REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-479/2026-3
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Goranke Barać – Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Đura Sesse, Mirjane Magud i mr. sc. Neri Radas, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Republike Hrvatske, OIB 52634238587, zastupane po zastupniku po zakonu Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Građansko upravnom odjelu protiv tuženika KALA d.o.o. za projektiranje i usluge, OIB 94389348128, Zagreb, Ulica E. Peročevića 6, zastupanog po punomoćniku Tomislavu Dumenčiću, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj reviziji protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 1431/2024-2 od 23. prosinca 2024., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2422/2019 od 28. veljače 2024., na sjednici vijeća održanoj 1. sprnja 2026.,
r i j e š i o j e :
Ukida se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-1431/2024-2 od 23. prosinca 2024. te točka I. presude i točka II. rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-2422/2019 od 28. veljače 2024. i u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Obrazloženje
1. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj: Pž-1431/2024-2 od 23. prosinca 2024. odbio je žalbu tuženika i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-2422/2019 od 28. veljače 2024. u točki I. izreke kojom je naloženo tuženiku da plati tužiteljici 72.683,44 EUR s pripadajućim zateznim kamatama. Ujedno je odbačena (ispravno odbijena) žalba protiv rješenja o troškovima postupka, a kojima je naloženo tuženiku da tužiteljici nadoknadi parnične troškove u iznosu od 15.642,19 EUR.
2.1. Protiv te drugostupanjske odluke tuženik je podnio reviziju zbog pravnih pitanja zbog kojih mu je dopušteno podnošenje revizije rješenjem ovog suda broj: Revd- 1705/2025-2 od 30. prosinca 2025., a koje glase:
„Može li stranka koja je izvršila isplatu na temelju pravne osnove - ugovora, znajući da plaća ono što nije dužna bez da je zadržala pravo na povrat, naknadno u sudskom postupku zahtijevati vraćanje plaćenog temeljem instituta stjecanja bez osnove”?
„Može li investitor (naručitelj radova) osporavati izvedene radove po ovjerenim i isplaćenim privremenim situacijama nakon proteka rokova za njihovo osporavanje, a da prethodno nije u ugovorenom roku, kao niti prema Posebnim uzancama o građenju, osporio privremene situacije”?
2.2. U rješenju ovog suda kojim je dopušteno podnošenje revizije navedeno je da pravno shvaćanje sudova nižeg stupnja u odnosu na prvo pitanje odstupa od prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske (odluke Rev-2624/2015 od 23. siječnja 2019. i Rev-4340/2019 od 24. ožujka 2021.), a u odnosu na drugo pitanje navedeno je da praksa viših sudova nije jedinstvena (odluka istog drugostupanjskog suda Pž- 1892/2018 od 21. siječnja 2021.).
3. Tužiteljica je podnijela odgovor na reviziju s prijedlogom da se odbije kao neosnovana.
4. Revizija je osnovana.
5. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je da su stranke 22. kolovoza 2016. sklopile Ugovor o izvođenju radova na rekonstrukciji ravnih krovova u kompleksu MORH-a br. UG-203-16-0034. Obrazloženje drugostupanjske odluke u suštini se svodi na to da je ukupna vrijednost ugovorenih radova 205.354,21 EUR (što je utvrđeno vještačenjem), a tužiteljica je po privremenim situacijama platila tuženiku 270.027,65 EUR, pa osnovano zahtijeva da joj tu tuženik vrati više plaćeni iznos od 72.683,44 EUR jer se radi o stjecanju bez osnove u smislu čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08,125/11, 29/18, 126/21 i 155/23 – dalje: ZOO).
6. Iz obrazloženja pobijane presude međutim sasvim jasno proizlazi da se ne radi o stjecanju bez osnove, jer se navodi, a i nižestupanjski sudovi polaze od činjenice da su stranke 22. kolovoza 2016. sklopile Ugovor o izvođenju radova na rekonstrukciji ravnih krovova u kompleksu MORH -a br. UG-203-16-0034, što nije sporno, kao ni činjenica da je plaćanje izvršeno upravo na temelju tog Ugovora. Dakle, tuženik nije stekao nešto bez pravne osnove jer je pravna osnova upravo taj Ugovor. U smislu odredbe čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., dalje: ZOO) obveza vraćanja postoji ako je imovina jedne osobe prešla u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu. U ovom slučaju prijelaz ima osnovu u pravnom poslu. Pravno shvaćanje sudova nižeg stupnja da je u pitanju stjecanje bez osnove bi praktično imalo za posljedicu povredu slobode ugovaranja (jer bi neovisno o sklopljenom ugovoru vrijednost i činidbe i protučinidbe naknadno utvrđivali sudski vještaci u postupku pred sudom). Uz navedeno, valja još reći da i u slučaju stjecanja bez osnove nema pravo tražiti vraćanje onaj tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti (čl. 1112. ZOO). Stoga je odgovor na prvo postavljeno revizijsko pitanje negativan.
7.1. Prethodno navedeno važno je i za odgovor na drugo pitanje zbog kojeg je dopušteno podnošenje revizije, na koji je također načelno odgovor negativan.
Međutim, treba reći da sudovi nižeg stupnja sporni odnos nisu razmatrali kroz primjenu trgovačkih običaja i prakse u smislu čl. 12. ZOO, a u ovom slučaju (s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora) to su Posebne uzance o građenju ("Službeni list SFRJ", broj 18/1977).
7.2. Prema uzanci br. 58. izvedeni radovi plaćaju se na temelju privremenih situacija i završne (okončane) situacije, a te se situacije ispostavljaju na temelju izvedene količine ugovorenih radova i ugovorene cijene na način i prema specifikaciji koja je navedena u tehničkoj dokumentaciji (Uzanca br. 61). Od posebnog je značaja Uzanca br. 64. prema kojoj naručitelj radova može osporavati privremene situacije u vezi s cijenama, količinom i vrstom izvedenih radova i o tome obavijestiti izvođača radova u roku od osam dana.
8. Iz tih uzanci proizlazi da je tužiteljica kao naručitelj radova (a imajući na umu i da je nadzorni inženjer provjeravao količinu i vrstu radova) znala ili trebala znati što plaća. Sve te činjenice, kao i činjenicu je li tužiteljica zadržala pravo na povrat, raspravit će prvostupanjski sud u ponovljenom postupku.
9. Kako je dakle činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno i nema uvjeta za preinaku pobijane presude, ovaj sud je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP ukinuo revizijom pobijanu drugostupanjsku presudu, kao i prvostupanjsku presudu u dosuđujućem dijelu i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje na temelju odredbe čl. 391. st. 7. ZPP.
10. U ponovljenom postupku potrebno je ponovno ocijeniti provedene dokaze te utvrditi odlučne činjenice na koje je ukazano ovim rješenjem pa o tužbenom zahtjevu donijeti novu, na zakonu osnovanu presudu.
11. Odluka o troškovima nastalima u povodu revizije zasniva se na odredbama čl. 166. st. 3. ZPP.
Zagreb, 1. srpnja 2026.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Ante Perkušić
