REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-881/2026-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Nevenke Baran, predsjednika vijeća, Radovana Raduke, suca izvjestitelja i Lenke Ćorić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, Zagreb, A. Mihanovića 3, Područni ured Zadar, Š.K. Benje 2, OIB: 84397956623, protiv tuženika EUROHERC osiguranje d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Grgić & Partneri iz Zagreba, radi isplate iznosa od 6.704,14 eura, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1518/2018 od 18. ožujka 2019., u sjednici vijeća održanoj 1. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1518/2018 od 18. ožujka 2019.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 6.704,14 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka I. izreke). Odlukom iz točke II. izreke presude, tužitelju je naloženo naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 983,92 eura.

2. Tužbeni zahtjev se odnosi na naknadu štete nastale isplatom invalidske mirovine tužiteljevom osiguraniku VA koji je zadobio tjelesne ozljede kao pješak u prometnoj nezgodi koja se dogodila 12. lipnja 2008. a koju je skrivio vozač automobila TA. Vozilo štetnika bilo je osigurano kod tuženika zbog čega tužitelj zahtijeva od tuženika isplatu mirovine, sukladno odredbi čl. 161., a u vezi s čl. 163. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 157/13 i 151/14).

3. Tuženik je osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva te uzročno -posljedičnu vezu između umirovljenja osiguranika tužitelja i štetnog događaja i to iz razloga što nije bio stranka u upravnom postupku pa nije bio u mogućnosti pobijati navedeno rješenje, odnosno tuženik navodi kako sud nije vezan utvrđenjima vještaka iz upravnog postupka o uzrocima i omjeru tih uzroka nastanka određene nesposobnosti za rad i posljedično tome priznatom pravu na određena primanja tužiteljevom osiguraniku.

4. Prvostupanjski sud je ocijenio osnovanim tuženikov prigovor nepostojanja uzročno-posljedične veze između ozljeda zadobivenih u predmetnoj prometnoj nesreći i umirovljenja. Naime, teret dokaza te činjenice je bila na tužitelju koji je do zaključenja glavne rasprave nije dokazao.

5. Protiv te presude tužitelj je podnio žalbu iz svih zakonom dopuštenih razloga - bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Smatra da prvostupanjski sud nije pravilno primijenio pravila o teretu dokazivanja jer činjenicu postojanja uzročno-posljedične veze je tužitelj dokazao već u tužbi dostavljajući nalaz i mišljenje Stručnog povjerenstva koje je zaključilo da tužiteljevom osiguraniku pripada pravo na invalidsku mirovinu. Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da tužbeni zahtjev ocijeni osnovanim, podredno, da je ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

6. Tužiteljeva žalba nije osnovana.

7. Prije svega valja ukazati da je ovaj sud presudom poslovni broj Pž-2864/2019-3 od 27. siječnja 2021. preinačio pobijanu presudu te naložio tuženiku platiti utuženi iznos. U obrazloženju te odluke je navedeno da je rješenje o priznanju invalidske mirovine javna isprava koja dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje ili određuje te da je tuženik mogao dokazivati da su u navedenom rješenju neistinito utvrđene činjenice, što do zaključenja postupka nije učinio.

8. Protiv te presude tuženik je podnio reviziju te je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem poslovni broj Rev-159/2022-2 od 17. prosinca 2025. prihvatio reviziju i ukinuo presudu ovog suda, te predmet vratio ovom sudu na ponovno odlučivanje. U svojoj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske je naveo da je mjerodavno pravo koje se ima primijeniti Zakon o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14; dalje: ZOOP) budući da je taj zakon bio na snazi kada je izdatak učinjen, odnosno kada su tužiteljevom osiguraniku izvršene isplate mirovina. U odnosu na ispravu - upravno rješenje koje je tužitelj donio u skladu s ovlastima koje su mu priznate zakonom te svom osiguraniku priznao pravo na invalidsku mirovinu, Vrhovni sud Republike Hrvatske navodi da pravni učinak tog rješenja proizlazi iz sadržaja njegove izreke. Drugim riječima, samo u okolnostima kada bi u izreci upravnog rješenja kojim je utvrđeno pravo na mirovinu tužiteljevom osiguraniku bilo izričito navedeno da je razlog umirovljenja tužiteljevog osiguranika ozljeda koja je nastupila uslijed prometne nezgode koju je skrivio tuženikov osiguranik, te ako je tuženik sudjelovao u tom upravnom postupku ili mu je to bilo omogućeno, moglo bi se zaključiti da je upravnim rješenjem tužitelja kao javnom ispravom u smislu čl. 230. Zakona o parničnom postupku utvrđeno postojanje uzročno-posljedične veze između štetnog događaja koji je skrivio osiguranik tuženika i razloga umirovljenja osiguranika tuženika. U svim ostalim situacijama ne može se zaključiti da je javnom ispravom utvrđeno postojanje uzročno-posljedične veze i stoga bi u svim drugim situacijama teret dokazivanja uzročno-posljedične veze bio na strani tužitelja.

9. Imajući u vidu da u konkretnom slučaju u izreci rješenja kojim je tužitelj priznao svom osiguraniku pravo na invalidsku mirovinu nije navedeno da je invalidnost nastupila uslijed posljedica ozljeda zadobivenih u prometnoj nesreći koju je skrivio osiguranik tuženika, proizlazio bi pravilnim zaključak suda prvog stupnja da je na tužitelju bio teret dokaza postojanja uzročno-posljedične veze.

10. Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/2014, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je ona pravilna i zakonita unatoč pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

11. Predmet spora je regresni zahtjev koji se odnosi na naknadu štete za isplaćenu invalidsku mirovinu u razdoblju od 1. siječnja 2014. do 30. rujna 2015., koja je, prema tužiteljevim tvrdnjama u uzročnoj vezi s prometnom nezgodom od 12. lipnja 2008. U toj prometnoj nezgodi, kao pješak, stradao je tužiteljev osiguranik kojemu tužitelj isplaćuje invalidsku mirovinu.

12. Iz rješenja koje je 10. svibnja 2010. donio tužitelj proizlazi da je VA određeno pravo na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad.

13. Za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih mirovina mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu (a ne Zakon o mirovinskom osiguranju, kako to pogrešno smatra prvostupanjski sud) koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine.

14. Tuženik je u tijeku postupka osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, stoga je na tužitelju teret dokazivanja da su ispunjene sve pretpostavke odgovornosti za štetu, kao i sama visina štete, ali prema odredbama mjerodavnog prava, točnije primjenom Zakona o obveznim osiguranjima u prometu.

15. Odredbom čl. 27. st. 1. ZOOP-a propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stvarnom štetom u smislu stavka 1. tog članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (stavak 2.). Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (stavak 3.).

16. Sukladno citiranim zakonskim odredbama, tužitelj od tuženika kao društva za osiguranje, ima pravo zahtijevati naknadu razmjernog iznosa isplaćene mirovine, ali samo u visini razlike između priznatog iznosa invalidske mirovine i iznosa koji bi bio priznat u slučaju ozljede na radu. U konkretnom slučaju radilo se o ozljedi zadobivenoj izvan rada te je na tužitelju bio teret dokaza razmjernog iznosa, a što tužitelj tijekom postupka nije dokazao.

17. Osim toga, tuženik je osporio i uzročno-posljedičnu vezu između ozljeda zadobivenih u prometnoj nezgodi i razloga umirovljenja. Teret dokazivanja te činjenice također je bio na tužitelju, koji do zaključenja postupka nije dokazao postojanje takve veze.

18. Shodno navedenom, budući da tužitelj nije dokazao da trpi štetu isplatom invalidske mirovine svom osiguraniku, pravilno je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan. Stoga je valjalo primjenom odredbe čl . 368. st. 2. ZPP-a odbiti tužiteljevu žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

Zagreb, 1. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća

Nevenka Baran