REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] Č 5

Poslovni broj: Us I-36/2026-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Đeni Broznić, u upravnom sporu koji je pokrenuo tužitelj ČŠM (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kojeg zastupa opunomoćenik ČŠ (OIB: [osobni identifikacijski broj]), odvjetnik u Zagrebu, Preradovićeva 10, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova (OIB: 36162371878), Policijske uprave primorsko-goranske, Policijske postaje Crikvenica, u Crikvenici, Kralja Tomislava 85a, kojega zastupa službena osoba DŠ, radi protjerivanja iz Republike Hrvatske, 1. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave primorsko-goranske, Policijske postaje Crikvenica, KLASA: UP/I-216-02/25-19/500, URBROJ: 511-09-27-25-4 od 9. prosinca 2025., te radi naknade troškova ovog upravnog spora.

Obrazloženje

1. Rješenjem tuženika, KLASA: UP/I-216-02/25-19/500, URBROJ: 511-09-27- 25-4 od 9. prosinca 2025., tužitelj je, u svojstvu državljanina treće zemlje (Indije), protjeran iz Republike Hrvatske, te mu je određena zabrana ulaska i boravka u EGP- u u trajanju od šest mjeseci, uz ostale prateće odluke. Tuženik obrazlaže, u bitnome, sljedeće. Pri policijskom zatjecanju tužitelja 9. prosinca 2025., utvrđeno je da je tužitelj imao odobrenu dozvolu za boravak i rad za poslodavca FAM gradnja j.d.o.o. do 29. kolovoza 2024. godine. Tužitelj je u Republici Hrvatskoj boravio sveukupno 468 dana, od čega je 378 dana nezakonit boravak, što čini osnovu za protjerivanje.

2. Tužitelj osporava zakonitost tuženikove odluke i predlaže poništiti osporavano rješenje tuženika, podredno uz vraćanje na ponovni postupak. Traži i naknadu troškova spora, u nespecificiranom iznosu. Tužitelj tvrdi, u bitnome, sljedeće. Tužitelj je u EGP ušao na temelju zakonite vize i do određenog je trenutka u Republici Hrvatskoj boravio i radio zakonito. Nakon prelaska na novi angažman, tužitelj je bio obmanut od strane poslodavca i objektivno je imao opravdane razloge vjerovati da je njegov rad legalan. Od incidenta nadalje tužitelj aktivno traži posao i mogućnost reguliranja statusa. Ključno je to što je tužitelj žrtva kaznenog djela, budući da ga je poslodavac doveo u zabludu i koristio njegov rad uz stvaranje privida zakonitosti. Unatoč tome, tuženik je rješavanju ovog predmeta pristupio formalistički. U upravnom postupku izostala je stvarna mogućnost izjašnjenja tužitelja. Tuženik nije ispitao razloge i kontekst odlučnih činjenica. Došlo je do povrede načela razmjernosti, te je izostala i individualna procjena. Konstrukcija o trajanju nezakonitog boravka je razjašnjena i kontradiktorna.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda osporavanog rješenja i predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev. Tuženik navodi, u bitnome, sljedeće. Eventualna odgovornost poslodavca, bilo kaznena bilo prekršajna, utvrđuje se u zasebnom postupku. Odlučna činjenica na kojoj se temelji osporavano rješenje jest nezakoniti boravak tužitelja na teritoriju Republike Hrvatske. Pri donošenju osporavanog rješenja tuženik je razmotrio okolnosti iz članka 191. stavka 1. Zakona o strancima, ali one nisu takve naravi da bi dovele do drukčije odluke. Postojanje radnog odnosa kao privatnopravnog odnosa ne može proizvesti niti nadomjestiti javnopravni status boravka. Prihvaćanje stajališta tužitelja da bi se zakonitost boravka mogla temeljiti na radnom odnosu ili na postupanju poslodavca bilo bi protivno načelu zakonitosti i dovelo bi do situacije u kojoj bi privatnopravni odnos mogao zamijeniti upravni akt kojim se odlučuje o statusu boravka. Tužitelju je u upravnom postupku omogućeno da se očituje, o čemu je sastavljen i zapisnik, koji je tužitelj potpisao. Novoizdana rješenja o povratku od strane I. policijske postaje Zagreb ne eliminiraju dužnost napuštanja područja EGP-a, već samo produljuju rok u kojem se to može učiniti. Dok je bio zaposlenik FAM gradnje tužitelj je imao reguliran status stranca s odobrenom dozvolom za boravak i rad te je posjedovao s time povezanu boravišnu iskaznicu. Znači da je tužitelj morao biti svjestan da bi trebao posjedovati iskaznicu i za novog poslodavca. Različiti su poslodavci u različitim policijskim upravama odnosno policijskim postajama podnosili zahtjeve za dozvolu za boravak i rad za tužitelja, pa je evidentno da je tužitelj pokušavao regulirati svoj status shvaćajući da taj status nije ostvario za poslodavca ADRIA Mont. Reguliranje statusa stranca predstavlja osobnu obvezu stranca. Zakonit boravak je javnopravni status, koji se može temeljiti isključivo na upravnom aktu ili na izričitoj zakonskoj odredbi.

4. Izvanraspravnim rješenjem od 11. ožujka 2026. odbijeni su prijedlozi tužitelja za određivanje odgodnog učinka tužbe u ovome sporu i za izdavanje privremene mjere odgode izvršenja rješenja tuženika i zabrane poduzimanja radnji prisilnog udaljenja i postupanja po pravnim posljedicama rješenja do odluke suda, zbog razloga iznesenih u tom rješenju. Rješenjem Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usž-1630/2026-2 od 28. svibnja 2026. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja od 11. ožujka 2026. godine.

5. Sud je izveo dokaze čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporeno rješenje i u spisu ovoga spora. Raspravnim rješenjem odbijeni su daljnji dokazni prijedlozi tužitelja, zbog razloga iznesenih u tom rješenju, kao i razloga koji proizlaze iz nastavka ovog obrazloženja.

6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je, nakon rasprave provedene 24. lipnja 2026. u odsutnosti uredno pozvanog tužitelja, utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Tužitelj je protjeran zbog nezakonitog boravka (članak 190. Zakona o strancima, „Narodne novine“, broj 133/20, 114/22 i 151/22, vezano uz članak 183. toga Zakona). U osporavanom rješenju tuženika citirane su primijenjene mjerodavne odredbe Zakona o strancima. Te su odredbe tužitelju, stoga, poznate.

8. Nesporno je da je tužitelj zatečen u nezakonitom boravku. Što se tiče tužbenog navoda o tome da je tužitelj u tom pogledu bio doveden u zabludu, Sud je suglasan s argumentacijom tuženika, koja je tužitelju poznata, a većim je djelom i citirana prethodno u ovom obrazloženju. Ključno je, stoga, u ovome sporu odgovoriti na pitanja je li u odnosu na tužitelja bilo opravdano i razumno primijeniti neku od mjera povratka blažih od protjerivanja, ili iznimno ne primijeniti mjere povratka, odnosno je li tužitelju određena preduga zabrana ulaska i boravka u EGP-u.

9. Sud ne nalazi da individualizirano razmatranje općih i posebnih zaštitnih odredaba iz članaka 182. i 191. Zakona o strancima dovodi u pitanje zakonitost osporavane odluke o protjerivanju tužitelja iz Republike Hrvatske. Nesporno je da u vrijeme donošenja osporavane odluke tuženika tužitelj nije bio maloljetan i da nije ulazio u skupine ranjivih osoba iz članka 182. stavka 2. Zakona o strancima. Ništa u argumentaciji tužitelja ni u sadržaju spisa predmeta upravnog postupka ne upućuje utemeljeno ni na to da kriteriji duljine boravka, starosne dobi, zdravstvenog stanja, obiteljskih i gospodarskih prilika, socijalne i kulturalne integracije u Republici Hrvatskoj i veza državljanina treće zemlje s državom podrijetla, ukazuju na nepravilnost tuženikove odluke. Tuženik je u odgovoru na tužbu valjano elaborirao primjenu navedenih kriterija u predmetnom slučaju. Pritom tužitelj ne uživa zaštitu koja pripada državljanima trećih zemalja s dugotrajnim boravištem, u skladu s odredbama Zakona o strancima i drugih propisa kojima je u hrvatsko zakonodavstvo transponirana Direktiva Vijeća 2003/109/EZ od 25. studenoga 2003. o statusu državljana trećih zemalja s dugotrajnim boravištem (SL L 16, 23. 1. 2004.).

10. Do drukčijeg zaključka Suda ne dovodi ni primjena kriterija vezanih uz prosudbu pravnosti protjerivanja razvijenih u konvencijskoj praksi.

10.1. Europski sud za ljudska prava u više je svojih odluka (npr. u predmetu D protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 80343/17, presuda od 24. studenog 2020.), u pogledu prava na poštovanje obiteljskog života (članak 8. Konvencije) iznio načelna stajališta prema kojima je država ovlaštena, u smislu međunarodnog prava i svojih ugovornih obveza, kontrolirati ulazak i boravak stranaca na svojem teritoriju. Konvencija ne jamči pravo stranca na ulazak i boravak u određenoj državi. Odluke država, ako predstavljaju miješanje u prava iz članka 8. stavka 1. Konvencije, moraju biti u skladu sa zakonom i nužne u demokratskom društvu, tj. opravdane postojanjem prevladavajuće društvene potrebe i, naročito, razmjerne legitimnom cilju koji se nastoji ostvariti. Relevantni kriteriji za procjenu je li nalaganje napuštanja bilo nužno u demokratskom društvu i razmjerno cilju koji se nastoji ostvariti, pored kriterija vezanih uz počinjeno kazneno djelo (kada je to osnova protjerivanja), jesu: duljina podnositeljeva boravka u konkretnoj državi; državljanstvo umiješanih osoba; podnositeljeve obiteljske prilike; ima li djece u braku i ako jesu koje su dobi; ozbiljnost poteškoća koje će vjerojatno imati podnositeljeva bračna partnerica u državi u koju se tužitelj protjeruje (upućuje); najbolji interes i dobrobit djece; čvrstoća društvene, kulturne i obiteljske povezanosti s državom iz koje se podnositelj protjeruje i s državom u koju se podnositelj protjeruje.

10.2. Povezano s time: tužitelj je u upravnom postupku izjavio da ima zaručnicu, koja živi u [adresa]; tužitelj ne tvrdi niti dokazuje da ima djecu u Republici Hrvatskoj; dosegnuta razina povezanosti tužitelja s Republikom Hrvatskom ne dovodi u pitanje odluku o njegovom šestomjesečnom protjerivanju iz Republike Hrvatske.

11. Uzevši u obzir izneseno u točkama 10. i 11. ovog obrazloženja, Sud je stajališta da individualizirano razmatranje okolnosti vezanih uz tužitelja ne dovodi u pitanje zakonitost osporavane odluke tuženika.

12. Nadalje, neosnovano tužitelj tvrdi da je u upravnom postupku izostala stvarna mogućnost izjašnjenja tužitelja. Tužitelj je 9. prosinca 2025. precizno iskazivao na zapisnik, a zapisnik je potpisao bez primjedbi. Podredno, tužitelj je imao mogućnost izlaganja u ovome sporu, što je iskoristio sadržajem tužbe, dok se na raspravu nije odazvao. Podredno, čak i da je u upravnom postupku bilo procesnih nedostataka (što Sud nije utvrdio), takvi možebitni nedostaci ne čini osporavano rješenje nužno nezakonitim, već je u svakome konkretnom slučaju potrebno utvrditi utjecaj odnosne postupovne povrede na rješavanje upravne stvari. Naime, odredbom članka 116. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24 i 39/26, u nastavku teksta: ZUS) propisano je, između ostalog, da će sud odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i kada utvrdi da je u postupku koji je prethodio donošenju pojedinačne odluke bilo nedostataka, ali oni nisu utjecali na rješavanje predmeta postupka. Odluka o upravnoj stvari sadržana je u izreci rješenja (članak 98. stavak 3. Zakona o općem upravnom postupku, „Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21, u nastavku teksta: ZUP). Zbog toga bi ponovno vođenje postupka samo radi dopune obrazloženja osporavanog rješenja ili otklanjanja drugog postupovnog nedostatka u stvari u kojoj sud nedvojbeno utvrdi da je izreka rješenja zakonita, bilo nesvrhovito te protivno načelima učinkovitosti i ekonomičnosti, što je i ratio odredbe članka 116. stavka 2. ZUS-a, koja odredba obvezuje sud da u takvoj situaciji tužbeni zahtjev odbije.

13. Preostaje razmotriti zakonitost dijela osporavanog rješenja tuženika kojom je određeno trajanje zabrane ulaska i boravka tužitelja u Republici Hrvatskoj (šest mjeseci).

13.1. Određivanje trajanja navedene zabrane podliježe slobodnoj (diskrecijskoj) ocjeni nadležnih javnopravnih tijela, kao obliku slabije vezanosti javnopravnog tijela pravnom normom, u okviru zakonom dane ovlasti i sukladno svrsi radi koje je ovlast dana (članak 5. stavak 2. ZUP-a), dok je upravnosudski nadzor zakonitosti pojedinačne odluke donesene primjenom slobodne ocjene ograničen na zakonitost takve odluke, granice ovlasti i svrhu radi koje je ovlast dana (članak 4. stavak 2. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, broj 36/24 i 39/26, u nastavku teksta: ZUS). Pri nespornom određivanju trajanja zabrane u okviru zakonom propisanom raspona, potrebno je razmotriti svrhovitost trajanja zabrane, što uključuje razmatranje razmjernosti tog dijela odluke tuženika, u kontekstu ustavnog i konvencijskog načela razmjernosti te članka 6. stavka 2. ZUP-a (podnačelo najmanje tegobnosti).

13.2. U okviru propisanog raspona trajanja zabrane od tri mjeseca do pet godina, tužitelju je određena zabrana pri dnu tog raspona. Imajući na umu okolnosti konkretnog slučaja, elaborirane prethodno u ovom obrazloženju, Sud ne nalazi da je šestomjesečna zabrana ulaska i boravka tužitelja u EGP-u očito nerazmjerna ni nerazumna. Nema, stoga, ni podloge za zaključak da je slobodnu ocjenu u konkretnom slučaju tuženik primijenio protivno svrsi diskrecijske ovlasti koja mu je dana.

14. Naposljetku, dosad izneseno u ovom obrazloženju ne upućuje na to da je dosljedna primjena mjerodavnih pravnih normi u predmetnom slučaju poprimila obilježja pretjeranog formalizma.

15. Uzevši u obzir navedeno, osporavana odluka tuženika ocjenjuje se zakonitom. Trebalo je stoga, na temelju članka 116. ZUS-a, vezano uz članke 144. i 147. toga Zakona, tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

U Rijeci 1. srpnja 2026.

S u d a c

dr. sc. Alen Rajko

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.

Dostaviti:

- Odvjetnik Tomislavu Nagy, Zagreb, Preradovićeva 10

- Ministarstvo unutarnjih poslova, Policijska uprava primorsko-goranska,

Policijska postaja Crikvenica, Crikvenica, Kralja Tomislava 85a