REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-1168/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Neri Radas članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici Hasan Karajić i Damir Karajić, odvjetnici u Karlovcu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Maja Čuljak, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti ugovorne obveze, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj Gž - 981/25-2 od 15. svibnja 2025., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Sisku, Stalne službe u Glini, poslovni broj P - 377/24-12 od 27. ožujka 2025., u sjednici održanoj 1. srpnja 2026.,

r i j e š i o  j e:

I. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije odbija se u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.

II. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije odbacuje se u dijelu koji se odnosi na povrede temeljnih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Obrazloženje

1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj Gž-981/25-2 od 15. svibnja 2025., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Sisku, Stalne službe u Glini, poslovni broj P-377/2024-12 od 27. ožujka 2025. u kojem je postavio sljedeća pravna pitanja:

„Može li se ispitati presuda u čijem obrazloženju sud nije naveo odnosno obrazložio zašto i na temelju kojih kriterija/vrijednosti je utvrdio da su ispunjeni svi zakonom propisani uvjeti za utvrđenje ugovorne odredbe nepoštenom, odnosno, je li presuda paušalna i arbitrarna ako iz obrazloženja presude nije jasno zašto je sud utvrdio da su ispunjene propisane pretpostavke za utvrđenje pojedine ugovorne odredbe nepoštenom pri čemu iz sudske odluke mogu nazrijeti razlozi koji su suprotni pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske i shvaćanju Suda Europske unije?

(U konkretnom slučaju zakonom je propisano više pretpostavki za utvrđenje ugovorne odredbe nepoštenom, od kojih drugostupanjski sud navodi da je tuženica povrijedila interese i prava tužitelja kao potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristila nepoštenu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, pa je ta ugovorna odredba nepoštena dok Vrhovni sud Republike Hrvatske i Suda Europske unije Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, naročito obzirom se tužitelj prije potpisa ugovora savjetovao sa stručnom osobom odvjetnikom sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP.)

Može li se ispitati i je li arbitražna presuda kojom sud nije obrazloženo zašto i na temelju kojih kriterija/vrijednosti je utvrdio da je došlo do očite neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te kako je potrošač bio ograničen u ostvarivanju svojeg prava (i kojeg prava?) zbog toga što je kod ugovaranja kredita platio naknadu za obradu kredita, odnosno, u čemu se sastoji (tj. kako se očituje) bilo kakva neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača zbog plaćene naknade za obradu kredita, a onda i zašto bi i po kojim kriterijima ta neravnoteža (ako uopće postoji) bila značajna?

Može li bez jasnih navoda u obrazloženju odluke i bez obrazloženja elemenata na kojima počiva odluka suda i to poglavito u čemu se konkretno sastoji netransparentnost ugovorne odredbe i iz čega točno proizlazi znatnija neravnoteža u pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača u konkretnoj ugovornoj odredbi i posljedicama iste, a koja se odredba utvrđuje ništetnom, te je li takova odluka protivna pravu na ravnopravnost svih u primjeni prava i je li tuženom takovom odlukom povrijeđeno temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom?

Može li se, a imajući u vidu praksu Suda Europske Unije (C-561/21), suditi da tužitelj ima pravni interes za postavljanje deklaratornog zahtjeva, bez postavljanja kondemnatornog, a za eventualni kondemnatorni zahtjev zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, a u konkretnom slučaju ništetnost je utvrđena prvostupanjskom presudom, koja je potvrđena ovom drugostupanjskom presudom, pa zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti prvostupanjske odluke, kojom je utvrđena ništetnost, a da sud nije priznao prodavatelju robe ili pružatelju usluge dokazivati da je taj potrošač znao ili razumno mogao znati da je ugovorna odredba o kojoj je riječ nepoštena prije donošenja te odluke?

Može li se, a imajući u vidu praksu Suda Europske Unije (C-561/21), suditi da zastarni rok za jednu ugovoru odredbu počinje teći od pravomoćnosti prvostupanjske odluke kojom je utvrđena ništetnost te odredbe ako je tužitelj neupitno imao saznanja i mogao i morao imati saznanja o ništetnosti druge ugovorne odredbe iz istog ugovora u odnosu na koju ugovornu odredbu zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 (tzv. odluke u kolektivnom sporu), a sve imajući u vidu da se tužitelj poziva na iste elemente i sudsku praksu iz navedenog postupka?

Može li se ugovorna odredba o naknadi kao nuzgrednom element ugovora o zajmu utvrditi ništetnom iako je odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva (sukladno odredbi čl.84 tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača) i je li takovom odlukom došlo do osujećenja stečenih prava tuženika i njegovih opravdanih očekivanja obzirom da je postupao sukladno tada važećem zakonu i da je sukladno tada važećoj sudskoj praksi došlo do zastare potraživanja ove naknade u roku od 5 godina od naplate iste, te je li tada osujećenje ovih prava ujedno i povreda Ustavnih i temeljnih ljudskih prava tuženika na pravično suđenje i zabranu retroaktivnog djelovanja te na vladavinu prava u odnosu na njega i prava na ravnopravno sudjelovanje u parničnom postupku?"

2. Na prijedlog za dopuštenje revizije nije odgovoreno.

3. Postupajući u skladu s odredbom čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP) ovaj sud je ocijenio da u odnosu na naznačena pitanja nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz čl. 385.a st. 1. ZPP-a i dopuštenje revizije.

3.1. U prvom i trećem naznačenom pitanju predlagatelj polazi od pogrešne pretpostavke da se ne može ispitati pobijana presuda, odnosno da je presuda paušalna i arbitrarna, međutim o odgovorima na pitanja u kojima se polazi od pogrešne procesne pretpostavke ne ovisi odluka u sporu i takva pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Drugim i šestim pitanjem, osim što drugo pitanje preispituje i arbitrarnost pobijane presude polazeći od pogrešne procesne pretpostavke da sud nije presudu obrazložio sukladno odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a, zbog čega o takvom pitanju ne ovisi odluka u sporu, predlagatelj preispituje može li se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita utvrditi ništetnom, o čemu je ovaj sud izrazio shvaćanje u odluci broj Rev-1214/24 od 30. listopada 2024., a shvaćanje u pobijanoj odluci ne odstupa od shvaćanja revizijskog suda. Stoga ni ti drugo niti šesto naznačeno pitanje nije pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U četvrtom i petom naznačenom pitanju predlagatelj preispituje zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva međutim ovaj sud je na sjednici Građanskog odjela (1/20) od 30. siječnja 2020. zauzeo shvaćanje: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“. S obzirom na to da je u pobijanoj presudi suđeno sukladno izraženom shvaćanju ovog suda, ne radi se o pitanjima (četvrtom i petom naznačenom pitanju) koja bi bila važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (tako i u Revd-2334/25-2 od 1. srpnja 2025.). Slijedom navedenog, valjalo je, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP -a odlučiti kao u t. I. izreke ovog rješenja.

4. Predlagatelj u prijedlogu navodi i da su mu zbog osobito teških povreda postupovnog prava i zbog pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđena temeljna ljudska prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj: 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 - dalje: Ustav) i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ - Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99 - proč. tekst, 8/99 - ispr., 14/02, 1/06 i 13/17 - dalje: Konvencija).

4.1. U vezi navoda da je do povrede prava na pravično suđenje došlo jer pobijana drugostupanjska presuda nije obrazložena treba ponoviti da je sud u pobijanoj presudi obrazložio žalbene navode od odlučnog značaja sukladno odredbi čl. 375. st. 1. ZPP - a. Osim toga, pravo na obrazloženu sudsku odluku, sadržano u čl. 6. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, obvezuje sudove da obrazlože svoje odluke, ali se isto ne može tumačiti na način da su sudovi dužni dati detaljan odgovor na svaku tvrdnju (García Ruiz protiv Španjolske, 1999., st. 26.; Perez protiv Francuske, 2004., st. 81.; Van de Hurk protiv Nizozemske, 1994., st. 61.; Jahnke i Lenoble protiv Francuske, 2000.).

4.2. Ovaj sud je ocijenio da je u postupku pred nižim sudovima tuženiku bilo omogućeno da se izjasni o svojim zahtjevima i navodima, iznese činjenice i predloži dokaze te ravnopravno sudjeluje u postupku. U pobijanoj presudi sud je odgovorio na sve odlučujuće navode. Pobijana presuda je detaljno obrazložena i ne može se smatrati arbitrarnom ili očito nerazumnom. Stoga ništa ne upućuje na zaključak da tuženik nije imao pravično suđenje.

4.3. Prema ocjeni ovoga suda navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije predlagatelj nije učinio vjerojatnim da mu je tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje odnosno da su mu povrijeđena temeljna ljudska prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, slijedom čega je valjalo, na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP-a, odlučiti kao u t. II. izreke ovog rješenja.

Zagreb, 1. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa