Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Savska cesta 62

Poslovni broj: I Kž-59/2023-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Horvatovića, predsjednika vijeća te Elme Kaleb Mamić i Dražena Kevrića, članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Nikoline Maretić, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog CR i optuženog OU, zbog kaznenog djela iz članka 230. stavaka 1. i 2. u vezi članka 34. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12. - dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, optuženog CR i optuženog OU podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 24. studenog 2022. broj K -79/2021., u sjednicama vijeća održanim 18. i 25. svibnja 2026. u prisutnosti u javnom dijelu sjednice branitelja optuženog CR, Milka Križanovića, odvjetnika, branitelja optuženog OU, Tomislava Grahovca, odvjetnika te optuženog OU, 1. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni, na način da se optuženi CR i optuženi OU za kazneno djelo iz članka 230. stavaka 1. i 2. KZ/11. u vezi članaka 34. i 38. KZ/11., za koje djelo su proglašeni krivima, na temelju istih zakonskih propisa uz primjenu članka 48. stavka 1. i članka 49 stavka 1. točke 3. KZ/11. osuđuju na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine svaki.

II. Odbijaju se kao neosnovane žalbe optuženog CR i optuženog OU te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu od 24. studenog 2022. broj K-79/2021. optuženi CR i optuženi OU proglašeni su krivima zbog počinjenja kaznenog djela protiv imovine – pomaganjem u pokušaju razbojništva, iz članka 230. stavaka 1. i 2. u vezi članaka 34. i 38. KZ/11., te su osuđeni na temelju članka 230. stavka 2. KZ/11. u vezi članaka 34. i 38. stavka 1. KZ/11. i članka 48. stavka 1. i članka 49. stavka 1. točke 3. KZ/11. na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine svaki, time da im je obojici na temelju članka 57. KZ/11. izrečena djelomična uvjetna osuda na način da neuvjetovani dio kazne zatvora iznosi jednu godinu, dok se dio kazne zatvora u trajanju od jedne godine neće izvršiti ako svaki od optuženika u roku pet godina ne počini novo kazneno djelo.

1.1. Na temelju članka 54. KZ/11. optuženom CR je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme oduzimanje slobode od 20. studenog 2014. do 4. veljače 2015.

1.2. Na temelju članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj: 152/08.,76/09.,80/11.,91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14, 70/17., 126/19. i 88/22.- dalje: ZKP) oštećeni PU je s imovinskopravnim zahtjevom upućen u parnicu.

1.3. Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi članka 145. stavka 2. točke 6. ZKP -a optuženicima je naloženo plaćanje troškova kaznenog postupka na ime paušalne svote, u iznosu od po 132,72 EUR-a svaki, u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude.

2. Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženicima izrekne bezuvjetna kazna zatvora u duljem i "adekvatnijem" trajanju.

3. Žalbu su podnijeli i optuženi CR po branitelju ,Milku Križanoviću, odvjetniku u Zagrebu te optuženi OU po branitelju, Tomislavu Grahovcu odvjetniku u Zagrebu.

3.1. Optuženi CR žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 469. stavka 1. točke 11. ZKP-a, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni, dok se optuženi OU žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Obojica optuženika predlažu da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, a optuženi CR i podredno da se pobijana presuda preinači na način da ga se oslobodi optužbe.

4. Optuženici su po istim braniteljima podnijeli i odgovore na žalbu državnog odvjetnika, u kojima obojica predlažu da se žalba odbije kao neosnovana. Državni odvjetnik nije podnio odgovor na žalbe optuženika.

5. Postupajući u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP-a spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

6. Budući su optuženici u žalbama zahtijevali da se obavijeste o sjednici vijeća, u skladu s odredbom članka 475. stavka 1. ZKP-a, to je i učinjeno, pa su izviješteni optuženi OU, njegov branitelj, odvjetnik Tomislav Grahovac, branitelj optuženog CR, odvjetnik Milko Križanović i državni odvjetnik, dok nije izviješten optuženi CR budući da isti nije izvijestio sud o promjeni boravišta (dostava s prijavljene adrese vraćena s naznakom "nepoznat"). Sjednica je održana u prisutnosti branitelja optuženog OU, odvjetnika Tomislava Grahovca, branitelja optuženog CR, odvjetnika Milka Križanovića, te optuženog OU čije prisustvo je osigurano putem video linka sa Zatvorom u Zagrebu, a u odsutnosti uredno pozvanog državnog odvjetnika i optuženog CR, sukladno članku 475. stavku 3. ZKP-a.

6.1. Optuženi OU je na javnoj sjednici zatražio izuzeće svih sudaca te predsjednice Visokog kaznenog suda jer smatra da im se ne može vjerovati budući mu je predsjednica paušalno odbila prethodni zahtjev za izuzeće jer nije navela ništa o tome da u predmetu I Kž-69/2025. nedostaje dvadeset šest stranica pismenog vještačenja vještaka Mladena Krančevića od 30 kolovoza 2025.koj i je predan na sjednici, na ruke. Vijeće je u cijelosti odbacilo zahtjev optuženika, na temelju članka 35. stavka 5. ZKP-a, s obzirom da je podnesen suprotno odredbi članka 34. stavaka 4. i 5. ZKP-a, koji propisuje da stanka može tražiti izuzeće samo poimenično određenog suca te je dužna u zahtjevu navesti dokaze i okolnosti zbog kojih smatra da postoji zakonski razlog za izuzećem, a u zahtjevu se ne mogu navesti razlozi koji su isticani u ranijem zahtjevu za izuzeće koji je odbijen. Naime, u konkretnom slučaju je evidentno da je optuženik opetovano podnio iste razloge kao i na sjednici vijeća 18. svibnja 2026., koji zahtjev mu je odbijen rješenjem predsjednice Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 21. svibnja 2026., broj 29 Su-159/2026., pa se ponovljenim istovjetnim zahtjevom, dakle radi o zlouporabi prava koja mu pripadaju u postupku.

7. Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok su žalbe optuženika neosnovane.

8. Optuženi CR u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP -a, jer u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, i to oni koji čine bitna obilježja kaznenog djela, koji se tiču krivnje optuženika i dokaza da je počinitelj terećenog kaznenog djela, dok su u "jednom dijelu presude" ti razlozi nejasni i znatno proturječni, pa da se stoga presuda ne da ispitati. Međutim, takvu povredu razlaže na način da osporava zaključke prvostupanjskog suda u pogledu krivnje optuženika pri čemu iznosi vlastitu analizu izvedenih dokaza te izvodi zaključke suprotne prvostupanjskom sudu, pa se stoga dakle ne radi o postupnoj povredi, već o žalbenoj osnovi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a o kojoj će više riječi biti u nastavku ove odluke.

9. Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka optuženi OU u žalbi navodi da se presuda ne može ispitati jer da u činjeničnom opisu terećenog kaznenog djela nedostaje iznos koji bi optuženici pribavili kaznenim djelom, no nije u pravu, budući jasno iz činjeničnog supstrata proizlazi da su optuženici postupali u "...nakani oduzimanja novca vrijednosti veće od 60,000 kn… razliku između kupoprodajne cijene vozila marke BMW X6 i BMW linije Cabrio 3…" pa je dakle, suprotno navodima optuženika u činjeničnom opisu naveden i opisan kvalifikatorni element (znatna imovinska korist) terećenog kaznenog djela, a sukladno pravnom shvaćanju Kaznenog odjela Vrhovnoga suda Republike Hrvatske od 27. prosinca 2012. da zakonsko obilježje "znatna imovinska korist", kod kaznenog djela razbojništva iz članka 230. stavka 2. KZ/11, postoji kad vrijednost imovinske koristi prelazi 60.000,00 kn. Takav činjenični opis je i u skladu s pravnom i zakonskom kvalifikacijom terećenog kaznenog djela.

10. Prema tome, suprotno iznesenim žalbenim navodima optuženog CR i optuženog OU, činjenični opis izreke pobijane presude je jasan, razumljiv, nedvosmislen i bez proturječnosti, k tome su razlozi o odlučnim činjenicama u pogledu kaznenog djela za koje su optuženici proglašeni krivima i načina na koje je počinjeno, jasni, razumljivi i dostatni, uz precizno opisanu dinamiku događaja, uz to nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja dokaza izvedenih u postupku, te su u činjeničnom opisu sadržana sva bitna obilježja kaznenog djela za koje su proglašeni krivima.

11. Nadalje, optuženi OU u žalbi ističe da je ostvarena i bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP -a, jer se prvostupanjska presuda temelji na nezakonitim dokazima, no ni u tome nije u pravu.

11.1. Naime, optuženik očito zanemaruje činjenicu, koja proizlazi iz stanja spisa, da je o njegovom prijedlogu za izdvajanje nezakonitih dokaza među kojima i analitička obavijest Policijske uprave zagrebačke broj 511-19-10/2-OGR-22/53-14 od 17. studenog 2014. Vrhovni sud Republike Hrvatske pravomoćno odlučio rješenjem broj I Kž-150/2017. od 12. travnja 2017. te zauzeo stanovište da se ne radi o nezakonitom dokazu u smislu odredbe članka 10. ZKP-a. Ovo stoga što su podaci iz analitičke obavijesti pribavljeni na temelju naloga suca istrage Županijskog suda u Zagrebu od **.**.2014., Ot-95/14., koji je izdan u skladu s odredbama članka 339a. stavaka 1., 2., 3. i 7. ZKP-a., a s čime se u cijelosti slaže i ovaj drugostupanjski sud.

11.2. Dakle, u tom dijelu radi se o ponovljenom prijedlogu optuženika pred prvostupanjskim sudom, u kojem je još precizirano da analitička obavijest potječe od nezakonitog izvješća Policijske uprave zagrebačke od 20. listopada 2014. budući su policijski službenici bez naloga suca istrage pribavljali i analizirali podatke o uspostavljenim TKC kontaktima između više osoba, među kojima i optuženika. Pravilno je prvostupanjski sud nakon izvođenja dokaza u pogledu oc jene zakonitosti tog dokaza raspravnim rješenjem prijedlog optuženika odbio kao neosnovan, jer se ne radi o nezakonitom dokazu, za što je dao detaljne i uvjerljive razloge i u pobijanoj presudi u točkama 6.20. i 6.21. koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Naime, pravilno prvostupanjski sud utvrđuje da sadržaj izvješća Policijske uprave zagrebačke proizlazi iz ovlasti policijskog postupanja u cilju otkrivanja počinitelja kaznenog djela i da je u skladu s člankom 68. Zakona o policijskim ovlastima, budući su izlist TKC prometa mobilnog uređaja oštećenika pribavili na temelju njegove privole te su analizirali i prikupili sve podatke vezane za njegove kontakte, pa je upravo na temelju tako dobivenih rezultata zatraženo od suca istrage izdavanje naloga za uspostavljanje telekomunikacijskih kontakata od operatora javnih komunikacijskih usluga, koji je takav nalog i izdao. Posebno se ističe da predmetno izvješće Policijske uprave zagrebačke ne predstavlja dokaz u kaznenom postupku, niti je kao takav izveden na raspravi, već se radi o spoznajnoj vrijednosti koja predstavlja temelj za izdavanje zakonitog naloga suca istrage, a što je i učinjeno.

11.3. K tome su i neosnovani žalbeni navodi optuženika o navodnim propustima prvostupanjskog suda u vidu nepribavljanja zapovijedi nadređenih za provođenjem policijske radnje iz članka 68. Zakona o policijskim poslovima i ovlastima ("Narodne novine" broj 76/09., 92/14. i 70/19.) radi kojih smatra da je odluka o zakonitosti analitičke obavijesti pogrešna. Naime, pisano odobrenje ovlaštenih osoba ne utječe na pitanje zakonitosti dokaza analitičke obavijesti u smislu članka 10. ZKP -a, jer nema sumnje da je policija u okviru svog operativnog rada - izvida ovlaštena na prikupljanje podataka koji imaju, kako je naprijed navedeno, spoznajnu vrijednost, odnosno neformalan karakter te predstavljaju valjanu osnovu za izdavanje zakonitog naloga suca istrage. Stoga, uz iskaz svjedoka ZU, policijskog službenika (potpisnik predmetnog izvješća Policijske uprave zagrebačke) koji potvrđuje da su radnju odobrili voditelj službe, načelnik sektora i načelnik uprave, okolnost što nije pribavljeno pisano odobrenje načelnika uprave kriminalističke policije samo po sebi ne ukazuje da bi se radilo o nezakonitom postupanju i time nezakonitom dokazu, već je odlučno za ocjenu zakonitosti dokaza činjenica da je analitička obavijest pribavljena sukladno članku 339a ZKP-a, uz nalog suca istrage, pa se tako prikupljeni podaci mogu upotrijebiti kao dokaz u postupku, kako je to pravilno, uz jasnu argumentaciju zaključio prvostupanjski sud.

11.4. Dakle, kako se radi o zakonitom dokazu, suprotno navodima optuženog OU, nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP-a (sada članak 468. stavak 1. točka 12. Zakona o kaznenom postupku

– ("Narodne novine" broj 125/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22., 36/24., 72/25. i 13/26.)).

12. Nadalje, nije u pravu optuženi OU ni kad tvrdi da je ostvarena posredna povreda odredbi kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. ZKP -a zbog povrede članka 431. stavka 2. ZKP-a, jer da je prvostupanjski sud na nekonfrontiranom iskazu svjedoka DU danom u prethodnom postupku, zasnovao u odlučujućoj mjeri, presudu. Naime, točno je da je svjedok DU, u prethodnom postupku ispitan bez pozivanja obrane, dakle nekonfrontacijski, međutim isti je u svojstvu svjedoka ispitan i na raspravi, čime su ostvarena konfrontacijska prava optuženika za ispitivanjem svjedoka. S obzirom da žalitelj u tom pravcu prigovara ocjeni iskaza svjedoka DU, a što je pitanje činjenične naravi, o tome će više riječi biti naknadno, u okviru žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga nije ostvarena bitna povreda iz članka 468. stavka 3. u vezi članka 431. stavka 2. ZKP-a.

13. Ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti, na temelju članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP-a, ovaj drugostupanjski sud utvrdio je da nisu počinjene niti žalbama optuženika navedene bitne povrede odredaba kaznenog postupaka, niti neka druga bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju mora paziti po službenoj dužnosti, niti je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon.

14. Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja optuženici pobijaju pravilnost utvrđenja odlučnih činjenica po prvostupanjskom sudu te iznose subjektivnu ocjenu izvedenih dokaza, navodeći da nema dokaza iz kojih bi proizlazilo da su počinitelji terećenog kaznenog djela.

14.1. Tako optuženi CR smatra da se presuda temelji na pretpostavkama jer da nema personalnog dokaza koji bi ukazao na njegovu krivnju, uz to da mu oštećenik PU nije prepoznao glas, a i da svjedok JU decidirano tvrdi da s njim nije povezan, uz to ni da nema dokaza da bi on koristio mobitel s kojeg je kontaktiran oštećenik, a da ni telefonski kontakti sa svjedokom P kao ni račun za mobitel nisu nedvojbeni dokazi da je počinitelj terećenog kaznenog djela.

14.2. Optuženi OU pak smatra da je sud pogrešno ocijenio iskaz svjedoka DU dan na raspravi, kao i svjedoka JU, pa ih analizira i izvodi subjektivni zaključak da nema dokaza da je optuženik sve i da je prenio informaciju o prodaji automobila oštećenog, optuženom CR, znao za njegovu namjeru, ako je ona i postojala.

15. Međutim, suprotno žalbenim navodima optuženika sud je detaljnom raščlambom izvedenih dokaza, dovodeći ih u međusobnu vezu, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te izveo zaključak da su optuženici, u svojstvu pomagača, počinitelji kaznenog djela za koje su proglašeni krivima.

16. Naime, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio iskaz svjedoka DU, kojeg je ovaj dao na raspravi, nevjerodostojnim, jer taj iskaz nije ni životan, niti je potvrđen materijalnim dokazima (liječnički karton, zapisnik o prepoznavanju), niti iskazima svjedoka RU i LU, a što je sud jasno i uvjerljivo razložio u točkama 6. 17, 6.18, 6.19 i 8.2. pobijane presude. Stoga je pravilno iz njegovog iskaza danom u prethodnom postupku, koji je utemeljen na ostalim provedenim dokazima, utvrdio da je mobitel s kojeg je oštećenik kontaktiran svjedok prodao optuženom OU u lipnju 2014.

17. Nadalje, da je optuženi OU znao da oštećenik prodaje vozilo marke BMW X6 za iznos od 60 000 eura, sud je ispravno utvrdio na temelju iskaza oštećenika, koji potvrđuje da ga je optuženi OU, s kojim se poznavao par dana prije primopredaje vozila, interesirajući se oko iznosa kupoprodaje, a koja saznanja je crpio i iz poznanstva sa šogorom oštećenika, koji je u radnje oštećenika bio upućen.

18. Detaljnom raščlambom dokazne građe, posebno materijalne dokumentacije, sud je također pravilno utvrdio da je upravo optuženi CR navodni "zainteresirani kupac" vozila oštećenika, a koji ga je kontaktirao mobitelom dobivenim od optuženog OU, a s kojim je kontaktiran i stvarni kupac vozila oštećenika, svjedok ČU, na dan kupoprodaje tako i po povratku s tog pravnog posla nakon spoznaje o zamjeni vozila i isplati razlike cijene u korist oštećenika, te ponovno oštećenik, ali tada kao zainteresirani kupac vozila BMW cabrio 3 (kojeg je oštećeni za razliku cijene od 30 000 eura mijenjao sa svjedokom ČU), što je ujedno potvrdio i svjedok NU, u kojem razgovoru je oštećenik navođen na sastanak, radi razgleda vozila, na parking Ikee.

19. Naime, optuženi CR žaleći se da nije bio u posjedu mobitela i da on nije kontaktirao oštećenika, zanemaruje analitičku obavijest na temelju koje je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da su njegov mobitel, kao i broj s kojeg je kontaktiran oštećenik, u trenutku tog poziva bili na istoj lokaciji, k tome su oba bila locirana 28.8. u 22,07 u mjestu Rugvica (na adresi prebivališta optuženog CT) te također 29.8. (na dan počinjenja inkriminiranog kaznenog djela) te od 11,29 i za vrijeme izvršenja kaznenog djela kod petlje Ivanja Reka kada kontaktira svjedoka JU, a koji je pravomoćno osuđen kao izvršitelj ovog kaznenog djela. Također je ispravno sud utvrdio i da su optuženici OU i CR bili zajedno sa svjedokom P 28.08. u 19,55 i u 20,25 u Novom Zagrebu u trenutku kada je pozivan oštećenik kao i da su tog dana optuženici međusobno kontaktirali 48 puta, a optuženi CR i svjedok JU 14 puta, kao i da su na dan počinjenja kaznenog djela optuženici međusobno kontaktirali 52 puta, dok su optuženi CR i svjedok JU kontaktirali 8 puta.

20. Kraj takvog stanja stvari, sud je pravilno iskaz svjedoka JU ocijenio nevjerodostojnim, iz razloga što paušalno navodi da je kazneno djelo počinio s nekim drugim osobama, a ne s optuženicima, pritom za svoje navode nije dao uvjerljive razloge ni u pogledu materijalne dokumentacije - video snimke Hrvatske pošte i preslike računa Hrvatske pošte Sesvetski Kraljevac od 29.08.2014. u 10,15 iz koje proizlazi da je neposredno prije počinjenja kaznenog djela kupio mobitel broja [broj telefona], a na koji je dobivao upute za zasjedu oštećeniku, a račun za taj mobitel je ujedno pronađen na adresi optuženog CR, pa je očito da je njegov iskaz usmjeren na otklanjanje kaznene odgovornosti optuženika. Slijedom navedenog, uz činjenicu da su se optuženi OU i oštećenik od ranije poznavali, svi izvedeni dokazi, u svojoj ukupnosti, kako ispravno i zaključuje prvostupanjski sud, ukazuju da je upravo optuženi OU predao mobitel, koji je prethodno kupio od svjedoka DU, optuženom Z radi kontaktiranja oštećenika i izvršenja kaznenog djela, a da spriječi prepoznavanje svog glasa.

21. Pri čemu okolnost što oštećenik nije prepoznao glas optuženog CR, sama za sebe, ne ukazuje da ovaj nije počinitelj predmetnog kaznenog djela, već kako je ispravno prvostupanjski sud zaključio pod točkom 10.3. pobijane presude, da prepoznavanje glasa, posebno imajući u vidu protek događaja, je podložno subjektivnom dojmu te su glasovi životno podložni izmjeni, posebno u komunikaciji putem telefona, a k tome naprijed utvrđene odlučne činjenice bez ikakve razumne dvojbe ukazuju da je upravo optuženi CR osoba koja je telefonski kontaktirala oštećenika predstavljajući se kao zainteresirani kupac i navodila ga na mjesto susreta, odnosno zasjedu, uz paralelno navođenje i svjedoka JU i to na broj mobitela koji je kupljen u cilju izvršenja kaznenog djela.

22. S obzirom na posebno intenzivnu komunikaciju optuženih CR i OU, te optuženog CR i svjedoka JU, a koji su se k tome i učestalo nalazili, budući su im mobiteli locirani u neposrednoj blizini, to ukazuje na njihov međusobni dogovor za izvršenje kaznenog djela razbojništva ne štetu oštećenika, pri čemu je svako od njih imao svoju ulogu, kako je to i pravilno utvrdio prvostupanjski sud, a sve u cilju pribave znatne imovinske koristi, odnosno iznosa koji je svakako veći od 60 000 kn jer su znali da je oštećeni mijenjao vozilo sa svjedokom ČU i da raspolaže iznosom od oko 30 000 eura, koji iznos predstavlja razliku cijene mijenjanih vozila, no nisu znali da je razlika cijene mijenjanih vozila oštećeniku uplaćena na račun, radi čega je djelo ostalo u pokušaju.

23.Dakle, suprotno žalbenim navodima optuženika i po ovom drugostupanjskom sudu pravilno je utvrđeno da su optuženici CR i Sudac poduzeli radnje koje nisu radnje počinjenja kaznenog djela već su takve da djelo omogućuju, pri čemu su bili svjesni i voljni da zajedno sa sada pravomoćno osuđenim P, kao izvršiteljem djela s još jednom nepoznatom osobom, a s kojom je, također, na dan počinjenja kaznenog djela ostvarena intenzivna komunikacija, sudjeluju u njegovom ostvarenju. Pri tom su radnje obojice optuženika djelotvorno potpomagale, unapređivale, podupirale, podržavale i olakšavale počinjenje kaznenog djela pa ih je pravilno prvostupanjski sud proglasio krivima kao pomagačima u kaznenom djelu.

23.1. Stoga nema govora da bi činjenično stanje bilo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno.

24. Žalbu zbog odluke o kazni podnijeli su državni odvjetnik i optuženi CR, a ovaj drugostupanjski sud u odnosu na optuženog OU, u tom pravcu će ispitati odluku u skladu s člankom 478. ZKP-a, koja propisuje da žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o kazni.

25. Pri odlučivanju o vrsti i mjeri kazne koje je sud izrekao optuženicima pravilno im je olakotnim vrednovao okolnost što je djelo ostalo u pokušaju, a što predstavlja zakonsku osnovu za ublažavanje kazne, te okolnost što su obojica roditelji malodobne djece (optuženi OU dvoje, a optuženi CR troje djece) kao i ozbiljno narušeno zdravstveno stanje optuženom OU od 2015. do danas, a što je utvrđeno na temelju medicinske dokumentacije, dok im je otegotnim cijenio dosadašnju kaznenu osuđivanost za kaznena djela protiv imovine, kao i ona s elementima nasilja kao i okolnost što je motiv počinjenja kaznenog djela brzo pribavljanje novca te zadobivene povrede oštećenika i svjedoka NU.

26. S obzirom na tako utvrđene okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude teža ili lakša, unatoč postojanju olakotnih okolnosti, u pravu je državni odvjetnik kad žalbom tvrdi da ih je prvostupanjski sud precijenio, dok je utvrđene otegotne okolnosti podcijenio te da je trebalo optuženicima izreći bezuvjetne kazne zatvora. Naime, i po stavu ovog drugostupanjskog suda dosadašnja osuđivanost obojice optuženika za kaznena djela protiv imovine ukazuje na njihov specijalni povrat, ali i progrediranje u kriminalnoj aktivnosti, što u svojoj ukupnosti ukazuje da izrečene djelomične uvjetne osude optuženicima, po prvostupanjskom sudu, nisu primjerene kazne za ostvarenje zakonom propisane svrhe kažnjavanja. Stoga je ovaj drugostupanjski sud cijeneći pravilno utvrđene olakotne i otegotne okolnosti optuženicima, a primjenjujući zakonsko ublažavanje kazne, svakog od optuženika osudio na bezuvjetnu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, koje su primjerene težini počinjenog kaznenog djela, ulogama koje su imali u cilju izvršenja djela te ličnosti optuženika, a kojim kaznama će se postići sve one svrhe kažnjavanja koje su predviđene u članku 41. KZ/11., a koje se sastoje u tome da se izricanjem kazni utječe na optuženike, ali i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje njihove svijesti o pogibeljnost činjenja kaznenih djela (generalna i specijalna prevencija). Osim toga, izrečena kazna predstavlja i adekvatnu društvenu osudu zbog počinjenog kaznenog djela kojom se šalje jasna poruka o pravednosti kažnjavanja, što će dovesti do jačanja povjerenje građana u pravni poredak.

27. Slijedom navedenog je prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika, na temelju članka 486. stavka 1. ZKP-a, odlučeno kao pod točkom I. izreke ove odluke, dok je sukladno odredbi članka 482. ZKP-a, odlučeno kao u točki II. izreke ove odluke.

Zagreb, 1. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća:

Željko Horvatović