REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-2495/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Radovana Raduke, predsjednika vijeća, te Nevenke Baran, suca izvjestitelja i Lenke Ćorić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VODOVOD I ODVODNJA d.o.o. iz Šibenika, Kralja Zvonimira 50, OIB: 26251326399, protiv tuženika Javna ustanova za upravljanje športskim objektima ŠPORTSKI OBJEKTI ŠIBENIK iz Šibenika, Miminac 15, OIB: 45972571622, kojeg zastupa punomoćnik Jere Matić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Matić & Poljak d.o.o. u Splitu, Domovinskog rata 61, radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude i rješenja Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj Povrv-126/2024-14 od 2. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 1. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj Povrv-126/2024-14 od 2. travnja 2025.

r i j e š i o  j e

I. Djelomično se odbija tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj Povrv-126/2024-14 od 2. travnja 2025. u točki II. izreke u dijelu u kojem je ukinut platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika Ljiljanke Malenice iz Šibenika poslovni broj Ovrv-1349/17 od 26. svibnja 2017. u dijelu u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju ovršni trošak u iznosu od 25,41 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 26. svibnja 2017. do isplate te je u tom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom troška odbijen kao neosnovan.

II. Preinačuje se rješenje Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj Povrv-126/2024-14 od 2. travnja 2025. u točki II. izreke u dijelu u kojem je ukinut platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika Ljiljanke Malenice iz Šibenika poslovni broj Ovrv-1349/17 od 26. svibnja 2017. u dijelu u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju ovršni trošak u iznosu od 423,43 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i rješava:

Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Ljiljanke Malenice iz Šibenika poslovni broj Ovrv-1349/17 od 26. svibnja 2017. u dijelu u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju ovršni trošak u iznosu od 423,43 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 26. svibnja 2017. do 31. prosinca 2022. prema stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope koja je proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke (referentna stopa) za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj Povrv-126/2024-14 od 2. travnja 2025. u točki III. izreke.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška drugostupanjskog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom označenom u izreci ove presude prvostupanjski sud je djelomično održao na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Ljiljanke Malenice iz Šibenika poslovni broj Ovrv-1349/17 od 26. svibnja 2017. i to u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 285,66 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 21. studenoga 2015. do isplate prema stopama tih kamata pobliže navedenima u izreci presude (točka I. izreke presude). Istom presudom prvostupanjski je sud naložio tuženiku da isplati tužitelju iznos od 6.714,36 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 26. studenoga 2024. do isplate prema stopi tih kamata pobliže navedenoj u izreci te presude (točka II. izreke presude). Rješenjem istog poslovnog broja i datuma prvostupanjski je sud ukinuo platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika Ljiljanke Malenice iz Šibenika poslovni broj Ovrv-1349/17 od 26. svibnja 2017. u dijelu u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju iznos glavnice od 28.942,99 EUR te je utvrđeno da je tužba u tom dijelu povučena (točka I. izreke rješenja). Nadalje, sud prvog stupnja je istim rješenjem ukinuo navedeni platni nalog u dijelu u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju ovršni trošak u iznosu od 448,84 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja rješenja o ovrsi pa do isplate te je u tom dijelu odbio zahtjev tužitelja za naknadu troška kao neosnovan (točka II. izreke rješenja) te je naložio tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 201,33 EUR (točka III. izreke rješenja; očitom pogreškom u pisanju prvostupanjski je sud tu točku izreke rješenja označio kao točka II. izreke, a što u svako doba može ispraviti rješenjem sukladno članku 342. Zakona o parničnom postupku). Tako je prvostupanjski sud presudio jer je nakon provedenog postupka ocijenio da tužitelj osnovano potražuje od tuženika cijenu vodnih usluga fakturiranu računom broj 2015/479015 u iznosu od 285,66 EUR prema članku 205. stavku 2. Zakona o vodama („Narodne novineˮ broj: 153/09, 63/11, 130/11, 56/13 i 14/14), kao i obračunatu zateznu kamatu u ukupnom iznosu od 6.714,36 EUR s procesnom kamatom prema članku 31. stavku 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23) na sa zakašnjenjem plaćene preostale, u ovom sporu utužene, račune za pružene vodne usluge; pri tome, sud prvog stupnja je ocijenio neosnovanim tuženikov materijalno pravni prigovor zastare utuženog potraživanja smatrajući da se na utuženo potraživanje ne može primijeniti jednogodišnji rok zastare iz članka 232. stavka 1. točke 1. Zakona o obveznim odnosima jer se u konkretnom slučaju nije radilo o isporuci vode za kućanstvo već se primjenjuje trogodišnji zastarni rok propisan za povremeno potraživanje iz članka 226. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima, a koji od dospijeća najstarijeg utuženog računa 20. kolovoza 2015. do pokretanja spora podnošenjem prijedloga za ovrhu 5. srpnja 2017. nije protekao. Nadalje, budući da je tužitelj po utuženim računima (osim po računu broj 2015/479015) povukao tužbu u odnosu na glavno potraživanje čemu se tuženik nije protivio, to je sud prvog stupnja sukladno članku 193. stavku 2. Zakona o parničnom postupku donio deklaratorno rješenje o povlačenu tužbe. Osim toga, sud prvog stupnja je odbio zahtjev tužitelja za naknadom ovršnog troška u iznosu od 448,84 EUR s pripadajućim kamatama smatrajući da u spisu nema dokaza da bi radnje bile obavljene odnosno javnobilježnička naknada plaćena, pa prema mišljenju suda troškovi javnobilježničke naknade, paušalnog troška i materijalnog troška javnog bilježnika za tužitelja nisu ni nastali, dok je tuženiku naložio da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 201,33 EUR prema članku 154. stavku 1. i članku 155. Zakona o parničnom postupku.

2. Protiv te presude žalbu je podnio tuženik, dok su djelomično protiv rješenja žalbu podnijele obje stranke. Tuženik žalbom pobija presudu u cijelosti dok rješenje pobija u točki III. izreke i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o troškovima postupka. Obrazlažući žalbene razloge žalitelj u žalbi u bitnom navodi da je presuda opterećene bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku jer ne sadrži jasne i određene razloge o odlučnim činjenicama te je „opskrbljena nedostacima zbog kojih se ne može ispitatiˮ. Osim toga, žalitelj se poziva i na odredbe članaka 8. i 338. Zakona o parničnom postupku. Nadalje, u odnosu na potraživanje u iznosu od 285,66 EUR s uvećanom zateznom kamatom, sud u obrazloženju presude navodi da je to potraživanje priznato od strane tuženika što nije osnovano. To potraživanje se odnosi na nesporno podmireni račun broj 2015/479015 pa je pogrešan zaključak suda kako predmetni dug postoji jer su svi računi plaćeni odnosno obveza je uredno ispunjena. Žalitelj u žalbi navodi odredbu članka 172. Zakona o obveznim odnosima prema kojoj ako dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove, prvo se namiruju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica. Predmetna tražbina je podmirena upravo u skladu s navedenim redoslijedom pa je stoga prvostupanjski sud trebao ukinuti (pravilno, odbiti) točku I. tužbenog zahtjeva u cijelosti, a ne istu djelomično usvojiti. U odnosu na točku II. izreke presude žalitelj navodi što sud obrazlaže u odnosu na tu točku izreke no žalitelj smatra da iz ranije podnesenih očitovanja tužitelja sudu nije moguće uopće utvrditi na temelju kojih zakonskih odredbi su predmetne kamate obračunate. Tužitelj je obračunao zateznu kamatu koja je veća od one koja je propisana zakonom. Također, uvidom u dosadašnju dokumentaciju nije vidljivo kada je tužitelj zaprimio uplate po dospjelim računima kako bi se nesporno moglo utvrditi do kada teku zakonske zatezne kamate. U nastavku žalbe žalitelj navodi (što je isticao i tijekom prvostupanjskog postupka) da je tužitelj obračunavao zatezne kamate prema stopama koje su za pojedina razdoblja više od onih propisanih člankom 29. stavkom 2. Zakona o obveznim odnosima. Žalitelj se poziva i na odredbu članka 27. Zakona o obveznim odnosima te smatra da je odluka suda prema kojoj je tuženik dužan podmiriti iznos od 6.714,36 EUR temeljem tužiteljeva obračuna kamata na kamate potpuno neosnovan i nezakonit; pri tome, žalitelj se poziva i na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-705/2021. Tuženik predlaže drugostupanjskom sudu da usvoji žalbu te preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan uz osudu tužitelja da tuženiku naknadi parnični trošak s pripadajućim kamatama, a podredno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje; tuženik potražuje trošak žalbenog postupka u ukupnom iznosu od 312,50 EUR.

2.1. Tužitelj žalbom pobija točku II. izreke prvostupanjskog rješenja iz svih žalbenih razloga, a osobito zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o troškovima. Žalitelj ističe da je javni bilježnik Ljiljanka Malenica donio rješenje o ovrsi u kojem nastali troškovi postupka iznose 435,05 EUR, dok predvidivi troškovi postupka iznose 104,00 kn, a na ročištu od 18. ožujka 2025. tužitelj je popisao sve troškove određene u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Ljiljanke Malenica. Žalitelj smatra da su ti troškovi bili neophodni i nužni te da su bili potrebni za ovrhu koju je prouzrokovao tuženik, a da on nije dužan dokazivati nastanak troška postupka koji se odnosi na javnobilježničku nagradu i trošak dostave rješenja/paušalni trošak javnog bilježnika jer je isti nastao prilikom donošenja rješenja o ovrsi poslovni broj Ovrv-1349/17. Opreza radi, žalitelj ističe da je on podneskom od 26. studenoga 2024. dostavio račun javnog bilježnika Ljiljanke Malenica iz Šibenika broj 471/VP/1 OD 31. svibnja 2017. iz kojeg je vidljivo da su nastali troškovi postupka u iznosu od 3.227,81 kn, a dostavio je i izvadak o plaćanju iz kojeg je vidljivo da je navedeni račun javnog bilježnika plaćen. Međutim, sud neosnovano i nejasno u obrazloženju presude navodi da je u spisu priložen bankovni izvadak iz kojeg proizlazi neko plaćanje javnom bilježniku, ali da nije vidljivo da bi se plaćanje odnosilo na predmetni postupak. Prema tome, sud pogrešno tužitelju nije priznao trošak koje je tužitelj nedvojbeno imao, a kojeg je prouzrokovao tuženik. Žalitelj predlaže da drugostupanjski sud prihvati žalbu i odluči o troškovima postupka tako da preinači točku II. izreke prvostupanjskog rješenja na način da tužitelju ispravno dosudi trošak; tužitelj potražuje trošak sudske pristojbe po odluci suda.

2.2. Odgovori na obje žalbe nisu podneseni.

3. Tuženikova žalba je u cijelosti neosnovana, dok je tužiteljeva žalba djelomično osnovana.

3.1. Ispitavši prvostupanjsku presudu temeljem odredbe članka 365. stavka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 25/13) u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud donio pravilnu i na zakonu osnovanu odluku.

4. Između stranaka nije sporno da je tužitelj isporučitelj vodnih usluga, a tuženik je obveznik plaćanja cijene tih usluga pa je zato tužitelj sukladno odredbi članka 205. stavka 2. Zakona o vodama u ovom sporu potraživao od tuženika neplaćenu cijenu vodnih usluga koja je u vrijeme pokretanja ovog postupka podnošenjem prijedloga za ovrhu ukupno iznosila 220.224,79 kn / 29.228,65 EUR. Naime, prema toj odredbi Zakona o vodama (važećeg u vrijeme tužiteljeve isporuke vode tuženiku) cijena vodnih usluga prihod je isporučitelja vodne usluge, a obveznik plaćanja je vlasnik ili drugi zakoniti posjednik nekretnine u kojoj se usluga koristi (korisnik). U konkretnom predmetu, tužitelj je u podnesku od 26. studenoga 2024. kojim se očitovao na tuženikov prigovor protiv rješenja o ovrsi (odgovor na tužbu) sa str. 16. spisa naveo da je tuženik evidentirani korisnik tužiteljeve usluge na mjernom mjestu 317070 u Šibeniku, a tu činjenicu je i tuženik potvrdio u svom podnesku od 18. veljače 2025. sa str. 60. spisa. Osim toga, tuženik u podnesku od 18. veljače 2025. nije osporio činjenicu da mu je tužitelj isporučivao vodu za koju je ispostavio utužene račune nego je štoviše u tom podnesku naveo da je sve utužene račune platio pa tako i račun broj 2015/479015, a kao dokaz te činjenice je u navedenom podnesku naveo da to dokazuje potvrdama o uplati (str. 61. spisa). Međutim, tuženik na kojem je u smislu odredbe članka 219. stavka 1. Zakona o parničnom postupku teret dokazivanja činjenice da je podmirio potraživanje tužitelja po računu broj 2015/479015 do zaključenja glavne rasprave nije dostavio potvrdu o uplati niti drugi dokaz iz kojeg bi sud mogao utvrditi da je taj tužiteljev račun plaćen. Upravo zbog navedenog, a za razliku od preostalih utuženih računa za koje je i tužitelj u podnesku od 26. studenoga 2024. sa str. 16. -17. spisa naveo da ih je tuženik platio nakon podnošenja prijedloga za ovrhu, sud prvog stupnja je pravilno ocijenio da tužiteljev račun broj 2015/479015 tuženik nije platio. Upravo zbog navedenog, tuženik u žalbi neosnovano ističe da je podmiren (i) račun broj 2015/479015 odnosno da je on svoju obvezu plaćanja cijene vodnih usluga tužitelju po tom računu ispunio.

5. Nadalje, u odnosu na tuženikov materijalnopravni prigovor zastare tužiteljeva potraživanja po računu broj 2015/479015 (dakle, potraživanja u iznosu od 285,66 EUR / 2.152,31 kn), ovaj sud napominje da to tužiteljevo potraživanje nije zastarjelo jer je ono dospjelo 20. studenoga 2015. (što proizlazi iz tužiteljeva računa sa str. 26. spisa; uostalom, činjenicu da je tada dospjelo to tužiteljevo potraživanje tuženik tijekom cijelog postupka nije osporio), a tužitelj je ovaj spor pokrenuo 24. svibnja 2017. čime je u smislu odredbe članka 241. Zakona o obveznim odnosima prekinuo tijek zastarijevanja. Prema tome, budući da u odnosu na to potraživanje prije pokretanja ovog spora nije protekao trogodišnji zastarni rok iz članka 228. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima, to navedeno potraživanje nije zastarjelo, a kako je to neosnovano tijekom prvostupanjskog postupka smatrao tuženik pozivajući se pri tome na odredbu članka 232. stavka 1. točke 1. Zakona o obveznim odnosima.

5.1. Naime, odredbom članka 232. stavka 1. točke 1. Zakona o obveznim odnosima je propisano da za jednu godinu zastarijeva tražbina naknade za isporučenu električnu i toplinsku energiju, plin, vodu, za dimnjačarske usluge i za održavanje čistoće, kad je isporuka odnosno usluga obavljena za potrebe kućanstva.

5.2. Iz navedene zakonske odredbe proizlazi da tražbina naknade za isporučenu vodu zastarijeva za jednu godinu, ali samo ako je isporuka vode obavljena za potrebe kućanstva. Međutim, budući da je tužitelj potraživao cijenu isporučenih vodnih usluga za zgradu i bazen, a tuženik nije u smislu članka 219. stavka 1. Zakona o parničnom postupku tijekom cijelog postupka ni iznio činjenicu da bi se pružene vodne usluge odnosile za potrebe kućanstva, to se u konkretnom predmetu ne može primijeniti odredba članka 232. stavka 1. točke 1. Zakona o obveznim odnosima koja propisuje jednogodišnji zastarni rok, a kako je to tijekom prvostupanjskog postupka pogrešno smatrao tuženik.

5.3. Osim toga, i tužiteljevo preostalo utuženo potraživanje obračunatih zateznih kamata nije zastarjelo. Naime, budući da u vrijeme pokretanja ovog spora nije bilo zastarjelo potraživanje glavne tražbine po naknadno plaćenim računima jer prije pokretanja ovog spora nije bio protekao trogodišnji zastarni rok iz članka 228. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima, to se tuženik u podnesku od 18. veljače 2025. neosnovano pozvao (i) na odredbu članka 223. Zakona o obveznim odnosima. Budući da je potraživanje obračunatih kamata (koje je tužitelj potraživao na plaćene iznose glavnice po svim računima osim po računu broj 2015/479015) povremeno potraživanje u smislu odredbe članka 226. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima, to nije nastupila zastara niti tog potraživanja, a što pravilno smatra i prvostupanjski sud.

6. Jednako tako, prvostupanjski je sud pravilno obvezao tuženika da isplati tužitelju iznos od 6.714,36 EUR s (procesnom) kamatom koja na taj iznos teče od dana podnošenja zahtjeva 26. studenoga 2024. do isplate. Naime, odredbom članka 183. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima je propisano da dužnik dolazi u zakašnjenje kad ne ispuni obvezu u roku određenom za ispunjenje, dok prema članku 29. stavku 1. istog Zakona dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate. U konkretnom predmetu je između stranaka nesporno da tuženik svoju novčanu obvezu isplate cijene vodnih usluga tužitelju nije ispunio u roku određenom za ispunjenje te obveze pa je stoga tuženik dužan isplatiti tužitelju zatezne kamate.

6.1. U odnosu na tuženikov žalbeni navod da uvidom u dokumentaciju u spisu nije vidljivo kada je tužitelj zaprimio uplate po dospjelim računima kako bi se nesporno moglo utvrditi do kada teku zakonske zatezne kamate, ovaj sud napominje da su u tužiteljevim obračunima kamata od 5. siječnja 2018. (str. 46. spisa), od 5. ožujka 2019. (str. 45. spisa), od 20. siječnja 2020. (st. 47. spisa), od 6. srpnja 2020. (str. 48. spisa) i od 15. siječnja 2021. (str. 49. spisa) vidljivi datumi tuženikove uplate glavnice po utuženim računima (osim po neplaćenom računu broj 2015/479015), a činjenicu da je upravo tada podmirivao tužitelju račune tuženik do zaključenja glavne rasprave nije osporio pa stoga ovaj sud tu činjenicu između stranaka smatra nespornom.

6.2. Osim toga, premda je tuženik u podnesku od 13. ožujka 2025. (kao i u žalbi) osporavao pravilnost tužiteljeva obračuna zateznih kamata navodeći da je tužitelj obračunao kamatu prema stopama koje su veće od onih propisanih zakonom, ovaj sud napominje da to nije točno. Naime, tuženik neosnovano smatra da je stopa zateznih kamata na potraživanja iz trgovačkih ugovora prije 1. kolovoza 2015. iznosila osam postotnih poena, u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do 1. siječnja 2023. da je ta stopa iznosila pet postotnih poena, a nakon tog razdoblja (ponovno) osam postotnih poena. Upravo suprotno tuženikovim navodima, u razdoblju od dospijeća najstarijeg utuženog računa 20. kolovoza 2015. pa do 22. rujna 2017. (kada je tuženik uplatio glavnicu prvog do tada neplaćenog računa) odnosno do 1. srpnja 2020. (kada je tuženik platio glavnicu posljednjeg do tada neplaćenog računa broj 2015/426399) stopa zateznih kamata na potraživanja proizašla iz trgovačkog ugovora nije iznosila osam odnosno pet postotnih poena kako to neosnovano tvrdi tuženik, nego se u tom razdoblju primjenjivala stopa zatezne kamate koja se za potraživanja iz trgovačkih ugovora prema (tada važećem) članku 29. stavku 2. Zakona o obveznim odnosima određivala za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena. Prema tome, budući da je sukladno objavama Hrvatske narodne banke (prema članku 29. stavku 8. Zakona o obveznim odnosima) tužitelj obračunavao zatezne kamate sukladno tako propisanoj kamatnoj stopi, to tuženik neosnovano tvrdi da je tužitelj zatezne kamate obračunao prema stopama zateznih kamata koje su više od zakonom propisanih.

6.3. Zbog navedenog, kao i zbog toga što je tuženik nesporno (osim potraživanja po računu broj 2015/479015) podmirio tužitelju račune sa zakašnjenjem, to je tuženik prema članku 29. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima dužan isplatiti tužitelju i obračunate zatezne kamate na sa zakašnjenjem podmirene račune u iznosu od 6.714,36 EUR, kao i procesnu kamatu koja na taj iznos teče od 26. studenoga 2024. (kao dana podnošenja zahtjeva; str. 20. spisa) pa do isplate prema članku 31. stavku 2. Zakona o obveznim odnosima. Naime, odredbom članka 31. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima je propisano da se na iznos neisplaćenih kamata mogu zahtijevati zatezne kamate samo od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu, a u ovom sporu tužitelj je 26. studenoga 2024. podnio (i) zahtjev za isplatu zateznih kamata na obračunati iznos kamata od 6.714,36 EUR. Zato je tuženik u obvezi isplatiti tužitelju i procesne kamate koje na iznos od 6.714,36 EUR teku od 26. studenoga 2024. pa do isplate.

6.4. Pri tome, ovaj sud napominje da se tuženik neosnovano u žalbi poziva na odredbu članka 172. Zakona o obveznim odnosima. Naime, tom zakonskom odredbom je propisano ako dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove, prvo se namiruju troškovi, a zatim kamate i napokon glavnica. Međutim, ta zakonska odredba je (za razliku od na primjer, odredbe članka 171. stavak 2. do 4. tog Zakona) dispozitivne prirode što znači da se tužitelj kao vjerovnik novčane obveze pravom iz te zakonske odredbe može, ali i ne mora koristiti. Prema tome, s obzirom na to da se tužitelj u ovom sporu nije koristio pravom o uračunavanju kamata prije glavnice, već je tuženikove uplate tretirao kao plaćanje glavnice, on je mogao obračunati zatezne kamate na sa zakašnjenjem podmirena glavna novčana potraživanja i na tako obračunate zatezne kamate potraživati procesne kamate.

7. Slijedom navedenog, tuženikovu žalbu podnesenu protiv prvostupanjske presude je valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi tu presudu, a na temelju odredbe članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.

7.1. Jednako tako, budući da je tuženik parnična stranka koja je u cijelosti izgubila spor, to je on prema članku 154. stavku 1. istog Zakona u obvezi tužitelju naknaditi cjelokupni parnični trošak za postupovne radnje koje je tužitelj poduzeo, a koje je i prvostupanjski sud pravilno odmjerio tužitelju. Zato je tuženikovu žalbu i u dijelu u kojem je tuženik žalbom pobijao točku III. izreke prvostupanjskog rješenja valjalo odbiti kao neosnovanu i u tom dijelu potvrditi to rješenje, a na temelju odredbe članka 380. točke 2. Zakona o parničnom postupku.

8. Međutim, prilikom odlučivanja o pravilnosti i zakonitosti dijela prvostupanjskog rješenja kojim je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troška ovršnog postupka u iznosu od 448,84 EUR s pripadajućim kamatama (točka II. izreke tog rješenja), ovaj sud nalazi da tužitelj djelomično osnovano osporava pravilnost i zakonitost te prvostupanjske odluke. Naime, iz ovršnog prijedloga proizlazi da je tužitelj postavio zahtjev za naknadom ovršnog troška u iznosu od 3.277,81 kn / 435,05 EUR na ime javnobilježničke nagrade, paušalnog troška javnog bilježnika i materijalnog troška pripreme postupka te na ime predvidivog (ovršnog) troška u iznosu od 104,00 kn / 13,80 EUR odnosno u ukupnom iznosu od 448,85 EUR. Sud prvog stupnja je taj zahtjev tužitelja odbio smatrajući da tužitelj nije dokazao da je javnobilježnička nagrada plaćena budući da je spisu predmeta priložen bankovni izvadak iz kojeg proizlazi „neko plaćanje javnoj bilježnici Ljiljanki Malenica, ali iz ničega nije vidljivo da bi se to plaćanje odnosilo na predmetni postupak (ne odgovara ni iznos, niti poziv na broj odobrenja)ˮ, dok je zahtjev za plaćanje predvidivog troška iz rješenja o ovrsi u iznosu od 13,80 EUR sud odbio jer se ti troškovi odnose na pribavljanje potvrda pravomoćnosti i ovršnosti, dostavu putem oglasne ploče, dostavu spisa radi odbacivanja prijedloga i pisanja rješenja o obustavi ovrhe no oni nisu ni nastali. Takvo pravno shvaćanje prvostupanjskog suda je djelomično pogrešno.

8.1. Naime, javni bilježnik Ljiljanka Malenica koji je 26. svibnja 2017. izdao rješenje o ovrsi poslovni broj Ovrv-1349/17 sukladno odredbi članka 6. Pravilnika o nagradama i naknadi troškova javnih bilježnika u ovršnom postupku („Narodne novine“ broj: 8/11, 112/12 i 114/12) je imao pravo na javnobilježničku nagradu u iznosu od 2.552,25 kn kao i (prema članku 8. tog Pravilnika) trošak poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 638,06 kn odnosno u ukupnom iznosu od 3.190,31 kn / 423,43 EUR. Nadalje, iz računa javnog bilježnika Ljiljanke Malenica broj 471/VP/1 koji glasi na ukupan iznos od 9.533,10 kn (str. 22. spisa) proizlazi da je navedeni javni bilježnik, između ostalog, tim računom pozvao tužitelja da mu plati nagradu (s porezom na dodanu vrijednost) i iz ovršnog postupka poslovni broj Ovrv-1349/17 – dakle, javni bilježnik je tim računom pozvao tužitelja (i) da mu plati javnobilježničku nagradu (s porezom na dodanu vrijednost), a što tužitelj u ovom sporu potražuje od tuženika kao ovršni trošak. Nadalje, iz tužiteljeva izvatka od 30. lipnja 2017. sa str. 21. spisa proizlazi da je tužitelj platio navedeni račun javnog bilježnika Ljiljanke Malenica, a što je vidljivo upravo iz „poziva na broj odobrenjaˮ u kojem je navedeno plaćanje računa 471-2017; jednako tako, u tom je izvatku vidljivo da je tužitelj uplatio iznos od 9.533,10 kn (koji se „sastojiˮ i od javnobilježničke nagrade s porezom na dodanu vrijednost iz ovršnog spisa poslovni broj Ovrv-1349/17) upravo na broj računa javnog bilježnika Ljiljanke Malenice koji je naveden i u njezinom računu broj 471/2017. Time je, suprotno ocijeni prvostupanjskog suda, tužitelj dokazao da je javnom bilježniku Ljiljanki Malenica platio (i) javnobilježničku nagradu s porezom na dodanu vrijednost u ukupnom iznosu od 423,43 EUR pa zato tužitelj osnovano od tuženika potražuje trošak ovršnog postupka u navedenom iznosu.

8.2. Međutim, za razliku od tog dijela ovršnog troška, ovaj sud nalazi da je sud prvog stupnja pravilno odbio kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu preostalog troška ovršnog postupka. Naime, u odnosu na paušalni trošak javnog bilježnika u iznosu od 37,50 kn te na materijalni trošak priprema postupka u iznosu od 50,00 kn odnosno u sveukupnom iznosu od 87,50 kn / 11,61 EUR, iz spisa ne proizlazi da su ti troškovi doista i nastali odnosno da su bili potrebni za izdavanje rješenja o ovrsi. Jednako tako, sud prvog stupnja je pravilno ocijenio da predvidivi troškovi ovršnog postupka u ukupnom iznosu od 13,80 EUR tužitelju nisu ni nastali pa zbog toga tužitelj neosnovano potražuje te troškove postupka.

8.3. Slijedom navedenog, tužiteljevu žalbu izjavljenu protiv točke II. izreke prvostupanjskog rješenja je valjalo djelomično uvažiti kao osnovanu i djelomično odbiti kao neosnovanu, te taj dio rješenja djelomično preinačiti i djelomično potvrditi, a na temelju odredbe članka 380. točaka 2. i 3. Zakona o parničnom postupku.

9. Zahtjev tužitelja za naknadu troška drugostupanjskog postupka koji se odnosi na trošak „sudske pristojbe po odluci sudaˮ je valjalo odbiti kao neosnovan. Naime, prema članku 164. stavku 2. Zakona o parničnom postupku stranka je dužna u zahtjevu za naknadom troškova postupka određeno navesti troškove za koje traži naknadu. To znači da je tužitelj u žalbi (s kojom je u većem dijelu uspio) morao određeno postaviti zahtjev za naknadom troškova postupka i to ne samo u odnosu na radnju za koju potražuje naknadu (konkretno, za trošak sudske pristojbe za žalbu), već i u odnosu na svotu koju potražuje za tu radnju. Međutim, budući da tužitelj nije određeno naveo iznos troška sudske pristojbe za žalbu kojeg potražuje u drugostupanjskom postupku, to mu ovaj sud tako neodređen iznos troška sudske pristojbe nije mogao dosuditi prema članku 166. Zakona o parničnom postupku.

Zagreb, 1. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća

Radovan Raduka