska općina] djed tužene pok. KŽ darovao ocu tužene pok. HŽ još prije početka II. Svjetskog rata upravo kako bi on na istoj za sebe i svoju obitelj sagradio kuću, pri čemu se on odrekao svog dijela u staroj obiteljskoj kući koja se nalazi blizu same predmetne nekretnine. Navedena „stara kuća“ bila je jako malena za četvero braće sa majkom i ocem pa je otac tužene HŽ prihvatio navedeno darovanje nekretnine kako bi za svoju obitelj izgradio kuću, a što je isti i učinio sagradivši prizemnicu površine oko 57m2. Pok. HŽ je neko vrijerne radio u SAD-u nakon čega je počeo ploviti. Radio je najteže poslove u brodskim strojarnicama, a zbog ozljeda zadobivenih prilikom pada u strojarnici je i umro 1958. godine u Rijeci. Tim mukotrpno zarađenim novcem su on i majka tužene pok. ZŽ sagradili predmetnu kuću uz brojna odricanja. Tada su sagrađeni i gusterna te vanjski WC i konoba koji se nalaze zapadno od same kuće, a koji postoje i koriste se i danas. Obzirom da je HŽ rijetko bio u [adresa] upravo je majka tužene pok. ZŽ iznijela najveći teret gradnje predmetne kuće. Predmetna kuća je bila potpaljena 1943. godine, ali srećom nije potpuno izgorjela te se u njoj moglo stanovati nakon rata. Kat predmetne kuće je sagrađen kreditom koji je pok. ZŽ dobila na račun ratne odštete i njezina sudjelovanja u NOB-u. Nikakve otplaćivanja rate kredita od strane NŽ i tužiteljice nije bilo već je se je navedena rata plaćala uskraćivanjem odgovarajućeg dijela mirovine AŽU, a što je u navedenom vremenu bilo dovoljno za izvršenje građevinskih radova. Građevinske radove ni u kojem dijelu nije izvodio NŽ već radnici koji su za to bili plaćeni od strane majke ZŽ, a ona je bila i ta koja im je kuhala te ih primila na smještaj u prizemlju kuće. Takoder je i sama u svemu pomagala radnicima što NŽ nije niti mogao obzirom da țo cijelo to vrijeme (sve do 1998.) godine stanovao u [adresa], gdje je bio i zaposlen. Glede vlasništva valja reći kako su tužiteljica i njezina majka AŽU zajedno naslijedile pok. HŽ, na cjelokupnoj njegovoj imovini svaka za ½ djela, i to temeljem rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Zadru posl.br. O-590/58 od 25. travnja 1959. Navodi tužiteljice o nekakvom usmenom darovanju su apsurdni, a ovo imajući u vidu činjenicu da je AŽU predmetnom nekretninom kao svojom imovinom raspolagala temeljem Ugovora o doživotnom uzdržavanju sklopljenim sa svojom kćerkom MŽ, ovdje tuženicom dana 16. svibnja 2015. U rješenju o nasljeđivanju iza pok. HŽ pod posl.br. O-590/58 od 25. travnja 1959. predmetna nekretnina označena je kao kuća 7x8, dok je u samom Ugovoru o doživotnom uzdržavanju ista označena kao pripadajući dio kuće sa dvorištem i pripadajućim objektima na č.z. 679/1 k. o. [katastarska općina]. Iz obrazloženja rješenja o nasljeđivanju O-590/58 od 25. travnja 1959. donesenog iza smrti oca stranaka pok. HŽ je razvidno da se je prednik tužiteljice NŽ još tada (1959.) odrekao svog nasljednog dijela. U prijašnjim parnicama tužiteljica i njezin prednik su pokušavali prikazati majku AŽU kao osobu koja je njemu već ranije dozvolila nekakvo stjecanje vlasništva na predmetu spora nekakvim ulaganjima, a što se je nedvojbeno utvrdilo netočnim niti je ikada majka tužene takvu svoju volju na bilo koji način demonstrirala, a da tome nije tako ista nikada ne bi Ugovorom o doživotnom uzdržavanju raspolagala na način da tu imovinu prenese u vlasništvo svojoj kćerki. Stoga su navodi nekakvom dugogodišnjem posjedovanju potpuno neistiniti, obzirom da je posjednik predmetne nekretnine do smrti bila upravo majka tužene, a ista nikada posjed nekretnine nije predala tužiteljici niti njezinom predniku, koji su za života pok. AŽU u predmetnu nekretninu dolazili povremeno kod majke tužene.

3. U konkretnom slučaju sud je izveo dokaze uvidom i čitanjem isprava i dokumentacije u spisu i to izvoda iz katastarskog plana (l.s. 4), zk izvatka za predmetnu čest. zem. (l.s. 5), oporuke ostaviteljice CŽ iz 1980. (l.s. 6), rješenja o nasljeđivanju ovoga suda broj O-590/58 (l.s. 7), ugovora o darovanju (l.s.8-9), rješenja o nasljeđivanju ovoga suda broj O-845/17 (l.s. 10-12), povijesti posjedovanja predmetne nekretnine (l.s. 13), popisa posjeda (l.s. 13-24), presude i rješenje ovoga suda broj P-1746/23 (l.s. 44-57), presude i rješenja broj Gž-358/24 Županijskog suda u Vukovaru (l.s. 58-62), tužbe iz spisa ovoga suda broj P-1746/23 (l.s. 66), presude i rješenja ovoga suda broj P-1328/18 (l.s. 71-97), presude i rješenja broj Gž-606/22 Županijskog suda u Sisku (l.s. 98-103), rješenja DGU od 5. rujna 2023. (l.s.103), Ugovora o doživotnom uzdržavanju od 8. rujna 2005. (l.s. 108-110), potvrde Mjesne zajednice Savar od 7. ožujka 1979 (l.s. 113), a pročitani su i spisi Općinskog suda u Zadru broj P-1329/18 i P-1746/23.

4. Tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan.

5. Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužiteljice da se utvrdi da je stekla pravo vlasništva čest. 679/1 k. o. [katastarska općina], dosjelošću, odnosno putem svojih pravnih prednika. Činjeničnu osnovu čini teza tužiteljice da je u kontinuiranom i mirnom posjedu predmetne nekretnine osobno i putem svojih pravnih prednika više od 60 godina, te je ista ograđena sa sve četiri strane i predstavlja jednu cjelinu kao i da je prednik tužiteljice, NŽ, pravo vlasništva na utuženoj nekretnini stekao usmenim darovanjem od svoje majke pok. AŽU, darovateljice, te dosjelošću kao samostalni i pošteni posjednik iste.

6. U odnosu na istaknuti prigovor presuđene stvari ovaj sud isti nije našao osnovanim. Naime, prema čl. 333. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 155/23, 146/25, dalje u tekstu: ZPP), prvostupanjski sud tijekom cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi je li stvar pravomoćno presuđena i ako utvrdi da je parnica među istim strankama pokrenuta o zahtjevu o kojemu je već pravomoćno odlučeno, odbacit će tužbu.

6.1. Za postojanje presuđene stvari potrebno je da su ispunjeni slijedeći uvjeti: 1. da postoji identitet stranaka u istoj ili obrnutoj ulozi (subjektivni identitet spora) te identičan tužbeni zahtjev i ista činjenična osnova (objektivni identitet spora), a u konkretnom slučaju ne postoji identičan tužbeni zahtjev kao u predmetu broj P- 1746/2023, niti u predmetu koji se vodio pod posl.br. P-1329/18. Naime, u postupku koji je vođen pred Općinskim sudom u Zadru između istih stranaka, a koji je pravomoćno okončan presudom Općinskog suda u Zadru pod posl.br. P-1746/2023- 13 od 27. ožujka 2024. i koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Vukovaru pod posl.br. Gž-358/2024 od 24. srpnja 2025. tužiteljica AŽ je tražila sud da utvrdi da je ista stekla pravo vlasništva predmetne nekretnine č.z.679/1 k. o. [katastarska općina] i to temeljem stjecanja te nekretnine od strane pok. NŽ i same tužiteljice. Činjeničnu osnovu toga zahtjeva tužiteljice iz spisa broj P -1746/2023 čini teza da je vlasništvo utužene nekretnine stekla za ¾ dijela na temelju bračne stečevine i građenja, a ¼ dijela nasljeđivanjem svojeg supruga NŽ. Nadalje, u postupku koji je vođen pred Općinskim sudom u Zadru između istih stranaka, a koji je pravomoćno okončan presudom Općinskog suda u Zadru pod posl.br. P-1329/18 i koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Sisku pod posl.br. Gž-606/22 od dana 22. prosinca 2022. tužiteljica AŽ je tražila sud da utvrdi da u ostavinsku imovinu iza pok. AŽU ne ulazi nekretnina i to obiteljska stambena zgrada na čest. 679/1 k. o. [katastarska općina] navodeći da postoji ulaganje tužitelja kao savjesnog i poštenog stjecatelja i graditelja u prijepornu zgradu kroz duži vremenski period . Činjeničnu osnovu ovoga predmetnog zahtjeva tužiteljice čini teza da je vlasništvo utužene nekretnine stekla dosjelošću pa stoga ovaj sud smatra da se ne radi o presuđenoj stvari.

6.2. Također je za navesti da tužbeni zahtjev ne opredjeljuje samo petit tužbe (tužbeni zahtjev) već i činjenični osnov tužbe. Tek pod pretpostavkom da je riječ o sporovima gdje postoji pored subjektivnog identiteta i objektivni identitet u naprijed iznijetom smislu riječi može se govoriti o identičnim zahtjevima, a u konkretnom slučaju toga nema, pa je iz navedenih razloga odlučeno kao pod toč. I. izreke ovog rješenja.

7. Uvidom i čitanjem spisa ovoga suda broj P-1329/18 proizlazi da je između istih stranaka već bio vođen postupak u kojem je raspravljano pitanje stjecanja prava vlasništva iste nekretnine od strane prednika tužiteljice NŽ te same tužiteljice. U tom postupku pravomoćno je utvrđeno da ni NŽ niti tužiteljica nisu stekli pravo vlasništva predmetne nekretnine građenjem niti po drugoj osnovi. Uvidom i čitanjem navedenog spisa utvrđeno je da je isti pokrenut tužbom NŽ, koji je tijekom postupka umro, pa je postupak nastavila AŽ kao tužiteljica protiv i ovdje tuženice MŽ, radi utvrđenja da u ostavinsku imovinu iza pok. AŽU ne ulazi nekretnina i to obiteljska stambena zgrada na čest. 679/1 k. o. [katastarska općina] navodeći, u bitnom, da postoji ulaganje tužitelja kao savjesnog i poštenog stjecatelja i graditelja u prijepornu zgradu kroz duži vremenski period. U tom predmetu 9. svibnja 2022. donesena je presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan, a koja presuda je potvrđena odlukom Županijskog sud u Sisku broj Gž-606/22 od 22. prosinca 2022. uz obrazloženje da tužiteljica kao pravna slijednica prijašnjeg tužitelja nije dokazala pretpostavke za stjecanje prava vlasništva građenjem obiteljske kuće u [adresa], zbog čega sud prvog stupnja osnovano nije prihvatio tužbeni zahtjev radi izdvajanja iz ostavine predmetne nekretnine. Također je potvrđeno rješenje prvostupanjskog suda kojim nije dopustio preinaku tužbe na način da se utvrdi da je tužiteljica stekla pravo vlasništva na građevinama na spornoj čest. 679/1 k. o. [katastarska općina].

7.1. Nadalje, iz spisa ovoga suda broj P-1746/23 proizlazi da je između istih stranaka ponovno vođen postupak vezan uz istu nekretninu te da je i u tom postupku odbijen zahtjev tužiteljice kojim je tvrdila da je stekla pravo vlasništva predmetne nekretnine i to za ¾ dijela na temelju bračne stečevine i građenja, a ¼ dijela nasljeđivanjem svojeg supruga NŽ, što je utvrđeno čitanjem spisa i presude pod posl.br. P-1746/2023-13 od 27. ožujka 2024., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Vukovaru pod posl.br. Gž-358/2024 od 24. srpnja 2025.

8. U ovoj pravnoj stvari na temelju izvedenih dokaza utvrđeno je slijedeće:

- da je na čest. 679/1 oranica površine 345 m2, upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] kao vlasnica uknjižena ovdje tuženica,

- da je prema pravomoćnom rješenju o nasljeđivanju Kotarskog suda u Zadru broj O - 590/58 iza smrti NŽU, umrlog **.**.1958., njegovom ostavinskom imovinom utvrđena kuća 7x8 m, a njegovim nasljednicama proglašene supruga A CŽ, te mldb. kćer ĆŽ, dok iz obrazloženja ovog rješenja slijedi da se sin NŽ odrekao nasljedstva,

- da je prema pravomoćnom rješenju o nasljeđivanju javnog bilježnika Silvane Grdović iz [adresa], kao povjerenika ovog suda broj O-845/17, UPP-OS-72/17 iza smrti NŽ, rođenog **.**.1933., a umrlog **.**.2017., njegovom ostavinskom imovinom, pored ostalog, prema iskazima stranaka, utvrđena kuća u [adresa], na čest. 679/1 k. o. [katastarska općina], za ½ dijela, dok preostalih ½ dijela je suvlasništvo AŽ, supruge ostavitelja, na ime bračne stečevine, a njegovim nasljednicama proglašene su supruga AŽ za 6/8 dijela, te unuke UŽ i DŽ

AŽ, svaka za 1/8 dijela,

- da iz ugovora o darovanju od 28. kolovoza 1966. sklopljenom između ovdje tuženice kao darovatelja i AŽU kao daroprimatelja proizlazi da je predmetom tog ugovora imovina naslijeđena iza pok. oca HŽ i to ½ dijela , tamo navedenih nekretnina, među kojima i kuća 7x8 m, koji ugovor je ovjeren kod ovog suda 30. kolovoza 1966. pod brojem Ov-4312/66, a koje darovanje tužena u ovome postupku osporava,

- da iz oporuke od 19. travnja 1980. proizlazi da se u navedenoj oporuci navodi da CŽ poslije svoje smrti sve što posjeduje kuću, zemljište, ostavlja u nasljedstvo svom sinu NŽ koji ju je pomagao za sve vrijeme njezinoga života međutim na navedenoj oporuci ne postoji potvrda ili ovjera nadležnog tijela da bi navedena oporuka uistinu bila potpisana od strane CŽ ,

- da su AŽU kao primateljica uzdržavanja i ovdje tuženica kao davateljica uzdržavanja 8. rujna 2005. zaključile ugovor o doživotnom uzdržavanju, koji je potvrđen od strane ovog suda pod brojem R2-797/05, Ov-86/05 dana 16. rujna 2005., a kojim je u čl. 2. ugovoreno da primateljica uzdržavanja ostavlja davateljici uzdržavanja svu svoju pokretnu i nepokretnu imovinu, tj. njoj pripadajući dio kuće sa dvorištem i pripadajućim objektima u mjestu [adresa] koju je naslijedila iza smrti svojeg supruga HŽ, sagrađenu na čest. 679/1 k. o. [katastarska općina], kao i drugu tamo navedenu imovinu,

- da su rješenjem DGU, Područnog ureda za katastar Zadar od 5. rujna 2023. promijenjeni katastarski podaci u PL 192 na čest. 679/1 na način da je umjesto dotadašnjih posjednika SŽ i JŽ kao posjednik evidentirana ovdje tuženica,

9. Osim uvida i čitanja navedenih isprava i dokumentacije u ovoj pravnoj stvari izveden je i dokaz saslušanjem stranaka.

10. Iz iskaza tužiteljice, u bitnom, slijedi da u predmetnoj nekretnini živi od 1968. godine, da do smrti svoje svekrve nije imala baš nikakva saznanja o tome da bi se radilo o nekretnini na koju bi neke druge osobe imale pravo. Kada se uselila u tu kuću 1968. zajedno sa svojim suprugom, s njima je u kući živjela i svekrva dok je ranije to bila kuća od svekrve i tada je to znala. Ona i suprug su normalno živjeli u toj kući i komunicirali sa svekrvom, kao i sa tuženom i nije im nikada palo na pamet da bi tužena imala pravo na tu nekretninu te su smatrali da će nakon smrti svekrve ta cijela nekretnina ostati njima obzirom da im je svekrva dala jedan dokument u kojem je napisala da se odriče svega, svoje imovine, u korist sina. Navela je i da je ona znala da se radi o nekretnini koja je od njezine svekrve te im nikad nije nitko rekao da ne traže tu nekretninu ili da se odsele iz te nekretnine pa smatra da je dosjelošću stekla tu nekretninu jer je tamo radila, živjela, sadila i gradila.

11. Tuženica je u svojem iskazu navela da je nakon smrti njezinog oca ova nekretnina naslijeđena na način da je njezina majka postala suvlasnica ½ dijela, a ona suvlasnica druge. Njezin brat je za to znao, nije bilo nikakvoga spora da se radi o kući od njih dvije te joj je brat povremeno dolazio u [adresa], a tužiteljica ljeti s djecom na ljetovanje. Nikada unutar obitelji nije bilo govora o tome da bi tužiteljica i ranije njezin brat bili vlasnici te kuće. Tužiteljica da je valjda znala da su vlasnici kuće ona i majka jer je njezin brat to sigurno znao. Navela je i da nije točno da je ona 1996. ugovorom o darovanju svoj dio kuće darovala majci te da se njezin brat nakon smrti oca odrekao svog nasljednog dijela. Ona da s bratom nije razgovarala u vrijeme dok je majka živjela kod nje u svezi te kuće u [adresa], a tužiteljica i brat da su znali što njoj pripada od kuće i u vrijeme dok je majka živjela s njome, a što su oni mislili da njima pripada da ona to ne zna. Navodi da je tužiteljica u toj kući živjela do negdje 1965. godine, a u kuću je samo dolazila vikendom.

12. Analizirajući iskaze stranaka i dovodeći ih u vezu s ostalim izvedenim dokazima u ovoj pravnoj stvari sukladno odredbi čl. 8. ZPP, ovaj sud ne može prihvatiti iskaz tužiteljice kao istinit ni uvjerljiv, iz razloga koji će niže biti navedeni. S druge pak strane, poklanja se vjera iskazu tuženice kao istinitom, logičnom i u suglasju s materijalnim dokazima u spisu, kao i spisima broj P-1329/18 i P-1746/2023.

13. Odredbom čl. 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (''Narodne novine'' broj: 91/1996, 68/1998, 137/1999, 22/2000, 73/2000, 114/2001, 79/2006, 141/2006, 146/2008, 38/2009, 153/2009, 90/2010, 143/2012, 152/2014 - dalje u tekstu: ZVDSP) stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu tog Zakona prosuđuju se prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene, prestanka prava i njihovih pravnih učinaka. To znači da će se u svim onim slučajevima kada je pravo vlasništva stečeno prije 1. siječnja 1997. godine pravni temelj stjecanja, a u svezi s tim i relevantne činjenice, cijeniti prema propisima koji su do tada bili na snazi.

14. Po odredbama čl. 159. i 160. ZVDSP-a pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, jednako kao i prema odredbama prije važećih zakonskih propisa (Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima od 1980.) su samostalni posjed nekretnine koja se stječe potrebnom kvalitetom, odnosno posjed mora biti barem pošten, te je Zakonom propisana duljina neprekidnog trajanja posjeda, ovisno o tome da li je posjed pošten ili se radi o kvalificiranom posjedu (zakonit, istinit i pošten posjed). Dosjelost prema Općem građanskom zakoniku (OGZ) uređena je u odredbama koje su bile na snazi u razdoblju primjene OGZ-a, odnosno do stupanja na snagu novijih propisa dok je i prema OGZ za redovnu dosjelost bilo potrebno 20 godina posjedovanja.

15. Posjed je zakonit ako posjednik ima valjani pravni temelj toga posjedovanja, posjed je istinit ako nije pribavljen silom, prijetnjom ili potajice ili pak zloupotrebom povjerenja, a posjed je pošten ako posjednik koji ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed s time da poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada (čl. 18. ZVDSP-a).

16. Odredbom članka 159. st. 3. ZVDSP je propisano da samostalni posjednik pokretne stvari kojemu je posjed barem pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom deset godina, a takav posjednik nekretnine protekom dvadeset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja.

17. Nadalje je odredbom čl. 160. ZVDSP-a propisano da vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onoga dana kad je posjednik stupio u samostalni posjed stvari, a završava se istekom posljednjega dana vremena potrebnoga za dosjelost.

18. U vrijeme potrebno za dosjelost uračunava se i vrijeme za koje su prednici sadašnjega posjednika neprekidno posjedovali kao zakoniti, pošteni i istiniti samostalni posjednici, odnosno kao pošteni samostalni posjednici.

19. Za ocjenu postojanja dosjelosti odlučno je je li posjed tijekom cijelog zakonom propisanog razdoblja bio samostalan i pošten. Ako te pretpostavke nisu ispunjene tijekom cijelog vremena potrebnog za dosjelost, pravo vlasništva ne može se steći na toj osnovi.

20. Između stranaka nije sporno da je predmetnu nekretninu od svojeg oca dobio sada pok. HŽ, svekar tužiteljice, te da su on i njegova supruga pok. AŽU na istoj izgradili prizemlje pod pločom koje je za vrijeme Drugog svjetskog rata pretrpjelo određena oštećenja, ali nije bilo srušeno te se je u prizemlju tijekom i nakon Drugog svjetskog rata, pa nadalje konstantno živjelo, te da su nakon smrti pok. HŽ koji je umro 1958. godine predmetnu kuću (prizemlje) naslijedili njegova supruga BŽ i tada mldb. kćerka SŽ (tuženica), svaka za 1/2 dijela, budući da se sin TŽ odrekao nasljedstva. Između stranaka nije sporno da je u kući u [adresa] do 1994. živjela AŽU te da se tada preselila u [adresa] živjeti kod kćeri, ovdje tužene, a gdje je živjela do svoje smrti, kao i da je 2005. temeljem ugovora o doživotnom uzdržavanju raspolagala sa navedenom nekretninom.

21. Sud nije prihvatio iskaz tužiteljice u dijelu u kojem navodi da je ona zajedno sa svojim pravnim prednikom stekla pravo vlasništva predmetne nekretnine dosjelošću. Naime, iskaz tužiteljice nije u skladu s materijalnim dokazima koji se nalaze u spisu niti s pravomoćnim odlukama donesenim između istih stranaka u ranijim postupcima, a niti sa navodima tužiteljice kada ista na glavnoj raspravi od dana 28. svibnja 2026. navodi „da je ona znala da se radi o nekretnini koja je od njezine svekrve..“. Naime, iz rješenja o nasljeđivanju iza pok. HŽ proizlazi da je njegov sin NŽ nasljedstva odrekao, dok su nasljednicama proglašene supruga AŽU i tada maloljetna kći MŽ. Nadalje, iz ugovora o doživotnom uzdržavanju iz 2005. proizlazi da je AŽU istom nekretninom ponovno raspolagala u korist tuženice. Navedene isprave , posebno ugovor o doživotnom uzdržavanju, potvrđuju kontinuirano ostvarivanje vlasničkih ovlasti od strane prednice tuženice, što nije spojivo s tvrdnjom da bi tužiteljica ili njezin pravni prednik cijelo vrijeme samostalno izvršavali vlasnički posjed na predmetnoj nekretnini. S druge strane, iskaz tuženice u bitnim je dijelovima potvrđen upravo navedenom dokumentacijom, posebno izvatkom iz zemljišne knjige i posjedovnim listom odnosno rješenjem DGU, a kojem iskazu ovaj sud u cijelosti poklanja vjeru kao vjerodostojnom, posebno u dijelu kada navodi da je tužiteljica u toj kući živjela do negdje 1965. kada se preselila u [adresa] gdje je bila zaposlena , a u kuću da je samo dolazila vikendom te da njezina majka nije nikada predala posjed kuće u [adresa] tužiteljici ili njezinom pok. suprugu. Njezini navodi o načinu stjecanja nekretnine, raspolaganju nekretninom od strane njezine majke te kasnijem prijenosu prava ugovorom o doživotnom uzdržavanju podudaraju se sa sadržajem provedenih isprava, zbog čega ih sud prihvaća kao vjerodostojne.

22. Posebno je značajno što niti jedan provedeni dokaz ne potvrđuje da bi pok. NŽ ili nakon njega tužiteljica ikada stekli pravni temelj za samostalno izvršavanje vlasničkog posjeda cijele predmetne nekretnine. Naprotiv, iz pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju iza pok. HŽ proizlazi da je NŽ nasljedstva odrekao, slijedom čega nije mogao steći vlasništvo nasljeđivanjem. Nadalje, tijekom postupka, kako ovoga tako i ranije vođenih postupaka nije izveden niti jedan materijalni dokaz koji bi potvrđivao postojanje usmenog darovanja predmetne nekretnine od AŽU CŽ njezinu sinu NŽ , koje se spominje tek u ovome postupku dok oporuku iz 1980. (l.s.6), koje je proglašena po javnom bilježniku 14. veljače 2012. ovaj sud nije našao vjerodostojnom . Sama činjenica povremenog korištenja nekretnine u [adresa] ili zajedničkog stanovanja članova obitelji, konkretno tužiteljice i njezinog pok. supruga nije dostatna za zaključak da je došlo do prijenosa prava vlasništva ili uspostave samostalnog vlasničkog posjeda.

23. Dakle iz provedenih dokaza proizlazi da pok. TŽ i njegova supruga- tužiteljica, nisu mogli na temelju navedene oporuke odnosno usmenog darovanja odnosno dosjelošću steći pravo vlasništva predmetne nekretnine oznake čest. zem. [katastarska čestica] ukupne površine 345 m2 k. o. [katastarska općina], slijedom čega je pok. BŽ CŽ kao primateljica uzdržavanja bila ovlaštena ugovorom o doživotnom uzdržavanja od 8. rujna 2005. godine raspolagati predmetnom nekretninom koju je za 1/2 dijela stekla nasljeđivanjem svoga supruga HŽ u korist svoje kćerke tužene koja je predmetnu nekretninu za preostali udio od 1/2 dijela stekla nasljeđivanjem svoga oca HŽ. Navode tužiteljice da je tužena svojoj majci darovala predmetnu nekretninu 1966. tužena osporava, dok i iz sadržaja ugovora o doživotnom uzdržavanju slijedi da primateljica uzdržavanja ostavlja davateljici uzdržavanja svu svoju pokretnu i nepokretnu imovinu, tj. njoj pripadajući dio kuće sa dvorištem i pripadajućim objektima u mjestu [adresa] koju je naslijedila iza smrti svojeg supruga HŽ, sagrađenu na čest. 679/1 k. o. [katastarska općina], kao i drugu tamo navedenu imovinu, a ne za cijelo, kako bi proizlazilo iz navoda tužiteljice.

24. Dovodeći u međusobnu vezu iskaze stranaka s provedenim dokazima, sud zaključuje da tužiteljica nije dokazala da su ona ili njezin pravni prednik bili samostalni i pošteni posjednici predmetne nekretnine tijekom zakonom propisanog vremena . Iz iskaza same tužiteljice proizlazi da je od useljenja 1968. znala da je predmetna kuća pripadala njezinoj svekrvi AŽU, s kojom je zajedno živjela, te da je vjerovala kako će nakon njezine smrti nekretnina ostati njezinu suprugu. Sama navodi da joj nitko nije rekao da napusti nekretninu niti da tuženica polaže pravo na nju, zbog čega smatra da je vlasništvo stekla dosjelošću.

25. Sud pritom posebno cijeni da je sama tužiteljica iskazala kako je znala da je riječ o nekretnini njezine svekrve te da je očekivala da će je njezin suprug steći nakon smrti svoje majke. Takav iskaz isključuje zaključak da su tužiteljica ili njezin suprug tijekom cijelog razdoblja posjedovali nekretninu kao isključivi vlasnici, već upućuje na korištenje nekretnine uz znanje i dopuštenje osobe koju su i sami smatrali vlasnicom. Takav posjed nema obilježja samostalnog vlasničkog posjeda potrebnog za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.

26. Stoga sud zaključuje da tužiteljica nije dokazala postojanje zakonskih pretpostavki za stjecanje prava vlasništva dosjelošću iz čl. 159. i 160. ZV -a, slijedom čega je tužbeni zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan.

27. Slijedom svega iznijetog tužbeni zahtjev tužiteljice valjalo je odbiti kao neosnovan u cijelosti.

28. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23, dalje u tekstu: Tarifa), po kojima je tuženici valjalo priznati trošak za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 100 bodova (Tbr. 8. toč. 1.), te za zastupanje na ročištima od 18. veljače i 28. svibnja 2026. u iznosu od po 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1.), ukupno 300 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR (Tbr. 54.) čini ukupno 600,00 EUR, što uvećano za PDV od 25% 750,00 EUR ,koji trošak je tuženici dužna naknaditi tužiteljica u roku od 15 dana, zajedno sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama na taj iznos.

U Zadru, 1. srpnja 2026.

Sutkinja

Jadranka Nižić – Peroš, univ.spec.iur.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjerka, u roku od 15 dana od dana objave, odnosno primitka prijepisa ove odluke, ovisno o ispunjenju uvjeta iz čl. 335. ZPP.

D N A:

-Tužiteljici po punomoćnici

-Tuženici po punomoćniku