REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-753/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr.sc. Senije Ledić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić, članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i dr.sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NČ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Marko Baničević, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika NČĆ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Danijela Nenadić, odvjetnica u Zagrebu, radi predaje u suposjed nekretnine, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Vukovaru, poslovni broj Gž-548/2025-3 od 12. rujna 2025. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Dubrovniku, Stalne službe u Korčuli, poslovni broj P-985/2024 od 25. lipnja 2025., u sjednici održanoj 1. srpnja 2026.,

r i j e š i o  j e:

Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije se odbacuje.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Vukovaru, poslovni broj Gž-548/20225-3 od 12. rujna 2025. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Dubrovniku, Stalne službe u Korčuli, poslovni broj P- 985/2024 od 25. lipnja 2025. Prijedlog je utemeljen na tvrdnji da su pobijanom presudom povrijeđena temeljna ljudska prava tužitelja na pravično suđenje u aspektima prava na procesnu ravnopravnost i pravo na kontradiktorno suđenje, kao i pravo na mirno uživanje imovine (vlasništva).

2. Tuženik nije odgovorio na prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije.

3. Postupajući u skladu s odredbama članka 385.a stavka 2. i članka 387. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP), revizijski sud ocjenjuje da sadržaj prijedloga i njegovih priloga ne ukazuje na vjerojatnost da su pobijanom presudom povrijeđena temeljna ljudska prava tužitelja na koja ukazuje.

4. Odlučujući o zahtjevu tužitelja za predaju u suposjed nekretnine označene kao kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], sud je prvog stupnja odbio tužbeni zahtjev nakon što je utvrdio slijedeće pravno odlučne činjenice: stranke su bratići jer su njihovi očevi bili braća; tužitelj je proglašen nasljednikom iza svog oca IČ u ostavinskom postupku pod brojem O-1477/2016, dok je tuženik nasljednik pokojnog ŽČ na temelju rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Korčuli broj O-15/79 od 24. svibnja 1979; tužitelj i tuženik su upisani kao suvlasnici sporne nekretnine, svatko u 3/50 dijela; sporna nekretnina u naravi predstavlja kuću u [adresa] koju stranke nazivaju kuća "Na ... i u isključivom je posjedu tuženika; stranke su suvlasnici i drugih nekretnina, između ostalog i kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], u naravi kuća u [adresa]; prednici stranaka su pregovarali o načinu diobe te je sačinjen pismeni prijedlog kojeg ugovorne strane nisu potpisale. Prvostupanjski je sud ocijenio da tuženik u postupku nije dokazao svoje pravo na posjed cijele nekretnine , dok je utvrđeno da je parnični postupak vođen pod brojem P-147/12 okončan pravomoćnom presudom od 8. veljače 2013. kojom je naloženo GČ kao tuženiku predati u posjed NČĆ kao tužitelju stojnu kuću u [adresa].

5. Drugostupanjski je sud, pak, ocijenio osnovanima žalbene navode tuženika o postojanju usmenog sporazuma stranaka o međusobnoj diobi nekretnina jer je uzeo u obzir da je sam tužitelj u svom iskazu istakao da je tuženik isključivi posjednik sporne nekretnine „... u kojoj je živio i tužitelj sa svojom obitelji do 1963. ili 1964. kada je obitelj tužitelja preselila u kuću koju je izgradio njegov otac (kuća zvana „...). Pored toga, imao je na umu i utvrđenje da tuženika nakon toga nikada nitko nije smetao u posjedu predmetne nekretnine, obje stranke potvrđuju da je tuženik uložio znatna sredstva u spornu nekretninu, najprije ju je obnovio i osposobio za stanovanje njegov otac, kasnije je 2007. tuženik osobno izvršio renoviranje kuće uloživši znatna sredstva. Pri tome tuženika nitko nikada nije smetao u posjedu sporne nekretnine, pa ni u vrijeme iznajmljivanja sporne nekretnine mjesnoj ambulanti, za što je sve tužitelj znao.

5.1. U takvim je okolnostima drugostupanjski sud zaključio da je još između prednika stranaka došlo do usmene diobe prema kojoj je predmetna nekretnina pripala obitelji tuženika, pa je preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev.

6. Pri ocjeni jesu li stranke zaključile usmeni sporazum o diobi posjeda nekretnina drugostupanjski je sud uzeo u obzir niz okolnosti jer ovakav zaključak sud temelji na činjenici da su tužitelj i njegovi prednici u isključivom posjedu nekretnine "... i da im taj posjed nikada i ni od koga nije bio osporavan. Također su tuženik i njegovi prednici u samostalnom i isključivom posjedu nekretnine ".... U adaptaciju i uređenje sporne nekretnine tuženik i njegovi prednici uložili su znatna sredstva, te su nekretninu iznajmljivali za potrebe mjesne ambulante. Do pokretanja ovog postupka tužitelj i njegovi prednici nisu pokrenuli niti jedan drugi postupak radi zaštite svojih prava.

6.1. Pritom je drugostupanjski sud cijenio i rezultate postupka provedenog pred prvostupanjskim sudom pod brojem P-147/12 te je uvidom u taj spis utvrdio da je upravo tužitelj NČ u svom iskazu naveo da je možda izvršena samo dioba posjeda određenih nekretnina te je tužitelj isključivi posjednik jedne nekretnine u [adresa] koja se već dugo koristi kao apoteka. Uspoređujući navedeni iskaz s iskazima danim tijekom prvostupanjskog postupka, drugostupanjski je sud ocijenio da se radi o nekretnini koja je predmet ovog spora jer i sam tuženik navodi da se sporna nekretnina iznajmljivala za potrebe mjesne ambulante. Stoga je drugostupanjski sud zaključio da i ova činjenica ukazuje na osnovanost navoda tuženika prema kojima je između stranaka postignut i realiziran usmeni sporazum o međusobnoj diobi.

7. Prema ocjeni najvišeg suda, predlagatelj navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinio vjerojatnim da mu je tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na pravično suđenje u aspektu prava na obrazloženu odluku i kontradiktorno suđenje.

8. Pravo na pravično suđenje zajamčeno je odredbom članka 6. stavka 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 – dalje: Konvencija) i člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 2/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 - dalje: Ustav RH). Riječ je o skupu postupovnih jamstava kojima se osigurava pravičan postupak i koje je nužno poštovati tijekom cijelog postupka i u svim okolnostima. To pravo podrazumijeva da u sudskoj odluci moraju biti navedeni dostatni i relevantni razlozi koji objašnjavaju činjenične zaključke sudova, kao i razlozi, izneseni na pravno logičan i konzistentan način, o tome koje su točno činjenice utvrđene u postupku te koje je pravo dovelo baš do takve odluke.

9. Mjerilom dostatnosti sudske odluke ocjenjuje se je li sud u pisanom obrazloženju svoje odluke naveo sve razloge kojima se vodio pri njezinu donošenju s obzirom na sadržaj zahtjeva i razloge koji opravdavaju donošenje baš takve odluke koju je o zahtjevu donio. Što se, pak, tiče relevantnosti, razlozi navedeni u pisanom obrazloženju u pravilu se smatraju relevantnima ako jasno upućuju na to da sudovi u konkretnom slučaju nisu obavljali svoje procjene na nerazuman način, da nisu učinili neku drugu očitu pogrešku u prosudbi, pogrešno procijenili postojanje nekog važnog čimbenika ili pak propustili razmotriti sve relevantne čimbenike odnosno uzeti u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno mjerodavni za donošenje odluke, da nisu odbili provesti dokaze koji bi mogli dovesti do drukčije odluke i da pri tome nisu zanemarili dokaze koje su stranke prezentirale sudu i slično. Drugim riječima, razlozi navedeni u pisanom obrazloženju moraju obuhvatiti sve važne aspekte svakoga pojedinog slučaja koji mogu utjecati na konačnu odluku u sporu.

10. Prema ocjeni revizijskog suda, razlozi koje su dali nižestupanjski sudovi za odbijanje zahtjeva tužitelja - protutuženika, a za prihvaćanje protutužebnog zahtjeva tuženika - protutužitelja, zadovoljavaju kriterije relevantnosti i dostatnosti jer je iz pobijane presude vidljivo, i to na pravno logičan i konzistentan način, koje su točno činjenice utvrđene u postupku i koje je pravo dovelo baš do takvih odluka. Ti razlozi upućuju na to da u konkretnom slučaju ocjena neosnovanosti tužbenog zahtjeva nije dana na nerazuman način, nije učinjena neka druga očita pogreška u prosudbi, pogrešno procijenjeno postojanje nekog važnog čimbenika, kao ni da je propušteno razmotriti sve relevantne čimbenike odnosno da je propušteno uzeti u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno mjerodavni za donošenje odluke, a pri tome nisu zanemareni dokazi koje su sudu prezentirale stranke. Kako su razlozi navedeni u obrazloženju pobijane odluke obuhvatili sve važne aspekte konkretnog slučaja koji su bili od utjecaja na konačnu odluku, to predlagatelj nije učinio vjerojatnim da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje u aspektu prava na obrazloženu sudsku odluku, kao ni pravu na kontradiktoran postupak.

11. Što se tiče tvrdnji o povredi temeljnoga ljudskog prava na mirno uživanje imovine zajamčenog člankom 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju i člankom 48. Ustava RH, revizijski sud ocjenjuje da drugostupanjska odluka ne predstavlja miješanje u ovo pravo predlagatelja jer se predmetni postupak odnosi na jedan od tipičnih građanskopravnih sporova između privatnih osoba pri čemu drugostupanjska odluka na koju se odnosi prijedlog nije očigledno nezakonita, arbitrarna niti očito nerazumna. Odluka o odbijanju tužbenog zahtjeva obrazložena je relevantnim, razumnim, ozbiljnim i dostatnim razlozima, i to na temelju utvrđene činjenice postojanja usmenog sporazuma o diobi koji je izvršen u cijelosti, a bio je zaključen između prednika stranaka u odnosu na predmetnu nekretninu.

11.1. Takav je zaključak u skladu s praksom revizijskog suda (npr. Rev-250/1990-2 od 20. siječnja 1991.) u primjeni pravnih pravila austrijskoga Općeg građanskog zakonika koji se primjenjuje na temelju Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1991. („Narodne novine“ broj 73/91). Prema toj praksi, prije stupanja na snagu Zakona o osnovanim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91 i 91/92, stupio na snagu 1. siječnja 1980.), vlasništvo nekretnina temeljem pravnog posla moglo se steći i bez upisa u zemljišne knjige, ako je ugovor bio izvršen. U tom smislu, iako se drugostupanjski sud pogrešno pozvao na primjenu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17), s obzirom na utvrđenu činjenicu vremena diobe u odnosu predmetne nekretnine, sadržaj pobijane odluke ne ukazuje da su njome ta pravila primijenjena na način nerazmjeran svom cilju (stjecanje prava vlasništva na temelju jedne od zakonskih osnova), kao ni da je odbijanjem tužbenog zahtjeva tužitelju nametnut prekomjeran teret. Tim više što su u pogledu predmetne nekretnine stranke upisane kao suvlasnici svaki za tek po 3/50 dijela. Činjenica, pak, da je u drugom parničnom postupku utvrđeno da između stranaka nije došlo do diobe nekih drugih nekretnina koje su također u njihovu suvlasništvu, ne znači sama za sebe povredu temeljnih ljudskih prava kod činjenice da je drugostupanjski sud cijenio sadržaj rezultata tog drugog postupka.

12. Slijedom svega naprijed navedenoga, prijedlog tužitelja je valjalo odbaciti po osnovi odredbe članka 389.a stavaka 3. i 4. ZPP i riješiti kao u izreci.

Zagreb, 1. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil