REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: P-48/2026-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu Snježani Polgar, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice CĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po opunomoćeniku Domagoju Miličeviću, odvjetniku iz Požege, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, OIB:92963223473, zastupane po Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija iz Zagreba, Iblerov trg 10/VII, p.p.92, radi isplate, v.p.s. 4.348,46 EUR, nakon glavne javne rasprave zaključene 25. svibnja 2026., u prisutnosti tužiteljice osobno i opunomoćenika stranaka, na temelju članka 335. stavak 4. ZPP-a, dana 1. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku, Zagrebačkoj banci d.d. iz Zagreba (Grad Zagreb), Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, da tužiteljici, CĐ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od petnaest (15) dana po donošenju ove presude isplati ukupan iznos u visini od 4.348,46 EUR kao iznos naplaćen uslijed jednostranih promjena kamatnih stopa u odnosu na kredit iz Ugovora o kreditu broj 888/2005 sklopljenom na dan 22. studenog 2005., zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog naplaćenog iznosa pa do isplate po stopi u visini za ostale odnose prema odredbi čl. 29., st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22.), tekućim na iznos od:

28,97 EUR od 15.11.2007. pa do isplate

28,47 EUR od 15.12.2007. pa do isplate

29,33 EUR od 15.01.2008. pa do isplate

29,19 EUR od 15.02.2008. pa do isplate

56,95 EUR od 15.03.2008. pa do isplate

56,62 EUR od 15.04.2008. pa do isplate

54,77 EUR od 15.05.2008. pa do isplate

55,47 EUR od 15.06.2008. pa do isplate

54,92 EUR od 15.07.2008. pa do isplate

54,81 EUR od 15.08.2008. pa do isplate

54,79 EUR od 15.09.2008. pa do isplate

56,88 EUR od 15.10.2008. pa do isplate

58,16 EUR od 15.11.2008. pa do isplate

56,35 EUR od 15.12.2008. pa do isplate

61,24 EUR od 15.01.2009. pa do isplate

61,30 EUR od 15.02.2009. pa do isplate

59,65 EUR od 15.03.2009. pa do isplate

60,03 EUR od 15.04.2009. pa do isplate

60,10 EUR od 15.05.2009. pa do isplate

59,45 EUR od 15.06.2009. pa do isplate

59,57 EUR od 15.07.2009. pa do isplate

80,13 EUR od 15.08.2009. pa do isplate

81,06 EUR od 15.09.2009. pa do isplate

80,02 EUR od 15.10.2009. pa do isplate

80,69 EUR od 15.11.2009. pa do isplate

80,59 EUR od 15.12.2009. pa do isplate

82,40 EUR od 15.01.2010. pa do isplate

83,56 EUR od 15.02.2010. pa do isplate

83,31 EUR od 15.03.2010. pa do isplate

84,47 EUR od 15.04.2010. pa do isplate

86,59 EUR od 15.05.2010. pa do isplate

75,83 EUR od 15.06.2010. pa do isplate

77,73 EUR od 17.07.2010. pa do isplate

77,92 EUR od 15.08.2010. pa do isplate

82,42 EUR od 15.09.2010. pa do isplate

79,80 EUR od 15.10.2010. pa do isplate

80,33 EUR od 16.11.2010. pa do isplate

57,90 EUR od 16.12.2010. pa do isplate

57,27 EUR od 15.01.2011. pa do isplate

56,57 EUR od 15.02.2011. pa do isplate

56,99 EUR od 15.03.2011. pa do isplate

57,01 EUR od 16.04.2011. pa do isplate

58,30 EUR od 16.05.2011. pa do isplate

60,82 EUR od 16.06.2011. pa do isplate

64,13 EUR od 15.07.2011. pa do isplate

54,04 EUR od 16.08.2011. pa do isplate

49,76 EUR od 15.09.2011. pa do isplate

48,32 EUR od 16.10.2011. pa do isplate

48,41 EUR od 15.11.2011. pa do isplate

48,61 EUR od 15.12.2011. pa do isplate

49,85 EUR od 16.01.2012. pa do isplate

50,23 EUR od 15.02.2012. pa do isplate

49,82 EUR od 15.03.2012. pa do isplate

49,76 EUR od 16.04.2012. pa do isplate

49,97 EUR od 15.05.2012. pa do isplate

50,32 EUR od 15.06.2012. pa do isplate

49,88 EUR od 16.07.2012. pa do isplate

49,60 EUR od 20.08.2012. pa do isplate

48,66 EUR od 15.09.2012. pa do isplate

49,60 EUR od 15.10.2012. pa do isplate

50,04 EUR od 15.11.2012. pa do isplate

49,75 EUR od 15.12.2012. pa do isplate

49,40 EUR od 15.01.2013. pa do isplate

49,28 EUR od 15.02.2013. pa do isplate

49,15 EUR od 15.03.2013. pa do isplate

50,03 EUR od 15.04.2013. pa do isplate

48,35 EUR od 15.05.2013. pa do isplate

48,53 EUR od 17.06.2013. pa do isplate

48,56 EUR od 17.07.2013. pa do isplate

48,53 EUR od 15.08.2013. pa do isplate

48,99 EUR od 16.09.2013. pa do isplate

49,30 EUR od 15.10.2013. pa do isplate

49,45 EUR od 15.11.2013. pa do isplate

49,98 EUR od 15.12.2013. pa do isplate

49,43 EUR od 15.01.2014. pa do isplate

a sve u roku od 15 dana

II. Nalaže se tuženiku, Zagrebačkoj banci d.d. iz Zagreba (Grad Zagreb), Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, da tužiteljici CĐ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od petnaest (15) dana na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 2.201,25 EUR, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi u visini za ostale odnose prema odredbi čl. 29., st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22.) koje teku od 1. srpnja 2026. do isplate.

Obrazloženje

1. Tužiteljica CĐ podnijela je dana 11. lipnja 2019. godine tužbu protiv tuženika Zagrebačke Banke d.d. (dalje u tekstu: ZABA d.d.) u kojoj navodi da su stranke 22.11.2005. godine zasnovale kreditni odnos temeljen na ugovoru o namjenskom kreditu broj 888/2005, a to za odobreni kreditni iznos od 120.000,00 CHF te je njime ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu sa jednostranom odluke tužene banke.

1.1. Ističe da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. suđeno pod točkom 1. (prvom) izreke u odnosu na tuženu banku: Utvrđuje se da je prvotužena Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 01.04.2005. godine do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora prvotužena Zagrebačka banka d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time prvotužena Zagrebačka banka postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01.04.2005. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom prvotužene Zagrebačke banke d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora prvotužena Zagrebačka banka d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku prvotužene Zagrebačke banke d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time prvotužena Zagrebačka banka d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81.,82., 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

1.2. Točkom 9. (devetom) izreke iste presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., naloženo je tuženoj banci da prekine s gore opisanim postupanjem te joj je nalaženo da u roku od 60 (šezdeset) dana ponudi potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenljiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti ova presuda.

1.3. Točkom 10. (desetom) izreke iste presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., zabranjeno je tuženoj banci takvo, gore opisano ili slično postupanje u buduće.

1.4. Odlučujući o žalbi tužene banke, između ostalih banaka kao stranaka odnosnog postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je svojom presudom, poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., i to u podtočki 1.1. (prvoj) točke I. (prve) izreke, preinačio prethodno identificiranu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., na način da je odbio tužbeni zahtjev za utvrđenje u odnosu na tuženu banku da bi ista u relevantnom vremenskom razdoblju identificiranom prvostupanjskom presudom povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

1.5. Međutim, pod točkom II. (drugom) izreke djelomično je odbijena žalba tužene banke kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojemu je u odnosu na banku tuženika utvrđeno da je u relevantnom razdoblju identificiranom u prvostupanjskoj presudi, a koje razdoblje povreda traje i na dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

1.6. Pod nastavnom točkom III. (trećom) presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., djelomično je preinačena prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., i to u dijelu i na način da je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev u odnosu na tuženu banku iz točke 9. (devete) izreke prvostupanjske presude da u potrošačkim ugovorima o kreditu prekine s korištenjem odredaba kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak i da joj se zabrani takvo ili slično postupanje ubuduće.

1.7. Pod točkom IV. (četvrtom) presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., djelomično je odbijena žalba tužene banke podnesena protiv prvostupanjske presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., i to u odnosu na dio točke 9. i 10. izreke prvostupanjske presude, kojima se tuženoj banci naloženo da u potrošačkim ugovorima o kreditu prekine s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njenom jednostranom odlukom, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i kojima joj je zabranjeno takvo ili slično ponašanje ubuduće.

1.8. Donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/2103-4 od 13. lipnja 2014. postala je pravomoćnom u odnosu na tuženu banku ona odluka sadržana u presudi povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, kojom je potvrđeno da je tužena banka povrijedila kolektivne interese prava potrošača, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom tužene banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i utvrdili.

1.9. Stoga se tužiteljica kao potrošač iz predmetnog ugovora o kreditu poziva na pravna utvrđenja iz prethodno navedenih presuda, a sukladno čl. 502 c. Zakona o parničnom postupku te predlaže da sud naloži tuženiku isplatu iznosa od 45.232,82 HRK kao iznos naplaćen temeljem tuženikove jednostrane promjene kamatne stope preko iznosa ugovorene redovne kamatne stope iz predmetnog ugovora.

1.10. Napominje da je prilikom zasnivanja kreditnog odnosa redovnu kamatnu stopu u visini od 4,50 % poena godišnje koja je kamatna stopa naknadno tijekom ugovornog razdoblja jednostrano mijenjana, pri čemu je nakon svake promjene ukupno zaduženje tužiteljice bilo veće.

1.11. Tužbu podnosi ovome sudu sukladno čl. 59. ZPP-a.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu (list br.58-66) u cijelosti osporava istaknuti tužbeni zahtjev kao neosnovan, uključujući pravnu osnovu, visinu te činjenice i razloge kojima je tužiteljica obrazložila svoju tužbu u ovom sporu. Tuženik osporava osnovu i tijek zateznih kamata.

2.1. Tuženik se protivi tužiteljičinom dokaznom prijedlogu o provođenju financijskog vještačenja i svih ostalih dokaza predloženih od tužiteljice radi utvrđivanja činjenica s obzirom da se u konkretnom slučaju spor vodi u vezi s pravnim pitanjem.

2.2. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose dospjele prije dana 11. lipnja 2014.

2.3. Nadalje navodi da je predmetni kredit konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/2015 - u nastavku „ZID ZPK/15“) s obzirom na to da su tužiteljica i tuženik 13.6.2016. godine sklopili Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom. Sve tužiteljičine uplate ( i s osnove svakog povišenja CHF kamatne stope tijekom otplate, kao i sa osnove svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate) uzete su u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene odnosno uračunate za otplatu usporednog EUR kredita u skladu sa odredbama ZID ZPK/15. Banka je izračun konverzije izvršila u skladu sa zakonom a što je potvrdio neovisni revizor. Nakon što je tužiteljica dobila od banke zakonom propisane iscrpne podatke za donošenjem informirane odluke hoće li ili neće prihvatiti konverziju, uključujući podatak o preplatama iz razdoblja primjene valutne klauzule u CHF i promjenjive kamate, tužiteljica je svojom slobodnom voljom prihvatila konverziju. Sklapanjem dodatka/aneksa ugovoru o kreditu između tužiteljice i tuženika nastao je pravni odnos koji je zakonodavac upravo i imao u vidu kada je tužiteljici ponudio mogućnost konverzije koju mu banka nije mogla uskratiti. Sklopljeni pravni posao povodom tužiteljičinog prihvata konverzije koji je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija jest pravni posao kojim su stranke, isključivo po izboru tužitelja, riješile sve svoje pravne odnose, prije i poslije konverzije na način propisan zakonom. Dakle, sklapanjem dodatka, tužiteljica i tužena banka su u skladu s odredbama ZID ZPK/15 trajno i konačno uredili svoj pravni odnos u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji te su stoga konverzijom posljedice nepoštene, ništetne odredbe CHF ugovora o kreditu uređene voljom stranaka što smisleno isključuje pravo tužiteljice da uz provedenu konverziju istodobno traži i povrat stečenoga bez osnove pozivom na uvjete ugovora o kreditu u CHF-u koji je konverzijom ab initio otpao i nadomješten je novom, nesporno zakonitom osnovom (EUR ugovor) temeljem koje je tužiteljica stekla na zakonu utemeljeno potraživanje preplate. To pak znači da tužiteljica u ovom postupku nakon konverzije ne može imati bilo kakvu tražbinu na povrat stečenoga bez osnove zbog bilo kakve preplate, odnosno stjecanja bez osnove iz vremena kad se primjenjivao ugovor o kreditu u protuvrijednosti CHF jer je izabrala izjednačiti se u svojem pravnom položaju s dužnikom u eurski denominiranom kreditu u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Time je tužiteljica raniju pravnu osnovu s koje je primio i po kojoj je do tada otplaćivao kredit s retroaktivnim učinkom zamijenila posve novom pravnom osnovom. Stoga tužiteljica više ne raspolaže zahtjevom koji bi se oslanjao na pravnu osnovu koja je njenom voljom ab initio izgubila svaki pravni učinak u pogledu visine kreditne obveze, kojega je imala po izvorno sklopljenom ugovoru o kreditu u kunskoj protuvrijednosti CHF.

2.4. Nadalje, tuženik navodi da su tužiteljici povijesne kamatne stope u trenutku prihvata konverzije bile poznate u brojčanom iznosu kao da su bile ugovorene kao fiksne a nakon toga razdoblja, kamate su se ravnale prema ugovorenom parametru i fiksnom dijelu kamatne stope za EUR kredite. Prihvatom takvog ugovora o konverziji, sukladnog ZID ZPK/15, potrošač više nije bio u poziciji da "ne može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze." odnosno da ne može predvidjeti opravdanost budućih promjena kamatnih stopa.

2.5. Naime, u pravnom poslu koji je bio sklopljen među strankama u povodu konverzije, povijesne kamatne stope bile su izražene konkretnom brojkom u novom otplatnom planu za cijelo prethodno minulo razdoblje. Prihvatom takvog ugovora o konverziji, sukladnog ZID ZPK/15, potrošač naprosto više nije bio u poziciji da „ne može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze“, odnosno da ne može provjeriti opravdanost budućih promjena kamatnih stopa. Pristajući, u takvim okolnostima, na izračun koji je sadržavao tako iskazane kamatne stope u EUR kreditima, pristao je na čvrsto definiranu prošlost, jer su povijesne kamatne stope bile iskazane konkretnom brojkom (pa su u tom smislu sadržajno bile fiksne), ali i na budućnost u pogledu visine kamatne stope nakon konverzije, za koje je razdoblje naposljetku ugovorio primjenu točno određenog parametra i fiksnog dijela kamatne stope.

2.6. Ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer da iz prometa po kreditu proizlazi da su osim tužiteljice treće osobe uplaćivale obveze po kreditu.

2.7. Na temelju svega navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i naloži tužiteljici da tuženiku podmiri parnične troškove.

3. Očitujući se na navode tuženika, tužiteljica u podnesku do 14.10.2019. (list 137-140) ističe da je neosnovan prigovor zastare tražbina tužiteljice a obzirom da se restitucijski zahtjev temelji na presudi koja je donesena u sporu povodom kolektivne zaštite potrošača a da je drugostupanjska presuda u tom djelu postala pravomoćna 13.6.2014. Upire na presudu VSRH broj Rev-2245/17-2 od 20.3.2018. u kojoj je navedeno da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u tom postupku.

3.1. Ističe da je prigovor nedostatka aktivne legitimacije na kojega upire tuženik također neosnovan, budući je sve uplate po kreditu obavila isključivo tužiteljica.

3.2. U odnosu pak na istaknuti prigovor učinka primjene Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, ističe kako odnosni prigovor nije osnovan.

3.3. Tužiteljica ne spori da je između banke tuženika i tužiteljice bio sklopljen dodatak temeljnom ugovoru o kreditu u provedbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, no on za raspravu o ovdje postavljenom tužbenom zahtjevu nema nikakav značaj.

3.4. Naime, tzv. konverzija do koje je dolazilo po tom Zakonu, odnosno potpisivanje aneksa ugovora o kreditima između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev, budući da se niti odredbama tog Zakona, a niti samim dodatkom, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovorne odredbe kojom se u temeljnom ugovoru o kreditu s valutom utočišta CHF ugovorila promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje ni na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost te odredbe koja se tiče promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je tužena banka bez prethodnog pregovaranja sa tužiteljicom kao korisnikom kredita sama, tj. nepošteno mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutom u CHF. Glavni motiv navedenog Zakona bio je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR. U ovom pak postupku otklanjanju se posljedice ništetnosti ugovornih rješenja koja je nametnula tužena banka. Dakle, argumentacija tuženika u tom smislu nije opravdana.

4. U podnesku od 4.3.2026. (list 183-185) tuženik ističe da je ZID ZPK/15 na temelju kojeg je sklopljen Dodatak/Sporazum ugovoru o kreditu bio predmet ustavnopravne ocjene Ustavnog suda Republike Hrvatske koji je rješenjem broj U I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. odbio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu ZID ZPK/15 s Ustavom. Dakle, Ustavni sud Republike Hrvatske je zaključio kako je ZID ZPK/15 u cijelosti u skladu s Ustavom.

4.1. U navedenom je rješenju Ustavni sud, pored dane ocjene formalne i materijalne ustavnosti, istaknuo da osporeni ZID ZPK/15 ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima.

4.2. Nakon što je Ustavni sud ocijenio da je ZID ZPK/15 usklađen s Ustavom, pokrenut je i ogledni spor koji se vodio pod posl. br. Gos 1/2019 u kojem je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem od 4. ožujka 2020. godine potvrdio kako su Dodatci/Sporazumi koji su sklopljeni na temelju ZID ZPK/15 valjani te proizvode sve pravne učinke i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Dakle, Vrhovni sud Republike Hrvatske je potvrdio pravne učinke i valjanost Dodataka/Sporazuma koji su sklopljeni na temelju ZID ZPK/15 za koji zakon je Ustavni sud Republike Hrvatske prethodno ocijenio da je u skladu s Ustavom.

4.3. Nakon što je ZID ZPK/15 prošao ustavnopravnu proceduru te nakon što su Dodatci/Sporazumi sklopljeni na temelju ZID ZPK/15 potvrđeni kao valjani sa svim pravnim učincima, Vrhovni sud Republike Hrvatske je krajem 2024. godine i početkom 2025. godine otpremio odluke po revizijama u predmetnima u kojima je predmet spora bio CHF kredit konvertiran iz CHF valute u EUR valutu sukladno ZID ZPK/15 u kojima je, u bitnome, zauzeo stav kako tužitelji koji su konvertirali kredit sukladno ZID ZPK/15 nemaju pravo na isplatu.

4.4. Nadalje tuženik ističe kako je u predmetu A. H- protiv Zagrebačke banke, C- 567/20, Sud Europske unije presudio sljedeće: „Članak 1. stavak 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima [odredbama] u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da ugovorne odredbe koje su odraz odredaba nacionalnog prava na temelju kojih je prodavatelj robe ili pružatelj usluge bio dužan potrošaču predložiti izmjenu njihova originalnog ugovora putem sporazuma čiji je sadržaj određen tim odredbama i taj potrošač imao mogućnost prihvatiti takvu izmjenu nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive.

4.5. Takvu odluku Sud je utemeljio na zaključku da su odredbe glave IV.a ZID ZPK/15 odredbe nacionalnog prava koje imaju obveznu prirodu, u smislu članka 1. stavka 2. Direktive 93/13, tako da ugovorne odredbe koje su odraz odredaba istog zakona, čiji je cilj nadomjestiti ništetne odredbe koje se nalaze u ugovoru o kreditu sklopljenom s potrošačem, ne podliježu odredbama te Direktive.

4.6. Sud EU je pritom u obrazloženju Presude utvrdio da se u konkretnom slučaju Direktiva 93/13 ne primjenjuje na originalni ugovor, ali da se primjenjuje na dodatak ugovoru koji je sklopljen nakon pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji, pa je Sud nadležan i ovlašten kako ratione materie tako i ratione temporis presudom dati tumačenje prava Unije u odnosu na primjenu Direktive samo u odnosu na dodatak.

4.7. Dakle, odluka Suda EU temelji se na okolnostima koje nisu sporne u postupcima koje pred hrvatskim sudovima vode potrošači koji su prihvatili konverziju, odnosno da su „odredbe glave IV.a navedenog zakona odredbe nacionalnog prava koje imaju obveznu primjenu“. Upravo zbog toga je Sud EU ocijenio kako u smislu čl. 1. stavka 2. Direktive 93/13, ugovorne odredbe koje su odraz odredaba ZID ZPK/15 „čiji je cilj nadomjestiti ništetne odredbe koje se nalaze u ugovoru o kreditu sklopljenim s potrošačem, ne podliježu odredbama te direktive“.

4.8. S obzirom na prethodno navedeno, tehnika konverzije temeljila se na retroaktivnom obračunu kunskih iznosa koje je tužiteljica platila banci po izvornom ugovoru denominiranom u CHF, i ex post obračunatih iznosa kao da je tužiteljica izvorno uzela kredit denominiran u EUR (pri čemu su tužiteljici svi iznosi komparativnog eurskog kredita, odnosno glavnica i kamate, bili prezentirani u fiksnim kunskim iznosima), te je tužiteljica raspolagala svim potrebnim obavijestima kako bi mogla donijeti informiranu odluku i tako ostvariti svoje zakonom uređeno pravo izbora: da prihvati konverziju u kredit u kunskoj protuvrijednosti EUR s retroaktivnim učinkom, ili da ju ne prihvati i ostane u ugovoru denominiranom u CHF i ostvaruje svoja prava koja mu pripadaju iz tog ugovora odnosno s osnove njegovog osporavanja.

4.9. Tužiteljica dakle neosnovano drži da simultano može ostvarivati koristi s obje osnove, mada je zakonodavac jasno propisao: izbor jedne od dvije ponuđene opcije, isključivo po izboru tužiteljice, na koji izbor tužena banka nikako nije mogla utjecati.

4.10. Prema tomu, za tužiteljičin tužbeni zahtjev koji ističe u ovoj parnici ne postoji valjana pravna osnova, budući da je tužiteljica sama optirala za konverziju. Sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu obnovom (novacijom) je, i to retroaktivno, prestao postojati izvorni ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti švicarskog franka, kao da ga nikad nije ni bilo, a svi su pravni odnosi između stranaka uređeni dodatkom, upravo s ciljem zamjene ništavih odredaba prvotnog ugovora valjanima.

4.11. Ističe da je Vrhovni sud u izreci Rješenja posl. br. Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020. godine potvrdio kako „sporazum o konverziji“ sklopljen na osnovi ZID ZPK/15, „ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“. Do takvog stajališta najviši sud došao je uz opširnu, stupnjevitu raščlambu, sadržanu u obrazloženju Rješenja.

4.12. To pak znači da tužiteljica u ovom postupku, nakon konverzije, ne može imati bilo kakvu tražbinu na povrat stečenoga bez osnove zbog bilo kakve preplate, odnosno stjecanja bez osnove iz vremena kad se primjenjivao ugovor o kreditu u protuvrijednosti CHF, jer je izabrala izjednačiti se u svojem pravnom položaju s dužnikom u eurski denominiranom kreditu, u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Time je tužiteljica raniju pravnu osnovu, s koje je primila i po kojoj je do tada otplaćivala kredit s retroaktivnim učinkom zamijenio posve novom pravnom osnovom. Stoga tužiteljica više ne raspolaže zahtjevom koji bi se oslanjao na pravnu osnovu koja je njenom voljom ab initio izgubila svaki pravni učinak u pogledu visine kreditne obveze, kojega je imala po izvorno sklopljenom ugovoru o kreditu u kunskoj protuvrijednosti CHF.

4.13. Tuženik smatra vrlo bitnim istaknuti kako je Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr od 4. travnja 2017. odbio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – ZID ZPK/15) s Ustavom. Ustavni sud je zaključio da je navedeni Zakon usklađen s Ustavom Republike Hrvatske. U svojoj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske pored formalne i materijalne ustavnosti istaknuo je da osporeni ZID ZPK ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima.

4.14. Dakle, a imajući na umu da ZID ZPK/15, kao izvanredna, jednokratna i retroaktivna mjera (intervencija) zakonodavca, predstavlja lex specialis u odnosu na opće odredbe obveznog prava u dijelu kojim se njime drugačije uređuju pojedini ugovorni odnosi i njihovi pravni učinci, njime je stvorena pravna osnova za zaključivanje sporazuma u obliku dodatka ugovora. Stoga dodatak ugovoru svoje izvorište ima u tom prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske (tako i VSRH u rješenju Gos-1/19 od 4. ožujka 2020.) pa se odredbe Dodatka zaključenog među parničnim strankama ne mogu ocijeniti nepoštenima niti posljedično ništetnima.

4.15. Konačno, dodatak ugovoru koji je sklopljen u skladu s navedenim ZID ZPK sadrži odredbe koje nisu bile predmet pojedinačnih pregovora, već su bile unaprijed definirane prisilnim zakonskim odredbama ZID ZPK/15 koje je propisao zakonodavac, a ne tužena banka. Stoga, sadržaj ugovora o kreditu iz dodatka, u skladu s člankom 49. stavkom 5. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja aneksa, ne podliježe primjeni odredbi o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima iz trećeg dijela tog Zakona niti tužitelj pozivom na odredbe Zakona o zaštiti potrošača može zahtijevati nekakvu daljnju isplatu.

4.16. Tuženik ističe da tužiteljica nije dokazala da je potrošač niti da su se sredstva kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati. Budući se svrha ne podrazumijeva, na tužiteljici je teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužiteljica činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočila tijekom postupka.

5. Tužiteljica u podnesku od 16.3.2026. (list 196-202) ističe da konverzija sama po sebi nije ugasila utuženu restitucijsku tražbinu. Smatra da konverzijom nisu nužno i automatski otklonjeni svi štetni financijski učinci ranijeg nezakonitog postupanja banke, osobito ne bez konkretnog obračuna iz kojega bi to nedvojbeno proizlazilo. Stoga nije dovoljno pozvati se samo na provedenu konverziju kao na opću pravnu činjenicu i iz nje izvesti zaključak da više ne postoji nikakva restitucijska osnova.

5.1. U odnosu na pravno shvaćanje iz oglednog spora VSRH broj Gos-1/2019 ističe da se tom odlukom nije odlučivalo o svakom pojedinom restitucijskom zahtjevu u svakom pojedinom predmetu niti je njome unaprijed i bez daljnjeg riješeno pitanja postoji li kod određenog korisnika kredita nepodmirena tražbina nakon provedene konverzije.

5.2. Također ističe da presuda suda Eu u predmetu C-567/20 ne isključuje pojedinačnu provjeru učinaka konverzije.

5.3. Smatra neosnovanim prigovor banke o nepostojanju potrošačkog statusa tužiteljice. Riječ je o pravnom odnosu koji ulazi u normativni okvir konverzije potrošačkih CHF kredita. Smatra da ukoliko banka tvrdi da tužiteljica nije u trenutku sklapanja ugovora nastupala kao potrošač, tada je na banci teret da dokaže konkretne činjenice iz kojih bi proizlazilo da je ugovor sklopljen u okviru profesionalne ili poslovne djelatnosti tužiteljice.

6. Sporna je osnova i visina tužbenog zahtjeva, zastara potraživanja, aktivna legitimacija, je li tužitelj imao svojstvo potrošača, kao i je li tužitelj obeštećen sklapanjem konverzije Ugovora o kreditu od 15.1.2016. godine.

7. Sud je kao nesporno utvrdio da su tužiteljica i tuženik dana 22.11.2005. godine sklopili ugovor o namjenskom kreditu broj 888/2005 na iznos od 120.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, kao i da su dana 13.1.2016. sklopile dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj: 102/2015.) – konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

8. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u ugovor o namjenskom kreditu od 22.11.2005., pregled promjena kamatnih stopa po predmetnom kreditu, otplatne rate, dodatak ugovora o kreditu od 13.1.2016., informativni sažetak izračuna konverzije na dan 30.9.2015., pregled otvorenih stavki po kreditu, prijedlog izmijene ugovora o kreditu. Izvršio je uvid u nalaz i mišljenje vještaka Borisa Belunjaka od 8.4.2026. (list 209-224), saslušana je tužiteljica te je izvršen uvid sve priloge u spisu.

9. Nakon provedenog financijskog knjigovodstvenog vještačenja, tužiteljica je podneskom od 27.4.2026. ( list 231) uskladila tužbeni zahtjev sa nalazom i mišljenjem vještaka potražujući zbog ništetnih i ugovornih odredbi koje se odnose na jednostranu promjenu kamatne stope ukupan iznos od 4.348,46 EUR.

10. Tuženik se u podnesku od 14.5.2026.( list 226-268 ) usprotivio preinaci tužbenog zahtjeva ističući prigovor zastare na preinačeni dio. Navodi, naime, da je zastara za kamatu nastupila 14. lipnja 2019. tako da je tužiteljičin zahtjev zastario jer je za računanje zastare odlučan dan preinake tužbe a ne dan podnošenja tužbe.

10.1. Također navodi da nije jasan početak tijeka zatražene zakonske zatezne kamate. Čak i da se može smatrati tuženika nepoštenim i nesavjesnim kako to tužiteljica prikazuje, što dakako tuženik osporava, tuženik ukazuje sudu da je tužiteljica tek nakon uspjeha kolektivne tužbe pred TS u Zagrebu i uspjeha iste pred VTSRH istaknula svoj zahtjev i ukazala na nepoštenje predmetnih ugovornih odredaba, a do dana podnošenja ove tužbe tužiteljica nije ukazivala na ništetnost tih ugovornih odredbi zbog njihovog navodnog nepoštenja, te tuženik drži da ga se nikako ne može smatrati nepoštenim stjecateljem od plaćanja svakog pojedinog anuiteta. Prema tome, čak i da treba vratiti navodno stečeno bez osnove tužiteljici (a to tuženik osporava), vraćanje sa zateznim kamatama ne bi smjelo uslijediti prije nego od dana podnošenja tužbe u ovom predmetu. Kod navedenog, tuženik se poziva na stav sjednice Građanskog odjela VS RH održane 5. ožujka 2004. g.

11. Sud je na glavnoj raspravi održanoj 25. svibnja 2026. dopustio preinaku tužbenog zahtjeva temeljem čl. 190. st. 2 i 3. ZPP-a, a imajući u vidu i Zaključak sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela VSRH prema kojima je u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem a i odluku Ustavnog suda RH broj: U-III/4474/2019 od 29.3.2022.

12. Nakon provedenog dokaznog postupka, sud je na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim u cijelosti.

13. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koji je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navedena presuda potvrđena je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Nadalje presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđene u tom dijelu presudom VSRH br. PŽ-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostavnom odlukom tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom potvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koje utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime je tuženik u razdoblju do 6. kolovoza 2007. godine postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90 Zakona o zaštiti potrošača ( NN 66/03) a od 7. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama čl. 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

13.1. Prema odredbi čl. 502.a. st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

13. 2. Prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

13.3. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanje povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi isplate.

13.4. Uvidom u navedeni Ugovor o kreditu od 22.11.2005. utvrđeno je da se prema čl. 2. ugovora korisnik kredita obvezao kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita od 120.000,00 CHF i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. koja kamatna stopa na dan sklapanja ugovora iznosi 4,50 % godišnje. Prema čl. 7. ugovora o kreditu korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju HNB važećem na dan plaćanja za CHF.

13.5. Kako je sud u ovoj parnici vezan za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe, odnosno za utvrđenja u parnici br. Pž-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. u odnosu na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, to su dakle ništetne odredbe predmetnog Ugovora kojime je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom tuženika.

13.6. Naime, i Vrhovni sud RH u odluci br. Rev-3142/2018-2 od 26. svibnja 2020; te Ustavni sud RH u odluci br. U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli su stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedene odredbe čl. 502. c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, 110/15-dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

14. Iz iskaza tužiteljice, proizlazi da se ne može sjetiti točno kad je sklopila ugovor o kreditu, negdje 2004-2005. u iznosu od 120.000,00 franaka a digla ga je u svrhu kupnje apartmana na moru. Inače je bila klijent Zagrebačke banke. Suprug i ona su odlučili kupit apartman na moru te su se u banku došli informirati o kreditu u visini cijene apartmana. U banci su rekli da je najpovoljnijoj kredit u francima i da je to najbolje a kako su klijenti tuženika, vjerovali su bankarima. Nisu se informirali nigdje drugdje za kredit jer je to bila njihova banka s kojom smo radili. Znali su kolika je rata i da ju mogu otplaćivati. U banci im nisu objašnjavali kako će se mijenjati kamatna stopa i kada će se mijenjati i od kojih parametara ovisi. Kamatna stopa je dosta rasla i dobivali su obavijesti o promjenama kamatne stopa. Obzirom da su rate porasle išli su banku pokušati nešto promijeniti no rekli su da se ništa ne može. Rate su toliko porasle da im je bilo otežano otplaćivanje tako da su mislili i prodati apartman. Apartman isključivo koriste za obitelj a isti nisu kupili da bi ostvarivali prihode tj. da bi ga iznajmljivali. Ona je korisnica kredita dok je suprug sudužnik. Imaju svoj obrt. Banka je dostavila izračun konverzije i rekli su da je to povoljno i da to prihvati, tako da su prihvatili konverziju. U tom trenutku nije znala da su ništetne odredbe o kamatnoj stopi i valuti, nije to uopće pratila. Kod bilježnika nisu bili upoznati sa posljedicama zaključenog ugovora. Kad su došli potpisati ugovor banka ga je već sastavila i pripremila sadržaj ugovora. Pročitali su ugovor te su znali koliko iznosi rata na koji rok dižu, i važno je bilo da je rata takva da ju mogu otplaćivati, da je rata prihvatljiva jer u protivnom ne bi ni digli kredit u francima. Obzirom da joj je banci rečeno da je sve u redu nije razmišljala o kamatnoj stopi, da bi se ona mogla mijenjati a nitko joj nije rekao ništa o tome. U vrijeme sklapanja ugovora imali su obrt koji su otvorili 1995. godine i danas se bave time i to je jedini obrt. Sjedište obrta je u [adresa] a nije koristila kredit za potrebe obrta. Kredit su otplaćivali sami.

14.1. Iz iskaza tužiteljice, kao i iz samog Ugovora o kreditu (članak 6.), proizlazi da je namjena kredita kupnja apartmana. Temeljem toga, nesporno je da je tužiteljica digala kredit kao potrošač za osobne potrebe te da podignuti iznos nije korišten za poslovne svrhe, a kreditor je sukladno čl. 23 E imao pravo kontrolirati namjensko korištenje kredita.

14.2. Iz iskaza tužiteljice kojem ovaj sud u cijelosti poklanja vjeru proizlazi dakle da tuženik nije potrošaču objasnio razloge i iznio točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredbi. Tuženik nije tužiteljici objasnio točne i razumljive kriterije glede promjenjivosti kamatne stope odnosno od kojih parametara ovisi promjenjivost kamatne stope.

14.3.Tužiteljica je dobila unaprijed sastavljen ugovor, koji je sadržavao unaprijed ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik nije dokazao da je potrošaču objasnio razloge i iznio točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredbi odnosno nije dokazao da je tužiteljici dao dostatne informacije kako bi mogla donijeti informiranu odluku.

15. Ocjena ovoga suda je da postupanje tuženika u pogledu ugovaranja promjenjive kamatne stope sukladno odluci banke nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao stranke ugovora.

16. Obzirom da su stranke sklopile ugovor koji sadrži ništetne odredbe to se na sporni odnos stranaka primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023.; dalje u tekstu: ZOO) koje se odnose na ništetne ugovore tj. odredbe od čl. 322-329. ZOO-a. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

16.1. Odredbom članka 1111. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Prema članku 1115. istog zakona kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

16.2. Na temelju naprijed navedenog sud nalazi da odredbe ugovora o kreditu zaključenog između tužiteljice i tuženika kojima se korisnik kredita obvezao kreditoru vratiti iznos kredita uz promjenjivu kamatnu stopu, nepoštene, posljedica čega je ništetnost takvih odredbi pa tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi naplatio i primio od tužiteljice ocjenjujući da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu članka 1111. ZOO-a.

17. U odnosu na konverziju kredita, sud nalazi da je tuženik ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a kojim je propisano postupanje s kreditima u CHF i njegova konverzija u kredit s valutom EUR na način da je položaj potrošača s kreditom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti u EUR. Ocjena je suda da izvršena konverzija kredita i sklopljeni sporazum ugovornih strana ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama zakona temeljem kojega je izvršena konverzija, a niti sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjena kamatna stopa i valutna klauzula i posljedice tih odredbi koje su utvrđene ništetnim. Dakle, time se nije rješavalo pitanje preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule za ovdje utuženo razdoblje.

17.1. Sud nalazi dakle da tužiteljica, iako je izvršena konverzija kredita, ima pravo utvrđivati ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu i sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

17.2. Sud je pri tome imao u vidu i citiranu Odluku Europskog suda (C-452/2018) te činjenicu da tužiteljica u trenutku sklapanja Dodatka Ugovoru o kreditu nije mogla znati za ništetnost spornih odredbi, a koje su utvrđene tek Odlukom Trgovačkog suda br.P- 1401/2012, a niti se tužiteljica odrekla zaštite koju joj pruža direktiva vijeća br. 93/2013/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima.

17.3. Osim toga, u odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15 koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.) nije predviđeno i propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gubi pravo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja dodatka ugovoru. Isto tako, iz samog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima (članak 19. a do članka 19. e ZIDZPK/15). Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne sklapanju sasvim novog ugovora i osnovni ugovor o kreditu vrijedio je od dana sklapanja pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i imao je pravne posljedice te nema zapreke za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničim nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

18. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio temeljem Nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka Borisa Belunjaka od 8.4.2026. koji nalaz ocjenjuje stručnim i objektivnim, a na koji nalaz i mišljenje stranke nisu imale primjedbe te je tužiteljica sukladno nalazu i mišljenju specificirala tužbeni zahtjev potražujući ukupan iznos od 4.348,46 EUR.

18.1. Prema nalazu i mišljenju imenovanog vještaka od 8. travnja 2026. godine ( list 209-222) proizlazi da izračun razlike obračunatih anuiteta po stvarno primijenjenim redovnim kamatnim stopama u odnosu na početno ugovorenu redovnu kamatnu stopu od 4,50% do prije provedbe konverzije kredita iz CHF u EUR iznosi 4.348,46 EUR.

18.2. Iz istog nalaza proizlazi da je prilikom konverzije izračunat manjak uplaćenog po konverziji u iznosu od 2.274,44 HRK.

18.3. Prihvaćajući u cijelosti nalaz i mišljenje vještaka, sud je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice te naložio tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 4.348,46 EUR kao iznos više plaćenih anuiteta zbog ništetenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.

19. Prigovor zastare utuženog potraživanja nije osnovan.

19.1. Naime, prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-2245/17-2), pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, ( ovdje od 14.6.2014.) u odnosu na kamatnu stopu. Kako je tužba za isplatu iznosa po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi podnesena 11.6.2019. to nije zastupila zastara utuženog potraživanja.

19.2. Imajući u vidu da se radi o nepravoj preinaci to sukladno pravnom shvaćanju VSRH nije došlo do zastare potraživanja za preinačeni dio jer je zastara prekinuta danom podnošenja tužbe a ne danom kad je izvršena preinaka.

20. U odnosu na prigovor promašene aktivne legitimacije, sud ga ocjenjuje kao neosnovanim u cijelosti. Prije svega treba reći da se takve uplate vrše u ime, za račun i po nalogu korisnika kredita, kreditor ih kao takve prihvaća, evidentira i iskoristi ih za zatvaranje obveza po kreditu. Kako će se, i hoće li se uopće korisnik kredita i treća osoba kasnije razračunavati, nije problem kreditora, niti je to pitanje kojim bi se trebao baviti sud. Kao korisnik kredita je ovdje označen tužitelj, a kao kreditor tuženik te obzirom da nije došlo do cesije tražbine iz ugovora o kreditu, niti do pristupanja ili preuzimanja duga, sud smatra da je tužitelj aktivno legitimiran za podnošenje tužbe, posebice jer iz iskaza samog tužitelja proizlazi da je upravo on otplaćivao rate kredita.

21. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti, odlučivši kao pod točkom I izreke presude.

22. Napominje se da je sud tijek zakonskih zateznih kamata odredio počev od plaćanja mjesečnih iznosa jer je tuženik koristio nepoštenu ništetnu odredbu prilikom sklapanja ugovora, tako da se isti može smatrati nesavjesnim stjecateljem.

23. Odluka o troškovima temelji se na članku 154. stavak 1. ZPP- a u svezi s odredbom članka 155. ZPP.

23.1. Sud je priznao tužiteljici na ime troškova praničnog postupka nagradu za sastav tužbe u iznosu do 200,00 EUR, nagradu za sastav podneska od 14.10.2019. u iznosu od 200,00 EUR, nagradu za sastav podneska od 16.3.2026. (list 196) u iznosu od 200,00 EUR, nagradu za sastav podneska od 14.5.2026. (list 226) u iznosu od 200,00 EUR, nagradu za sastav podneska od 25.5.2026. (list 271-277) u iznosu od 200,00 EUR,nagradu za zastupanje na pripremnom ročištu od 11.3.2026. (list 194) u iznosu od 200,00 EUR, i nagradu za zastupanje na ročištu glavne rasprave od 25.5.2026. u iznosu od 200,00 EUR. Ukupno troškovi zastupanja s PDV-om iznose 1.750,00 EUR. Nadalje je priznat trošak vještačenja u iznosu od 398,17 EUR, i pristojba na tužbu u iznosu od 53,08 EUR, tako da su tužiteljici odmjereni troškovi parničnog postupka u iznosu od 2.201,25 EUR.

23.2. Sud nije priznao ostale podneske sukladno odredbi čl. 155. ZPP-a.

24. Zbog izloženog odlučeno je kao u izreci presude.

U Požegi 1. srpnja 2026.

Sudac:

Snježana Polgar

Pouka o pravu na žalbu:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda za županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

DNA:

1. Domagoj Miličević, odvjetnik u Požegi

2. OD Porobija & Porobija, odvjetnici u Zagrebu, Iblerov trg 10/VII