REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-783/2026-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici mr. sc. Marijani Anđelić, odvjetnici iz Rijeke, protiv tuženice EŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Ljubica Lalić, odvjetnica iz Zagreba, radi izmjene odluke o roditeljskoj skrbi i ostvarivanju osobnih odnosa za zajedničku mlt. djecu AŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj] i JŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], obje zastupane po posebnoj skrbnici MŽ, mag. iur. - djelatnici Centra za posebno skrbništvo u Zagrebu, Zagreb, Savska cesta 41/VI, uz sudjelovanje Centra za socijalnu skrb Zagreb, Podružnica Maksimir, odlučujući o prijedlogu za dopuštenje revizije tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž Ob- 400/2020-24 od 14. rujna 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P Ob-522/19-25 od 6. ožujka 2020., u sjednici vijeća održanoj 1. srpnja 2026.,

r i j e š i o  j e:

I. Prijedlog za dopuštenje revizije se odbija u pogledu postavljenih pravnih pitanja.

II. Prijedlog za dopuštenje revizije se odbacuje u pogledu pozivanja na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude.

1.1. U prijedlogu za dopuštenje revizije je postavio pravna pitanja koja smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz praksu, a koja glase:

„1. Može li se u sudskom postupku sudska odluka temeljiti isključivo na mišljenju djece, koja u vrijeme iznošenja mišljenja nisu imala 14 godine i gdje je mišljenje pribavljeno protivno odredbi čl. 3, ali i cjelokupnog Pravilnika o načinu pribavljanja mišljenja djeteta, odnosno bez prisutnosti osobe koja ima stručna znanja i vještine potrebne za komunikaciju s djetetom i utvrđivanje mišljenja djeteta, te iako iz sadržaja spisa proizlazi da isto nije u najboljem interesu djece?

2. Ima li Sud osnovom odredbi Obiteljskog zakona dati vještacima zadaću da unutar postupka vještačenja utvrđuju je li došlo do promjenjenih okolnosti vezano za roditeljsku skrb ili su promjenjene okolnosti nešto o čemu mora odlučiti Sud, procjenom stanja spisa?

3. Ima li Sud osnovom odredbi Obiteljskog zakona, ovlasti dati nalog i zadaću vještacima, da prilikom izrade nalaza i mišljenja 2022.godine u postupku Gž Ob - 400/2020 utvrđuju je li došlo do promjenjenih okolnosti na način da za podlogu uzimaju vještački nalaz izrađen za potrebe drugog postupka, pred drugim sudom, čak sedam godina ranije?

4. Može li novo vještačenje u obiteljskim predmetima, biti indirektno tretirano kao nadvještačenje, na način da novoimenovani vještaci procjenjuju sadržaj i promjene u odnosu na raniji nalaz i mišljenje, te ponovno presipituju roditeljske kompetencije, ranije izrađenog vještaštva, time da im polazni parametar predstavlja raniji nalaz?

5. Nije li Sud prekoračio svoje ovlasti trenutkom kada je odluku o tužbenom zahtjevu (odgovor na pitanje je li došlo do promjenjenih okolnosti) delegirao na vještake, te prepisivanjem dijela nalaza i mišljenja isto koristio kao jedini argument izreke vlastite odluke?

6. Može li se odluka suda temeljiti na nalazu vještaka, za kojega stranka u pismenim prigovorima iznosi da je trebao biti izuzet (vještak sudjelovao i liječio mlt. AŽ), a da o toj odluci nikada nije odlučeno?

7. Može li se odluka o roditeljskoj skrbi temeljiti na mišljenju djeteta, a da pritom nije utvrđeno imaju li djeca dostatnih intelektualnih, socijalnih i emocionalnih kapaciteta, odnosno zrelosti za procjenu uvjeta života koji bi njemu bili na dobrobit? 8. Prekoračuju li vještaci svoje ovlasti ukoliku unutar postupka vještačenja za potrebe obiteljskopravne zaštite, u zaključnom nalazu i mišljenju iznose stav o tome kojem bi se roditelju dijete trebalo povjeriti na stanovanje, i u dijelu u kojem konkretno determiniraju termine osobnih odnosa?

9. Može li se odluka o roditeljskoj skrbi djeteta donijeti protivno mišljenju Centra za socijalnu skrb, a da pritom nisu obrazloženi konkretni uvjeti?

10. Je li u konkretnom slučaju, obzirom na nedostatak iznijetih razloga izostanka kritike Czss-došlo do povrede pravila dostatnosti?

11. Je li Sud ovlašten donijeti odluku na osnovu mišljenja djece (tada 12 i 8 godina) bez utvrđivanja je li njihovo mišljenje ujedno i u njihovom interesu?

12. Je li Sud dužan u postupku utvrditi najbolji interes djeteta, te u presudi konkretno iznijeti razloge poradi kojih smatra da bi njegova odluka bila u interesu djeteta, uz iznošenje razloga poradi kojih smatra da suprotna odluka ne bi bila u interesu djeteta?“.

1.2. Uz to se pozvao i na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14 - dalje: Ustav) i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 - dalje: Konvencija).

2. U dijelu u kojem je prijedlog podnesen u smislu toč. 1.1. ovoga obrazloženja ovaj ga je sud kvalificirao kao prijedlog za dopuštenje revizije u smislu st. 1. čl. 385.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP), dok je u dijelu u kojem je prijedlog podnesen u smislu toč. 1.2. ovoga obrazloženja, taj prijedlog kvalificirao u smislu st. 2. toga članka.

3. Tužena nije podnijela odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije.

4. Ovaj sud je prijedlog razmotrio sukladno odredbama čl. 387. st. 1. i čl. 389. ZPP.

U pogledu prijedloga podnesenog u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP

5. U odnosu na prvo naznačeno pravno pitanje za obrazložiti je da ono polazi od pogrešne premise da se odluka suda temelji isključivo na mišljenju (iskazu) djece. U ovom se konkretnom slučaju odluka suda temelji na ipak širem činjeničnom supstratu utvrđenom i na temelju drugih provedenih dokaza. Zato to pitanje nema utjecaja na odluku u sporu.

5.1. Također, to pravno pitanje implicira da iz sadržaja spisa proizlazi da iz sveukupnosti svih izvedenih dokaza proizlazi da odluka nije u najboljem interesu djece. Međutim, to predstavlja shvaćanje i ocjenu tužitelja, na koju ta stranka svakako ima pravo, ali to ne predstavlja utvrđenje nižestupanjskog suda, koji je ocjenom upravo svih provedenih dokaza došao do upravo tog utvrđenja i ocjene. Tim se pitanjem (u tom njegovom dijelu) zapravo smjera na osporavanje utvrđenog činjeničnog stanja, pa se u tom se dijelu niti ne radi o pravnom pitanju u smislu čl. 385. st. 1. ZPP, nego o činjeničnom pitanju, a zbog takvog pitanja nije moguće dopustiti reviziju.

6. U odnosu na drugo naznačeno pravno pitanje za obrazložiti je da u odlukama viših sudova na koje se tužitelj poziva (kao na razloge važnosti pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava), nije izrazilo pravno shvaćanje u pogledu tog pravnog pitanja i to koje bi bilo protivno onom u pobijanoj odluci, a to u okviru situacije činjeničnopravne dostatno podudarne s ovopredmetnom. Time se nije (a niti je se to učinilo na neki drugi način) dokazao razlog važnosti tog pravnog pitanja u prethodno navedenom smislu (čl. 385.a st. 1. ZPP). Već je to razlog zbog kojeg je prijedlog za dopuštenje revizije u pogledu toga pravnog pitanja valjalo odbiti.

6.1. Ovaj sud primjećuje da je tužitelj na predzadnjoj stranici prijedloga za dopuštenje revizije na određeni način smatrao otklonjenom potrebu određenog naznačavanja sudskih odluka koje bi predstavljale razlog važnosti u smislu čl. 385. st. 1. ZPP, navodeći da: „[…] tužitelj neće iznositi i citirati i iznositi čitav niz presuda vjerujući kako Vrhovni sud Republike Hrvatske raspolaže dovoljnim brojem sudskih odluka unutar kojih se […]“. Međutim, takav pristup tužitelja predstavlja pogrešan postupovni pristup, u koliziji sa izričitom odredbom čl. 387. st. 2. toč. 3. i čl. 387. st. 3. ZPP te ne izostaje stranačka obveza dokazivanja razloga važnosti u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP.

6.2. Povrh svega, ovaj sud primjećuje da to (drugo) pitanje u svojoj biti implicira da sud nije taj koji je „odlučio“ o određenoj „činjenici“ (promjeni okolnosti) vezanoj za roditeljsku skrb. Prvenstveno se ovdje napominje da sud o činjenicama svakako ne odlučuje nego ih utvrđuje provođenjem dokaza. Ako bi se uzelo da to pitanje zapravo u svojoj biti smjera na to da sud nije taj koji je u konkretnom slučaju utvrdio činjenice (a što je očita intencija tužitelja), nego je to pravo i obvezu „prebacio“ na vještaka - za obrazložiti je da je je u konkretnom slučaju sud upravo taj koji je utvrdio činjenicu (ne/postojanja promijenjenih okolnosti) i to na temelju dokaza koje je ovlašten provesti (i koje je proveo), a između ostalih i vještačenja, te je dalje, uzimajući u obzir utvrđeno činjenično stanje odlučio o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Osim toga, u prilozima dostavljenim uz prijedlog za dopuštenje revizije (čl. 387. st. 3. ZPP) nema dokaza da je ijedan od nižestupanjskih sudova u određivanju zadatka vještaku odredio da je na vještacima utvrditi činjenicu promijenjene životne okolnosti - a, čak i da je, jasno je iz sveukupnosti sadržaja obrazloženja nižestupanjskih odluka da je upravo sud taj koji je faktično konačno utvrđivao činjenično stanje na temelju tih izvedenih dokaza. Dakle, to pitanje nema utjecaja na odluku u sporu, jer polazi od pogrešnih činjeničnih implikacija primjenom kojih, protivno navodima iz tog pitanja, ipak nije donesena pobijana odluka. U tom se dijelu dodatno upućuje i na argumentaciju iz toč. 12. (druga rečenica, nadalje) ovoga obrazloženja.

7. U odnosu na treće naznačeno pravno pitanje za uputiti je na mutatis mutandis primjenu argumentacije iz toč. 6. i 6.1. ovoga obrazloženja. Već je to samostalni razlog da se prijedlog za dopuštenje revizije u pogledu tog pravnog pitanja odbije, no ovaj sud samo usputno i dodatno primjećuje i da tužitelj nije dostavio dijelove spisa (čl. 387. st. 3. ZPP) kojima bi dokazao (a niti je uopće iznosio takve činjenične navode) da je tijekom provođenja glavne rasprave pred nižestupanjskom sudu prigovarao rješenju raspravnog suda kojim je određen zadatak sudskim vještacima, ako je već smatrao da je sud dao pogrešan zadatak sudskim vještacima.

8. Navedeno u toč. 6. i 6.1. ovoga obrazloženja se ima primijeniti i na pravno pitanje naznačeno pod br. 4. No, ovdje je i za nadodati da se ovopredmetnim vještačenjem ni na koji način nisu preispitivale okolnosti utvrđivane u prethodno vođenom predmetu (koje su uzete kao zadane) u kojem je to vještačenje provedeno, nego se utvrđivalo sadašnje (promijenjeno) stanje. Zato nema govora o tome da bi se vještačenje provedeno u ovome predmetu moglo na ikoji, pa i „indirektni“ način, kvalificirati kao nadvještačenje, niti je to nižestupanjski sud na ikoji način učinio, što se (pogrešno) implicira tim postavljenim pravnim pitanjem. Zato to pitanje nema ni utjecaja na odluku u sporu.

9. Navedeno u toč. 6. do 6.2. i toč. 12. (druga rečenica, nadalje) ovoga obrazloženja ovoga obrazloženja se ima primijeniti i na naznačeno peto pravno pitanje.

10. Iz pobijane odluke ne proizlazi (to se u njima ne utvrđuje) da bi tužitelj podnio zahtjev za izuzeće imenovanog sudskog vještaka, a tužitelj nije dostavio dijelove spisa (čl. 387. st. 3. ZPP) kojim bi dokazao da je takvu postupovnu dispoziciju tijekom postupka podnio. Zato šesto naznačeno pravno pitanje nema utjecaja na odluku u sporu.

10.1. Napominje se da je čl. 387. st. 3. ZPP određeno što stranka koja podnosi prijedlog za dopuštenje revizije mora priložiti tom prijedlogu, pa mora priložiti (i) „druge dijelove spisa s jasnim naznakama spornih dijelova na koje se u prijedlogu za dopuštenje revizije stranka poziva“. Ova odredba ne predstavlja puki formalizam i bespotrebno opterećenje stranke, nego se mora sagledavati uz činjenicu koja proističe iz čl. 388. st. 6. ZPP, primjenom koje Vrhovni sud Republike Hrvatske sud odluku o dopuštenosti revizije donosi na temelju dostavljenih mu dijelova spisa i, pritom, nema uvid u cjelokupni (prvostupanjski i drugostupanjski) spis.

11. U pogledu sedmog postavljenog pravnog pitanja je za navesti da odluka u konkretnom slučaju nije donesena samo na temelju iskaza mlt. djece, nego u mnogo širem činjeničnom kontekstu. Nadalje, očita je ocjena nižestupanjskog suda da je prihvaćeno vještačenje učinjeno u skladu s pravilima struke pa tako ne ostaje upitno da su vještaci uzeli u obzir i osnovne elemente koje se pri takvom vještačenju očito, logično i samorazumljivo moraju uzeti u obzir - kao što su ocjene intelektualnih, emocionalnih, socijalnih kapaciteta i zrelosti vještačenih osoba za davanje danih odgovora na postavljena im pitanja. Naglašava se osobito i da ne proizlazi iz spisa (opet se ukazuje na potrebu dostave dijelova spisa kako je naznačeno u toč. 10.1. ovoga obrazloženja) da bi tužitelju tijekom postupka bilo onemogućeno da vještaku postavlja pitanja radi dokazivanja činjenica koje implicira tim postavljenim pitanjem i da na taj način doprinosi utvrđenju činjeničnog stanja na način kakvog ga pokušava predstaviti kroz to postavljeno pravno pitanje, no ne proizlazi iz dostavljenih dijelova spisa da je to i učinio. Zato sedmo naznačeno pravno pitanje nema utjecaja na odluku u sporu. Pritom, i u pogledu tog pravnog pitanja se ukazuje na primjenu mutatis mutandis argumentacije iz toč. 6. i 6.1. ovoga obrazloženja.

12. U odnosu na osmo naznačeno pravno pitanje, prvenstveno je također mutatis mutandis za primijeniti argumentaciju iz toč. 6. i 6.1., ali i toč. 6.2. ovoga obrazloženja. Međutim, i neovisno o prethodnom, ovaj sud primjećuje da, čak i u slučaju da su u konkretnom slučaju vještaci prekoračili rješenjem suda im povjerene ovlasti i izašli iz okvira naloženog im u rješenju o vještačenju, to ne znači i da je sud činjenično stanje utvrdio na temelju tog ekscesnog dijela vještačenja. To (eventualno) vještačko prekoračenje ne dovodi u pitanje pravilnost odluke suda, jer je upravo sud taj koji ograničava primjenu nalaza i mišljenja sudskih vještaka na ono što je vještacima naloženo i upravo sud razgraničava u kojem dijelu nalaz i mišljenje vještaka mogu utjecati na njegovu odluku, a u kojem dijelu zadiru u ovlast koja zapravo pripada sudu. Vještačenje je jedno u nizu raspoloživih dokaza, a na sudu je da na temelju dokaza utvrdi činjenično stanje, uz dostatno, jasno, logično i održivo obrazloženje.

13. Protivno implikacijama devetog i desetog naznačenog pravnog pitanja, nižestupanjski sudovi su dali dostatne razloge za (ne)prihvaćanje konkretnih nalaza i mišljenja, pa to pitanje nema utjecaja na odluku u sporu. Osim toga, ta su pitanja preopćenito i neodređeno naznačena i koncipirana; na njih se ne može dati jedinstven, potpun odgovor koji bi predstavljao konkretni pravni standard za buduća postupanja što je osnovna intencija postupka koji se vodi povodom revizije, pa se ta pitanja niti ne mogu kvalificirati kao pravna pitanja u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP.

14. Protivno sadržaju jedanaestog i dvanaestog naznačenog pravnog pitanja, za obrazložiti je da sud utvrđivao najbolji interes djece i tom je dao dostatne razloge, pa se već samim time ta pravna pitanja ukazuju neutjecajnim na odluku u sporu, pa je i u pogledu tih pravnih pitanja prijedlog za dopuštenje revizije valjalo odbiti. Ovaj sud svakako primjećuje da se s takvom (nižestupanjskom) ocjenom najboljeg interesa djeteta tužitelj očito ne slaže, ali tu se upućuje na argumentaciju iz toč. 5.1. ovoga obrazloženja.

15. Zato je, u pogledu prijedloga za dopuštenje revizije u dijelu u kojem je podnesen zbog pravnih pitanja koja stranka smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava, na temelju čl. 389.b st. 1. i. 2. ZPP, odlučeno kao u izreci ovoga rješenja (pod toč. I.).

U pogledu prijedloga podnesenog u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP

16. Ovaj sud ocjenjuje da, iz njemu dostupnih dijelova spisa (v. čl. 387. st. 3. ZPP), ne proizlazi da bi u postupku pred nižestupanjskim sudovima tužitelju bilo onemogućeno da se izjasni o zahtjevima i navodima protivne strane, iznosi činjenice i predlaže dokaze te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku – a proizlazi da su u svojim presudama nižestupanjski sudovi odgovorili na sve odlučujuće navode tužitelja; njihove presude su dostatno obrazložene te se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Stoga ništa ne upućuje na zaključak o vjerojatnosti da tužitelj nije imao pravično suđenje (čl. 29. Ustava, a s tim u svezi i čl. 18. st. 1. Ustava te čl. 6. st. 1. Konvencije).

17. Sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije se dijelom svodi na pritužbe o načinu na koji su nižestupanjski sudovi ocijenili dokaze odnosno o tome kako su utvrdili činjenično stanje, dakle na razloge koje se ne mogu isticati u reviziji niti mogu predstavljati povredu prava na pravično suđenje osim u izuzetno rijetkim slučajevima.

18. U pogledu pritužbe koja se odnosi na navodnu povredu privatnog/obiteljskog života zajamčenog čl. 35. Ustava, odnosno čl. 8. Konvencije, ovaj sud smatra da se odluke nižestupanjskih sudova, koje predstavljaju zadiranje u navedeno pravo tužitelja, temelje na u njima točno određenim pozitivnim propisima i da su stoga zakonite. Pri donošenju odluke se težilo postizanju legitimnog cilja - prvenstveno prava djece i ostvarivanje njihovog najboljeg interesa. Ništa ne ukazuje da su u danim okolnostima nižestupanjski sudovi primijenili tu odredbu na način koji bi bio nerazmjeran navedenom legitimnom cilju. Odluke nižestupanjskih sudova, koje sadrže valjane i dostatne razloge, su stoga bile nužne u demokratskom društvu radi pravilnog, kontinuiranog te stabilnog razvoja djece, u okviru, kako je utvrđeno, njihovih najboljih interesa. Dakle, nije učinjena vjerojatnom povreda tog prava.

18.1. Pozivanje tužitelja na povredu čl. 63. Ustava je dijelom nejasno, jer se u tom članku u većem dijelu ne propisuju temeljna ljudska prava tužitelja - zbog kojih je (vjerojatnosti povreda) moguće, na temelju čl. 385.a st. 2. ZPP, dopustiti reviziju - nego se radi o određivanju obveza pojedinaca. Prethodno s iznimkom koja se odnosi na dio st. 1. toga članka, koji se odnosi na pravo i slobodu roditelja da samostalno odlučuju o odgoju djece, no u kojem je smislu primjenjivo obrazloženje navodno u prethodnoj točki ovoga obrazloženja.

18.2. Sve navedeno u prethodne dvije točke ovoga obrazloženja se ima uzeti u obzir zajedno s obrazloženjima ovoga suda koja su iznesena u dijelovima ove odluke koje se odnose na reviziju podnesenu u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP.

18.3. Dakle, tužitelj nije učinio vjerojatnim da mu je u postupku pred nižestupanjskim sudovima bilo povrijeđeno pravo na poštivanje privatnog/obiteljskog života.

19. Iz istih, gore navedenih razloga je jasno i da je ocjena ovoga suda da nije učinjena vjerojatnom povreda čl. 3. Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima djeteta (uzimanje u obzir najboljeg interesa djeteta), čl. 9. te konvencije (odvajanje djeteta od roditelja i ostalo) i čl. 12. te konvencije (osiguravanje djetetu koje je sposobno formirati vlastito mišljenje pravo slobodnog izražavanja tog mišljenja o svim pitanjima koja su u vezi s djetetom, s tim što se mišljenju djeteta posvećuje dužna pažnja u skladu s godinama života i zrelošću djeteta).

20. Zato je, u pogledu prijedloga za dopuštenje revizije u dijelu u kojem se njime poziva na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom i Konvencijom, na temelju čl. 389.a st. 4. ZPP, odlučeno kao u izreci ovoga rješenja (pod toč. II.).

Zagreb, 1. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug