REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-462/2023-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice SJ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Ivani Sury, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB 22694857747, zastupanog po punomoćniku Krešimiru Franji Šenjugu, odvjetniku u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici poslovni broj Gž-44/2022-2 od 3. ožujka 2022., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1784/2003-126 od 17. studenoga 2021., u sjednici vijeća održanoj 1. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e:

I. Revizija tuženika se odbija, kao neosnovana.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška odgovora na reviziju.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je naloženo tuženiku (tada je u stranačkoj ulozi tužitelja bio prednik sadašnje tužiteljice, BJ) isplatiti tužitelju s naslova naknade materijalne štete 490.179,24 kune sa zateznim kamatama kako je to pobliže tamo navedeno (toč. I. izreke), isplatiti s naslova naknade nematerijalne štete zbog pogoršanja zdravstvenog stanja 10.000,00 kuna sa zateznim kamatama kako je to tamo pobliže navedeno (toč. II. izreke), odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu neimovinske štete u visini 30.000,00 kuna (toč. III. izreke) te je odlučeno o trošku parničnog postupka (toč. IV. izreke).

2. Drugostupanjskom je presudom potvrđena prvostupanjska u dijelu pod točkom I. i II. izreke, preinačena je u dijelu odluke o parničnom trošku postupka te je izrečeno da u preostalom, a nepobijanom dijelu kojim je tužitelj odbijen za iznos 30.000,00 kuna (dakle u pogledu toč. III. izreke prvostupanjske odluke) prvostupanjska odluka ostaje neizmijenjena.

3. Protiv drugostupanjske presude, u dijelu u kojem nije uspio u sporu, tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije te je rješenjem ovog suda poslovni broj Revd - 2827/2022 od 11. siječnja 2023. dopušteno podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude zbog sljedećih pravnih pitanja:

"1. Kod utvrđene profesionalne nesposobnosti za rad, a da pritom nije utvrđena opća nesposobnost za rad, pripada li tužitelju naknada cjelokupne štete uvidu izgubljene zarade kao razlike između plaće koju bi ostvario i mirovine, neovisno o eventualno preostaloj radnoj sposobnosti tužitelja?

2. Da li u slučaju kada oštećenik/tužitelj može u okviru svoje radne sposobnosti obavljati rad na poslovima koji odgovaraju njegovoj preostaloj radnoj sposobnosti, njemu pripada pravo na cjelokupnu štetu u vidu izgubljene zarade kao razlike između plaće koju bi ostvario i mirovine ili on može od odgovorne osobe/tuženika samo potraživati naknadu štete(rentu) kao razliku između plaće za one poslove koje može obavljati prema svojoj radnoj sposobnosti i poslovima na kojima je prije radio, a sada više ne može raditi, pod uvjetom da ta razlika uopće postoji?".

4. Postupajući po navedenom dopuštenju tuženik je podnio reviziju prema odredbi čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) koja se primjenjuje u ovome predmetu temeljem čl. 107. st. 1. i 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 80/22), radi gore navedenih pravnih pitanja.

5. U odgovoru na reviziju, tužiteljica je predložila reviziju odbiti kao neosnovanu te je zahtijevala trošak sastava toga odgovora.

6. Revizija nije osnovana.

7. Prvenstveno je za napomenuti da je tužbu u ovom predmetu podnio tužitelj BJ, koji je tijekom ovoga parničnog postupka (3. siječnja 2024.) umro, pa je postupak nastavljen u odnosu na njegovu nasljednicu SJ, kao tužiteljicu.

8. Predmet spora u ovom stupnju postupka, sagledavajući ga kroz sadržaj revizijom postavljenih pravnih pitanja, je zahtjev tužiteljice za naknadu štete u vidu razlike između plaće koju bi joj prednik ostvarivao da je ostao u radnom odnosu s poslodavcem i invalidske mirovine koju je primao te su činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova (bitna za odluku u ovoj pravnoj stvari i sažeta do granica dostatnosti za odlučivanje u okviru pravnih pitanja):

- da je kao posljedica nezgode koju je tužitelj doživio 19. kolovoza 1998. kod (sada pok.) BJ nastupila nesposobnost za rad, uslijed čega je bio na višegodišnjem bolovanju;

- da je (sada pok.) BJ radni odnos kod poslodavca prestao 2002. godine odlaskom u (priznanjem prava na) invalidsku mirovinu;

- da je medicinskom vještačenjem i uvidom u rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje utvrđeno da je profesionalna radna nesposobnost (sada pok.) BJ utvrđena isključivo zbog povreda zadobivenih u prometnoj nezgodi;

- da je utvrđenjem profesionalne radne nesposobnosti kod njega preostala određena radna sposobnost, ali ne za obavljanje poslova koje je do tada obavljao već za neke druge poslove;

- da mu je poslodavac pokušavao pronaći drugo radno mjesto na kojem bi mogao raditi prema nalazu i mišljenju vještaka, ali da to nije uspio pronaći, jer takvih radnih mjesta nije bilo, pa je sam poslodavac inicirao postupak priznavanja prava na invalidsku mirovinu;

- da je tuženik, kao osiguratelj štetnika, odgovoran za štetu nastalu u toj nezgodi.

8.1. Zaključujući da je razlog odlaska prednika tužiteljice u invalidsku mirovinu ozljeda koju je zadobio u štetnom događaju, a za koju je isključivo odgovoran osiguranik tuženika, bez obzira na činjenicu što prednik tužiteljice imao preostalu radnu sposobnost, a zbog činjenice što mu je priznato pravo na invalidsku mirovinu te je njegov radni odnos prestao upravo zbog odlaska u invalidsku mirovinu, nižestupanjski su sudovi ocijenili da na osnovanost tužbenog zahtjeva ne utječe činjenica da se prednik tužiteljice nije pokušao zaposliti s preostalom radnom sposobnošću na nekom drugom radnom mjestu izvan trgovačkog društva poslodavca. Ovo sve s obzirom na zdravstveno stanje prednika tužiteljice po zaostalim posljedicama od povreda u prometnoj nezgodi, a koje se očituje u vidu nastanka kroničnog cervikobrahijalnog sindroma, instabiliteta u vratnoj kralježnici, glavobolja, vrtoglavica, ograničenih pokreta vrata, trnjenja ruku, ograničenih kretnji lijevog ramena, hipotrofije muskulature lijevog ramena i oštećenja lijevog pazušnog živca. Dalje su ocijenili neosnovanim navod tuženika da zbog toga što to nije pokušao, da mu tuženik nije u obvezi naknaditi štetu koju trpi na ime izgubljene zarade kao razlike između plaće koju bi primao i invalidske mirovine koju je primao. Stoga su nižestupanjski sudovi ocijenili osnovanim tužbeni zahtjev u sada spornom dijelu i to u visini razlike između plaće koju bi prednik tužiteljice primao da je ostao u radnom odnosu na radnom mjestu na kojem je bio do kritičnog ozljeđivanja i isplaćivanih mu iznosa invalidske mirovine.

9. Radi donošenja odluke u ovoj pravnoj stvari u pogledu revizijom postavljenih pravnih pitanja, prvenstveno je potrebno ocijeniti pravni pristup nižestupanjskih sudova kojim su oni su pravo prednika tužiteljice na isplatu rente nakon invalidskog umirovljenja zbog profesionalne nesposobnosti za rad (dakle, sa preostalom djelomičnom radnom sposobnosti, ocijenili osnovanim unatoč činjenici netraženja zaposlenja prednika tužiteljice u okviru prestale mu radne sposobnosti izvan trgovačkog društva poslodavca, tj. njegovog neprijavljivanja na Hrvatski zavod za zapošljavanje.

10. Ovom je revizijskom sudu u tom smislu uputiti na već profiliranu praksu (tako v. Rev-3175/2018-2 od 11. svibnja 2022., Rev-1030/2017-2 od 27. travnja 2021., Rev-x 713/2011-2 od 14. prosinca 2011., Rev-1177/2021 od 27. svibnja 2014., Revx- 354/2010-2 od 15. listopada 2013., Revr-1726/2014-3 od 15. prosinca 2015. etc.) iz koje proizlazi da oštećenik kod kojeg je nastala nesposobnost za rad na dotadašnjem poslu, ali kojem je nakon štetnog događaja (i liječenja) preostala radna sposobnost, a koji se nije niti pokušao zaposliti (na poslovima na kojima se mogao zaposliti s preostalom radnom sposobnošću), nema pravo na naknadu štete zbog izgubljene zarade. Na prvi bi pogled pobijana odluka bila u neskladu sa takvom izraženom sudskom praskom.

11. Međutim, ovaj je sud, osobito pod utjecajem razvoja prakse Ustavnog suda Republike Hrvatske (kroz shvaćanja iz ustavnosudske odluke poslovni broj U-III- 114/2020 od 16. rujna 2021.), dalje razvijao to osnovno, polazišno i još uvijek, izričito se naglašava, itekako relevantno, aktualno i primjenjivo pravno shvaćanje. Tako je u odluci poslovnog broja Rev-1242/2022 od 21. veljače 2023. izrazio – uzimajući u obzir upravo odluke navedene u prethodnoj točki obrazloženja – sljedeće pravno shvaćanje:

„[…] 14.1. Za primijetiti je da je Ustavni sud Republike Hrvatske svoje pravno shvaćanje izrazio prvenstveno u okviru činjenice da su redovni sudovi zauzeli pravno shvaćanje sukladno gore navedenoj ustaljenoj praksi revizijskog suda (toč. 11.), a da, pri tome „nisu naveli relevantne i dostane razloge koji bi mogli opravdati odbijanje dokaznog prijedloga podnositelja za pribavu podataka od HZZ-a u Garešnici o konkretnoj mogućnosti njegovog zaposlenja s preostalom radnom sposobnošću“, što je rezultiralo time da nije otklonjena svaka sumnja u „arbitrarnost postupanja i odlučivanja“, dakle, početno se time Ustavni sud Republike Hrvatske orijentirao na ocjenu ustavnopravne prihvatljivosti postupovnopravnog pristupa sudova.

15. Međutim, jasno je (osobito iz zadnjeg citiranog odlomka ustavnosudske odluke) da je Ustavni sud Republike Hrvatske pravnog shvaćanja, da se sa ustavnopravnog aspekta smatra neprihvatljivim (kako se ocjenjuje) očito suviše formalistički pristup kojim bi se – uz sve tamo utvrđene okolnosti (a u bitnom podudarne onima iz toč. 8. do 9.) te osobito uz činjenično utvrđenje potpune faktičke nemogućnosti zapošljavanja na tržištu rada u okviru preostale radne sposobnosti – za ostvarivanje prava koja su predmet ovoga spora inzistiralo na formalnom prijavljivanju na H. radi traženja zaposlenja te da u tim okolnostima na utjecaj u sporu nema ni činjenica da se tužiteljica nije niti pokušala zaposliti sa preostalom radnom sposobnošću.

16. S obzirom na takvu, recentnu ustavnosudsku praksu i revizijski sud ovom odlukom dodatno profilira svoje pravno shvaćanje, pri čemu ostaje kod onog primarnog, da je na tužitelju (a u smislu pretpostavki za ostvarenje ovdje spornih prava) načelna obveza (aktivnog pokušaja) zapošljavanja u okviru preostale radne sposobnosti, što po ustaljenom i očekivanom redovnom toku djelovanja sasvim sigurno podrazumijeva i prijavu na H. kao jednu od osnovnih radnji usmjerenih na traženje posla kroz (i) u tu svrhu ustrojeno institucionalno tijelo.

16.1. No, također se ne može unaprijed ne ostaviti mogućnost da činjenica neprijavljivanja na H. i netraženje poslova na tržištu rada sama po sebi, u određenim, ograničenim slučajevima (a u tom se smislu usmjerava na restriktivniji pristup), ipak ne dovede do gubitka ovdje spornih prava, a to primjerice u okolnostima gore navedenih specifičnih činjeničnih utvrđenja, a osobito uz činjenično utvrđenje potpune faktičke nemogućnosti zapošljavanja na tržištu rada.

16.2. Pritom, revizijski sud izrazito naglašava da ovom odlukom nikako ne izražava shvaćanje da se a priori tužitelja stavlja u poziciju da se za ostvarivanje ovdje spornih prava ne treba prijavljivati na H. radi traženja zaposlenja niti aktivno, u okviru svoje radne sposobnosti, tražiti zaposlenje na tržištu rada. Naprotiv, takva bi se (proaktivna) angažiranost upravo mogla smatrati kao očekivan, primaran i logičan način djelovanja, koji se od oštećenika po redovnom toku stvari i očekuje te su (i dalje) itekako zamislivi (možda čak i izgledniji – no, što ipak ulazi u ocjenu stanja svakog konkretnog slučaja) slučajevi u kojima će izostanak takvog djelovanja ukazivati na nedovoljnu angažiranost tužitelja koja bi u određenim okolnostima itekako mogla rezultirati zaključkom o neprihvatljivom suzdržavanju od realno mogućeg otklona štetnih posljedica i, posljedično, odbijanjem tužbenog zahtjeva.

16.3. Hoće li u određenom slučaju propust takvih aktivnosti imati utjecaja na odluku u pravnoj stvari ovisit će o okolnostima svakog konkretnog slučaja, pri čemu je, dakle, osnovna polazišna točka (ali ne nužno i krajnja) uistinu očekivana spominjana aktivnost tužitelja u smislu prijave i aktivnog traženja posla. No, ipak, kada bi se u specifičnom predmetu ocijenilo da konkretne specifične okolnosti slučaja to ne opravdavaju, inzistiranje na tom preduvjetu (obvezi prijave) kao apsolutnom, bi moglo dovesti do suviše formalističkog, u ustavnopravnom smislu neprihvatljivog pristupa suđenju (sve u smislu gore navedenom). Upravo je u smislu potonjeg za zaključiti da je odluka u ovoj, konkretnoj pravnoj stvari donesena isključivo u okviru činjeničnog nesumnjivog utvrđenja dokazane, potpune i eklatantne nemogućnosti zaposlenja tužiteljice na tržištu rada. […] “.

12. Upućuje se ovdje i na točku 14. obrazloženja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-114/2020 od 16. rujna 2021., u kojoj je izraženo sljedeće pravno shvaćanje:

„[…] Drugim riječima, prema ocjeni Ustavnog suda, propuštanjem sudova da uzmu u obzir konkretnu mogućnost zaposlenja podnositelja s preostalom radnom sposobnošću u Garešnici, već samo formalistički utvrđivanje činjenice (ne)prijave na HZZ odnosno (ne)javljanja na oglase radi posla, povrijedili su pravo podnositelja na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava. […]“.

13. Dalje je bitno za naglasiti da revizijski sud svoju odluku donosi unutar činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova i u odluci povodom revizije ne preispituje činjenično stanje na temelju kojega su nižestupanjski sudovi donijeli odluku, nego revizijski sud preispituje pravni pristup nižestupanjskih sudova primijenjen na tako utvrđeno činjenično stanje.

14. Revizijski sud prvenstveno naglašava da iz cjelokupnog sadržaja obrazloženja pobijane odluke ocjenjuje potpuno razvidnim da je pravno shvaćanje drugostupanjskog suda utemeljeno na činjeničnim utvrđenjima takvog stanja prednika tužiteljice, koje mu (unatoč tome što je postojala preostala radna sposobnost u okviru opće) u stvarnosti činilo neostvarivim naći zaposlenje u okviru te preostale radne sposobnosti. Proizlazi da taj sud svoju ocjenu donosi uz utvrđenje da prednik tužene nije mogao naći zaposlenje u okviru preostale radne sposobnosti. Također, jasnim se ukazuje iz cjelokupnog konteksta utvrđenja nižestupanjskih odluka, da je ta cjelokupna radnopravna situacija prednika tužiteljice u konkretnom slučaju u izravnoj uzročno- posljedičnoj vezi sa posljedicama nezgode za koju je je odgovoran tuženik (njegov osiguranik). Nadalje, revizijski sud primjećuje da utvrđenja nižestupanjskih sudova nisu takva da prednik tužiteljice nije tražio zaposlenje (doduše, nije se prijavljivao na Hrvatski zavod za zapošljavanje); on je to ipak na određeni način tražio (odnosno poslodavac mu je to aktivno tražio) unutar trgovačkog društva poslodavca, koje trgovačko društvo ne predstavlja omanji radni kolektiv (tada Čistoća d.o.o., Zagreb), nego (općepoznato je) trgovačko društvo sa znatnim brojem radnika i klasificiranih radnih mjesta.

15. Dakle, sve to predstavlja specifična činjenična utvrđenja na kojima je utemeljena nižestupanjska odluka i na temelju kojih i revizijski sud donosi svoju odluku. Revizijski sud ovom odlukom reafirmira sva gore navedena pravna shvaćanja, prvenstveno ono o nespornoj primarnoj i načelnoj potrebi pokušavanja zaposlenja nakon štetnog događaja u okviru preostale radne sposobnosti, radi naknade štete zbog izgubljene zarade (v. toč. 10. ovoga obrazloženja). Međutim, revizijski sud ovdje također uzima u obzir specifična utvrđenja ovoga konkretnog slučaja (navedena u toč. 8.1. i 14 . ovoga obrazloženja) pa u okviru specifičnih činjeničnih osobitosti ovoga, konkretnog slučaja, primjećuje podudarnost takvog stanja sa onim specifičnim, iznimnim, a predvidivim (naglašava se) izuzetno restriktivnim pristupom tumačenim u odluci poslovnog broja Rev-1242/2022 od 21. veljače 2023. (potaknutog i gore citiranim pravnim shvaćanjem iz ustavnosudske odluke broj U-III-114/2020), pa ocjenjuje da su u okvirima konkretnog slučaja nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo.

16. Uz tako izraženo pravno shvaćanje, a, opet, osobito naglašavajući činjenice ovoga konkretnog slučaja (isključivo u okviru kojih se donosi odluka u ovoj pravnoj stvari), ovaj sud ocjenjuje da se visina izgubljene zarade ocjenjuje kao razlika između plaće koju bi po redovnom toku stvari prednik tužiteljice primao i isplaćene mirovine. Redovni tok stvari se, pritom, treba tumačiti kao predvidiva događanja da štetnog događaja nije bilo, a to je (razmatrajući to u okviru činjenih okolnosti ovoga konkretnog slučaja) ostanak na radnom mjestu na koje je prednik tužiteljice bio raspoređen do stjecanja prava na invalidsku mirovinu i time (po automatizmu) do prestanka radnog odnosa. Svo to, ponavlja se i naglašava, imajući u vidu da je utvrđena činjenica potpune nemogućnosti zaposlenja prednika tužiteljice u potpunosti u konkretnom slučaju utvrđena kao posljedica nezgode i s njom povezanim posljedicama za koju je isključivo odgovoran tuženik (osiguranik tuženika). Zato će se i visina izgubljene zarade očitovati u razlici između plaće koju bi prednik tužiteljice primao da je ostao raditi na tom radnom mjestu i isplaćivanih mu iznosa invalidske mirovine, a kako je to i utvrdio sud u pobijanoj odluci.

17. Uzimajući u obzir sve gore navedeno, preostaje za zaključiti da je sud u pobijanoj odluci pravilno primijenio gore navedene odredbe materijalnog prava i da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena pa je, na temelju čl. 393. st. 1. ZPP, odlučeno kao u izreci, pod toč. I.

18. Zahtjev tužiteljice za naknadu troška odgovora na reviziju je odbijen na temelju čl. 166. st. 1. ZPP, jer je ocijenjeno, u smislu čl. 155. st. 1. toga Zakona, da ta radnja u postupku nije bila od utjecaja na donošenje odluke povodom revizije.

Zagreb, 1. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća

dr. sc. Jadranko Jug