Republika Hrvatska

Županijski sud u

Splitu

Split, Gundulićeva

29a

Poslovni broj Gž-553/2023-7

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda, Mirjane Rubić predsjednice vijeća, Marka Pribisalića sudca izvjestitelja i člana vijeća i dr.sc. Lidije Vojković članice vijeća, u građanskopravnoj stvari tužitelja ČŠ iz [adresa] OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Mišo Živaljić, odvjetnik u Splitu, protiv tužene GŠ iz [adresa] OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici Zdenki Monterisi i Silvia Monterisi, odvjetnice u OD Monterisi & partneri u Splitu, radi utvrđenja, odlučujući o tužiteljevoj žalbi tužitelja protiv presude Općinskoga suda u Splitu poslovni broj P-4682/2019 od 2. studenoga 2022., u sjednici vijeća održanoj 1. srpnja 2026.,

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskoga suda u Splitu poslovni broj P-4682/2019 od 2. studenoga 2022. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Odbacuju se nadopune tužiteljeve žalbe protiv presude Općinskoga suda u Splitu poslovni broj P-4682/2019 od 2. studenoga 2022., zaprimljene kod Županijskog suda u Splitu dana 4. studenoga 2024. te dana 11. ožujka 2025., kao nepravovremene.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom je odlučeno:

„I. Odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja, a koji glasi:

"1. Utvrđuje se da je GŠ iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj], kao kćerka, nedostojna za nasljeđivanje pokojnog FŠ sina Č iz [adresa], rođenog **.**.1945., a umrlog dana **.**.2018., sve sukladno čl.125. Zakona o nasljeđivanju.

2. Utvrđuje se da pod uvjetom utvrđenja postojanja ostavine iza pokojnog FŠ, ista ima sukladno Zakona o nasljeđivanju biti raspoređena nasljedniku ČŠ iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj], sinu ostavitelja za cijelo.

Poslovni broj. Gž-553/2023-7

3. Dužna je tužena u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju troškove postupka."

II. Nalaže se tužitelju da naknadi tuženoj parnični trošak u iznosu od 6.450,00 kn/856,06 € sa zakonskom zateznom kamatom koja na dosuđeni iznos teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.“

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tužitelj, pobijajući odluku u cijelosti, zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, dalje ZPP), predlažući prvostupanjsku presudu sukladno žalbenim navodima preinačiti, odnosno ukinuti odluku i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3.Na žalbu nije odgovoreno.

4.Žalba je osnovana. Nadopune žalbe su nepravovremene.

5.Predmet spora u ovom stadiju postupka je prvostupanjska odluka o tužbenom zahtjevu na utvrđenje tužene nedostojnom za nasljeđivanje pokojnoga otca stranaka FŠ sina Č, koji je preminuo **.**.2018., u smislu odredbe članka 125. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine" broj 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 35/15, 14/19, dalje ZN), kao i zahtjev na utvrđenje da se imovina pokojnoga FŠ, ako postoji, ima rasporediti samo tužitelju, kao ostaviteljevu sinu i to za cijelo.

6.U postupku koji je prethodio donošenju pobijane odluke, prema stanju u spisu, utvrđeno je:

-kako je u tužbi od 26. srpnja 2019. tužitelj naveo da je rješenjem prvostupanjskog suda broj O-4624/18 prekinut ostavinski postupak iza pok. FŠ koji je umro **.**.2018., jer je zakonski nasljednik, sin ostavitelja i tužitelj upućen u roku od 30 dana pokrenuti parnicu protiv tužene, kako bi se utvrdilo postojanje nedostojnosti tužene za nasljeđivanje pok. FŠ,

-kako tužitelj navodi da je spomenuti ostavitelj cijeli život proveo na adresi u [adresa], a tužena kao kći nikada nije mu se obratila niti pokazala najmanji interes za njega, kako tužitelj nikada nije niti vidio niti čuo tuženu, a FŠ je bio narušenog zdravlja, nije imao dovoljno sredstava niti za plaćati režije pa je to radio tužitelj, kao i što je otplatio i dugove svog otca „po karticama“, a FŠ nikada u životu nije spomenuo da ima kći, čime je dao do znanja da je ne smatra svojim nasljednikom ni djetetom, a tužena se pojavila tek kada je FŠ preminuo,

-kako tužitelj tvrdi i da FŠ nije imao nikakvu komunikaciju s tuženom, a niti s njezinom majkom jer je tužena dijete iz izuzetno konfliktne veze, kako tužena nije dostojna za nasljeđivanje, a FŠ pao u oskudicu jer je dugi niz godina vodio parnice protiv EŠ i ta parnica završena sklapanjem nagodbe 31.

Poslovni broj. Gž-553/2023-7

ožujka 2014. a u nagodbi se FŠ odrekao imovine u korist EŠ dok je sinu, tužitelju, dio imovine prepustio uz „striktni naplatni uvjet koji se odnosi na situaciju otuđenja“,

-kako je tužena osporila tužbu navodeći da tužitelj neutemeljeno drži kako tužena nije dostojna za nasljeđivanje ostavitelja jer se ogriješila o zakonsku obvezu uzdržavanja prema Obiteljskom zakonu, što nije točno jer ne postoji ni jedan od propisanih razloga iz članka 125. ZN-a na strani tužene, kako se tužena nije mogla teže ogriješiti o obvezi uzdržavanja prema ostavitelju jer ista u toj obvezi nije niti bila, a Obiteljski zakon i oslobađa dijete dužnosti uzdržavanja roditelja koji ga iz neopravdanih razloga nije uzdržavao u vrijeme kada je to bila njegova zakonska obveza, ostavitelj ne samo što nikada ni najmanjim dijelom nije ispunio zakonsku obvezu uzdržavanja prema tuženoj, već nije vodio ni na kakav način brigu o njezinom odrastanju, odgoju, školovanju, zdravlju niti je s njom pokušavao ostvariti ikakav kontakt, a ostavitelju pomoć u uzdržavanju nije trebala jer je bio u radnom odnosu a kasnije je ostvario i pravo na mirovinu, s tim što, da joj se ostavitelj obratio za pomoć, bez obzira na njegovu nebrigu u njezinom odrastanju bi mu „možda i pomogla“, ali od nje on nije tražio pomoć niti je ona za njegove probleme znala,

-kako je tužitelj u iskazu ponovio kako nije znao da tužena uopće postoji, tek kako je jednom njegov otac spomenuo da je bio u braku i da ga je ta žena prevarila, a nikada nije spominjao tuženu, kako je pok. FŠ dugi niz godina vodio brojne postupke sa svojim rođakom EŠ, brak FŠ i majke tužene da je bio kratkotrajan i vrlo turbulentan a o tomu više znaju svjedoci G, F, MŠ, E, M, MŠ, V, N, S i Z, a smatra i kako tužena ne bi bila dostojna naslijediti pok. FŠ jer ima samo njegovo prezime, nikada ga nije došla podsjetiti, pitati za zdravlje i pita ti ga trebali mu što,

-kako iz iskaza tužene proizlazi da su se njezini roditelji razišli još kada je ona bila mala i po priči svoje obitelji pamti kako ju je otac došao posjetiti samo jednom i to prije nego je napunila 1 godinu, kako je odrasla u stabilnoj i sretnoj obitelji s majkom i bakom koje su se brinule o svim njezinim potrebama, a od njih je primala nesebičnu ljubav i pažnju, a njezina majka je nikad nije opterećivala odnosom s njim ili davala informacije o plaćanju ili neplaćanju alimentacije i kako nikada nije dobila bilo pisanim, bilo usmenim putem saznanje da bi FŠ teško živio i da mu treba pomoć i nikako ne stoji tvrdnja da bi se ona o potrebe FŠ oglušila,

-kako je prethodni postupak zaključen već prije 15. srpnja 2021., odnosno prije održavanja ročišta za glavnu raspravu, kada je započeo dokazni postupak saslušanjem tužitelja, iako „formalno-pravno nije doneseno rješenje o zaključenju prethodnog postupka“,

-kako je tužitelj u podnesku od 5. listopada 2022. dostavio prijedlog za saslušanje svjedoka S, G, E, Z, F, N i MŠ ili da se pregleda spis prvostupanjskog suda broj P-4407/19 ili pregledaju uplatnice koje je navodno pronašao, a koje dokazuju kako bi FŠ plaćao za uzdržavanje tužene, no kako je to u smislu članka 299. ZPP-a nepravovremeno, a tužitelj nije dokazao da bez svoje krivnje nije mogao ranije predložiti te dokaze.

Poslovni broj. Gž-553/2023-7

7.Temeljem tako utvrđenoga činjeničnog stanja, dakle, prvostupanjski sud je u bitnom zaključio kako tužitelj nije dokazao da bi egzistencija njegova otca bila ozbiljno ugrožena, da bi tužena znala za takvo stanje i da bila u mogućosti ispuniti obvezu i to nije htjela, kako tužena nije održavala nikakvu vezu sa svojim otcem, a brak FŠ i majke tužene trajao je kratko i očito je u pitanju bio loš brak koji je završio razvodom. Kako je tada maloljetna tužena prepuštena na roditeljsku brigu i skrb majci, a u toj brizi i skrbi očito nije želio sudjelovati njezin otac i da je riječ o osobnim stavovima i životnim odlukama FŠ i majke tužiteljice. Kako na sudu nije obveza ispitivati te njihove odnose ili moral FŠ i majke tužiteljice, već utvrditi je li tužena na bilo koji način bila obaviještena da njezinu otcu treba uzdržavanje, odnosno da mu je materijalna egzistencija ozbiljno ugrožena i je li tužena bila u mogućnosti pomoći otcu, a svoju obvezu nije htjela ispuniti. Kako tužitelj nije dokazao da je sada pokojnomu FŠ uzdržavanje uopće trebalo, a tužena u iskazu navela da sumnja da bi mu uzdržavanje trebalo jer je ranije bio zaposlen, a kasnije je ostvario i mirovinu te je s pravom ukazala kako je FŠ imao vrlo vrijednu nekretninu iznajmljivanjem koje ili prodajom je mogao steći dovoljna sredstava da mu uzdržavanje od treće osobe ne treba, kao i da tužitelj nije dokazao da bi FŠ ili on osobno obavijestili tuženu da se FŠ nalazi u materijalnoj ugrozi pa nije bilo nikakvog razloga utvrđivati materijalne mogućnosti tužene. Nadalje, kako u tužbi i tijekom prethodnog postupka tužitelj nije predlagao izvođenje dokaza saslušanjem spomenutih svjedoka, a prvi put ih je predložio u podnesku od 5. listopada 2022., da je tužena dokazala kako je već u ostavinskom postupku tužitelj tražio da mu se udjeljuju dodatni rokovi radi predlaganja novih dokaza, a niti u ovom postupku koji je započeo 2019. pa sve do druge polovine 2022. takve dokaze nije pružao, već je to učinio 5. listopada 2022. pa predlaganje ovih dokaza „ne predstavlja za tužitelja nikakvu novotu“, jer je za svjedoke kao i dokumentaciju koja se nalazi u kući njegovog oca, pok. FŠ u kojoj je s njime živio i on, znao još od 2019. godine, kada se odlučio na ovaj sudski postupak te je isključivo njegova krivnja i ne može tražiti omogućavanje predlaganja novih dokaza. Naposljetku i kako nije bilo nikakvog razloga da u postupku sud pregledava u tužbi navedene parnične predmete kao dokaz da je FŠ vodio bezbrojne postupke sa svojim rođakom EŠ jer oni nisu mogli „predstavljati kumulativne uvjete“ iz odredbe čl. 125. st. 1. t. 4. ZN-a, osim što ukazuju da obitelj EŠ godinama nije mogla riješiti svoje nagomilane imovinsko pravne probleme. Kako Ugovor o darovanju nekretnina također na niti jedan način nije imao značaj za razrješenje ove pravne stvari kao niti pregledana presuda Općinskog suda u Splitu IP-1252/05, a pregledom presude vidi se da je EŠ bio pravomoćno obvezan pok. FŠ isplatiti iznos parničnog troška 9.830,00 kuna. Konačno, prvostupanjski sud navodi i kako je pregledao Nagodbu koju su sklopili EŠ, FŠ i ČŠ, a iz koje se tek vidi da su stranke Nagodbe doista imale neriješene imovinskopravne odnose koje su riješili ovom nagodbom, a ti dokazi također nisu utjecali na odluku u ovom postupku. Stoga je tužbeni zahtjev odbijen kao neutemeljen.

8.Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga te pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a u svezi s člankom 293. ZPP-a na koje sadržajno ukazuje žalba, jer prvostupanjski sud nije rješenjem zaključio prethodni postupak, a što je moglo utjecati na donošenje zakonite i pravilne odluke.

Poslovni broj. Gž-553/2023-7

9.Stoga i navedena činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda još uvijek nije moguće prihvatiti u potpunosti kao pravilna.

10.Člankom 125. ZN-a propisano je kako je nedostojan naslijediti, kako na temelju zakona tako i na temelju oporuke, kao i dobiti bilo što na temelju oporuke:

1. onaj koji je namjerno usmrtio ostavitelja, ili je to pokušao.,

2. onaj koji je silom ili prijetnjom natjerao, ili prijevarom naveo ostavitelja da napravi i opozove oporuku ili neku oporučnu odredbu, ili ga spriječi da to učini.,

3. onaj koji je uništio ili sakrio ostaviteljevu oporuku s namjerom da spriječi ostvarenje ostaviteljeve posljednje volje, kao i onaj koji je krivotvorio ostaviteljevu oporuku.,

4. onaj koji se teže ogriješio o obvezu uzdržavanja prema ostavitelju prema kojemu je imao zakonsku obvezu uzdržavanja, onaj koji nije htio pružiti ostavitelju nužnu pomoć, koju mu je mogao pružiti bez opasnosti za vlastiti život, ili ga je ostavio bez pomoći u prilikama koje su opasne za život i zdravlje.

11.Imajući u vidu navedena činjenična utvrđenja, prije svega prvostupanjski sud je zaključio kako u konkretnom slučaju tužitelj nije dokazao da bi bili ostvareni zakonski razlozi iz članka 125. ZN-a i da bi tužena bila nedostojna naslijediti svog otca jer tužitelj nije dokazao da bi egzistencija otca stranaka bila ozbiljno ugrožena, kao i da bi tužena znala za takvo stanje i bila u mogućosti ispuniti obvezu i to nije htjela, s tim što je utvrđeno da tužena nije održavala nikakve veze sa svojim otcem, a brak njezinih roditelja trajao je kratko i okončan razvodom.

12.Međutim, utemeljeno tužitelj navodi, a što uostalom ističe i sam prvostupanjski sud, kako je taj sud propustio postupiti u skladu s člankom 293. ZPP-a i donijeti rješenje kojim se zaključuje prethodni postupak (i određuje glavna rasprava), a pritom je i zauzeo stav prema kojemu je tužitelj izgubio pravo predlagati nove dokaze kako je to učinio podneskom od 5. listopada 2022. Ovakav zaključak prvostupanjski sud obrazlaže i time što predlaganje ovih dokaza „ne predstavlja za tužitelja nikakvu novotu“, jer je za svjedoke, kao i za dokumentaciju koja se nalazi u kući njegovog otca u kojoj je s njim živio, znao još od 2019. godine.

13.Prema shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, sukladno odredbama ZPP- a, pitanje je li sud zaključio pripremno ročište, odnosno je li zaključio prethodni postupak, ima izravan značaj za nastup procesne prekluzije glede iznošenja novih činjenica i predlaganja novih dokaza. Naime, u redovitom parničnom postupku vrijedi koncentracijsko načelo i stranke su dužne iznijeti sve činjenice i predložiti dokaze najkasnije do zaključenja prethodnog postupka (odnosno pripremnog ročišta, članak 299. ZPP-a), nakon toga nastupa prekluzija, odnosno nove činjenice i dokazi mogu se iznositi samo ako stranka učini vjerojatnim da ih bez svoje krivnje nije mogla ranije iznijeti, ili se radi o dopuštenim iznimkama (npr. pobijanje novih navoda protivne strane). Ako sud nije formalno zaključio prethodni postupak niti je donio rješenje o njegovu zaključenju nego je odmah počeo s izvođenjem dokaza na “glavnoj raspravi” onda se postavlja pitanje je li prekluzija uopće nastupila. Prema stajalištu sudske prakse i teorije, ako prethodni postupak nije zaključen tada procesna prekluzija nije mogla nastupiti, jer je njezin nastup vezan upravo uz taj formalni trenutak. Drugim

Poslovni broj. Gž-553/2023-7

riječima, samo započinjanje izvođenja dokaza ne znači automatski i da je prethodni postupak zaključen. Ako sud nije izričito zaključio taj stadij, strankama se ne može uskratiti pravo na predlaganje novih dokaza pozivanjem na prekluziju.

14.Dakle, u okolnostima kada bi sud smatrao kako je nastupila prekluzija, a da prethodni postupak nije bio formalno zaključen to može predstavljati bitnu povredu odredaba parničnog postupka i stoga što je stranci neopravdano ograničeno pravo na raspravljanje (pravo na kontradiktornost i iznošenje dokaza). Iznimno u praksi se ponekad uzima kako je, ako je sud jasno dao do znanja da prelazi u stadij glavne rasprave te su stranke imale realnu mogućnost iznijeti sve navode, moguće smatrati i kako je prethodni postupak de facto dovršen, no to uvijek ovisi o konkretnim okolnostima i o sadržaju ili obrazloženju zapisnika. U konkretnom slučaju, imajući u vidu cjelokupan tijek prvostupanjskog postupka koji je prethodio predmetnim tužiteljevim dokaznim prijedlozima nije moguće izvesti nedvojben zaključak prema kojemu bi prvostupanjski sud jasno dao do znanja da prelazi u stadij glavne rasprave. Zaključno valja navesti kako, ako sud nije zaključio pripremno ročište- prethodni postupak, tada formalno gledano prekluzija nije nastupila, a strankama se u pravilu ne može uskratiti pravo na predlaganje novih dokaza i odbijanje takvih dokaza može biti žalbeni razlog u smislu bitne povrede odredaba postupka.

15.Međutim, glede predmetne odluke i tužiteljevih žalbenih navoda valja već sada istaći kako je u hrvatskom nasljednom pravu nedostojnost za nasljeđivanje uređena citiranim odredbama ZN-a, a jedan od razloga nedostojnosti je ako je nasljednik teško povrijedio zakonsku obvezu uzdržavanja ostavitelja, na što se tužitelj i poziva. U tom smislu može se utvrditi nedostojnost ako je nasljednik potpuno i svjesno izbjegava zakonske obveze uzdržavanja, ako se radilo o teškoj zapuštenosti nemoćnog ili bolesnog ostavitelja, ako je nasljednik svjesno i namjerno uskraćivao pomoć radi imovinske koristi ili ako je nasljednik pravomoćno osuđen za kazneno djelo povrede dužnosti uzdržavanja prema Kaznenom zakonu, no ne smatraju se grubom povredom obveza povremene obiteljske svađe, situacije kada nasljednik objektivno nije imao financijsku mogućnost uzdržavati ostavitelja ili ako je ostavitelj odbijao pomoć bez opravdanog razloga. Isto tako, nedostojnost se ne utvrđuje automatski, mora se dokazivati u parničnom postupku, a sud odlučuje restriktivno jer se radi o iznimci od prava na nasljeđivanje i uvijek je potrebno dokazati postojanje zakonske obveze uzdržavanja, svjesno i teško kršenje te obveze, ozbiljne posljedice za ostavitelja, određeni stupanj namjere ili barem grube nepažnje, a teret dokazivanja je na onome tko se na nedostojnost poziva. Naposljetku, i možebitni loši obiteljski odnosi bez pravne obveze pa i dugogodišnje svađe te prekid komunikacije uz „moralnu zapuštenost“ odnosa bez postojanja zakonske obveze uzdržavanja ne ukazuju sami po sebi i da bi se radilo o nedostojnosti na nasljeđivanje jer nedostojnost nije sankcija za “loš odnos”, već za tešku povredu konkretne zakonske obveze.

16.Dakle, u prvostupanjskom postupku počinjena je navedena bitna povreda odredaba postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a u svezi s člankom 293. ZPP-a te je, postupajući temeljem članka 369. stavak 1. ZPP-a, valjalo prihvatiti žalbu, ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i to u stadij prethodnoga postupka (članak 377. ZPP-a).

Poslovni broj. Gž-553/2023-7

17.U nastavku postupka prvostupanjski sud će otkloniti uočene nedostatke i otkloniti navedene bitne povrede odredaba postupka, odlučiti o tužiteljevim dokaznim prijedlozima, pravilno i potpuno utvrditi sve odlučne činjenice te potom pravilnom primjenom u ovoj odluci navedenih odredaba materijalnoga prava, ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu.

18.S obzirom da je ukinuta prvostupanjska odluka o glavnoj stvari i za sada nije moguće utvrditi uspjeh stranaka u postupku, to je valjalo ukinuti i prvostupanjsku odluku o trošku postupka.

19.Člankom 367. stavak 1. ZPP-a propisano je kako će drugostupanjski sud nepravovremenu, nepotpunu ili nedopuštenu žalbu odbaciti rješenjem, ako to nije učinio prvostupanjski sud (članak 358). Iz članka 358. stavak 2. ZPP-a proizlazi kako je žalba nepravovremena ako je podnesena nakon proteka roka za njezino podnošenje.

20.Prvostupanjski sud je, pravilno, u pisanom otpravku strankama dao

naputak o pravnom lijeku navodeći kako stranke mogu podnijeti žalbu protiv rješenja u roku od petnaest dana od dana dostave prijepisa odluke.

21.U konkretnom slučaju, prijepis, odnosno pisani otpravak pobijane prvostupanjske odluke dostavljan je žalitelju nakon objave odluke, a najkasnije do dana 23. studenoga 2022. (list 142 spisa predmeta) te je tužitelj i podnio žalbu protiv te presude dana 21. studenoga 2022., koju žalbu ovaj sud ocjenjuje kao pravovremenu. No, podnesci tužitelja zaprimljeni kod Županijskog suda u Splitu dana 4. studenoga 2024. te dana 11. ožujka 2025. sadržajno predstavljaju nadopune žalbe te su nepravovremeni. Naime, s obzirom na ovakva utvrđenja, jasno je i kako je zakonski rok za podnošenje žalbe žalitelju istekao još u mjesecu prosincu 2022. godine pa je nedvojben zaključak da su spomenuti podnesci, kao nadopune žalbe, podnijeti nakon proteka zakonskog roka za podnošenje žalbe.

22.Stoga je, postupajući temeljem citirane odredbe članka 367. stavak 1. ZPP- a, ove nadopune žalbe tužene valjalo odbaciti kao nepravovremene.

23.Zbog navedenoga je odlučeno kao u izrijeci ovog rješenja.

U Splitu 1. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Mirjana Rubić