Poslovni broj P-119/2026-9

Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Stalna služba u Županji

Veliki kraj 48

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, Stalna služba u Županji, OIB: 77561654785, po sucu Anici Pastović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja MZ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Andreju Gariću, odvjetniku u Slavonskom Brodu, protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d., OIB 23057039320, Jadranski trg 3A, Rijeka, zastupan po Damiru Metelku, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 10. lipnja 2026. u prisutnosti tužitelja s punomoćnikom i u prisutnosti odvjetničkog vježbenika tuženika, te nakon ročišta na kojem je donesena i objavljena presuda 1. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl.10.st.1. Ugovor o kreditu br. 5107111972, sklopljenog dana 13. ožujka 2012. između tužitelja i tuženika, u dijelu odredbe koji glasi:

„Za obradu kreditnog zahtjeva i odobrenje Kredita Korisnik kredita dužan je u korist Banke prije korištenja Kredita uplatiti naknadu u iznosu od 0,850 % (nulacijelihosamdesetpetposto) iznosa Kredita, odnosno minimalno =250,00 (dvijestopedesetkuna) obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate Kredita, odnosno prilikom puštanja Kredita u tečaj.“

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana na ime naplaćene naknade za obradu kredita isplati iznos od 272,19 EUR (dvjestosedamdesetdvaeuraidevetnaestcenti) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 16. ožujka 2012. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl.9.st.1. Ugovor o kreditu br. 5108279069, sklopljenog dana 22. siječnja 2013. između tužitelja i tuženika, u dijelu odredbe koji glasi:

„Za obradu kredita Korisnik kredita plaća naknadu od 1,60 %

(jedancijelihšezdesetposto) iznosa Kredita, odnosno maksimalno =10.000,00 (desettisuća) kuna.“

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana na ime naplaćene naknade za obradu kredita isplati iznos od 53,08 EUR (pedesettrieuraiosamcenti) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 24. siječnja 2013. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

V. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od

271,64 eura (dvjestosedamdesetjedanišezdesetčetiricenta) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 1. srpnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

VI. Odbija se tužitelj s zatraženim troškom parničnog postupka preko iznosa od 271,64 eura do zatraženog iznosa od 296,64 eura.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom zaključio 13. ožujka 2012. Ugovor o kreditu br. 5107111972 (u daljem tekstu Ugovor o kreditu 1), prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 32.000,00 eura s rokom otplate kredita u trajanju od 276 mjeseci.

1.1. Nadalje tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom zaključio 22. siječnja 2013. Ugovor o kreditu br. 5108279069 (u daljem tekstu Ugovor o kreditu 2), prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 25.000,00 kn s rokom otplate kredita u trajanju od 60 mjeseci.

1.2. Nadalje tužitelj navodi da je Ugovor o kreditu 1 tipski ugovor u kojem je u članku 10. ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu jednokratno 0,85%, a koja se naplaćuje prije korištenja, što je tuženik 15. ožujka 2012. naplatio tužitelju a čija protuvrijednost iznosi 272,19 eura, te da je tipskim ugovorom broj 2 u članku 9. ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu jednokratno 1,60%, a koja se naplaćuje prije korištenja, što je tuženik 23. siječnja 2013. naplatio tužitelju a čija protuvrijednost iznosi 53,08 eura.

1.3. Nadalje tužitelj navodi da se o ugovornim odredbama za tzv. „ulaznu naknadu“ nije pojedinačno pregovaralo, već su iste kao takve unaprijed formulirane i od strane tuženika (banke) implementirana u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, a tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknada i usluga na ime kojih se iste naplaćuju, te navodi da predmetne odredbe nisu bile ugovorene u dobroj vjeri te su suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega su iste nepoštene i ništetne te ne proizvodi pravni učinak, a s obzirom da je tuženik temeljem gore navedenih nepoštenih odredbi iste naknade naplatio i time stekao ne pripadajuću imovinsku korist, navedeni je kao nepošten stjecatelj, sukladno čl. 1115. (Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/2005, 41/2008, 63/2008, 134/2008, 78/2015,– u daljem tekstu ZOO/05), takve dužan vratiti zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

1.4. Sukladno gore navedenome tužitelj predlaže sudu da nakon provedenog postupka donese presudu kojom će utvrditi ništetnim odredbe iz čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu 1 u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva i odobrenje kredita u iznosu od 0,850%, te naložiti tuženiku da tužitelju na ime naplaćene naknade za obradu kredita po Ugovoru o kreditu 1 isplati iznos od 272,19 EUR s kamatom od 16. ožujka 2012., te utvrditi ništetnom odredbu iz čl.9. st. 1. Ugovora o kreditu 2 u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva i odobrenje kredita u iznosu od 1,60% iznosa kredita odnosno maksimalno 10.000,00 kn, te naložiti tuženiku da tužitelju na ime naplaćene naknade za obradu kredita po Ugovoru o kreditu 2 isplati iznos od 53,08 EUR s kamatom od 24. siječnja 2013. uz naknadu troškova parničnog postupka s kamatom od donošenja presude.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da u cijelosti osporava osnovanost tužbe dok ne spori visinu tužbenog zahtjeva, te se poziva na odredbu članka 3. točka 9. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, dalje u tekstu: ZZP/07) koji određuje definiciju potrošača te navodi da se status potrošača ne presumira, već da je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju, pri tom se poziva na sudsku praksu izraženu u rješenjima Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž- 1748/2021 od 27. svibnja 2021. godine i poslovni broj Gž-1562/2021 od 5. listopada 2021.

2.1. U odnosu na navode tužitelja da bi se ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita imale smatrati nepoštenim odnosno ništetnim ističe da odredbe o ulaznoj naknadi propisuju jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 0,85% i 1,60% na iznos kredita što čini te odredbe lako uočljivima i razumljivima, stoga ističe kako nije dopušteno ocjenjivati je li predmetna ugovorna odredba nepoštena odnosno ništetna, a sve sukladno odredbi čl. 84. i 83. ("Narodne novine" 79/07 u daljem tekstu ZZP/07) i sukladno odredbi čl. 2. st. 2. Direktive Vijeća Europske unije 93/13/EEZ.

2.2. Prvenstveno što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita, tijekom pregovora oko ugovaranja Ugovora o kreditu 1 i Ugovora o kreditu 2 i prilikom sklapanja istih kada je službenica banke ĐZ prilikom sklapanja Ugovora o kreditu 1 tužitelju jasno iskomunicirala da postoji obveza tužitelja na plaćanje takve naknade za obradu kredita, što je također prilikom sklapanja Ugovora o kreditu 2 učinio i drugi službenik banke, na koje okolnosti je tuženik predložio saslušanje tužitelja, saslušanje svjedoka ĐZ, i saslušanje službenika banke za kojeg se obvezao dostaviti podatke naknadno, te je tuženik ukazao da je tužitelju uslijed posebnih odnosa s njim odobrena naknada za obradu kredita u iznosu od 0,85% i 1,6%, a što je predstavljalo za korisnika kredita sniženje iznosa predmetne naknade, budući da su u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu 1 i Ugovora o kreditu 2 korisniku kredita bili dostupni i prezentirani Izvadci iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe, a u kojem se jasno navodi da je korisnik kredita dužan na pisani poziv Banke uplatiti jednokratnu naknadu koja se obračunava prilikom obrade kredita u visini od 1,25%, odnosno 2,2% od iznosa glavnice kredita ili u apsolutnom iznosu sukladno Odluci o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva, a naplaćuje se prije ili prilikom puštanja kredita u tečaj.

2.3. Tuženik osporava navode tužitelja kako tuženik nije imao nikakav trošak prilikom obrade kredita kada su se ulaznom naknadom pokrivali troškovi poput operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine) i povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.), u prilog navedenom tuženik navodi da dostavlja prikaz procesa obrade kredita za razdoblje od 2004. do 2011. sastavljen od strane Direkcije za upravljanje proizvodima i podršku poslovanju unutar Sektora građanstva, od siječnja 2011.

2.4. Nadalje tuženik u odgovoru na tužbu navodi da zbog činjenice da je tužitelj bio upoznat s obvezom plaćanja ulazne naknade te da je bio i upoznat s točno određenim iznosom koji mora podmiriti za ulaznu naknadu Županijski sud u Zagrebu u presudi poslovnog broja Gž-2101/2022-4 od 11. listopada 2022. godine preinačuje prvostupanjsku presudu kojom je usvojen tužbeni zahtjev, također u tom smislu, tuženik ukazuje i na odluku Suda EU u predmetu broj C-621/17 (ĆZ protiv CIB Bank Zrt.).

2.5. Nadalje vezano za pojedinačno pregovaranje u ovom slučaju, tuženik navodi da je tužitelj prilikom sklapanja obaju predmetnih ugovora o kreditu od djelatnika tuženika zatražio sniženje naknade za obradu kredita te je tuženik predmetnom zahtjevu i udovoljio, na koje okolnosti je predložio saslušanje tužitelja, navodeći da su tužitelj i tuženik kod sklapanja oba Ugovora o kreditu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi u smislu odredbe članka 81. stavka 4. ZZP/03 (što je pogrešno s obzirom da su Ugovor o kreditu 1 i 2 sklopljeni u vrijeme kada je bio na snazi ZZP/07).

2.6. Nadalje tuženik u odgovoru na tužbu navodi da predmetna ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama, tako da sve i da je sudu dopušteno utvrđivati nepoštenost/ništetnost predmetne ugovorne odredbe, tuženik ističe kako takva odredba zasigurno ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati značajnom u smislu odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, o čemu se očitovao Sud EU u gore navedenom predmetu. Osim toga, tuženik napominje da u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade (tek je naknadnim izmjenama potrošačkih propisa 2013. godine definirano koje se naknade i pod kojim uvjetima mogu naplaćivati u potrošačkom kreditiranju, koje odredbe se međutim ne primjenjuju na potrošačke ugovore prije njegova stupanja na snagu tih zakonskih propisa), te ukazuje da je tek Zakonom o potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine”, broj 75/2009) i njegovim izmjenama i dopunama iz 2013. (“Narodne novine”, broj 143/2013) zakonodavac u čl. 1. i 14. dao ovlaštenje ministru financija da pravilnikom “pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi” slijedom čega je 31. siječnja 2014. donesen Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014) čijim člankom 3. je regulirana predmetna materija, a potom Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.) je regulirano da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita,

2.7. U konačnici, tuženik ističe prigovor zastare jer su naknade naplaćene 15. ožujka 2012. i 23. siječnja 2013., ukazujući da ukoliko bi sud iz bilo kojeg razloga smatrao da su citirane odredbe bile nepoštene, na zahtjev tužitelja ima se primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja, te se poziva na praksu Vrhovnog suda izraženu u presudama posl. br. Revb-141/06 od 22. veljače 2006., posl. br. Rev-170/2006 od 28.veljače 2006. i posl. vr. Rev-x-1125/13 od 25. veljače 2014., a vezano za potraživanje zakonske zatezne kamate, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što tuženik spori u cijelosti, zahtjev u odnosu na tijek kamata bi bio u potpunosti neosnovan, tuženik pritom ukazuje na odredbu članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01. ZOO/91), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO/05, pozivajući se na to da je tuženik pošteni stjecatelj, te se poziva i na mišljenje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 5. ožujka 2004., koje mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015.

2.8. Slijedom svega gore navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbeni zahtjev te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. Tužitelj u podnesku od 14. travnja 2026. očitujući se na navode tuženika iz odgovora na tužbu navodi da sadržaj odgovora na tužbu de facto predstavlja priznanje osnovanosti tužbenoga zahtjeva, a u odnosu na prigovor zastare, tužitelj se poziva na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. kao i na sudsku praksu izraženu u odluci suda EU u presudi poslovni broj C-485/19 od 22. travnja 2021. i u Presudi VSRH Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018., presudi Županijskog suda u Rijeci Gž-1346/2024 od 18. rujna 2024., presudi Županijskog suda u Splitu posl.br. Gž-2794/2024 od 14. siječnja 2025., presudi Županijskog suda u Velikoj Gorici posl.br. Gž-215/2025 od 1. travnja 2025., presudi Županijskog suda u Šibeniku posl.br. Gž-2/2025 od 14. siječnja 2025. i presudama Županijskog suda u Slavonskom Brodu posl.br. Gž-116/2025 od 19. ožujka 2025. i posl.br. Gž-1061/2024 od 12. veljače 2025.

3.1. Nadalje u podnesku od 14. travnja 2026. godine tužitelj u odnosu na nepoštenost odredbi o tzv. ulaznoj naknadi naknadi poziva se na ciljeve Direktive vijeća Europske zajednice 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima koji nisu implementirani isključivo u Zakon o zaštiti potrošača već i u odredbe članaka 295. i 296. ZOO-a i to, radi ostvarenja zaštite jednakosti prava šireg kruga sudionika obveznopravnih odnosa (čl.16. ZOO-a) u ugovaranju općih uvjeta ugovora, te se poziva na odredbe čl. 295. ZOO/05, navodeći da je u svakom pojedinom slučaju potrebno utvrditi je li riječ o odredbama suprotnim načelu savjesnosti i poštenja te jesu li te odredbe prouzročile očitu neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno ugrožavaju li navedene odredbe postizanje svrhe sklopljenog ugovora.

3.2. U preostalom dijelu podneska od 14. travnja 2026. tužitelj ponavlja navode iz tužbe.

4. U dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u dopis s stranice 7 sudskog spisa, uvidom u zahtjev s stranice 8 i 9 sudskog spisa, uvidom u ug. o kreditu s stranice 10-14 sudskog spisa, uvidom u ugovor o kreditu s stranice 15-16 sudskog spisa, i saslušanjem tužitelja.

5. Na temelju ovako provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, sud tužbu smatra osnovanom, radi čega je presuđeno kao u izreci.

6. Nesporno je:

- da su tužitelj i tuženik zaključili Ugovor o kreditu 1 temeljem kojeg ugovora je tužitelju kao korisniku kredita stavljen na raspolaganje novčani iznos od 32.000,00 eura, s tim da je kredit isplaćen u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita, da je kredit zaključen na rok otplate od 276 mjeseci,

- da su tužitelj i tuženik zaključili Ugovor o kreditu 2 temeljem kojeg ugovora je tužitelju kao korisniku kredita stavljen na raspolaganje novčani iznos od 25.000, kn, da je kredit zaključen na rok otplate od 60 mjeseci,

- da u čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu 1 stoji da se za obradu kredita plaća naknada u iznosu od 0,850 % te da u čl. 9. st. 1. Ugovora o kreditu 2 stoji da se za obradu kredita plaća naknada od 1,600 %,

- da u čl. 3. Ugovora o kreditu 1 stoji da banka odobrava stambeni kredit građana – kredit za izgradnju, te da Ugovora o kreditu 2 nije navedena namjena kredita,

- da je tuženik od tužitelja naplatio predmetnu naknadu po Ugovoru o kreditu 1 u iznosu od 272,19 eura 16. ožujka 2012., te po Ugovoru o kreditu 2 u iznosu od 53,08 eura 24. siječnja 2013.

7. Vezano za prigovor tuženika da tužitelj nije dokazao svoj status potrošača u Ugovoru o kreditu 1 i Ugovoru o kreditu 2, primijenjena je odredba čl. 3. st. 1. ZZP/07 po kojim odredbama potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja.

8. Tužitelj u svom iskazu vezano za svrhu i namjenu kredita navodi da je Ugovor o kreditu 1 podigao radi gradnje kuće te da ga je namjenski potrošio što je morao opravdati kreditoru računima, a u odnosu na Ugovor o kreditu 2 tužitelj je naveo da se 2013. odlučio kupiti osobni automobil radi čega je trebao novce te je ponovno otišao kod tuženika koji je u to vrijeme od namjenskih kredita imao samo kredite za stambeno zbrinjavanje radi čega je podigao nenamjenski kredit od kojeg je kupio osobni automobil.

8.1. Na pitanje tuženika tužitelj je naveo da je kreditom iz 2012. gradio svoju obiteljsku kuću koju i sada koristi za stanovanje te ju nije nikada iznajmljivao niti davao u zakup, dok u odnosu na kredit iz 2013. od kojeg je kupio osobni automobil navodi da je kupljeni osobni automobil koristio samo za svoje osobne potrebe, te da nije bio vlasnik trgovačkog društva, obrta niti OPG-a.

9. S obzirom na gore navedeno proizilazi da je tužitelj po Ugovoru o kreditu 1 i Ugovoru o kreditu 2 potrošač u smislu odredbe čl. 3. st. 1. ZZP/07.

10. Člankom 74. ZZP/07 propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."

11. Člankom 96. ZZP/07 propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredba formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

12. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz predmetnih odredaba Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje platiti banci naknadu u iznosu od 0,850% odnosno u iznosu od 1,600% iznosa od odobrenog kredita.

13. Tužitelj u svom iskazu vezano za informiranost o predmetnim naknadama navodi da od 2010. plaću prima na račun kod tuženika radi čega se tuženiku obratio vezano za kredit, s tim da se interesirao i u drugim bankama ali je zaključio da je za njega najpovoljnije podići kredit kod tuženika s kojim je sindikat policije imao ugovor temeljem kojeg su policajci mogli dobiti kredit s nešto povoljnijom kamatom i to za pola postotna boda u odnosu na druge korisnike kredita, te je to bio razlog zašto je kredit uzeo kod tuženika u njegovoj poslovnici u Županji. Dalje je naveo da je radi Ugovora o kreditu 1 otišao kod tuženika gdje mu je rečeno koju dokumentaciju treba dostaviti, što je učinio te čekao oko mjesec dana da mu se kredit odobri, kada mu je kredit odobren, navodi da je otišao kod tuženika gdje ga je već dočekao pripremljen ugovor o kreditu 1 kojeg je pročitao i to njegove odredbe o iznosu kredita, rati te kamati, tako da nije shvatio da mora platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva niti je shvatio da u ugovoru stoji da se plaća navedena naknada, a na to ga u banci nitko nije upozorio odnosno upoznao s tim. Dalje tužitelj navodi da mu je odobreni kredit isplaćen na račun te da ni tada nije primijetio da mu je odobreni iznos kredita umanjen za naknadu za obradu zahtjeva a također navodi da on nije niti gotovinski kod tuženika platio navedenu naknadu, a javni bilježnik prilikom ovjere ga je jedino upoznao s posljedicama ukoliko ne bude vraćao kredit.

13.1. U odnosu na Ugovor o kreditu 2 tužitelj navodi da se 2013. odlučio kupiti osobni automobil radi čega je trebao novce te je ponovno otišao kod tuženika koji je u to vrijeme od namjenskih kredita imao samo kredite za stambeno zbrinjavanje radi čega je podigao nenamjenski kredit, a postupak odobrenja kredita bio je jednostavniji jer mu je kredit odobren na temelju platne liste, a radi Ugovora o kreditu 2 nije niti išao kod javnog bilježnika, te da ga je kao i kod Ugovora o kreditu 1 dočekao u banci pripremljen ugovor i ponovno ga nitko nije upoznao u banci sa predmetnom naknadom.

13.2. Nadalje tužitelj navodi da je tijekom vremena u kontaktu s kolegama shvatio da se podnose tužbe zbog predmetnih naknada te je tada pogledao svoje primjerke ugovora o kreditu te je tek tada shvatio da je i on platio predmetne naknade.

13.3. Tuženik očitujući se na iskaz tužitelja navodi da je 2012. kataloški određena naknada za obradu kredita od 1,25% a tužitelju naplaćena naknada od 0,85%, na što je tužitelj naveo kao i prethodno da o uvjetima ugovora o kreditu i to konkretno ugovora o kreditu 1 nije pregovarao nego je shvatio da ima pravo kao djelatnik MUP na nižu kamatnu stopu a kolika je naknada za obradu kreditnog zahtjeva nije niti znao jer nije znao da mu je ista naplaćena i unesena u Ugovor o kreditu 1.

13.4. Nadalje tuženik navodi u odnosu na kredit iz 2013. da je kataloški određena naknada za obradu kredita od 2,2% a tužitelju naplaćena naknada od 1,6%, na što je tužitelj odgovorio da kolika je naknada za obradu kreditnog zahtjeva nije niti znao jer nije znao da mu je ista naplaćena i unesena u Ugovor o kreditu 2, s tim da se sjeća da za ovaj drugi kredit nije imao pravo na povoljniju kamatnu stopu jer nije riječ o namjenskom kreditu.

14. Prema članku 295. ZOO/05 opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

15. Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornim odredbama Ugovora o kreditu 1 i Ugovora o kreditu 2.

16. Budući da iz Ugovora o kreditu 1 i Ugovora o kreditu 2 proizlazi da ih je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskim ugovoru, to je očito da se o odredbama tih ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelj mogao pojedinačno pregovarati. S obzirom da je tužitelj na temelju članka 10. st. 1. Ugovora o kreditu 1 platio tuženiku jednokratnu naknadu u visini od 0,850% od odobrenog iznosa kredita kako je to ranije navedeno, a na temelju čl. 9. st. 1. Ugovora o kreditu 2 1,600%, to je očito da su iste prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da su nepoštene navedene odredbe članka 10. st. 1. Ugovora o kreditu 1. i čl. 9. st. 1. Ugovora o kreditu 2, primjenom članka 96. stavak 1. ZZP/07, te ništetne u smislu članka 102. stavak 1. ZZP/07.

17. Slijedom navedenoga sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu 1 i odredbe Ugovora o kreditu 2 u kojima su ugovorene predmetne naknade, budući da je ponašanje tuženika rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama stranaka budući da je tužitelj platio po Ugovoru o kreditu 1 predmetnu naknadu u iznosu od 272,19 eura a po Ugovoru o kreditu 2 u iznosu od 53,08 eura, a da pritom nije na jasan način obrazloženo koliko troškovi kredita iznose.

18. S obzirom na gore navedeno sud je obvezao tuženika da temeljem odredbe čl. 323. st. 1. i 1111. st. 1 ZOO/05 tužitelju isplati gore navedene iznose.

19. Na dosuđeni iznos tužitelju je priznata zakonska zatezna kamata koja je zatražena od uplata predmetnih naknada što je izvršio tužitelj te je kamata određena sukladno Uredbi o visini stope zateznih kamata (NN 72/02 i 153/04) i prema odredbi članka 29. stavak 1. i 2. ZOO-a, dok je tijek zakonskih zateznih kamata koji je gore naveden određen sukladno odredbi čl. 1115. st. 1. ZOO-a, budući se u konkretnom slučaju tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem.

20. Neosnovan je prigovor zastare, jer je člankom 328. ZOO/05 propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela članka 10. st. 1. Ugovora o kreditu 1 i dijela čl. 9. st. 1. Ugovora o kreditu 2.

21. Radi izloženog presuđeno je kao u izreci.

22. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 26/1991, 34/1991, 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 78/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019 – u daljem tekstu ZPP). Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23) i to za sastav tužbe (Tbr. 7/1- 25 bodova), sastav podneska od 14. travnja 2026. u kojem se očitovao na navode iz odgovora na tužbu (Tbr. 8/1 25 bodova), zastupanja na ročištima od 13. svibnja 2026. i 10. lipnja 2026. na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari (Tbr. 9/1-25 bodova za svako ročište). Također je tužitelju priznat trošak sastava zahtjeva za dostavu dokumentacije temeljem (Tbr. 7/1 25 bodova).

22.1. Uzimajući u obzir vrijednost jednog boda od 2,00 eura, trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku iznosi 250,00 eura.

22.2. Također mu je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u plaćenom iznosu od 6,64 eura temeljem Tbr. 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" 37/23 u daljem tekstu Uredba) a u svezi s čl. 7. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" 118/18 i 51/23 u daljem tekstu ZSP) i trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu 15,00 eura temeljem Tar. br. 2. Uredbe a u svezi s čl. 7. toč. 3. ZSP-a, tako da ukupno dosuđen trošak iznosi 271,64 eura.

22.3. Tužitelju se nije mogao priznati trošak pristupa njegovog punomoćnika na ročište za objavu presude budući da na navedeno ročište nije priostupio.

23. Temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a tužitelju je na dosuđeni parnični trošak dosuđena i zatezna kamata od dana donošenja odluke s obzirom da je tužitelj postavio zahtjev za naknadom ovog troška.

24. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u izreci.

U Županji, 1. srpnja 2026.

Sudac

Anica Pastović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana, od dana primitka iste.

Žalba se predaje putem ovog suda pisana u tri primjerka.

Obavijest:

1. Andrej Garić, odvjetnik u Slavonskom Brodu,

2. Damir Metelko, odvjetnik u Zagrebu.