Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

Poslovni broj: P-186/2026-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, OIB: 77561654785 po sucu Ivi Graovac kao sucu pojedincu, u građansko-pravnoj stvari tužitelja TT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva MARKAČ-GREIF & PARTNERI j.t.d. iz Zagreba, protiv tuženika OTP Banka d.d., OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, zastupana po punomoćniku Belizaru Tomaiću, odvjetniku iz Osijeka, radi utvrđenja ništetnosti i dr., nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane dana 11. lipnja 2026. u nazočnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja u zamjeni Damira Varge odvjetnika iz Vinkovaca i punomoćnika tuženika u zamjeni Ane Neralić odvjetnice iz Vinkovaca, te potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom dana 1. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetne i bez pravnog učinka odredba Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava, Broj 247979 od 24.7.2015. godine sklopljenog između tužitelja i prednika tuženika - Societe generale - Splitska banka d.d., Split, a koja u čl.7. st.1. glasi: "Naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom iznosi 0,5 % (slovima: nulacjelihpetposto) od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita.“

II. Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB 52508873833 da isplati tužitelju TT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] iznos od EUR 435,99, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 586,55 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana

Obrazloženje

1. Tužitelj je po punomoćniku podnio tužbu ovom sudu, a u tužbi navodi da je tužitelj kao potrošač i korisnik kredita s pravnim prednikom tuženika (Societe generale - Splitska banka d.d.) kao kreditorom dana 24.07.2015. godine sklopio Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava, Broj 247979 (dalje u tekstu: Ugovor), kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunama u iznosu od 657.000,00 kuna.

2. Prvenstveno tužitelj ističe da Ugovor sadrži ugovornu odredbu o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu Banke (čl.20.), a koja odredba je po mišljenju tužitelja nepoštena i ništetna. Naime, Ugovor je sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu, sadržaj kojih odredbi unaprijed priprema Banka. Parnične stranke nisu pojedinačno pregovarale o mjesnoj nadležnosti te je tuženik odredbu o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu Banke unio u ugovor isključivo kako bi pogodovao sebi, obzirom se radi o sudu koji se nalazi u mjestu sjedišta tuženika. Sporna ugovorna odredba je na štetu tužitelju jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, obzirom da tužitelju nameće dodatne financijske troškove u situaciji kada zaštitu svojih prava mora ostvarivati sudskim putem. Osim toga, odredbom čl.19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju navedeno je da u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Naposljetku, tužitelj ističe da je Ugovor dogovoren i odobren u tuženikovoj poslovnici u Vukovaru, pa ukoliko bi bila sporna mjesna nadležnost suda, tužitelj podredno predlaže da sud sukladno odredbi čl.59. ZPP-a, odredi nadležnost Općinskog suda u Vukovaru.

3. U podnesenoj tužbi tužitelj dalje navodi da je odredbom čl.7. st.1. Ugovora određeno: "Naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom iznosi 0,5 % (slovima: nulacjelihpetposto) od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita.“. Na temelju navedene odredbe tuženik je tužitelju obračunao ulaznu naknadu u iznosu od 3.285,00 kn (435,99 eura), bez da je tužitelju išta objasnio kako je i na temelju čega takva naknada obračunata. Ista je naplaćena dana 30.07.2015. godine.

4. Naknada za obradu kredita u konkretnom potrošačkom ugovoru ne sadrži nikakva objašnjenja niti ikakve podatke na što se točno odnosi i kako se točno određuje. O samoj ugovornoj odredbi o visini naknade za obradu kreditnog zahtjeva, ugovorne strane nisu nikada pojedinačno pregovarale u smislu da je tužitelju tuženik prethodno, a niti naknadno, jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova obrade kreditnog zahtjeva tj. od čega se isti sastoje, koje su sve radnje izvršene u obradi zahtjeva, niti zašto baš u naplaćenom iznosu. Sporna odredba u potpunosti odgovara pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definira odredba čl.49. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19), obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirane u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženik kao jača ugovorna strana, te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem. Stoga tužitelj nije mogao niti utjecati na sadržaj sporne odredbe koja je u konačnici prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja.

5. Tužitelj također navodi kako je Sud Europske unije u nekoliko predmeta (C- 84/19, C-224/19, C-252/19) za ovakve ugovorne odredbe ulazne naknade, kakva je i predmetna, naveo da stvaraju znatniju neravnotežu između prava i obveza stranaka koje proizlaze iz ugovora, ako na teret potrošača stavljaju troškove koji su neproporcionalni u odnosu na primljene usluge i iznos zajma, što treba provjeriti sud koji je uputio zahtjev. Tako je i u nebrojenim odlukama hrvatskih sudova jasno zauzet stav da su ovakve odredbe o ulaznoj naknadi ništetne, a što potvrđuju i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao primjerice presude posl.br. Rev-715/2024-2 od 22.05.2024., Rev-1035/2024-2 od 06.11.202 i Rev-1051/2023-2 od 03.04.2024. godine.

6. Tužitelj smatra da je trošak ulazne naknade potpuno netransparentno ugovoren i ne pokazuje nikakav jasan ekonomski kriterij na temelju kojeg se ulazna naknada od 0,5% obračunava, niti je jasno zbog čega se ugovara tako visoka naknada. Očito je da se ne radi o stvarnim troškovima obrade kredita, već samo o želji za ekstraprofitom tuženika kojom je tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza. Time je tuženik stekao bez osnove iznos od 3.285,00 kn koji je kao nepošten stjecatelj dužan vratiti tužitelju, sukladno čl.1111-1120 Zakona o obveznim odnosima. Stoga je tuženik kao nepošten stjecatelj obvezan vratiti tužitelju iznos od 435,99 eura (ranije izraženo kao iznos od 3.285,00 kuna) i to sa zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja naknade za obradu kredita do isplate, uz naknadu prouzročenog troška parničnog postupka.

7. U odgovoru na tužbu tuženik prije svega ističe prigovor zastare u odnosu na istaknuti regresni zahtjev odnosno potraživanje tužitelja u iznosu od 435,99 eura. Da nema osnove za fiksiranje dospijeća, a posljedično i početka tijeka zastare, uz dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost pojedine ugovorne odredbe jasno je utvrdio Sud EU presudom u predmetu C-561/21 od dana 25. travnja 2024. godine (GP i BG protiv Banco Santander SA) (dalje u tekstu: „presuda C-561/21“).

8. U odgovoru na tužbu tuženik ne osporava činjenice koje tužitelj iznosi u odnosu na plaćanje predmetne naknade te pregovore vezane uz istu, ali osporava osnovanost tužbenog zahtjeva, dok čini nespornom visinu potraživanja, tj. iznos ulazne naknade koja je tužitelju naplaćena prilikom odobravanja predmetnog kredita. Tuženik smatra da sporna odredba Ugovora o kreditu nije nepoštena, a time ni ništetna.

9. Tuženik u podnesenom odgovoru na tužbu prvenstveno ističe prigovor zastare novčanog potraživanja tužitelja te navodi da bi se, ukoliko bi se utvrdila ništetnost sporne ugovorne odredbe, radilo o stjecanju bez osnove, za koje je sukladno Zakonu o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), čl. 225. propisan opći zastarni rok od pet godina. Tuženik navodi da je predmetno potraživanje tužitelja u zastari budući da je zastarni rok počeo teći od 24. srpnja 2015. godine, tj. od dana sklapanja ugovora, dok je tužba podnesena 20. ožujka 2026. godine.

10. Nadalje, tuženik navodi kako je ulazna naknada, odnosno naknada za obradu kredita propisana čl. 7. Ugovora o kreditu, sastavni dio predmetnog ugovora. Ističe kako je u ugovoru jasno navedeno da se od iznosa kredita jednokratno plaća naknada za obradu kreditnog zahtjeva, slijedom čega smatra da je predmetna ugovorna odredba razumljiva i nedvosmislena. Tuženik nadalje navodi kako, kao kreditna institucija čija djelatnost je odobravanje kredita, ima pravo naplatiti predmetnu naknadu. Stoga predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obvezati tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka. Tuženik nije prigovorio mjesnoj nadležnosti ovoga suda, tako da je postupak proveden kod ovoga suda, međutim tuženik je prigovorio VPS označenoj u podnesenoj tužbi u visini od 1.335,99 eura, te smatra da visinu predmeta spora treba odrediti sukladno kondemnatornom dijelu tužbenog zahtjeva.

11. Obzirom da je tuženik prigovorio visini predmeta spora, to je sud prema članku 40. stavak 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., 146/25. – u nastavku teksta ZPP) na ročištu od 12. svibnja 2026. utvrdio VPS u visini od 435,99 eura. Naime, po ocjeni ovog suda ovdje se ne radi o dva zahtjeva, a tužbeni zahtjev koji glasi na utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe predstavlja "samo" deklaratornu preambulu zahtjevu za isplatu i kao takav se ne uzima u obzir pri utvrđivanju VPS -a, već se ta vrijednost određuje samo prema vrijednosti kondemnatornog zahtjeva.

12. Sud je proveo dokazni postupak uvidom u priloženo rješenje Trgovačkog suda u Splitu broj Tt-18/9778-3 od 3. prosinca 2018., uvidom u ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava broj: 247979 od 24. srpnja 2015. (članak 7. Ugovora o kreditu), uvidom u priloženu potvrdu tužene banke od 10. veljače 2026. u svezi naplaćene naknade za obradu kredita u iznosu od 3.285,00 kuna sada iznos od 435,99 eura, uvidom u priloženi otplatni plan za predmetni ugovor broj 247979, te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja u svojstvu stranke. Kako visina tužbenog zahtjeva nije bila sporna, to sud nije provodio knjigovodstveno-financijsko vještačenje.

13. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a sukladno članku 8. ZPP-a ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev osnovan.

14. Predmet spora je zahtjev tužitelja da sud utvrdi ništetnim odredbu članka 7. stavak 1. Ugovora o kreditu broj 247979 od 24. srpnja 2015., uz obvezu tuženika da mu isplati naplaćeni iznos naknade za obradu zahtjeva kredita, jer tužitelj tvrdi da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi kojom je povrijeđeno njegovo potrošačko pravo.

15. Između stranaka nisu sporne aktivna legitimacija tužitelja, kao i pasivna legitimacija tuženika, nije sporna niti visina potraživanja.

16. Sporan je osnov potraživanja tužitelja, kao i istaknuti prigovor tuženika u pogledu zastare potraživanja.

17. Uvidom u Ugovor o kreditu broj: 247979 od 24. srpnja 2015. utvrđeno je da su tužitelj i tuženik dana 24. srpnja 2015. sklopili spomenuti ugovor, a istim je odobren i stavljen na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 657.000,00 kuna. Odredbom članka 7. stavak 1. Ugovora ugovorena je naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom u visini od 0,5% od iznosa odobrenog kredita, koja se plaća jednokratno, prije korištenja kredita.

18. Iz pregleda priložene dokumentacije o predmetnom kreditu, a prvenstveno iz Ugovora o kreditu (članak 7. stavak 1.) utvrđeno je kako je u Ugovor unesena odredba po kojoj se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci jednokratnu naknadu od 0,5% od iznosa odobrenog kredita, koja se plaća jednokratno, prije korištenja kredita, dok je iz priložene potvrde o otplaćenom kreditu evidentno da je tužitelju dana 30. srpnja 2015. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 3.285,00 kuna, sada izraženo u valuti eura 435,99 eura.

19. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužitelja i pregovaranja oko naknade za obradu kredita sud je saslušao tužitelja u svojstvu stranke. Tužitelj ŠT je u iskazu danom na ročištu održanom 11. lipnja 2026. iskazao kako je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu s prednikom tuženika primao plaću preko iste banke, ranije pod nazivom Splitska banka, tako da mu je najviše i odgovaralo da kod njih podigne namjenski stambeni kredit. Kredit je podigao 24. srpnja 2015. godine, a bio mu je potreban za kupnju nekretnine. Iako je ugovor o kreditu pročitao, određene odredbe nije u potpunosti razumio. Međutim, od djelatnika banke ništa mu nije bilo pojašnjeno, samo je bilo rečeno da su uvjeti kredita takvi te da kredit može prihvatiti samo pod takvim uvjetima. On nije bio u mogućnosti bilo što posebno pregovarati s bankom, a kako mu je kredit bio zaista neophodan to je pristao da ga podigne. Uopće nije niti znao na što se odnosi ta naknada koja je navedena u članku 7. Ugovora o kreditu. Zna samo da je morao odmah prije odobravanja iznosa kredita platiti tu naknadu. Ugovor je nosio na potvrdu kod javnog bilježnika Nevenke Nakić iz Šibenika, no koliko se sjeća tamo je samo imao ovjeru potpisa. Nitko mu nije pročitao ugovor niti posebno objasnio odredbe. Kredit je gotovo cijeli otplatio, ostalo mu je još 11 rata za otplatu.

20. Na temelju provedenih dokaza ovaj sud smatra utvrđenim da tužitelj od strane djelatnika banke nije bio na valjan i transparentan način informiran o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita i da je visina te naknade 3.285,00 kuna, sada izraženo u valuti eura 435,99 eura. Dakle, tužitelj nije bio informiran na što konkretno se ta naknada odnosi, te o naknadi nije mogao niti pregovarati. Sud prihvaća iskaz tužitelja da je Ugovor bio unaprijed sastavljen i da je u njemu bila određena naknada o kojoj nije mogao pregovarati, te da se radilo o tipskom, unaprijed formuliranom ugovoru.

21. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.) propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."

22. Člankom 81., a kasnije odredbom članka 96. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03., 79/07.) čije su se odredbe primjenjivale u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu propisano je: Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

23. Dakle, na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prije isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3.285,00 kuna.

24. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 – dalje ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

25. Nije sporno da je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita, tuženik imao određene troškove, koji se "pokrivaju" tom naknadom. Međutim, sama činjenica da je u članku 7. ugovora o kreditu u kojoj je navedeno da će kreditor od iznosa kredita ustegnuti jednokratnu naknadu govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi, koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita, obzirom da je očigledno da su ti troškovi bili različiti, ovisno o iznosu kredita koji je realiziran.

26. Slijedom navedenoga, zaključak je ovog suda da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i nije moglo pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

27. Budući da iz predmetnog Ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelj mogao pojedinačno pregovarati. S obzirom da je tužitelj na temelju točke 7. Ugovora o kreditu platio tuženiku naknadu u visini kako je to ranije navedeno, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba točke 7. Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača.

28. Slijedom navedenoga sud je usvojio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetna odredba točke 7. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita u visini od 0,5% od iznosa odobrenog kredita.

29. Kako je odredba Ugovora o kreditu ništetna u dijelu točke 7. stavak 1. Ugovora u kojem je ugovorena naknada za obradu zahtjeva za odobravanje kredita, to se ta odredba među strankama ne može primijeniti, te tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023.) tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu utužene naknade iz nepoštene ugovorne odredbe Ugovora o kreditu koju je sud utvrdio ništetnom i bez pravnoga učinka.

30. Na okolnosti visine potraživanja tužitelja, ovaj sud je izvršio uvid u priloženo potvrdu izdanu od OTP Banke d.d. Split, kao pravnog sljednika utužene banke, od 10. veljače 2026. iz koje je evidentno da je tužitelju prilikom realiziranja kredita naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 3.285,00 kuna, odnosno sada izraženo kao 435,99 eura. Kao što je naprijed spomenuto, između stranaka nije niti bila sporna visina naknade za obradu kredita, tj. visina potraživanja tužitelja.

31. Nadalje, sud je ocijenio neosnovanim prigovor zastare istaknut od strane tuženika. Naime, odredbom članka 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, tako da ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti članka 7. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu, te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV- 47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO -a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

32. Slijedom svega naprijed navedenog, sud je tužitelju dosudio plaćeni iznos naknade za obradu zahtjeva kredita u iznosu od 435,99 eura (ranije 3.285,00 kuna). Na ovaj iznos tužitelju pripadaju zakonske zatezne sukladno članku 1115. ZOO-a od dana stjecanja, tj. naplate naknade, jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja u skladu s postavljenim zahtjevom tužitelja. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavak 2. ZOO -a.

33. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavak 1. u svezi sa člankom 155. ZPP-a. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22. i 138/23.) i to za sastav tužbe = 50 bodova (Tbr. 7. toč 1. OT), zastupanje na ročištu od 12. svibnja 2026. i 11. lipnja 2026. = svako ročište po 50 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), sastav jednog obrazloženog podneska od 15. travnja 2026. = 50 bodova (Tbr. 8. toč. 1. OT), koje radnje ukupno nose 200 bodova, što pomnoženo s vrijednošću boda od 2,00 eura i uz 25% PDV-a iznosi 500,00 eura. Tužitelju je također odobren trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura, te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 60,00 eura, tako da mu je sveukupno priznat i dosuđen parnični trošak u visini od 586,55 eura..

34. Na dosuđeni trošak tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno članku 30. Ovršnog zakona i članku 29. stavak 1. i 2. ZOO -a tekuće od presuđenja do isplate.

U Vinkovcima 1. srpnja 2026.

Sudac

Iva Graovac

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda u četiri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

DOSTAVITI:

1. Odvjetničko društvo Markač-Greif&Partneri j.t.d., Zagreb, Ulica Matije Mrazovića 5– punomoćnik tužitelja

2. Odvjetnik Belizar Tomaić, Osijek, Kralja Zvonimira 17/I – punomoćnik tuženika