REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-1290/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Đura Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Goranke Barać-Ručević, Mirjane Magud i Ivana Vučemila članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ZT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Roberta Gottwald, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Sveučilište u Zagrebu, Filozofski fakultet, Zagreb, Ulica Ivana Lučića 3, OIB 90633715804, kojeg zastupa punomoćnik Vladimir Modrić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu, odlučujući o prijedlogu tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-442/2025-2 od 9. rujna 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr- 959/2024-83 od 8. svibnja 2025., u sjednici održanoj 1. srpnja 2026.,

r i j e š i o  j e:

I. Odbija se prijedlog za dopuštenje revizije tužiteljice u dijelu koji se odnosi na postavljena pitanja.

II. Odbacuje se prijedlog za dopuštenje revizije tužiteljice u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovara na prijedlog tužiteljice za dopuštenje revizije.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-442/2025-2 od 9. rujna 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-959/2024-83 od 8. svibnja 2025.

2. U prijedlogu za dopuštenje revizije tužiteljica je postavila pitanja za koja je navela da su važna za odluku u sporu, za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, te je predložila da se dopusti revizija radi postavljenih pitanja:

„1. Predstavlja li zlouporabu ugovora o radu na određeno vrijeme, u smislu čl. 12. st. 3. i 7. Zakona o radu (NN 93/14), situacija u kojoj je radnik najprije više godina zaposlen na visokom učilištu na određeno vrijeme temeljem posebne odredbe Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, ali poslodavac, nakon isteka tog zakonom dopuštenog razdoblja i bez obrazloženja nastavlja s radnikom sklapati daljnje uzastopne ugovore o radu na određeno vrijeme za iste ili bitno slične poslove? 2. Primjenjuje li se na radni odnos između visokih učilišta i zaposlenika na suradničkim radnim mjestima Zakon o radu kao opći propis, i to odredbe o sankcioniranju zlouporabe ugovora o radu na određeno vrijeme iz čl. 12. st. 7. Zakona o radu (NN 93/14), u situaciji kada je poslodavac zlorabio ugovor o radu na određeno vrijeme na način da je sklopio s radnikom ugovore o radu na određeno vrijeme dulje od posebnim zakonom (Zakon o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju) dopuštenog trajanja?

3. Primjenjuje li se na radni odnos između visokih učilišta i zaposlenika na suradničkim radnim mjestima sankcije propisane odredbama ZR-a, ukoliko je poslodavac prekršio odredbe ZZDVO, u pogledu dopuštenog trajanja radnog odnosa, temeljem uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme, u situaciji kada zaposlenica, tijekom radnog odnosa, nije imala mogućnost pretvaranja ugovora o radu na neodređeno vrijeme, putem javnog natječaja?

4. Može li se u slučajevima, gdje je poslodavac uzastopno sklapao ugovore o radu na određeno vrijeme, protivno odredbama ZZDVO-a, gdje je takvom radniku, tijekom trajanja radnog odnosa, onemogućeno sklapanje ugovora o radu na neodređeno vrijeme putem javnog natječaja, isključiti primjena odredbi Zakona o radu, glede sankcija propisanih za kršenje odredbi o ugovorima o radu na određeno vrijeme?“.

za koja ističe da udovoljavaju uvjetima dopuštenosti sukladno odredbi čl. 385.a st. 1. Zakona o parničnom postupku. („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč.tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 ,155/23 i 146/25 - dalje: ZPP).

2.1. Kao razlog važnosti postavljenih pitanja tužiteljica navodi da je riječ o pitanjima o kojima Vrhovni sud Republike Hrvatske još nije zauzeo stav, a pitanja izravno utječu na odluku o sporu, te da je odgovor na postavljena pitanja bitan za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer postoje brojni znanstveni novaci, asistenti i poslijedoktorandi koji su u dugotrajnim radnim odnosima sa sveučilištima, duljima od zakonom (ZZDVO) propisanih, te se poziva na revizijsku odluku broj Revr-149/04-2 od 7. prosinca 2005., na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-4034/2016 od 13. ožujka 2018., te na odluke Suda Europske unije po zahtjevima broj C-331/17 i C-760/18.

2.2. Nadalje, tužiteljica je predmetni prijedlog za dopuštenje revizije podnijela i u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP, navodeći da su joj nižestupanjski sudovi zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava povrijedili pravo na pravično suđenje (čl. 29.), pravo na jednakost pred zakonom (čl. 14. st. 2.), pravo na rad i dostupnog radnog mjesta pod jednakim uvjetima (čl. 55.) i pravo na zaradu (čl. 56. st. 1.) zajamčena Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

2.3. Tužiteljica je u predmetnom prijedlogu za dopuštenje revizije predložila da ovaj sud postavi prethodno pitanje Sudu EU u vezi tumačenja Direktive 1999/70/EZ, a koje glasi:

„Treba li članak 5. stavak 1. Direktive 1999/70/EZ o okvirnom sporazumu o radu na određeno vrijeme tumačiti na način da, kada dođe do zlouporabe uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme, od strane poslodavaca u javnom sektoru, u smislu te odredbe, obveza suda primijeniti relevantnu odredbu nacionalnog prava, u konkretnom slučaju odredbu čl. 12. st. 7. Zakona o radu (NN 93/14), kojima se može primjereno sankcionirati ta zlouporaba i ukloniti posljedice povrede prava Unije, pretvorbom uzastopnih ugovora na određeno vrijeme u ugovor o radu na neodređeno vrijeme, iako ostale nacionalne odredbe ne predviđaju mogućnost takve pretvorbe u javnom sektoru?“.

3. U odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije tužiteljice, tuženik je predložio da se prijedlog za dopuštenje revizije tužitelja odbaci kao nedopušten, podredno da se odbije kao neosnovan, uz naknadu troška sastava odgovora na prijedlog.

4. Postupajući prema odredbi čl. 385.a i čl. 387. st. 1. ZPP revizijski sud je ocijenio da postavljena pitanja u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP.

5. Naime, predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje da je između stranaka 1. listopada 2015. sklopljen Ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljane poslova docentice na Odsjeku za talijanistiku i eventualno kumulirani tužbeni zahtjevi na utvrđenje da je između stranaka istog nadnevka sklopljen Ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova poslijedoktoranda na Odsjeku za talijanistiku ili da Ugovor o radu od 1. listopada 2015. traje do donošenja odluke o izboru povodom natječaja za znanstveno nastavno zvanje i radno mjesto docenta na Odsjeku za talijanistiku i vezani zahtjevi (izdavanje potvrde i vraćanje na rad), koje tužiteljica temelji na navodima da je tuženik nezakonito postupao kada je s njom sklapao Ugovore o radu na određeno vrijeme i time zlouporabio mogućnost sklapanja takvih ugovora, što da je u smislu općih i posebnih propisa nužno sankcionirati pretvaranjem Ugovora o radu na određeno vrijeme od 1. listopada 2015. u Ugovor o radu na neodređeno vrijeme, na jedno od zahtijevan ih radnih mjesta i njezinim vraćanjem na rad kod tuženika.

5.1. Nižestupanjski sudovi su u bitnom utvrdili:

- da tuženik unatoč značajnom stupnju autonomije u okviru Sveučilišta u Zagrebu ne može donositi sve odluke neovisno o Sveučilištu ili zakonima Republike Hrvatske, pa tako niti odluke o radno pravnom statusu svojih zaposlenika, koje ne bi bile u skladu sa osnovnim odredbama o Sveučilištu, među kojim je dužnost osiguravanja unutarnje i vanjske mobilnosti studenata i nastavnika, racionalno korištenje ljudskih i materijalnih resursa, razvoj multidisciplinarnih studija te nadzor i stalni rast kvalitete kao i konkurentnosti nastavnog, znanstvenog, umjetničkog i stručnog rada (čl. 62. st. 1. u vezi sa čl. 53. st. 2. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju - „Narodne novine“, broj 123/03, 198/03, 105/04, 174/04, 2/07, 46/07, 45/09, 63/11, 94/13, 139/13, 101/14 i 60/15 - dalje: ZZDVO/03 koji je bio na snazi od 2003. - 2022. / čl. 121. st. 1. Zakona o visokom obrazovanju i znanstvenoj djelatnosti - „Narodne novine“, broj 119/22) i posebnih odredaba o uvjetima i načinu sklapanja ugovora o radu na neodređeno vrijeme, s obvezom provođenja reizbora ili izbora na više radno mjesto sa osobama izabranim na znanstveno-nastavna, umjetničko-nastavna, nastavna i stručna radna mjesta (čl. 101. i 102., u vezi sa čl. 31., 32., 39. st. 1. do 3., čl. 40. i čl. 42. ZZDVO/03) te ugovora o radu na određeno vrijeme (čl. 43. ZZDVO/03),

- da u okolnostima konkretnog slučaja nema mjesta primjeni općih propisa, pa tako ni odredbi čl. 12. Zakona o radu, s obzirom da za pravni odnos stranaka postoje specijalni propisi sadržani u ZZDVO/03, za koji je zakonodavac smatrao da ga je neophodno i korisno regulirati posebno od općih pravila sadržanih u Zakonu o ustanovama i Zakonu o radu, a koji propisi nisu općeniti, apstraktni niti su formalne prirode i na temelju kojih je moguće utvrđivati objektivne i transparentne kriterije radi provjere odgovara li obnavljanje ugovora o radu na određeno vrijeme sa tužiteljicom u suradničkom zvanju stvarnoj potrebi i je li primjerno za postizanje traženog cilja, odnosno procijeniti je li po tuženiku u odnosu na tužiteljicu bilo zlouporabe ugovora ili radnih odnosa na određeno vrijeme,

- da je pravilima o znanstvenicima i suradnicima određeno koje osobe se u skladu s tim Zakonom smatraju znanstvenicima, koja su znanstvena zvanja i kako se stječu, koja su znanstvena radna mjesta, koja suradnička, a koja stručna, da su određena pravila o postupku izbora za radno mjesto i s kojim osobama izabranim na znanstvena radna mjesta se sklapa ugovor o radu na neodređeno vrijeme, s obvezom provođenja reizbora ili izbora na više radno mjesto, da se izbor na radno mjesto asistenta i poslijedoktoranda provodi na temelju javnog natječaja i da rad na određeno vrijeme može trajati do pet godina ili na rok koliko traje znanstveni projekt, koja su znanstveno - nastavna, umjetničko-nastavna, nastavna, suradnička i stručna zvanja, kako se provode izbori u nastavna i stručna zvanja te odgovarajuća radna mjesta, te tko i kako ih provodi,

- da iz odredbi ZZDVO/03 proizlazi da zapošljavanje kod tuženika na određeno i neodređeno vrijeme putem napredovanja za tužiteljicu nije bilo neizvjesno niti nepredvidivo,

- da se prema pravilima o znanstvenicima i suradnicima s osobama izabranim na znanstvena radna mjesta u javnim znanstvenim institutima sklapao ugovor o radu na neodređeno vrijeme, s obvezom provođenja reizbora ili izbora na više radno mjesto, a za suradnička zvanja sa osobom koja je završila sveučilišni diplomski studij (asistent), ugovor o radu na određeno vrijeme, u trajanju od pet godina ili na traženje voditelja znanstvenog projekta, sa asistentima ili poslijedoktorandima, na rok koliko traje znanstveni projekt,

- da iz ugovora o radu na određeno vrijeme proizlazi da je tužiteljica od 1. lipnja 2004. do 30. rujna 2014. radila na dva projekta u statusu asistentice i više asistentice (dok su projekti trajali), po zahtjevu voditeljice projekta dr. sc. GT, redovne profesorice, uz suglasnosti tadašnjeg Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa, od 1. listopada 2014. do 30. rujna 2015., kao viša asistentica na Odsjeku za talijanisti, nastavno i od 1. listopada 2015. do 29. veljače 2015., budući da nije izabrana u zvanje docenta,

- da je javni natječaj za radno mjesto docenta poništen, u kojem postupku nije bilo nepravilnosti (proizvoljnosti) tuženika o čemu je odlučeno presudama Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-1251/2021 od 21. travnja 2021. i Usž-1343/2023 od 21. veljače 2024.,

- da je za suradničke poslove koje je obavljala tužiteljica radni odnos prema ZZDVO/03 mogao biti ugovaran samo na određeno vrijeme,

- da je tek izborom u znanstveno-nastavno zvanje docenta, u koje tužiteljica nije izabrana, zakonom bila predviđena mogućnost sklapanja ugovora o radu na neodređeno vrijeme, s obvezom provođenja reizbora ili izbora), što je tužiteljica znala i mogla znati,

5.2. Na temelju navedenih utvrđenja, a s obzirom na konkretne okolnosti koje karakteriziraju djelatnost tuženika i status tužiteljice za vrijeme rada kod tuženika, uz to utvrđujući da tuženik nije zlorabio ugovor o radu i rad tužiteljice na određeno vrijeme, nižestupanjski sudovi su odbili predmetni tužbeni zahtjev kao neosnovan, zaključujući da radni odnos tužiteljice na određeno vrijeme s nadnevkom 1. listopada 2015. nije mogao prerasti (smatrati se) radnim odnosom na neodređeno vrijeme za poslove docentice, niti poslijedoktoranda na Odsjeku za talijanistiku.

6. Stoga, s obzirom da se glede sklapanja ugovora o radu zaposlenika u znanstvenim organizacijama primjenjuje poseban zakon - ZZDVO, jer tako proizlazi iz odredbi navedenog zakona, koje odredbe su jasne i nedvosmislene, a kojim odredbama je između ostalog regulirano koje osobe se u skladu s tim Zakonom smatraju znanstvenicima, koja su znanstvena zvanja i kako se stječu, koja su znanstvena radna mjesta, koja suradnička, a koja stručna, kako se provode izbori u nastavna i stručna zvanja te odgovarajuća radna mjesta, tko i kako ih provodi, zatim su regulirana i pravila o postupku izbora za radno mjesto i s kojim osobama izabranim na znanstvena radna mjesta se sklapa ugovor o radu na neodređeno vrijeme s obvezom provođenja reizbora ili izbora na više radno mjesto, da se izbor na radno mjesto asistenta, višeg asistenta odnosno poslijedoktoranda provodi na temelju javnog natječaja te je propisan rok trajanja ugovora o radu na određeno vrijeme (do pet godina ili na rok koliko traje znanstveni projekt), to postavljena pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

6.1. Osim toga, ocijenjeno je da postavljena pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije tužiteljice nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primijeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu ni zbog toga što tužiteljica u odnosu na ta pitanja nije navela odgovarajuće razloge važnosti, s obzirom da u odlukama koje tužiteljica navodi kao razlog važnosti tih postavljenih pitanja, sudovi nisu izražavali pravno shvaćanje u vezi navedenih pitanja kako ih je tužiteljica koncipirala u prijedlogu za dopuštenje revizije, niti su te odluke donesene u usporedivoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, slijedom čega tužiteljica nije dokazala ni razloge važnosti postavljenih pitanja u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP.

7. Slijedom svega navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP riješiti kao pod točkom I. izreke ovog rješenja.

8. Tužiteljica je u prijedlogu za dopuštenje revizije navela da su joj u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog (bitne povrede odredaba parničnog postupka i) pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđena temeljna ljudska prava i to pravo na pravično suđenje iz čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske, pravo na jednakost svih pred zakonom iz čl. 14. st. 2. Ustava Republike Hrvatske, pravo na rad i dostupnog radnog mjesta pod jednakim uvjetima iz čl. 55. Ustava Republike Hrvatske, kao i pravo na zaradu iz čl. 56. st. 1. Ustava Republike Hrvatske.

8.1. Odredbom čl. 385.a st. 2. ZPP propisano je da će Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustiti reviziju i ako stranka učini vjerojatnim da joj je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda i da se stranka na te povrede, ako je to bilo moguće, već pozivala u nižestupanjskom postupku.

8.2. Tužiteljica u bitnom navodi da je odluka drugostupanjskog suda arbitrarna, čime da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

8.3. Ovaj sud u tvrdnjama o arbitrarnosti drugostupanjske odluke ne nalazi da bi se o povredi kojih procesnopravnih odnosno materijalnopravnih odredbi takve naravi i intenziteta radilo da bi za posljedicu imalo povredu temeljnih prava. Naime, arbitrarnim se može ocijeniti pojedinačni akt pri čijem je donošenju njegov donositelj bez razboritih ili bez ikakvih razloga odstupio od ustaljene prakse, nije uzeo u obzir očigledno mjerodavan propis ili je mjerodavni propis pogrešno protumačio i primijenio, na način i u mjeri koja konkretni pojedinačni akt čini pravno neprihvatljivim.

8.4. Drugostupanjska odluka donesena je u skladu s mjerodavnim pravom Republike Hrvatske, a pravno stajalište i primjenu zakona sud je obrazložio na valjan i prihvatljiv način. Imajući na umu sve izneseno, drugostupanjska odluka nije očigledno nezakonita, arbitrarna niti očito nerazumna te stoga tužiteljica nije učinila vjerojatnim da joj je u postupku povrijeđeno temeljno pravo na pravično suđenje.

8.5. Osim toga, ovaj sud ocjenjuje da je u postupku pred nižim sudovima tužiteljici bilo omogućeno da se izjasni o zahtjevima i navodima tuženika, iznosi činjenice i predlaže dokaze, te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. U svojim presudama niži sudovi su odgovorili na sve odlučujuće navode tužiteljice. Njihove presude su detaljno obrazložene, te se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima.

8.6. Uzimajući u obzir sve naprijed izneseno, ne postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da tužiteljica nije imala pravično suđenje (čl. 29. Ustava) ili da bi pobijanom odlukom tužiteljici bilo povrijeđeno pravo na jednakost pred zakonom (čl. 14. Ustava), ili da bi pobijanom odlukom tužiteljici bila povrijeđena ostala temeljna prava iz Ustava Republike Hrvatske na koja se poziva i to iz čl. 55. Ustava Republike Hrvatske (pravo na rad i dostupnog radnog mjesta pod jednakim uvjetima, te iz čl. 56. st . 1. Ustava Republike Hrvatske (pravo na zaradu), slijedom čega tužiteljica nije učinila vjerojatnim da bi joj u (prvostupanjskom i) drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava bilo povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo u smislu postojanja pretpostavki iz odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP-a

9. Slijedom navedenog, u pogledu prijedloga za dopuštenje revizije u dijelu kojim je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP, tj. u pogledu pozivanja na povredu temeljnog prava zajamčenog ustavom, valjalo je na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP odlučiti kao pod točkom II. izreke ovog rješenja.

10. Nadalje, nije osnovan niti prijedlog tužiteljice za postavljanjem Sudu EU prethodnog pitanja u vezi tumačenja Direktive 1999/70/EZ o Okvirnom sporazumu o radu na određeno vrijeme. Navedeno stoga što tužiteljica tim pitanjem problematizira u bitnom koji nacionalni zakon treba primijeniti u konkretnom slučaju, pa stoga takvo pitanje ne predstavlja pitanje tumačenja prava EU u pogledu kojeg bi postojala obveza Vrhovnog suda RH postaviti takvo pitanje navedenom Sudu.

11. Tuženiku nisu priznati troškovi sastava odgovora na prijedlog tužiteljice za dopuštenje revizije jer ta parnična radnja nije bila potrebna prilikom donošenja odluke o prijedlogu (čl. 155. st. 1. ZPP-a u vezi sa čl. 166. ZPP-a). Zbog toga je valjalo odlučiti kao pod točkom III. izreke ovog rješenja.

Zagreb, 1. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ante Perkušić