Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-998/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Ivane Požar sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak- Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], UC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], GC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i SC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], svi zastupani po punomoćniku Amelu Kapiću, odvjetniku iz Zadra, protiv tužene ĆCB iz [adresa], zastupane po punomoćniku Andreju Ležaiću odvjetniku iz Odvjetničkog društva Abel & Grenac & Ležajić d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja prava suvlasništva i uknjižbe, u povodu žalbi tužitelja te tužiteljice GC osobno izjavljenih protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2285/2021 od 11. srpnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 1. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbijaju se kao neosnovane žalba tužitelja ĆC, UC, GC i SC, kao i žalba tužiteljice GC, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2285/2021 od 11. srpnja 2025.

II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točci I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje da su suvlasnici svaki za udio od po 1/8 dijela č. zem. [katastarska čestica], u naravi oranica ukupne površine 893 m2 koja je upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška] za k. o. [katastarska općina], a što je tužena dužna priznati i trpjeti da tužitelji svaki za udio od po 1/8 dijela izvrše uknjižbu prava suvlasništva za navedene udjele na opisanoj nekretnini, uz prethodan upis brisanja dosadašnjih upisa s imena tužene, dok je točkom II. izreke naloženo tužiteljima naknaditi tuženoj parnični trošak u iznosu od 3.750,00 EUR.

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom pobijaju svi tužitelji, a žalbu podnosi i tužiteljica GC osobno. Tužitelji presudu pobijaju iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH i 70/19 koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju članka 117. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku – „Narodne Novine“ broj 70/19 uz izuzetke propisane stavkom 2. i 3. istog članka i na temelju članka 107. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku – „Narodne novine“ broj: 80/22 uz izuzetke propisane stavkom 2., 3., 4. i 5. istog članka - dalje u tekstu: ZPP), uz prijedlog da drugostupanjski sud presudu preinači te prihvati tužbeni zahtjev tužitelja, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Tužitelji traže trošak sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tužitelja je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje prava suvlasništva na nekretnini opisanoj u izreci presude, za koju tužitelji tvrde da su ju stekli nasljeđivanjem iza svojih roditelja pok. JC i pok. FC, a koji su je pak u polovici dijela kupili zajedno s prednikom tužene pok. HC od prodavateljice ĐC.

6. Na temelju između stranaka nespornih činjenica, kao i na temelju činjenica utvrđenih provedenim dokaznim postupkom, čitanjem svih pisanih isprava, saslušanjem stranaka i svjedoka AC, EC, NC, MC, PC, ZC, BC, OC, ŠC, TC, CC i UCB u svrhu dokazivanja, te provedenim geodetskim vještačenjem prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće činjenično stanje:

- da je tužena kćerka pok. HC te je upisana kao vlasnica i posjednica u cijelosti nekretnine opisane u izreci prvostupanjske presude;

- da je predmetna nekretnina (čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] površine 893 m2) na osnovu zapisnika za osnivanje zemljišne knjige broj 6786 ranije bila upisana kao društveno vlasništvo;

- da je otac tužene HC kao tužitelj pokrenuo postupak protiv Grada Zadra kao tuženika radi utvrđenja prava vlasništva na predmetnoj čestici zemlje te je dana 28. rujna 2007. donesena presuda P-405/01 u kojoj je utvrđeno da je isti vlasnik čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] za cijelo;

- da spisu prileži preslika kupoprodajnog ugovora koju je dostavila tužena (l.s. 54-56, 65) zaključenog dana 15. veljače 1965. između ĐC i HC, u nazočnosti dvoje svjedoka (koja su u međuvremenu umrla prema navodima tužene) iz kojeg proizlazi da je ĐC bila korisnik oko 800 m2 zemlje u katastarskoj općini [katastarska općina] te da HC pristaje da joj isplati 400.000,00 dinara, kao naknadu za trud za uređenje zemljišta od ledine u obradivo tlo, a ona mu garantira da druge osobe neće polagati pravo na to zemljište, pri čemu HC odmah stječe pravo korištenja toga dijela;

- da su navedeni ugovor s lista 54 spisa potpisali HC i dva svjedoka, a primjerak s lista 65 spisa je potpisala i ĐC, pri čemu izvornik ugovora tužena ne posjeduje;

- da iz kartona osobne iskaznice za ĐC proizlazi da se radi o nepismenoj osobi, a na tom kartonu prileži samo otisak prsta;

- da iz spisa istoga suda broj P-1415/96 (list. 86-90, 92-97) proizlazi da je HC **.**.1996. podnio tužbu protiv DC, koji je bio susjed predmetne nekretnine, zbog smetanja posjeda nekretnine te je u istoj naveo da je on vlasnik i posjednik nekretnine na kojoj je započeo izgradnju kuće i da je 10. studenog 1996. u redovnom obilasku svoje nekretnine utvrdio da je tuženi prekopao dio njegove nekretnine, a predmetna tužba je naknadno povučena;

- da iz spisa SO Zadar 05-4574/1-1966 (list. 177-192) proizlazi da je 31. svibnja 1966. sastavljen zapisnik od strane građevinskog inspektora (list.187) u kojem je utvrđena nedozvoljena stambena gradnja zgrade u [adresa], u vlasništvu KC, te da je gradnja otpočela kopanjem temelja veličine 20x9 metara bez odobrenja lokacije i građenja, pri čemu je na gradilištu vlasnik KC upozoren da prestane sa daljnjim radom te je izjavio da želi doseliti u [adresa] sa obitelji radi daljnjeg školovanja svoje djece, kao i da će naknadno srediti dokumentaciju i odobrenje za građenje;

- da je dana 31. svibnja 1966. doneseno rješenje kojim se zabranjuje HC daljnje građenje (list 180);

- da je 1. lipnja 1966. protiv HC podnesena prijava u kojoj je među ostalim navedeno i da je HC rekao da je kupio teren prije dvije godine od posjednika te parcele i da će Ugovor dostaviti na uvid, a dana 29. lipnja 1966. je proglašen krivim od strane suca za prekršaje Općine Zadar jer je započeo gradnju stambene kuće u [adresa], a da nije ishodio građevinsku dozvolu;

- da su tužitelji djeca pok. JC i pok. FC, a također su i jedini zakonski nasljednici svoga brata pok. IC, pri čemu niti u ostavinskom postupku O-525/11 iza pok. IC niti u ostavinskom postupku O-2469/15 iza pok. JC nije navedena predmetna nekretnina kao izvanknjižno vlasništvo u ostavinskoj imovini tih ostavitelja;

- da su svjedoci AC, VC, PC, ZC, BC, OC, ČC, CC i RC UCB u bitnome istovjetno iskazivali kako su čuli, uglavnom od JC i ŽC, da su njih dvoje zajedno s LC kupili „plac“ u [adresa], po pola;

- da su tužena i svjedoci ĆJ i UJ u bitnom suglasno iskazivali da se radi o nekretnini koju su BC i HC kupili sami od prodavateljice gospođe ZC.

7. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud odbija tužbeni zahtjev uz obrazloženje:

-da niti jedan od saslušanih svjedoka nema neposredna saznanja o kupoprodaji predmetne nekretnine, već svi svoja saznanja crpe iz onoga što su čuli iz priča JC, ŽC i NC, uglavnom o tome da su JC i ŽC kupili teren u [adresa] po pola s HC te da su počeli graditi temelje;

- da je predmet ovoga postupka kupoprodaja nekretnine do koje tužitelji tvrde da je došlo 1965. godine, dok je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 2017. godine, dakle 52 godine nakon kupoprodaje;

- da se počevši od Ugovora iz 1965. pa nadalje, u cjelokupnoj dokumentaciji u spisu, navodi samo HC kao vlasnik i posjednik predmetne nekretnine, odnosno nigdje u spisu se ne spominju JC i ŽC kao suvlasnici niti suposjednici;

- da svi postupci HC, koji je u prekršajnom i upravnom postupku bio jedina stranka u predmetu bespravne gradnje, potom podnošenje tužbe 1996. godine protiv susjeda DC radi smetanja posjeda, a koju tužbu je HC podnio kao jedini vlasnik i posjednik, pa do podnošenja tužbe iz 2001. radi utvrđenja prava vlasništva za cijelo, govore u prilog tome da se isti od same kupoprodaje predmetne nekretnine ponašao kao jedini vlasnik i posjednik te nekretnine;

- da tužitelji nakon smrti brata IC i posebno nakon smrti majke Mande Mandić 2015. u ostavinskom postupku nisu spomenuli predmetnu nekretninu kao njihovo izvanknjižno vlasništvo, iako su kao izvanknjižno vlasništvo ostaviteljice JC

IC naveli neke druge nekretnine;

- da ukoliko je i postojao nekakav dogovor između JC i GJ s LC u svezi predmetne nekretnine da bi istu dijelili po pola, možda se o tome zaista i razgovaralo jer brojni svjedoci iskazuju da su čuli da je nešto rađeno i kupljeno po pola, međutim tijekom ovog postupka tužitelji niti jednim relevantnim dokazom, osim pričama, nisu potkrijepili takve navode;

- da sud ne nalazi dokazanim da su tužitelji suvlasnici predmetne nekretnine odnosno da bi je stekli nasljeđivanjem svojih roditelja, a koji da su je stekli kupoprodajom od ĐC zajedno sa LC, pa posljedično svemu navedenom tužitelji nisu dokazali ispunjenje pretpostavki propisanih čl. 114. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine 91/1996, 68/1998, 137/1999, 22/2000, 73/2000, 114/2001, 79/2006, 141/2006, 146/2008, 38/2009, 153/2009, 90/2010, 143/2012, 152/2014, dalje ZVDSP) za stjecanje prava vlasništva.

8. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

9. Ispitivanjem pobijane presude i postupka koji je prethodio utvrđeno je da u prvostupanjskom postupku nije ostvarena ni jedna od bitnih povreda na koje ovaj sud povodom žalbe pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP koju ističe žalba jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, budući su iznijeti dostatni i neproturječni razlozi o svim odlučnim činjenicama.

10. Kako tužitelji u svojoj iscrpnoj i iznimno opširnoj žalbi u brojnim postupanjima i zaključcima prvostupanjskog suda vide bitne povrede odredaba parničnog postupka, ovaj drugostupanjski sud će pojedine žalbene razloge analizirati kako slijedi:

11. Vezano za navod da se u točki 6.1. obrazloženja pobijane presude navodi da je na ročištu održanom 21. travnja 2025. u postupku koji se vodio pred Općinskim sudom u Zadru pod poslovnim brojem P-405/01, u dobi od 75 godina saslušan SJ, koja tvrdnja je po mišljenju tužitelja neodrživa, ističe se da se radi o očitoj omašci u pisanju oznake godine koju je počinio prvostupanjski sud, jer je uvidom u navedeni priklopljeni predmet utvrđeno da je ročište na kojemu je saslušan svjedok SJ održano 21. travnja 2001., a ne 2025. godine. U pogledu svega ostalog prvostupanjski sud je pravilno utvrđenja iz izreke navedene presude cijenio prilikom donošenja odluke u ovoj pravnoj stvari, a koja odluka je presuđena stvar te se daljnji žalbeni navodi kojima tužitelji zakonitost iste osporavaju u ovom postupku više ne mogu prihvatiti. Pritom se ističe da prvostupanjski sud iskaz svjedoka SJ nije koristio kao dokaz u ovom postupku (točka 3. obrazloženja), niti je na istom utemeljio svoju odluku o neosnovanosti zahtjeva tužitelja.

12. Glede navoda da se bitna povreda odredaba parničnog postupka ogleda u okolnosti da sud u pobijanoj presudi ne navodi da je u dokaznom postupku izvršio uvid u predmet SO Zadar broj 05-4574/1-1966, a onda da ga neosnovano razlaže u obrazloženju pobijane presude, ističe se da navedeni predmet ne prileži priklopljen prvostupanjskom spisu, već je samo na traženje prvostupanjskog suda dostavljena dokumentacija u ovjerenim preslikama (list 177-192), upravo u koju je prvostupanjski sud izvršio uvid te je to i naveo u točki 3. obrazloženja, pa je nejasno koja bitna povreda postupka bi time bila počinjena.

13. U pogledu žalbenih navoda da prvostupanjski sud neopravdano dovodi u pitanje nepismenost prodavateljice ĐC, iako je u spis kao dokaz službeno dostavljen preslik kartona osobne iskaznice izdan od strane Policijske uprave zadarske, iz kojeg je razvidno da je riječ o nepismenoj osobi, valja istaknuti da se na navedenoj činjenici ne temelji prvostupanjska presuda niti prvostupanjski sud u presudi donosi zaključak o njezinoj pismenosti koji bi bio odlučan, već samo konstatira da je isto pismeno (kupoprodajni ugovor) bilo dostavljeno i u postupku pred istim sudom P- 405/01. Upravo suprotno, prvostupanjski sud odbija grafološko vještačenje jer ne samo da ne postoji izvornik ugovora, već logično ne postoje ni potpisi za usporedbu, a da li se radilo o polupismenoj ili nepismenoj osobi niti ovaj drugostupanjski sud ne smatra bitnim. Naime, i sami tužitelji se pozivaju na to da su navedenu nekretninu navodno kupili upravo od ĐC, pri čemu ugovor ne dostavljaju niti na drugi način dokazuju da je on ikada stvarno sklopljen, kada, gdje i pod kojim uvjetima prodaje, iako na toj prodaji temelje svoj zahtjev, dok je pak prednik tužene HC svoje pravo vlasništva upisao temeljem pravomoćne presude istoga suda P-405/01 od 28. rujna 2007. a ne uknjižbom na temelju ugovora. Slijedom takvih utvrđenja nije odlučno da li je ĐC bila u potpunosti nepismena, ili se ipak znala potpisati, kao što su to neke nepismene osobe iz onoga vremena znale, jer se zaključak prvostupanjskog suda o neosnovanosti zahtjeva u bitnom bazira na tome da tužitelji trebaju dokazati sve pretpostavke za stjecanje prava vlasništva, što nisu učinili.

14. Nadalje, niti detaljna analiza tužitelja u pogledu iskaza koji je HC dao u postupku koji se vodio pred Općinskim sudom u Zadru pod poslovnim brojem P-405/01 ne ukazuje na kontradiktornost pobijane prvostupanjske presude, jer taj iskaz ne analizira ni ne koristi kao dokaz prvostupanjski sud, pri čemu je , ponavlja se, presuda u tom predmetu postala pravomoćna.

15. Vezano za žalbene navode kojima tužitelji problematiziraju istinitost iskaza tužene dan pred sudom, u kojem među ostalim navodi da je gradnja kuće započela 1967. godine, a koja tvrdnja je po njima očigledno netočna s obzirom da je još 31. svibnja 1966. godine nadležni Odjel izdao zabranu gradnje na predmetnoj parceli, valja istaknuti da navedeno ne samo da ne ukazuje na kontradiktornost obrazloženja prvostupanjske postupke, već ta činjenica uopće nije bitna. Naime, nedvojbeno je da gradnja nije mogla početi nakon što je zabranjena, pri čemu valja istaknuti da je tužena tada imala 5 godina. Pritom kronološke nepodudarnosti u iskazima tužene (pa moguće i njezinog oca) ne dovode u pitanje zaključak da niti u jednom od brojnih postupaka pokrenutih radi započete gradnje, a potom i upisa vlasništva na navedenoj parceli (inspekcijski, prekršajni, posjedovni, katastarski, parnični pa i ostavinski) tužitelji NISU sudjelovali niti su išta učinili da svoje navodno stečeno vlasništvo legaliziraju ili zaštite (od prednika tužene ili trećih osoba) kroz pune 52 godine, pri čemu su njihove tvrdnje o spriječenosti zbog navodne smrti malog djeteta za čitavo razdoblje neaktivnosti naprosto neodržive. Stoga, u ukupnosti takvog konteksta, a ne na temelju jednoj pojedinačnog dokaza ili isprave, prvostupanjski sud pravilno zaključuje da se ne može uzeti da su se bilo tužitelji bilo njihovi prednici ponašali kao vlasnici i posjednici, niti da su dokazali stjecanje.

16. Nadalje, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka niti time što je prvostupanjski sud kao dokaz uzeo u obzir dokumentaciju iz predmeta Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1415/96. Naime, tužena je na pripremnom ročištu održanom dana 11. lipnja 2018. predložila da se izvrši uvid u spis u kojem je HC tužio JJ radi smetanja posjeda, dakle pravovremeno je i istaknula navedenu činjenicu i predložila dokaz za njezino utvrđenje. Pritom su u pravu tužitelji kada navode da u tom predmetu nije donesena odluka jer je tužba povučena, međutim i iz same tužbe prvostupanjski sud je izveo pravilan zaključak da je prednik tužene HC posjed predmetnog zemljišta izvršavao samostalno, a potom ga i pokušao samostalno putem suda i zaštititi, jer bi u suprotnom kao tužitelji bili navedeni i prednici tužitelja.

17. Što se tiče žalbom problematiziranih utvrđenja iz upravnog predmeta SO Zadar broj 05-4574/1-1966, valja istaknuti da je zapisnik u navedenom predmetu doista sastavljen isključivo uz prisustvo HC, pri čemu je neosnovan, a uz to i nelogičan, žalbeni navod da je to zato što tužitelji odnosno njihovi pravni prednici tamo trenutno nisu bili. Upravo suprotno, jedini je logičan zaključak, koji je izveo prvostupanjski sud, a ovaj drugostupanjski sud ga prihvaća, da se radilo o zemljištu na kojemu je prednik tužene HC samostalno (doduše i bespravno) gradio, pa je za takvu gradnju sam snosio te prihvatio posljedice. U tom smislu vrednovanje utvrđenja iz postupka koji je vodila građevinska inspekcija, kako je to zaključio prvostupanjski sud, nije ni kontradiktorno ni nerazumljivo, već obrazloženo i utemeljeno na činjenicama koje su tamo utvrđene, a koje u biti od strane tužitelja nisu ni osporene.

18. U pogledu žalbenih navoda da se pobijana presuda temelji na okolnosti da u rješenju o nasljeđivanju broj O-525/11 iza pok. IC, kao ni u rješenju broj O-2469/15 iza pok. JC nije navedena predmetna nekretnina , valja istaknuti da upravo navedeno iz tih rješenja i proizlazi, pri čemu je u pravu prvostupanjski sud i kada zaključuje da su tužitelji kao izvanknjižno vlasništvo ostaviteljice JC naveli neke druge nekretnine. Takvo postupanje samo je jedna od niza činjenica, okolnosti i postupanja koje su u svojoj ukupnosti poslužile kao temelj prvostupanjskom sudu za zaključak da tužitelji nisu dokazali da su predmetnu nekretninu stekli nasljeđivanjem (kao niti prethodno njihovi prednici kupoprodajom), te je netočno da se samo na tom utvrđenju temelji presuda, a svakako se ne radi o učinku prekluzije, kao što to tužitelji u žalbi pogrešno navode, niti takvo što iz prvostupanjske presude proizlazi.

19. Nadalje, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka time što je u bitnom poklonio vjeru svjedocima ĆJ, majci tužene, koja je po mišljenju tužitelja i osobno zainteresirana za ishod ovog postupka, i svjedoku FJ, zanemarivši odnos srodstva svjedokinje ĆJ s tuženom, kao i činjenicu koliko je godina imao svjedok FJ u vrijeme događaja o kojima je svjedočio. Navedeno iz razloga što su ti iskazi u skladu s dokumentacijom u spisu, u kojoj se isključivo prednik tužene spominje kao posjednik nekretnine, uz što valja istaknuti da su i pojedini drugi svjedoci koje su predložili tužitelji, pa i sami tužitelji, u vrijeme o kojemu su iskazivali bili djeca. U tom smislu točno je i da su određeni svjedoci u vrijeme kupoprodaje nekretnine 1965. godine bili već odrasle i punoljetne osobe, no nedvojbeno je po prvostupanjskom sudu utvrđeno da osim po priči, nitko od njih osobno postupku kupoprodaje nije svjedočio, pa se sve daljnje opširne analize i u žalbi citiranja njihovih iskaza ne mogu prihvatiti kao odlučne činjenice koje bi bile od utjecaja na zaključak suprotan onomu koji je donio prvostupanjski sud.

20. Što se pak tiče žalbenih navoda da se predmetna čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], oranica ukupne površine 2016 m², tek temeljem prijavnog lista 468/84 i nacrta Zavoda za katastar od 15. ožujka 1984. dijelila, između ostalog, i na današnju č. zem. [katastarska čestica] površine 893 m², ističe se da navedeno ne ukazuje na kontradiktornost zaključaka prvostupanjskog suda. Upravo suprotno, i tužitelji sami u svojoj tužbi navode da je predmetom kupoprodaje 1965. godine bila površina od otprilike 1000 m2, pa je logično da je i prije formalne diobe čestice strankama kupoprodaje bilo poznato koji dio parcele se prodaje, pri čemu na navedeno ne utječe zaključak prvostupanjskog suda da tužitelji nisu dokazali da bi njihovi prednici u toj kupoprodaji bili stranke.

21. Pritom vezano za u žalbama analiziranje i citiranje iskaza svakog pojedinog svjedoka tužitelja, valja istaknuti da to što žalitelji ocjenom dokaza odlučnim za odluku nisu zadovoljni, kao i to što su u postupku činjenice utvrđene tako da je na temelju njih zahtjev tužitelja ocijenjen neosnovanim, nema značaj bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a niti bitne povrede iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 338. stavkom 4. ZPP-a, kao što tužitelji to žalbom pokušavaju prikazati. Naime, prema članku 8. ZPP-a odlučne činjenice utvrđuje sud (ne stranke) i to prema svom uvjerenju, na osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka, pri čemu je stečeno uvjerenje u odnosu na ocjenu provedenih dokaza dužan opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima. Tako je i postupio prvostupanjski sud u pobijanoj presudi koja je donesena nakon svestrane rasprave i kontradiktornog postupka. Osim toga, sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze pa postupanjem po toj ovlasti, te time što žalitelji ocjenom dokaza odlučnim za odluku nisu zadovoljni i smatraju da je iz provedenih dokaza istinitim trebalo prihvatiti samo ono što oni tvrde i njihovo tumačenje odlučnog i istinitog, sud prvog stupnja nije povrijedio niti jedno žaliteljevo pravo.

22. U tom smislu činjenično stanje utvrđeno po prvostupanjskom sudu prihvaća i ovaj drugostupanjski sud te isto žalbama (kako svih tužitelja tako i tužiteljice GC) nije dovedeno u pitanje, a osporavana presuda utemeljena je na iskazima svih stranaka i svjedoka koji su tijekom postupka sudu bili predloženi, te je prvostupanjski sud o ocjeni izvedenih dokaza dao dostatne i relevantne razloge, pa nastavno, nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno, odnosno nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

23. Nadalje, činjenica da je prvostupanjski sud preotvorio glavnu raspravu, pa i odgodio ročište za objavu i uručenje presude, ne predstavlja apsolutno, pa čak niti relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka, te svakako nije bila od utjecaja na pravilnost pobijane odluke.

24. Vezano za žalbene navode kako prvostupanjski sud prema tužiteljima neosnovano zauzima stroži standard dokazivanja, i to na način da im odbija tužbeni zahtjev uz obrazloženje da raspolažu samo svjedočkim iskazima, dok se istovremeno neosnovano valorizira pravna pozicija HC temeljem postupaka u kojima HC nije priložio nijedan materijalni dokaz, niti pred građevinskom inspekcijom, niti pred sucem za prekršaje Općine Zadar, dok je u postupku pred Općinskim sudom u Zadru poslovni broj P-405/01 priložio navodni ugovor s potpisom ĐC, za koju je dokazano da je bila nepismena osoba, valja istaknuti da su u ovom postupku, primjenom odredbi čl. 7. i 219. ZPP-a tužitelji, a ne tužena, bili dužni dokazati činjenice iz kojih sud na nedvojben način može utvrditi osnovanost njihovog zahtjeva. Kako oni to nisu učinili, to prvostupanjski sud stoga za njih nije zauzeo „stroži standard dokazivanja“, već je riječ o teretu dokaza iz odredbe čl. 221. a ZPP-a, kao jedinom mogućem standardu u situaciji kada sud na temelju izvedenih dokaza s potpunom sigurnošću ne može utvrditi neku činjenicu, o čemu je u ovom konkretnom slučaju bilo riječ.

25. Nadalje, pogrešno naznačena adresa jedne od tužitelja ne predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka, a svakako niti to što prvostupanjski sud u presudi nije analizirao dostavljene pisane izjave pojedinih svjedoka, pogotovo u situaciji kada je te iste svjedoke neposredno i saslušao. Pritom se ukazuje da su svi svjedoci prije davanja iskaza bili propisano upozoreni, kako to proizlazi iz ročišnih zapisnika, a niti na sadržaj tih zapisnika punomoćnik tužitelja nije imao primjedbi, pa se suprotni žalbeni navodi o povredi postupka i u tom dijelu ukazuju neosnovanima.

26. Konačno, pobijanom presudom nije tužiteljima povrijeđeno pravo zajamčeno čl. 19. st. 1. i st .2. niti čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 56/90, 135/97, 8/98 – pročišćeni tekst, 113/00, 124/00 – pročišćeni tekst, 28/01, 41/01 – pročišćeni tekst, 55/01 – ispravak, 76/10 i 5/14 – dalje u tekstu: Ustav RH), kao niti pravo na pravično suđenje iz čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijeća Europe ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj: 18/97 - dalje: Konvencija) jer je prvostupanjska presuda donesena nakon kontradiktornog postupka, pri čemu tužitelji kao razloge navodne neustavnosti zapravo ponavljaju (prepisuju) već ranije izrečene žalbene navode, o kojima se ovaj drugostupanjski sud već očitovao.

27. Vezano za žalbu koju je podnijela tužiteljica GC osobno, ističe se da se žalbeni navodi o postojanju i razlozima bitnih povreda „kaznenog“ (očito misleći parničnog) postupka, a poglavito u pogledu ocjene činjeničnog stanja, zapravo preklapaju s navodima žalbe koju je u ime svih tužitelja podnio njihov punomoćnik, a koju je ovaj drugostupanjski sud ranije već odgovorio. Pritom dodatno valja istaknuti da u činjenici da HC na traženje građevinske inspekcije toj inspekciji nije dostavio kupoprodajni ugovor, iako im je izjavio da je tu parcelu kupio i da će im ugovor donijeti, sud ne nalazi proturječnost s razlozima presude niti smatra da je samim time bilo moguće donijeti bilo kakav drugačiji zaključak od onoga koji je donio prvostupanjski sud. Slijedom navedenog nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2 . toč. 11. ZPP-a, a ta povreda nije počinjena niti zbog činjenice da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi naveo da je izvršio uvid u katastarski plan, popisni list i skicu lica mjesta, a pritom te dokaze nije ocijenio niti obrazložio, jer se radi o dokazima koji za konačni zaključak prvostupanjskog suda nisu bitni.

28. Slijedom navedenog, ovaj drugostupanjski sud zaključno smatra da je prvostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je zahtjev tužitelja odbio, pa kako žalbenim navodima nije dovedena u sumnju zakonitost presude, to je ovaj sud odbio žalbu i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrdio prvostupanjsku presudu.

29. Žalba tužitelja ne sadrži razloge zbog kojih se pobija odluka o troškovima postupka iz točke II. izreke prvostupanjske presude kojom je naloženo tužiteljima naknaditi tuženoj troškove parničnog postupka od 3.750,00 EUR, a predmetno rješenje o trošku utemeljeno je na pravilnoj primjeni članka 154. stavka 1. i 155. ZPP-a i važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023), te u donošenju istog nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. Zbog toga je uz primjenu članka 380. točke 2. ZPP-a odbijena žalba tužitelja i potvrđena je i točka II. izreke prvostupanjske presude.

30. Obzirom da tužitelji nisu uspjeli sa žalbom, njihov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka koji se odnosi na sastav žalbe i sudsku pristojbu na žalbu valjalo je odbiti kao neosnovan (čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Varaždinu 1. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer