REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-149/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Darka Milkovića, člana vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i dr. sc. Ante Perkušića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., OIB 23057039320, sa sjedištem u Rijeci, Jadranski trg 3a, zastupane po punomoćniku Zvonimiru Buterinu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Buterin & partne ri u Zagrebu, protiv tuženice HRVATSKE POŠTANSKE BANKE d.d., OIB 87939104217, sa sjedištem u Zagrebu, Jurišićeva 4, zastupane po punomoćniku Ivanu Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-741/2024-2 od 5. ožujka 2024., kojom je djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj P - 113/2019-34 od 20. prosinca 2023., u sjednici održanoj 1. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e:

I. Odbija se revizija tuženice, podnesena protiv točke III. izreke presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-741/2024-2 od 5. ožujka 2024., kojom je djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj P-113/2019-34 od 20. prosinca 2023.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za nadoknadu troškova sastava odgovora na reviziju.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, poslovni broj P-113/2019-34 od 20. prosinca 2023. odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim tužiteljica traži da sud naloži tuženici da joj plati iznos od 227.103,75 EUR / 1.711.113,20 kn sa zateznim kamatama od dospijeća do isplate na pojedinačno određenih novčanih iznosa glavnice, sve preciznije navedeno u toj presudi.

2. Rješenjem suda prvog stupnja, donesenim pod istim poslovnim brojem, naloženo je tužiteljici da nadoknadi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 29.822,80 EUR / 224.699,89 EUR, dok je zahtjev tuženice za naknadu troškova postupka u iznosu od 663,61 EUR / 5.000,00 kn, odbijen kao neosnovan.

3. 1. Presudom suda drugog stupnja u točki I. izreke potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj P-113/2019-34 od 20. prosinca 2023. u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da sud naloži tuženiku da mu plati iznos od 75.701,25 EUR sa zateznim kamatama i na pojedinačne iznose, sve preciznije u navedenoj točki izreke citirane presude. U točki II. izreke potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj P-113/2019-34 od 20. prosinca 2023. u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da sud naloži tuženiku da mu plati zatezne kamate na iznos od 151.402,50 EUR preko stope propisane za ostale odnose, dok je u točki III. izreke preinačena presuda Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj P- 113/2019-34 od 20. prosinca 2023. u preostalom dijelu, kojim je odbijen tužbeni zahtjev kojim tužiteljica traži da sud naloži tuženici da joj plati iznos od 151.402,50 EUR sa zateznim kamatama po stopi propisanoj za ostale odnose, na način da je naloženo tuženici da u roku od osam dana plati tužitelju iznos od 151.402,50 EUR sa zateznim kamatama po stopi propisanoj za ostale odnose, koje teku pojedinačne iznose, sve preciznije navedeno u toj presudi.

3. 2. Rješenjem suda drugog stupnja preinačeno je rješenje Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj P-113/2019-34 od 20. prosinca 2023. u dijelu kojim je tužiteljici naloženo da nadoknadi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 29.822,80 EUR, na način da je naloženo tuženici da u roku od osam dana nadoknadi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 9.027,42 EUR, a odbijen, kao neosnovan, zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 26.168,92 EUR“.

4. Rješenjem ovoga suda poslovni broj: Revd-2927/2024-2 od 11. ožujka 2025., dopuštena je revizija tuženici protiv točke III. izreke presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-741/2024-2 od 5. ožujka 2024., u odnosu na pitanje:

''Jesu li obveze na ime naknade štete predmet sanacije u postupku sanacije kreditne institucije sukladno Zakonu o sanaciji kreditnih institucija i investicijskih društava?''

5. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv drugostupanjske presude i odluke o troškovima postupka, tuženica je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP), zbog pitanja u odnosu na koje je dopuštena. Predlaže da ovaj sud preinači presudu preinači presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-741/2024 od 5. ožujka 2024. te da u cijelosti odbije postavljeni tužbeni zahtjev, podredno da istu ukine i vrati spis drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje o žalbi, a sve uz naknadu troškova revizijskog postupka.

6. U odgovoru na reviziju tužiteljica navodi da tužiteljevo potraživanje koje je predmet postupka nije pretvoreno u temeljni kapital Jadranske Banke d.d., odnosno da tužitelju nisu izdane dionice, jer tuženik navedeno potvrđuje tijekom postupka kao i u rev iziji. S obzirom da se radi o tražbini na ime zakupnina, te da se dio zakupnina odnosi na razdoblje nakon 30. 12. 2016., sanacijom Jadranske Banke d.d. provedenom 30. 12. 2016., sve kada bi i bilo obuhvaćeno potraživanje tužitelja, a nije, ni u kojem slučaju nije moglo biti obuhvaćeno potraživanje tužitelja koje je nastalo nakon provedene sanacije, dakle nakon 30. 12. 2016., a što je ovdje slučaj. Nadalje, tužitelj ističe da njegovo potraživanje, a koje se odnosi na razdoblje do 30. 12. 2016., također nije obuhvaćeno provedenim postupkom sanacije Jadranske Banke d.d., sukladno odredbi čl. 66. st. 2. t. g Zakona o sanaciji kreditnih institucija i investicijskih društava. Predlaže reviziju odbiti i traži troškove sastava odgovora na prijedlog.

7. Predmet postupka je zahtjev tužiteljice za naknadu štete sukladno odredbi čl. 181. Ovršnog zakona (Narodne novine br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22; u daljnjem tekstu: OZ), za koju tužiteljica tvrdi da joj je nastala iz razloga što se tuženica u ovršnom postupku nije očitovala o tome ima li ovršenik tražbinu prema njoj te nije kao ovršenikov dužnik dužne iznose zakupnine uplatila na sudski polog, odnosno zbog neočitovanja prednika tuženice kao ovršenikovog dužnika povodom rješenja o ovrsi Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod posl.br. Ovrpl- 11806/2013., koje je doneseno na tražbini ovršenika AB-KOD d.o.o. (kasnije: KAMIS GRADNJA d.o.o.), prema ovdje tuženici.

8. Prvostupanjski sud je utvrdio:

- da je ovršni postupak pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu posl. br. Ovrpl- 11806/2013., pokrenut prijedlogom za ovrhu ovrhovoditelja Erste&steiermarkische bank d.d. protiv ovršenika AB-KOD d.o.o. Zagreb, radi ovrhe na novčanoj tražbini pljenidbom novčanih tražbina koje ovršenik ima prema društvima Merkur osiguranje d.d. i Jadranska banka d.d.,

- da je Rješenje o ovrsi doneseno 10. veljače 2014. i njime je određena predložena ovrha te su, između ostalog, pozvani i ovršenikovi dužnici (Merkur osiguranje d.d. i Jadranska banka d.d.) očitovati se u roku od 8 dana o tome priznaju li i u kojem iznosu zaplijenjene tražbine i jesu li ih voljni namiriti te jesu li njihove obveze da namire tražbine uvjetovane

ispunjenjem neke druge obveze,

- da je Rješenje o ovrsi uredno dostavljeno i Jadranskoj banci. 18. veljače 2014., a da je sud još dodatno zaključkom od 12. ožujka 2014. pozvao Jadransku banku na očitovanje sukladno rješenju o ovrsi i taj je zaključak zaprimljen 17. ožujka 2014.,

- da se Jadranska banka nije očitovala u tom ovršnom postupku,

- da se Ovršenikov dužnik Merkur osiguranje d.d. se očitovao na način da priznaje potraživanje, da je isto temeljeno na Ugovoru o zakupu sklopljenom sa ovršenikom te je nastavio tijekom ovršnog postupka na sudski polog uplaćivati iznose prema ugovoru,

- da je na poziv suda ovrhovoditelj (ovdje tužitelj) je podneskom od 28. travnja 2016. dostavio obračun svoga potraživanja na dan 29. ožujka 2016. koji je na ime glavnice iznosio 1.939.848,75 eura, na ime zakonskih zateznih kamata 1.000.651,44 eura, te na ime troškova priznatih rješenjem o ovrsi 115.787,50 kuna,

- da je rješenjem od 1. lipnja 2016. sud je djelomično namirio potraživanje ovrhovoditelja i to: popisani ovršni trošak u cijelosti, te djelomično potraživanje s naslova zateznih kamata u iznosu od 795.644,91 kuna i to iz sredstava sa sudskog pologa koja je uplaćivao ovršenikov dužnik Merkur osiguranje d.d.,

- da je ovrhovoditelj je ponovno 7. ožujka 2019. dostavio sudu obračun potraživanja, preostalog, na dan 26. veljače 2019., prema kojem isto iznosi na ime glavnice 1.755.388,51 eura, a na ime zakonskih zateznih kamata 1.499.943,31 eura.,

- rješenjem od 20. ožujka 2019. ovršni sud je djelomično namirio potraživanje ovrhovoditelja i to potraživanje s naslova zateznih kamata u iznosu od 594.042,92 kune, iz sredstava sa sudskog pologa koja je uplaćivao ovršenikov dužnik Merkur osiguranje d.d.,

- da je podneskom od 22. srpnja 20119. ovrhovoditelj predložio sudu donošenje rješenja o dovršetku ovrhe, što je i učinjeno rješenjem od 12. rujna 2019., kojim je konstatirano da je isto rješenje doneseno temeljem čl. 73.OZ-a odnosno provedbom posljednje ovršne radnje. Citirano rješenje postalo je pravomoćno 5. studenoga 2019.

9. 1. Utvrđujući da u provedenom ovršnom postupku koji se vodio pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu, protiv ovršenika AB-KOD d.o.o. (sada Kamik gradnja d.o.o.), tuženik, koji je tamo naveden kao ovršenikov dužnik, doista nije postupio po pozivu suda, sukladno odredbi čl. 181. OZ-a, prvostupanjski sud je zaključio da za takvo nepostupanje ovršenikov dužnik, sukladno odredbi čl. 182. OZ, odgovara ovrhovoditelju (ovdje tužitelju) za, na takav način, pričinjenu mu štetu.

9. 2. Međutim, tužitelj, po stavu toga suda, nije dokazao koja bi to njemu šteta nastala nepostupanjem tuženika, a uz to smatra da nije dokazano da bi tuženik zapravo i bio ovršenikov dužnik. Uz to cijeni da je, u ovršnom postupku drugi ovršenikov dužnik Merkur osiguranje d.d. uredno podmirio svoje dugovanje prema ovršenikovom dužniku, na ime zakupnine, uplaćivanjem na polog suda, koji iznosi su prebačeni u dva navrata djelomičnim rješenjima o namirenju ovrhovoditelju (ovdje tužitelju), te da je na prijedlog ovrhovoditelja doneseno rješenje o dovršetku ovrhe, provedbom posljednje ovršne radnje, (koje je postalo pravomoćno), iako je nesporno da prije tog posljednjeg prijedloga nije utvrđeno da bi potraživanje ovrhovoditelja bilo podmireno u cijelosti, ali je to svakako moguće, te zaključuje da je ostalo nedokazano je li tražbina tužitelja - ovrhovoditelja namirena u cijelosti, jer je sama svrha ovršnog postupka konačno i potpuno namirenje ovrhovoditelja, nakon čega nije jasno na koji način je tužitelj mislio dokazati u ovom postupku da mu je nastala šteta nepostupanjem ovršenikovog dužnika, kad i sam svojim postupanjem dovodi do nemogućnosti konačnog namirenja svog potraživanja.

10. Analizom odredbi čl. 181. i 182. OZ-a, prvostupanjski sud smatra da ovršenikov dužnik, sukladno citiranim odredbama OZ-a, odgovara za povredu dužnosti očitovanja, do koje povrede može doći zbog toga što se ovršenikov dužnik nije uopće očitovao ili zbog toga što se neistinito ili nepotpuno očitovao. Uz to smatra da povredu dužnosti očitovanja treba razlikovati od povrede koju ovršenikov dužnik može učiniti postupanjem protivnom rješenju o ovrsi na novčanoj tražbini ovršenika kojim je određena pljenidba i ovršenikovom dužniku zabranjeno da tu tražbinu ispuni ovršeniku. Nadalje smatra da za postojanje izvan ugovorne odgovornosti za štetu, pored činjenice protupravnosti odnosno štetne radnje, koja ovdje postoji, jer se, nesporno, tuženik nije očitovao u ovršnom postupku, potrebno je dokazati i postojanje štete i uzročne veze između štetne radnje i štete – što, po stavu ovoga suda, tužitelj u ovom postupku ničim nije dokazao. Prema tome sudu sama činjenica nepotpunog namirenja svoga potraživanja, ukoliko ista postoji, nije dostatna jer tužitelj ne predlaže dokaze na okolnost nastanka štete, odnosno ne upućuje i dalje na postojanje štete (da nije namiren u ovrsi) koja je tužitelju eventualno nastala neočitovanjem tuženika pozvanog sukladno čl. 181. OZ-a, a čak i da je dokazano i nesporno da tužitelj nije u potpunosti namiren, uzimajući u obzir sve ranije izneseno, ne bi i dalje mogli tvrditi da postoji šteta koja je nastala tužitelju neočitovanjem prednika tuženika u ovršnom postupku. Iz svega naprijed iznesenog taj sud nije obrazlagao osnovanost tuženikovog prigovora zastare potraživanja, jer po stavu toga suda u ovom trenutku se ne zna, a nije ni utvrđivano, koje bi i koliko potraživanje bilo, te kada je isto dospjelo, da bi se potom moglo utvrditi je li i zastarjelo.

11. Prema shvaćanju drugostupanjskog suda nejasan je zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj nije dokazao da mu je nastala šteta nepostupanjem tuženika, kao i da nije moguće izvući zaključak da je tuženik bio ovršenikov dužnik. Naime, tužitelj, prema tome sudu, trpi štetu time što tuženik nije plaćao iznose zakupnine na sudski polog, zbog čega tužiteljeva tražbina nije bila namirena u tom dijelu. Pritom, nije odlučno to što je u ovršnom postupku rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Ovrpl-11806/2013-69 od 12. rujna 2019., utvrđeno da je ovrha dovršena, a s druge strane, sasvim je jasno da tužiteljeva tražbina, koja je 26. veljače 2019. iznosila ukupno 24.187.941,31 kn (kako to proizlazi iz njegovog podneska od 7. ožujka 2019. i izvoda iz poslovnih knjiga predanih u ovršnom postupku), nije namirena rješenjem ovršnog suda poslovni broj Ovrpl-11806/2013-64 od 20. ožujka 2019., kojim je određeno da se tužiteljeva tražbina namiruje za iznos od 594.042,92 kn (po osnovi uplata Merkur osiguranje d.d.). Isto tako, iz dostavljenih ugovora o zakupu poslovnog prostora od 26. srpnja 2012. (sklopljenog na vrijeme od 10 godina) i dodatka I. ugovora o zakupu od 10. siječnja 2013., proizlazi da je ovršenik AB-Kod d.o.o. imao tražbinu prema tuženikovom predniku (Jadranskoj banci d.d. koja je pripojena tuženiku) na ime plaćanja zakupnine u iznosu od 5.046,75 EUR mjesečno, koja tražbina je zaplijenjena rješenjem o ovrsi, i to sve do prodaje nekretnine trećoj osobi (kako to proizlazi iz ugovora o kupoprodaji sklopljenog između Kamis gradnja d.o.o. i Conditor d.o.o. od 20. studenog 2017.). Nadalje, iz dostavljene povratnice proizlazi da je tuženikov prednik (Jadranska banka d.d.) 19. veljače 2014. zaprimio rješenje o ovrsi na koje se nije očitovao u skladu s odredbom čl. 181. st. 1. Ovršnog zakona, što znači da odgovara za štetu u smislu odredbe čl. 182. st. 1. OZ-a, te čl. 1045. st. 1. i čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 15523), koja u situaciji kad se ovršenikov dužnik nije uopće očitovao o tome priznaje li tužiteljevu tražbinu i je li voljan namiriti je, pored druge moguće štete, obuhvaća i onu nastalu neispunjenjem prenesene tražbine, koja obuhvaća i iznose neisplaćene zakupnine, te o žalbi tužitelja odlučuje primjenom odredbe čl. 373.a ZPP-a.

12. Neosnovanim je ocijenjen tuženikov prigovor da je tužiteljeva tražbina prestala jer je njegov prednik (Jadranska banka d.d.) bio u postupku sanacije koja je provedena 30. prosinca 2016., uz obrazloženje da se prema odredbi čl. 66. st. 1. Zakona o sanac iji kreditnih institucija i investicijskih društava („Narodne novine“ broj: 19/15, 16/19, 47/20, 146/20), instrument unutarnje sanacije primjenjuje na sve obveze institucije ili subjekta iz čl. 3. t. 2., 3. i 4. toga Zakona, a da, prema st. 2. toga članka, iznimno od st. 1. toga članka, Državna agencija za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka ne može smanjiti vrijednosti ili pretvoriti obvezu prema vjerovniku temeljem ugovora o isporuci robe ili usluga instituciji ili subjektu iz čl. 3. t. 2., 3. ili 4. toga Zakona, koje su ključne za dnevno funkcioniranje poslovanja, uključujući informatičke usluge, komunalne usluge, najam, opskrbu i održavanje prostora. U konkretnom slučaju tuženikovog prednika treba smatrati institucijom u smislu odredbe čl. 4. st. 1. t. 23. navedenog Zakona (i to kreditnom institucijom), a u zakupljenom poslovnom prostoru se nalazila njegova poslovnica, što prema stajalištu toga suda ima značenje ključne usluge zbog čega nije došlo do prestanka tužiteljeve tražbine.

13. Tuženik u podnesenoj reviziji navodi da drugostupanjski sud nije pravilno primijenio odredbe Zakona o sanaciji kreditnih institucija i investicijskih društava (dalje: ZOSKI), na koje je ukazivao tijekom ovog postupka, a slijedom čega je propustio utvrd iti da je predmetno potraživanje namireno u postupku sanacije. Taj navod obrazlaže time da je 8. listopada 2015., u povodu prijedloga HNB-a, Državna agencija za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka (DAB) donijela Odluku o otvaranju postupka sanacije nad prednikom tuženika JADRANSKA BANKA d.d., čime je nad prednikom tuženika otvoren postupak sanacije, da je 27. prosinca 2016., DAB donio Odluku o provođenju postupka sanacije nad Jadranskom bankom d.d. Šibenik, kojom je između ostalog određeno da će se svi depoziti i obveze Banke koji ne podliježu osiguranju sukladno čl. 5. st. 3. Zakona o osiguranju depozita pretvoriti u novi temeljni kapital Banke izdavanjem novih dionica Banke. (toč. 1. iii. a.), što predstavlja sanacijski instrument unutarnje sanacije. Skupština prednika tuženika Jadranske banke d.d. na kojoj je DAB, kao sanacijsko tijelo izvršavajući ovlasti skupštine društva u skladu s odredbom čl.49. ZOSI-a, 30. prosinca 2016., donijela Odluku o pretvaranju svih potraživanja vjerovnika u temeljni kapital Banke izdavanjem novih dionica u skladu s odredbama čl. 83. st. 3.e) ZOSKI i Odlukom o postupka sanacije nad Jadranskom bankom d.d. Šibenik, Ante Starčevića 4 od 27. prosinca 2016. Posebno naglašava da se u skladu s čl. 66 .st.1. ZOSKI „Instrument unutarnje sanacije primjenjuje se na sve obveze institucije ili subjekta iz članka 3. točke 2., 3. ili 4. ovoga Zakona.“, što znači da su navedenom odlukom sanirane sve obveze prednika tuženika (podložne obveze) koje nisu izuzete od primjene instrumenta unutarnje sanacije u skladu s čl. 66. st. 2. ZOSKI. Odredba čl. 66. st. 2. ZOSKI navodi koje obveze ne mogu biti predmet sanacije, a u njih ne spadaju obveze naknade štete iz čega proizlazi da je navodna šteta, pa i (navodna) obveza naknade štete prednika tuženika kao navodnog štetnika, nastala prije provođenja postupka sanacije odnosno prije 30. prosinca 2016., slijedom čega je isto obuhvaćeno postupkom sanacije. Stoga smatra da, neovisno što potraživanje tužitelja s osnova naknade štete koje je predmet tužbe u ovoj pravnoj stvari nije uključeno u Odluku od 30. prosinca 2016., u skladu s odredbama ZOSKI i Odluku o provođenju postupka sanacije nad Jadranskom bankom d.d. Šibenik, Ante Starčevića 4 od 27.prosinca 2016., i ta je obveza namirena u cijelosti, jer su sanirane sve podložne obveze Banke, a kako je navedeno u toč.1.iii. Odluke o provođenju postupka sanacije nad Jadranskom bankom d.d. od 27.prosinca 2016. (sukladno odredbi čl. 78. st. 4. ZOSKI, prema kojoj: „Ako Državna agencija za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka smanji na nulu glavnicu ili nepodmireni iznos obveze na temelju ovlasti iz članka 83. stavka 3. točke e) ovoga Zakona, ta obveza i tražbine koje u vezi s njom proizlaze uključujući i one koje nisu obračunate u trenutku izvršavanja ovlast i, smatraju se ispunjenim. Vjerovnik nema prava zahtijevati ispunjenje te obveze u naknadnim postupcima koji se vode u odnosu na tu instituciju u sanaciji, odnosno njezinog pravnog slijednika, uključujući likvidaciju i stečaj.“). Prema tome tuženik smatra da su obveze naknade štete predmet sanacije, jer ne predstavljaju izuzete obveze iz čl. 66. st. 2. ZOSKI, te su takve obveze ispunjene u skladu s prije citiranom odredbom čl. 78. st. 4. ZOSKI.

14. U reviziji je sporno jesu li izuzete od primjene instrumenta unutarnje sanacije u skladu s čl. 66. st. 2. ZOSKI obveze, naknade štete.

15. Izneseno pravno shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno.

16. 1. Mjerodavni dio odredba čl. 66. ZOSKI, koja regulira pitanje unutarnje sanacije glasi:

„(1) Instrument unutarnje sanacije primjenjuje se na sve obveze institucije ili subjekta iz članka 3. točke 2., 3. ili 4. ovoga Zakona.

(2) Iznimno od stavka 1. ovoga članka, Državna agencija za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka ne može smanjiti vrijednosti ili pretvoriti:

(…)

g) obvezu prema bilo kojoj od sljedećih osoba:

(…)

- vjerovniku, temeljem ugovora o isporuci robe ili usluga instituciji ili subjektu iz članka 3. točke 2., 3. ili 4. ovoga Zakona, koje su ključne za dnevno funkcioniranje poslovanja, uključujući informatičke usluge, komunalne usluge, najam, opskrbu i održavanje prostora.“

16. 2. Učinci instrumenta unutarnje sanacije, na koje se poziva tuženik propisani su odredbom čl. 78. ZOSKI, čiji st 4., na koji se poziva tuženik glasi:

„(4) Ako Državna agencija za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka smanji na nulu glavnicu ili nepodmireni iznos obveze na temelju ovlasti iz članka 83. stavka 3. točke e) ovoga Zakona, ta obveza i tražbine koje u vezi s njom proizlaze uključujući i one koje nisu obračunate u trenutku izvršavanja ovlasti, smatraju se ispunjenim. Vjerovnik nema prava zahtijevati ispunjenje te obveze u naknadnim postupcima koji se vode u odnosu na tu instituciju u sanaciji, odnosno njezinog pravnog slijednika, uključujući likvidaciju i stečaj, dok je odredbom čl. 83. st. 3. t. d. toga Zakona, na koju se također poziva tuženica, propisano:

„(3) Državna agencija za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka ovlaštena je: (…) d) prenositi prava, imovinu ili obveze institucije u sanaciji na drugu osobu uz suglasnost te osobe.

17. Prema shvaćanju ovoga suda, odredba čl. 66. st. 1. ZOSKI, odnosno instrument unutarnje sanacije primjenjuje na sve obveze institucije ili subjekta iz čl. 3. t. 2., 3. i 4. toga Zakona, (koji subjekt je nesporno prednik tuženika), dok iznimno, prema st. 2. te odredbe, Državna agencija za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka ne može smanjiti vrijednosti ili pretvoriti obvezu prema vjerovniku temeljem ugovora o isporuci robe ili usluga instituciji ili subjektu iz čl. 3. t. 2., 3. ili 4. toga Zakona, koje su ključne za dnevno funkcioniranje poslovanja, uključujući informatičke usluge, komunalne usluge, najam, opskrbu i održavanje prostora. Prema toj zakonskoj odredbi Državna agencija, izričito je navedeno, ne može smanjiti vrijednosti ili pretvoriti obvezu prema vjerovniku temeljem ugovora o isporuci robe ili usluga instituciji ili subjektu iz čl. 3. t. 2., 3. ili 4. toga Zakona, koje su ključne za dnevno funkcioniranje poslovanja, uključujući informatičke usluge, komunalne usluge, najam, opskrbu i održavanje prostora, te se ta odredba, koja je jasna drugačije ne može ni tumačiti. Primjenom navedene odredbe sporno može biti jedino radi li se u ovom slučaju o obvezama koje su ključne za dnevno funkcioniranje poslovanja, uključujući između ostalog, komunalne usluge, najam, opskrbu i održavanje prostora.

18. U konkretnom slučaju tuženikov prednik je kreditna institucija u smislu odredbe čl. 4. st. 1. t. 23. navedenog Zakona, koji je svoju poslovnu djelatnost (kroz djelatnost poslovnice) obavljao u zakupljenom poslovnom prostoru, što i prema stajalištu ovoga suda ima značenje ključne usluge zbog čega nije došlo do prestanka tužiteljeve tražbine jer se radi o tražbini koja potječe iz zaključenog ugovora o isporuci robe ili usluga instituciji ili subjektu iz čl. 3. t. 2., 3. ili 4. toga Zakona, koja je ključna za dnevno funkcioniranje poslovanja, s obzirom da bez zakupa toga prostora takva djelatnost prednika tuženika nije bila moguća.

19. Iz navedenog slijedi da, neovisno o tome što obveze na ime naknade štete nisu izričito navedene kao izuzete od primjene sanacijskih instrumenata u ZOSKI, sanacijski instrumenti primjenjuju se na relevantne instrumente kapitala i podložne obveze, osim onih koje su izuzete prema članku 66. tog Zakona, gdje su navedene specifične kategorije obveza koje se ne mogu smanjiti ili pretvoriti, a među njima je i predmetna tražbina tužitelja koja je ključna za dnevno funkcioniranje poslovanja prednika tuženika. Zaključno, obveze na ime naknade štete nisu posebno izuzete od primjene sanacijskih instrumenata, pa se mogu smatrati dijelom obveza koje mogu biti predmet sanacije, osim ako nisu drugačije regulirane posebnim propisima ili ako ne spadaju u kategorije iz čl. 66. st. 2. Zakona o sanaciji kreditnih institucija i investicijskih društava. Iz navedenog proizlazi da obveze za naknadu štete mogu biti predmet sanacije u postupku sanacije kreditne institucije, osim ako se ne radi o obvezama koje su izričito izuzete Zakonom, što ujedno predstavlja odgovor na dopušteno pitanje „Jesu li obveze na ime naknade štete predmet sanacije u postupku sanacije kreditne institucije sukladno Zakonu o sanaciji kreditnih institucija i investicijskih društava?''

20. Pozivanje tuženice na odluku Ustavnog suda RH broj U-III-1692/2018 od 6. svibnja 2020., nije osnovano iz razloga što se ne radi o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji jer u tom postupku je Odlukom glavne skupštine ovršenika u postupku sanacije tražbina ovrhovoditeljice pretvorena u dionice koje su izdane u njezinu korist zbog čega se tražbina ovrhovoditeljice smatrala ispunjenom posljedično čemu ona nema pravo zahtijevati prisilno namirenje te tražbine kako to proizlazi iz odredbe čl. 78. st. 4. ZOSKI pa je prihvaćen prijedlog ovršenika za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim. Dakle, u tom predmetu ne radi se o tražbini naknade štete na ime zakupnine nego o naknadi neimovinske štete niti o tražbini izuzetoj iz sanacije u smislu čl. 66. st. 2. ZOSKI. Iz istih razloga neosnovano se tuženi poziva na Odluku o provođenju postupka sanacije i na presudu županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž Ovr-129/18-2 od 6. ožujka 2018. Tužitelj je u ovom slučaju, u ovršnom postupku posl.br. Ovrpl- 11806/13, zaplijenio tražbinu društva AB-Kod d.o.o. prema tužitelju koja je ključna za dnevno funkcioniranje poslovanja, i to za rad poslovnice Jadranske Banke d.d., sada tuženika te da se radi o tražbini na ime zakupnine za nekretnine u kojima se nalazila poslovnica Jadranske Banke d.d., sada tuženika.

21. S obzirom na sve naprijed navedeno, valjalo je odbiti reviziju tuženika i odlučiti kao u izreci na temelju odredbe čl. 391. st. 6. ZPP-a.

22. Tužiteljici nije dosuđen trošak sastava odgovora na reviziju jer je ta radnja ocijenjena nepotrebnom u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a.

Zagreb, 1. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Marina Paulić