REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-659/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Kristine Saganić, predsjednice vijeća, Danijele Uzelac Ljubić, sutkinje izvjestiteljice i Ružice Omazić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., OIB: 25132169807, Zagreb, Lonjička ulica 2A, kojeg zastupa punomoćnik Marko Rakar, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-978/2024 od 19. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj 1. srpnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Odbijaju se kao neosnovane žalbe tužitelja i tuženika te potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-978/2024 od 19. prosinca 2024. u točkama I., II., III. i V. izreke te dijelu točke IV. izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 763,49 eura.
II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-978/2024 od 19. prosinca 2024. u dijelu točke IV. izreke kojim je odbijen tužiteljev zahtjev za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 93,75 eura te sudi:
Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 93,75 eura, u roku od petnaest dana.
III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove žalbenog postupka u iznosu od 13,16 eura, u roku od petnaest dana.
IV. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 366,23 eura.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđena je ništetnom ugovorna odredba sadržana u članku 5. Ugovora o kreditu broj 396-104/2006 od 18. travnja 2006. koji je sklopljen između pravnog prednika tužitelja HYPO ALPE -ADRIA- BANK d.d., Zagreb, Koturaška 47, kao kreditora i GN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, koja nosi naziv „Troškovi“, u dijelu koji glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% (jedancijelihdvadesetpetposto) iznosa kredita.“ (točka I. izreke). Naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 719,83 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 26. travnja 2006. do isplate po stopi koja se primjenjuje u ostalim odnosima, u roku od petnaest dana (točka II. izreke). Naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 520,14 eura, u roku od petnaest dana (točka III. izreke), dok su odbijeni kao neosnovani tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 857,24 eura (točka IV. izreke) i tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 783,45 eura (točka V. izreke).
2. Tuženik je podnio žalbu kojom pobija presudu u cijelosti, u dijelu u kojem nije uspio u sporu, dakle u točkama I., II., III. i V. izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka posebno one iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.
2.1. U žalbi u bitnome navodi da je predmetna odredba sadržana u članku 5. Ugovora o kreditu jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, te predstavlja cijenu usluge. Naime, troškovi obrade kredita jasno su definirani i tuženik smatra da ne bi smjelo biti upitno da se radi o dijelu cijene kredita koji se odnosi na konkretnu uslugu - obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva. Konačno, u odnosu na značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, tuženik ističe kako sud nije obrazložio u čemu se sastoji (značajna) neravnoteža. Ostaje i kod prigovora zastare , a kako je presuda neosnovana, neosnovana je i odluka o trošku postupka. Predlaže preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev ili je ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje uz naknadu troškova nastalih u povodu pravnog lijeka.
3. Tužitelj je podnio žalbu kojom pobija odluku o troškovima parničnog postupka sadržanu u točki IV. izreke budući da je sud dosudio tužitelju troškove parničnog postupka prema vrijednosti predmeta spora od 719,83 eura koji iznos tužitelj potražuje restitucijskim novčanim zahtjevom iako je tužitelj označio vrijednost predmeta spora u iznosu od 2.047,06 eura. Smatra da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo u dijelu kojim je odbijen tužiteljev zahtjev za naknadu troškova zastupanja na ročištu za objavu presude te pribavljanja potvrde o visini naknade za obradu kredita. Zbog toga predlaže preinačiti presudu u pobijanom dijelu uz naknadu troškova nastalih u povodu pravnog lijeka.
4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.
5. Tuženikova žalba je neosnovana, dok je tužiteljeva žalba protiv odluke o troškovima parničnog postupka sadržane u točki IV. izreke djelomično osnovana, a djelomično je neosnovana.
6. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe članka 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 129/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.
U odnosu na tuženikovu žalbu:
7. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu od 18. travnja 2006. sadržane u članku 5. kojim je ugovoreno plaćanje naknade za obradu zahtjeva u visini od 1,25% iznosa kredita te zahtjev za povratom iznosa koji je tuženik primio po osnovi predmetne ništetne ugovorne odredbe, a koju tražbinu je tužitelju ustupio korisnik kredita GN.
8. Tijekom postupka utvrđene su sljedeće činjenice:
- pravni prednik tuženika i korisnik kredita sklopili su 18. travnja 2006. Ugovor o kreditu koji je tipski ugovor
- iz Ugovora o kreditu i iskaza korisnika kredita proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita koji je kupio stan za osobne potrebe nije niti obrtnik, niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču prema članku 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 29/03; dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu
- člankom 2. stavkom 1. Ugovora o kreditu ugovoreno je da tuženik odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 93.550,00 CHF
- Ugovor o kreditu u dijelu članka 5. sadrži odredbu koja glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% (jedancijelihdvadesetpetposto) iznosa kredita.“
- korisnik kredita platio je tuženiku 25. travnja 2026. naknadu iz članka 5. u iznosu od 719,83 EUR
- korisnik kredita ustupio je tužitelju na temelju Ugovora o ustupu tražbine od 10. lipnja 2023. predmetnu novčanu tražbinu po osnovi ništetne odredbe koja tražbina nije strogo osobne naravi bez obzira na to što je ustupitelj potrošač sukladno članku 3. ZZP-a i čiji identitet ustupom nije promijenjen što proizlazi iz odredbe članka 84. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO) kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja
- iz iskaza korisnika kredita proizlazi da se o ugovornoj odredbi o naknadi za obradu kredita kojeg je tuženik sastavio nije pojedinačno pregovaralo, kao niti o ostalim odredbama, već je cijeli ugovor bio unaprijed pripremljen od strane banke te da korisniku kredita prilikom sklapanja ugovora nitko u banci nije objasnio bilo što vezano uz naknadu za obradu kredita i dao informacije o tome na koje konkretne troškove se odnosi naknada za obradu kredita te da nije znao koji bi se stvarni troškovi banke naplaćivali tom naknadom.
9. Pobijanom presudom nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti niti je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP -a na koju tuženik upire u žalbi. Presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Izreka presude je razumljiva te nije proturječna sama sebi i razlozima presude. U obrazloženju presude navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku.
10. Iako sastavni element prava na pošteno suđenje podrazumijeva i pravo na obrazloženu sudsku odluku koje obuhvaća obvezu suda da iznese razloge za svoju odluku, to ne znači dužnost pružanja detaljnog odgovora na svaki navod stranke obveza je suda da iznese dostatne razloge o ključnim elementima spora, odnosno onima koji su od odlučnog značaja za njegov ishod, a koje stranke ističu u svojim podnescima i tijekom postupka. Mjera u kojoj se ova dužnost primjenjuje ovisi o prirodi odluke koju sud donosi te okolnostima svakog predmeta (tako i u presudi Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) od 24. lipnja 2022., t. 91., F protiv Azerbajđana (br. 2), zahtjev broj 5386/10 te presudi ESLJP -a od 22. rujna 2022., t. 17, AC protiv Hrvatske, zahtjev br. 28539/16). Imajući u vidu navedeno, po ocjeni ovoga suda u pobijanoj presudi su izneseni dostatni razlozi o ključnim elementima spora na koje su stranke ukazivale tijekom postupka.
11. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor kojeg je tuženik sastavio te da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo niti je banka prezentirala korisniku kredita koji stvarni troškovi za njega nastaju plaćanjem naknade pa je posljedično tome povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu, iz čega proizlazi zaključak da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Korisnik kredita je iz ugovorne odredbe mogao zaključiti koji je iznos naknade s obzirom na to da je određen postotkom od ukupnog iznosa kredita, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade.
12. Pored navedenog, pravilno je sud ocijenio da je odredba o naknadi za obradu kredita unaprijed formulirana od strane tuženika te da korisnik kredita nije mogao imati utjecaj na njezin sadržaj. Korisnik kredita nije imao mogućnost sklopiti ugovor o kreditu bez navedene odredbe, niti pregovarati o toj odredbi jer u tom slučaju ne bi mogao sklopiti ugovor o kreditu, odnosno tuženik ne bi pristao na sklapanje ugovora o kreditu bez te odredbe ili s drugačijom odredbom o naknadu za obradu kredita, već je imao mogućnost samo ili prihvatiti ili ne prihvatiti ugovor kojeg je unaprijed formulirao tuženik. Tuženik nije postupao u dobroj vjeri i korisnik kredita kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita niti oko njenog neprihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Pri tome, je suprotan pravilnim i obrazloženim utvrđenjima prvostupanjskog suda tuženikov žalbeni navod da je korisnik kredita prilikom sklapanja ugovora o kreditu ovisno jedino o svojoj slobodnoj volji, mogao sam odlučiti odgovara li mu ta odredba.
13. Neosnovano tuženik u žalbi navodi da prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava nije bio ovlašten provesti test nepoštenosti u vezi spornih ugovornih odredaba jer su one jasne, razumljive i lako uočljive. Odredbom članka 84. ZZP-a propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Predmetna ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi troškova za obradu kredita ne predstavlja odredbu o predmetu i cijeni ugovora u smislu članka 84. ZZP-a. Radi se o sporednoj odredbi ugovora o kreditu, slijedom čega se na nju ne primjenjuje zabrana propisana člankom 84. ZZP-a. Stoga je prvostupanjski sud bio ovlašten ocjenjivati radi li se o poštenoj ili nepoštenoj ugovornoj odredbi.
14. Suprotno tuženikovim žalbenim navodima, koncept jasne i razumljive odredbe ne počiva samo na gramatičkoj razumljivosti, već obvezi banke da potrošaču (korisniku kredita) pojasni ekonomske razloge koji se nalaze u pozadini primjene određene odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će ga iznos zaduženja teretiti. Nije odlučno je li ili nije korisnik kredita pročitao spornu ugovornu odredbu jer u konkretnom postupku nije utvrđeno da bi korisniku kredita bilo obrazloženo koji stvarni troškovi za njega nastaju plaćanjem naknade, takva odredba uslijed ne pružanja informacija u pogledu samog iznosa naknade, zatim na što se ona zapravo odnosi i kakva joj je svrha te zašto ju mora platiti nije bila razumljiva niti je korisnik kredita mogao shvatiti njezine posljedice.
15. Takvo utvrđenje je povezano s načelom transparentnosti koje u širem smislu pred pružatelja usluge stavlja zahtjev da potrošaču (korisniku kredita) pruži informaciju o svim ekonomskim posljedicama koje iz ugovaranja za njega mogu proizaći (u tom smislu npr. presuda suda Europske unije C-186/16 J i drugi od 20. rujna 2017., t. 45., presuda suda Europske unije C-26/13., O i OB od 30. travnja 2014., t. 75.).
16. U odnosu na navode kojima tuženik osporava utvrđenja suda da bi sporna odredba dovela do postojanja znatne neravnoteže na štetu potrošača, valja ukazati da iz presude Suda Europske unije (presuda od 16. ožujka 2023. u predmetu C-565/21 Caixabank SA protiv X, t. 51.) proizlazi da se ona ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane. U tom smislu znatnija neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da određena odredba i njezina posljedica dovoljno ozbiljno ugrožava pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju tog ugovora ili ograničenja u njihovu korištenju ili pak u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima (presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C ‑621/17, EU:C:2019:820, t. 51.).
17. Stoga je rukovodeći se rezultatima provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud pravilno zaključio da je ugovorna odredba sadržana u dijelu članka 5. Ugovora o kreditu protivna načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuje znatnu neravnotežu na štetu korisnika kredita kao potrošača, pa je posljedično tome ništetna sukladno odredbama članaka 81. i 83. te članka 87. stavka 1. ZZP-a.
18. Neosnovani su tuženikovi žalbeni navodi o tijeku zateznih kamata. U konkretnom slučaju radi se o restitucijskom zahtjevu zbog ništetnosti pojedinih odredaba ugovora pa se o obvezi plaćanja zateznih kamata odlučuje po pravilima o stjecanju bez osnove, dakle po odredbi članka 1115. ZOO-a kojom je propisano da je nepošteni stjecatelj dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Tuženik je kao trgovac morao znati i da je odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ništetna jer nije dao nikakve obavijesti korisniku kredita o tome od kojih konkretnih troškova se ta naknada sastoji, niti je to vidljivo iz ugovora. Zbog toga su zatezne kamate pravilno dosuđene od 26. travnja 2006. Stopa zatezne kamate određena je prema odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a za ostale odnose jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora.
19. Sud je pravilno odlučio i o prigovoru zastare tuženika. Zastara tražbine po osnovi povrata onoga što je stranke primila na temelju ništetne ugovorne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina (arg. iz članka 225. ZOO -a na koju odredbu se sud pozvao u obrazloženju pobijane presude) s obzirom na to da tu tražbinu nije propisan posebni zastarni rok. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a kako je sporna ugovorna odredba utvrđena ništetnom tek prvostupanjskom presudom, zastara nije niti počela teći.
20. Pobijana presuda je i u pogledu tijeka zatezne kamate i u pogledu ocjene prigovora zastare u skladu s ustaljenom sudskom praksom i ovog suda i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, s čim u vezi presuda Suda Europske unije C -561/21 u kojoj je navedeno kako se ne protivi pravu Europske unije da pružatelj usluga ima pravo dokazivati da je potrošač znao ili razumno mogao znati za postojanje okolnosti koje za posljedicu imaju ništetnost ugovora i prije donošenja presude kojom se utvrđuje ništetnost, nije primjenjiva u ovom slučaju, u kojemu to nije dokazano.
21. Budući da tuženik pobija odluku o parničnom trošku u dijelu u kojem nije uspio u sporu, a da u žalbi uopće nije iznio konkretne razloge zbog kojih pobija tu odluku, ovaj sud je utvrdio da ne postoje žalbeni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti u odnosu na odluku o troškovima.
22. Stoga je primjenom članka 368. stavka 1. ZPP-a odbijena tuženikova žalba, a presuda potvrđena u točkama I., II., III. i V. izreke.
U odnosu na tužiteljevu žalbu:
23. U odnosu na odluku o troškovima parničnog postupka sadržanu u točki IV. izreke kojom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 857,24 eura neosnovano tužitelj u žalbi osporava utvrđenu vrijednost predmeta spora. Pravilno je sud utvrdio vrijednost predmeta spora imajući u vidu praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojoj se, u slučaju kada je deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na isplatu i kada se zapravo radi o tzv. deklaratornom preambulu, prethodnom pitanju o ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva, vrijednost predmeta spora određuje prema vrijednosti zahtjeva za isplatu što u ovom slučaju iznosi 719,83 eura.
24. Neosnovano tužitelj smatra da je za odluku o prihvaćanju zahtjeva za naknadu troškova pribavljanja potvrde o visini naknade za obradu kredita dovoljno da je tuženik izgubio spor i da su mu ti troškovi nastali pa sa mu stoga pripada pravo na troškove pribavljanja potvrde o visini naknade za obradu kredita, budući da odredbom članka 155. ZPP-a sud može odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice, a navedeni trošak to nije. Osim toga iz zahtjeva za dostavu potvrde jasno je da ga podnose punomoćnici korisnika kredita, a ne tužitelj.
25. Međutim, pogrešno je sud primijenio materijalno pravo u dijelu odluke kojom je odbijen kao neosnovan zahtjev za naknadu troškova zastupanja na ročištu za objavu presude na koje je pristupio tužiteljev punomoćnik. Naime, prema odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a radi se o potrebnom trošku koji je izravno povezano s pravom na pristup sudu (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 772/2023-2 od 23. siječnja 2024.). Zbog toga tužitelj prema vrijednosti predmeta spora od 719,83 eura ima prema Tbr. 9. t. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23; dalje: Tarife) u vezi s Tbr. 7. t. 1. Tarife pravo na naknadu troškova za zastupanje na tom ročištu u iznosu od 75,00 eura (odnosno 37,5 bodova što je 50% od 75 bodova) uvećano za trošak poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 18,75 eura, što ukupno iznosi 93,75 eura, a ne u zahtijevanom iznosu od 125,00 eura.
26. Zbog toga je primjenom članka 368. točke 1. ZPP -a valjalo djelomično potvrditi odluku o troškovima postupka sadržanu u točki IV. izreke prvostupanjske odluke u dijelu kojim je odbijen tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 763,49 eura, a primjenom članka 373. točke 3. ZPP -a djelomično preinačiti odluku o troškovima parničnog postupka sadržanu u točki IV. izreke za iznos od 93,75 eura i naložiti tuženiku plaćanje daljnjeg iznosa troškova parničnog postupka.
27. O tužiteljevim troškovima u povodu pravnog lijeka odlučeno je primjenom članka 166. stavka 2. ZPP-a vodeći računa o vrijednosti predmeta spora pobijanog dijela odluke o trošku (857,24 eura). Budući da tužiteljev uspjeh u žalbenom stadiju postupka iznosi 10,94% dosuđen mu je primjenom Tbr. 10. t . 4. u vezi s Tbr. 46. Tarife trošak sastava žalbe s porezom na dodanu vrijednost u iznosu od 10,26 eura što je 10,94% od 93,75 eura te primjenom Tbr. 3. st. 2. i 4. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj 37/23) trošak sudske pristojbe za žalbu u iznosu od 2,90 eura što je 10,94% od 26,54 eura, a što ukupno iznosi 13,16 eura, dok je u preostalom dijelu tužiteljev zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka odbijen kao neosnovan.
Zagreb, 1. srpnja 2026.
Predsjednica vijeća
Kristina Saganić
