REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-2151/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Goranke Barać-Ručević predsjednice vijeća, Đura Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud, mr. sc. Neri Radas i Slavka Pavkovića članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., sa sjedištem u Zagrebu, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Toni Smrček, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3250/2025-2 od 2. rujna 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1070/2024-28 od 18. travnja 2025., u sjednici održanoj 1. srpnja 2026.,

r i j e š i o  j e:

I. Odbija se prijedlog za dopuštenje revizije tuženika Addiko Bank d.d. u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.

II. Odbacuje se prijedlog za dopuštenje revizije tuženika Addiko Bank d.d. u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Obrazloženje

1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3250/2025-2 od 2. rujna 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1070/2024-28 od 18. travnja 2025.

2. U prijedlogu za dopuštenje revizije tuženik predlaže da se dopusti revizija radi postavljenih pravnih pitanja kako slijedi:

„1. Je li odredba ugovora o kreditu, kojom se za slučaj prijevremene djelomične ili konačne otplate kredita ugovara naknada koju korisnik kredita plaća banci sukladno Odlukama o naknadama kao općim uvjetima ugovora u postotku od neotplaćene glavnice kredita u trenutku prijevremene otplate kredita protivna ili sukladna odredbi čl. 1024. st. 3. i čl. 345. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("ZOO")?

2. Ima li banka – davatelj kredita (načelno) pravo na naknadu stvarne štete propisane čl. 1024. st. 3. ZOO-a u slučaju kad se o zakonom propisanoj obvezi korisnika kredita nije posebno pregovaralo prije sklapanja ugovora o kreditu ili ako ugovor o kreditu u odredbi o naknadi za slučaj prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita ne sadrži izričitu pravnu formulaciju iz čl. 1024. ZOO-a, nego unaprijed formuliranu odredbu o naknadi koja se obračunava u postotku od preostalog neotplaćenog dijela kredita?

3. Je li sud u parničnom postupku radi utvrđenja ništetnosti odredbe prema kojoj je davatelj kredita u slučaju konačne ili djelomične otplate kredita ovlašten korisniku kredita zaračunati naknadu sukladno svojoj Odluci o naknadama, kojeg je pokrenuo potrošač, dužan utvrđivati u svakom pojedinačnom postupku pretpostavke za nepoštenost pojedine ugovorne odredbe iz čl. 96. st. 1. i članka 99. ZZP/07 ili je ovlašten proglasiti ugovornu odredbu nepoštenom isključivo na temelju utvrđenja da se o takvoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da jedna strana određuje iznos naknade?

4. Podrazumijeva li ništetnost ugovornih odredaba zbog utvrđenja njihove nepoštenosti u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača sama po sebi ujedno i nepoštenost stjecatelja u smislu odredaba čl. 1115. ZOO-a u odnosu na ugovornu stranu koja je sastavila ugovor čije su pojedine odredbe utvrđene kao nepoštene ili se nepoštenost u smislu odredaba čl. 1115. ZOO-a ne podrazumijeva i mora se utvrđivati u svakom pojedinom slučaju?

5. Treba li odredbu članka 81. stavka 1. ZZP/03 tumačiti na način da je ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo automatski nepoštena ako ista nije jasna, lako razumljiva i uočljiva ili je u tom slučaju sud dužan, primjenom kriterija koji su utvrđeni praksom Suda Europske unije, utvrđivati da li takva odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja?

6. U individualnim parnicama koje pokrenu potrošači protiv trgovca radi povrata stečenog bez osnove na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o tzv. jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i tzv. valutnoj klauzuli u švicarskim francima, treba li prilikom izračuna iznosa stečenog bez osnove (restitucijski zahtjev) koji je trgovac stekao od potrošača zbog nepoštene ugovorne odredbe o tzv. valutnoj klauzuli u švicarskim francima primijeniti početno ugovorenu kamatnu stopu iz ugovora o kreditu koji je bio denominiran u švicarskim francima, a koji je nakon utvrđenja nepoštenom ugovorne odredbe o tzv. valutnoj klauzuli pretvoren u ugovor o kreditu u kunama, ili kamatnu stopu koju su trgovci redovno naplaćivali za kredite u hrvatskim kunama?“.

2.1. Tuženik ističe da su postavljena pitanja važna za rješenje spora ali i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

2.2. Nadalje, tuženik je predmetni prijedlog za dopuštenje revizije podnio i u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč.tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP), navodeći da su nižestupanjski sudovi zbog osobito teške povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava povrijedili pravo tuženika na pravično suđenje iz čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 - dalje: Ustav) i to u pogledu prava na obrazloženu sudsku odluku, pravo na zaštitu od arbitrarnosti te u pogledu načela odnosno prava na jednakost oružja.

3. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije tuženika nije podnesen.

4. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a ZPP i čl. 387. ZPP, revizijski sud je ocijenio da postavljena pravna pitanja koja je tuženik postavio u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu u smislu odredbe čl. 385.a ZPP.

4.1. Navedeno stoga, što u odnosu na prvo i drugo postavljena pitanja pobijana odluka ne odstupa od pravnog shvaćanja revizijskog suda izraženog u odlukama poslovni broj Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2002., Rev 659/2022 od 14. lipnja 2022. i Rev 43/2022 od 14. lipnja 2022., a nije riječ o pitanjima u odnosu na koja bi bilo potrebno preispitivati ustaljenu sudsku praksu (tako i Revd 1558/2022 od 11. listopada 2022., Revd 4875/22- 2 od 7. veljače 2023. i Revd-1258/2024-2 od 15. siječnja 2025).

4.2. Također niti treće i četvrto postavljena pitanja nisu važna u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a, jer o odgovorima na ta pitanja ne ovisi odluka u sporu, budući da su u ovom predmetu utvrđene pretpostavke za nepoštenost sporne ugovorne odredbe te je ocijenjeno da je tuženik bio nesavjestan stjecatelj.

4.3. Nadalje, ni ostala postavljena pitanja nisu važna pravna pitanja u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP, jer je riječ o pitanjima glede kojih pobijana odluka ne odstupa od ranije ustaljene prakse revizijskog suda i zauzetih pravnih shvaćanja u odlukama ovog suda poslovni broj Rev-308/2022 od 19. travnja 2022., Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2017., Rev-2142/2018 od 19. ožujka 2019., a nije riječ niti o pitanjima u odnosu na koja bi bilo potrebno preispitati postojeću praksu revizijskog suda.

5. Slijedom navedenog, u odnosu na postavljena pitanja nisu ispunjene zakonske pretpostavke za intervenciju revizijskog suda u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP, pa je ovaj sud na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP odlučio kao pod točkom I. izreke ovog rješenja.

6. Nadalje, odredbom čl. 385.a st. 2. ZPP propisano je da će Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustiti reviziju i ako stranka učini vjerojatnim da joj je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda i da se stranka na te povrede, ako je to bilo moguće, već pozivala u nižestupanjskom postupku.

7. Tuženik u prijedlogu tvrdi da mu je u postupku pred nižestupanjskim sudovima povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na pravično suđenje iz čl. 29. Ustava. Prije svega valja reći da odredba 29. st. 1. Ustava sadrži samo određena procesna jamstva. Stoga do povrede tog prava i ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog prava, osim ukoliko je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna. Međutim, s obzirom na to da su u konkretnom slučaju nižestupanjske odluke detaljno obrazložene i ne mogu se po ocjeni ovoga suda smatrati arbitrarnima niti očito nerazumnima, te s obzirom da je u nižestupanjskim odlukama u odnosu na postavljena pitanja izraženo pravno shvaćanje sukladno pravnom shvaćanju izraženom u naprijed navedenim odlukama, to tuženik nije učinio vjerojatnim da bi mu zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili zbog pogrešne primjene materijalnog prava bilo povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

8. Slijedom navedenog, u pogledu prijedloga za dopuštenje revizije u dijelu kojim je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP, tj. u pogledu pozivanja na povredu temeljnog prava zajamčenog ustavom, valjalo je na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP odluč iti kao pod točkom II. izreke ovog rješenja.

Zagreb, 1. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Goranka Barać-Ručević