REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-58/2024-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Slavka Pavkovića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ADRIA RIJEKA d.o.o., OIB 04938014535, Rijeka, Užarska 28, (ranije HYPO GROUP d.o.o.) zastupanog po punomoćniku Alenu Ivkoviću, odvjetniku u Rijeci, protiv tuženice REPUBLIKE HRVATSKE, za Ministarstvo financija, Poreznu upravu, OIB 18683136487, Zagreb, Katančićeva 5, zastupane po Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, radi utvrđenja osnovanosti osporavanja tražbine u iznosu od 4.131.502,09 kn, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4447/2021-2 od 13. listopada 2021., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-512/2020-12 od 12. srpnja 2021., u sjednici održanoj 1. srpnja 2026.

r i j e š i o  j e:

I. Ukida se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4447/2021-2 od 13. listopada 2021. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-512/2020-12 od 12. srpnja 2021. u točki I. izreke za iznos od 1.125.499,74 kn / 149.379,49 EUR te se predmet u tom d ijelu vraća sudu drugog stupnja na ponovno suđenje.

II. O troškovima revizijskog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio utvrđenje da je neosnovana i da ne postoji tražbina drugog višeg isplatnog reda vjerovnika Republike Hrvatske, Ministarstva financija, u iznosu od 4.131.502,09 kn spram stečajnog dužnika Kerum d.o.o. u stečaju, Split, u stečajnom postupku koji se vodi pred stečajnim sudom u Splitu poslovni broj St-2/2013, kao i zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka (točka I. izreke), te je naloženo tužitelju naknaditi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu od 27.555,00 kn dok je zahtjev tuženice za više traženu naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 12.525,00 kn odbijen kao neosnovan (točka II. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja u točki I. i dijelu točke II. izreke kojim je naloženo tužitelju naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 27.555,00 kn.

2.1. Drugostupanjskim rješenjem odbačena je žalba tužitelja kao nedopuštena u odnosu na dio točke II. izreke presude suda prvog stupnja kojim je odbijen zahtjev tuženice za naknadu dijela parničnog troška u iznosu od 12.525,00 kn (točka I. izreke rješenja) te je ukinuto rješenje Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P -297/2019 doneseno na pripremnom ročištu 21. veljače 2020. kojim je utvrđena vrijednost predmeta spora od 501.000,00 kn, bez potrebe vraćanja predmeta prvostupanjskom sudu na ponovni postupak (točka II. izreke rješenja).

3. Rješenjem ovog suda broj Revd-1627/2022-2 od 4. srpnja 2023., dopuštena je tužitelju revizija protiv drugostupanjske presude, u odnosu na pitanje:

„Da li se tijek apsolutne zastare prava na naplatu porezne obveze može prekidati?“, obzirom je vijeće ocijenilo da je pravno pitanje važno u smislu odredbe čl. 385.a ZPP jer da pravno shvaćanje pobijane presude odstupa od pravnog shvaćanja ovoga suda zauzetog u odluci broj Revt 339/13-2 od 25. ožujka 2014.

4. Postupajući po navedenom dopuštenju tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda RH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 - dalje u tekstu: ZPP) zbog pravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena te u reviziji predlaže preinačiti nižestupanjske presude na način da se prihvati tužbeni zahtjev tužitelja, uz naknadu mu troškova parničnog postupka, uvećano za troškove revizijskog postupka, sve sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

5. Tuženica u odgovoru na reviziju predlaže odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu te tužitelju naložiti plaćanje tuženici troška odgovora na reviziju.

6. Revizija je osnovana.

7. Postupajući sukladno odredbi čl. 391. st. 3. ZPP, u povodu revizije revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja iz članka 385.a ZPP zbog kojeg je dopuštena.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje da je neosnovana i da ne postoji tražbina drugog višeg isplatnog reda u iznosu od 4.131.502,09 kn tuženice kao stečajnog vjerovnika prema stečajnom dužniku Kerum d.o.o. u stečaju.

8.1. Tužitelj je kao vjerovnik u stečajnom postupku osporio tražbinu tuženice (koju je stečajni upravitelj priznao) te u ovom predmetu zahtijeva da se osporavanje utvrdi osnovanim.

8.2. U ovom revizijskom stadiju postupka, obzirom na dopušteno pitanje, sporna je zastara porezne obveze.

9. Među strankama tijekom postupka nije bilo sporno:

- da je ovdje tuženica u stečajnom postupku koji se vodio nad stečajnim dužnikom Kerum d.o.o., Split, prijavila tražbinu u drugom višem isplatnom redu u ukupnom iznosu od 32.623.702,51 kn, a koju je stečajna upraviteljica u cijelosti priznala, dok je ista osporena od strane Hypo Group d.o.o. Rijeka (prednika tužitelja), za iznos od 4.131.502,09 kn, a koja tražbina se prema prijavi tuženice odnosi na:

članarinu Hrvatskoj gospodarskoj komori,

porez na tvrtku,

porez na promet nekretninama,

novčane kazne i

troškove prekršajnog postupka,

- da je stečajni sudac utvrdio da se tražbina vjerovnika drugog višeg isplatnog reda ovdje tuženice u dijelu osporenog iznosa od 4.131.502,09 kn temelji na ovršnoj ispravi (pet poreznih rješenja) pa je u smislu odredbe čl. 178. st. 4. i 6. Stečajnog zakona na parnicu uputio ovdje tužitelja kao osporavatelja,

- da je rješenjem suda St-2/2013-234 od 24. svibnja 2019. utvrđeno da je pod točkom II.b) drugi isplatni red toč. 26. Republici Hrvatskoj osporena tražbina drugog višeg isplatnog reda u iznosu od 4.131.502,09 kn, a točkom V. upućen je stečajni vjerovnik Hypo Group d.o.o. Rijeka da u roku od 8 dana računajući od primitka rješenja pokrene parnicu radi dokazivanja osnovanosti svoga osporavanja, jer da će se u protivnom smatrati da je osporavanje otklonjeno,

- da je tužitelj rješenje suda poslovni broj St-2/2013-234 od 24. svibnja 2019. zaprimio 31. svibnja 2019., dok je tužba ovom sudu podnesena 7. lipnja 2019.

10. Tražbina koja je predmet ovog spora u stečajnom postupku pod poslovnim brojem St-2/2013-234 osporena je iz sljedećeg razloga: da se taj iznos odnosi na tražbine koje ne pripadaju Republici Hrvatskoj, već drugim vjerovnicima kao što su jedinice lokalne samouprave, HGK, fondovi i zavodi.

11. U ovom parničnom postupku tužitelj ističe i druge prigovore i to: prigovor zastare kao i prigovor da potraživanja s osnova novčanih kazni i oduzeta imovinska korist predstavljaju tražbine nižeg isplatnog reda.

12. Prvostupanjski sud je utvrdio kada su nastale i utvrđene obveze dužnika Kerum d.o.o. u stečaju Split prema tuženici i kada je nastupila apsolutna zastara za pojedine obveze, međutim ocijenio je da tužitelj ne može u ovom parničnom postupku iznositi razloge osporavanja (prigovor zastare) izvan onih koje je iznio u stečajnom postupku te da je prekludiran u odnosu na daljnje razloge osporavanja, zbog čega je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

12.1. Pozivajući se na odredbu čl. 96. st. 1. Općeg poreznog zakona (2008) ("Narodne novine", broj 147/08, 18/11, 78/12, 136/12., 73/13, 26/15, 44/16 - dalje u tekstu: OPZ) prvostupanjski sud zaključuje da se tijek apsolutne zastare ne može prekinuti, pa stoga poduzimanjem radnji tuženice u cilju naplate poreza nije došlo do prekida apsolutne zastare, niti otvaranjem stečajnog postupka, a niti prijavom tražbine u stečajnom postupku, niti prijavom tražbine u postupku predstečajne nagodbe, već da je odlučno je li apsolutna zastara nastupila do trenutka zaključenja glavne rasprave u predmetnoj parnici s obzirom na to da se presuda donosi s obzirom na činjenično stanje koje postoji u trenutku zaključenja glavne rasprava i na taj trenutak odnosi se pravomoćnost presude.

12.2. Tako je u vezi potraživanja poreza na promet nekretninama u iznosu od 1.084.132,64 kn i to glavnice u iznosu od 689.288,47 kn i kamata u iznosu od 394.844,17 kn, sud prvog stupnja utvrdio da se odnosi na obveze utvrđene i zadužene 2012. i da se temelji na rješenju Ministarstva financija-porezna uprava Područni ured Zagreb od 29. srpnja 2011., koja tuženikova tražbina je osigurana založnim pravom u javnoj knjizi. Nadalje, da se prema odredbi čl. 222. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO) kada protekne vrijeme zastare, vjerovnik čija je tražbina osigurana zalogom ili hipotekom može namiriti samo iz opterećene stvari ako je drži u rukama ili ako je njegovo pravo upisano u javnoj knjizi, dok je stavkom 2. istog članka propisano da međutim, zastarjela tražbina kamata i drugih povremenih davanja se ne može namiriti iz opterećene stvari. Slijedom toga, kako je po svojoj pravnoj prirodi založno pravo jače od zastare, to je moguće namirenje iz zastarjele tražbine, ali samo onog vjerovnika čije potraživanje je osigurano založnim pravom upisanim u zemljišne knjige, ako se ne radi o kamatama i drugim povremenim davanjima. Obzirom je dakle, po svojoj pravnoj prirodi založno pravno jače od zastare to je moguće namirenje iz zastarjele tražbine, u konkretnom slučaju tražbine u iznosu od 689.248,47 kn, budući da je isto potraživanje osigurano založnim pravom upisanim u zemljišne knjige, a u smislu naprijed navedenoga, dok tražbina u iznosu od 394.844,17 kn, a koja čini tražbinu na ime kamata obzirom da se, kako je naprijed navedeno, odnosi na obveze utvrđene i zadužene 2012. u odnosu na koju je zastara počela teći 1. siječnja 2013., to je apsolutna zastara nastupila dakle 1. siječnja 2018.

12.3. Nadalje, sud prvog stupnja je ocijenio da se potraživanje poreza na promet nekretninama u iznosu od 2.516.432,80 kn odnosi na obveze utvrđene i zadužene 2015. pa računajući od 1. siječnja 2016. da nije nastupila apsolutna zastara iz članka 96. stavak 1. OPZ.

12.4. U vezi potraživanja poreza na tvrtku u iznosu od 41.367,10 kn utvrđeno je da se odnosi na obveze utvrđene i zadužene u poreznom knjigovodstvu 2012. i 2013. Tako u odnosu na poreznu obvezu utvrđenu 2012. je računajući od 1. siječnja 2013. nastupila apsolutna zastara 1. siječnja 2019., te je u odnosu na poreznu obvezu utvrđenu 2013. računajući od 1. siječnja 2014. nastupila apsolutna zastara 1. siječnja 2020.

12.5. U vezi potraživanja poreza na dobit ocjena je nižeg suda da tužitelj nije dokazao neosnovanost tog dijela tražbine radi istaknutog prigovora zastare.

13. Ocjenjujući žalbene navode, drugostupanjski sud obrazlaže da je prigovor zastare materijalnopravni prigovor, a da je odredbom čl. 180. Stečajnog zakona („Narodne novine“, broj 44/96, 29/99, 129/00, 123/03, 197/03, 82/06, 116/10, 25/12, 133/12 i 45/13) koji se primjenjuje u konkretnom slučaju, propisano da se u parnici utvrđivanje tražbine može zahtijevati samo na temelju osnove, u iznosu i u isplatnom redu kako je ono naznačeno u prijavi ili na ispitnom ročištu. Stoga da iz navedene odredbe ne proizlazi da u parnici radi utvrđivanja tražbine stranke ne bi mogle istaknuti prigovor zastare kao novi razlog osporavanja tražbine koji nije bio istaknut u stečajnom postupku. Dakle, prema shvaćanju drugostupanjskog suda tužitelj nije prekludiran u iznošenju prigovora zastare.

13.1. Drugostupanjski sud smatra da se u odnosu na tražbinu po osnovi poreza na promet nekretnina ne radi o zastarjeloj tražbini. Naime, ocijenio je da se u odnosu na tražbinu po osnovi poreza na promet nekretnina u iznosu od 1.084.132,64 kn ne radi o zastarjeloj tražbini, navodeći da je porezno rješenje kojim je utvrđen porez na promet nekretnina postalo ovršno i pravomoćno 2012. godine, u smislu odredbe čl. 94. st. 2. OPZ pa da je zastara počela teći 1. siječnja 2013. te da je prijava tražbine koju je tuženica podnijela u stečajnom postupku 3. prosinca 2018. podnesena unutar zastarnog roka od šest godina, a zastara da nije istekla u smislu odredbe čl. 245. st. 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18).

14. Iz stanja spisa proizlazi da se osporeni iznosi tražbine prijavljeni u stečajnom postupku u ukupnom iznosu od 4.131.502,09 kn, odnose na:

- članarine Hrvatskoj gospodarskoj komori u iznosu od 114.943,10 kn,

- porez na tvrtku u iznosu od 41.367,10 kn,

- porez na promet nekretnina, i to u iznosu od 1.084.132,64 kn prema rješenju od 29. srpnja 2011., te u iznosu od 2.516.432,80 kn prema rješenju od 3. travnja 2015.,

- novčane kazne i troškovi prekršajnog postupka u iznosu od 57.900,00 kn, te na

- porez na dobit u iznosu od 74.565,45 kn.

14.1. Predmetni stečajni postupak otvoren je 2. studenog 2018., tražbine su prijavljene u stečajnom postupku 3. prosinca 2018., a glavna rasprava u ovoj pravnoj stvari je zaključena 28. travnja 2021.

15. Odredbom čl. 96. st. OPZ propisano je da apsolutni rok zastare prava poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe te prava poreznog obveznika na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe nastupa za šest godina računajući od dana kada je zastara počela prvi put teći, a prema odredbama čl. 94. st. 3., 4. i 5. toga Zakona.

15.1. Iz citirane zakonske odredbe jasno proizlazi da za nastupanje apsolutne zastare prekidanje tijeka zastare nema pravnog učinka (tako i ovaj sud u odluci broj Revt- 339/2013 od 25. ožujka 2014.). To je ujedno i odgovor na postavljeno pitanje.

16. Obzirom je drugostupanjski sud ocijenio da tužitelj nije prekludiran u pravu na isticanje prigovora zastare, kao što je smatrao prvostupanjski sud koji je zbog toga i odbio tužbeni zahtjev, a drugostupanjski sud zbog pogrešnog pravnog pristupa nije naveo razloge zašto nije prihvatio prigovor zastare za ono što je prvostupanjski sud utvrdio da je u zastari (u dijelu potraživanja poreza na tvrtku), to nije moguće ispitati pobijanu odluku u tom dijelu, a niti je obrazložio zašto primjenjuje odredbu čl. 245 . st. 4. ZOO (u vezi poreza na promet nekretnina iz rješenja koje je postalo pravomoćno i ovršno 2012.), pored OPZ koji je specijalni zakon koji se primjenjuje u konkretnom slučaju.

17. Stoga je zbog pogrešnog pravnog pristupa suda drugog stupnja valjalo ukinuti drugostupanjsku odluku u pobijanom dijelu i predmet vratiti na ponovno odlučivanje drugostupanjskom sudu u tom dijelu, na temelju odredbe čl. 391. st. 7. ZPP.

18. U ponovljenom će odlučivanju drugostupanjski sud, u skladu s pravnim shvaćanjem izraženim u ovoj odluci, donijeti novu, zakonitu odluku o žalbi tužitelja kojom će se ujedno odlučiti o cjelokupnim troškovima postupka, uključujući i o troškovima ovog revizijskog postupka (čl. 166. st. 3. ZPP).

Zagreb, 1. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća

Slavko Pavković