REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-2010/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Radovana Raduke, predsjednika vijeća, Nevenke Baran, suca izvjestitelja i Lenke Ćorić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GRAD VRBOVSKO, iz Vrbovskog, Ulica Hrvatskih branitelja 1, OIB: 15154087569, kojeg zastupa punomoćnik Dejan Španović, odvjetnik u Zagrebu, Trnjanska cesta 59, protiv tuženika Hrvatski Telekom d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 21, OIB: 81793146560, kojeg zastupaju punomoćnici Mirko Bogdanović i Tin Lovrić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Bogdanović, Dolički & Partneri d.o.o. u Zagrebu, Miramarska cesta 24, radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv dijela presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-635/2025-11 od 10. prosinca 2025., u sjednici vijeća održanoj 1. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-635/2025-11 od 10. prosinca 2025. u točkama I. i II. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška drugostupanjskog postupka u iznosu od 1.250,00 EUR.

Obrazloženje

1. Presudom označenom u izreci ove presude prvostupanjski sud je ukinuo platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Ljerke Gec iz Zagreba poslovni broj Ovrv-196/25 od 6. ožujka 2025. kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 37.005,38 EUR sa zateznim kamatama kao i naknaditi troškove ovršnog postupka u iznosu od 1.655,06 EUR s pripadajućim zateznim kamatama te je tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan (točka I. izreke presude). Rješenjima o troškovima postupka sadržanim u presudi prvostupanjski je sud naložio tužitelju naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 4.229,01 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 10. prosinca 2025. do isplate prema stopi tih kamata pobliže navedenoj u izreci presude (točka II. izreke presude) dok je odbio kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 788,62 EUR (točka III. izreke presude). Tako je prvostupanjski sud presudio jer je nakon provedenog postupka utvrdio da prema rješenjima Hrvatske regulatorne agencije za mrežne djelatnosti od 20. srpnja 2018. i 14. prosinca 2021. tužiteljeva tražbina naknade za pravo puta za 2025. godinu dospijeva po isteku obračunske godine i to osmog dana od njezina završetka, pa stoga utuženo tužiteljevo potraživanje (u vrijeme zaključenja glavne rasprave) još nije dospjelo. Odluke o troškovima postupka sud prvog stupnja je donio primjenom odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku.

2. Protiv točaka I. i II. izreke presude žalbu je podnio tužitelj ne navodeći pri tome žalbene razloge. Žalitelj ističe da prema točki V. izreke rješenja Hrvatske regulatorne agencije za mrežne djelatnosti od 20. srpnja 2018. tužitelj ima pravo na godišnju naknadu za pravo puta za nekretnine iz tog rješenja od 30. prosinca 2016., a prema točki VII. izreke tog rješenja tuženik je u obvezi u roku od 10 dana od primitka tog rješenja platiti tužitelju naknadu za pravo puta za prvu i drugu godinu, a svaku slijedeću godišnju naknadu za pravo puta tuženik plaća tužitelju u roku od osam dana po isteku razdoblja za koje je naknada plaćena. Prema tome, sukladno tom rješenju, tuženik je u obvezi platiti tužitelju naknadu do 7. siječnja svake godine po isteku prethodnog godišnjeg razdoblja za koje je naknada plaćena, a ta naknada prema tom rješenju i tuženikovu vlastitom obračunu iznosi 33.534,43 EUR. Nadalje, prema točki IV. izreke dopunskog rješenja Hrvatske regulatorne agencije za mrežne djelatnosti od 14. prosinca 2021. tužitelj ima pravo na naknadu za pravo puta, a prema točki VI. izreke tog rješenja tuženik je u obvezi u roku od 10 dana od primitka tog rješenja platiti tužitelju naknadu za pravo puta za prvu, drugu, treću, četvrtu i petu godinu, a svaku slijedeću godišnju naknadu za pravo puta tuženik plaća tužitelju u roku od 8 dana po isteku razdoblja za koje je naknada plaćena; prema tom rješenju tuženik je u obvezi platiti tužitelju naknadu do 7. siječnja svake godine za pravo puta po isteku prethodnog godišnjeg razdoblja za koje je naknada plaćena, a ta godišnja naknada prema tom rješenju i tuženikovom vlastitom obračunu iznosi 3.470,95 EUR. Prema tome, sukladno tim konačnim, pravomoćnim i izvršnim rješenjima tuženik je obvezan plaćati godišnju naknadu za pravo puta u ukupnom iznosu od 37.005,38 EUR za godinu koja slijedi godišnjem razdoblju za koje je naknada plaćena. Zbog navedenog, tužitelj je svojim tužbenim zahtjevom zahtijevao da mu tuženik plati godišnju naknadu za pravo puta u ukupnom iznosu od 37.005,38 EUR za 2025. godinu koja je dospjela 7. siječnja 2025. pa je stoga u svom podnesku opravdano naveo da zahtijeva da mu tuženik ispuni obvezu plaćanja naknade za pravo puta za tekuću 2025. godinu koja je obveza dospjela 7. siječnja 2025. Zbog navedenog, pogrešan je zaključak prvostupanjskog suda da je tužiteljev zahtjev za isplatu godišnje naknade za pravo puta za 2025. godinu u suprotnosti s rješenjima Hrvatske regulatorne agencije za mrežne djelatnosti. Zato postoji proturječnost između onoga što prvostupanjski sud navodi u razlozima presude o sadržaju isprava i samih tih isprava čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku. U nastavku žalbe žalitelj ističe da eventualna pogreška u pisanju utuženog razdoblja ne čini tužbeni zahtjev neosnovanim i ne ukida tuženikovu obvezu plaćanja naknade za pravo puta te da odbijanje tužbenog zahtjeva obrazloženo samo razlogom pogrešnosti navoda o utuženom razdoblju predstavlja pretjerani formalizam u odlučivanju. Žalitelj predlaže drugostupanjskom sudu da prihvati žalbu i preinači prvostupanjsku presudu na način da održi na snazi platni nalog i naloži tuženiku da plati tužitelju troškove postupka; tužitelj potražuje trošak žalbenog postupka u iznosu od 1.562,50 EUR na ime sastava žalbe i 833,02 EUR na ime sudske pristojbe za žalbu.

2.1. Žalba je dostavljena tuženiku na odgovor. Tuženik u odgovoru na tužiteljevu žalbu u bitnom navodi da je žalba neosnovana jer tuženik nije dužan tužitelju plaćati naknadu za pravo puta utvrđenu rješenjima Hrvatske regulatorne agencije za mrežne djelatnosti od 20. srpnja 2018. i 14. prosinca 2021. na koja se tužitelj neosnovano poziva jer tako proizlazi iz posebnog zakona i podzakonskog propisa koji uređuju ovo pravno područje kao i prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Tuženik se poziva na odredbu članka 63. stavka 8. Zakona o elektroničkim komunikacijama („Narodne novineˮ broj 76/22 i 14/24) i članka 8. stavka 4. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta („Narodne novineˮ broj: 152/11, 151/14, 95/17 i 76/22) te ističe da je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u više svojih odluka iznio pravno shvaćanje da sve dok su stranke vezane ugovorom, vlasnik nekretnine nije ovlašten zahtijevati plaćanje naknade preko ugovorenog iznosa niti postoji obveza infrastrukturnog operatora za plaćanje naknade preko ugovorenog iznosa koje proizlaze iz rješenja Hrvatske regulatorne agencije za mrežne djelatnosti. Uzimajući u obzir postojanje Ugovora o služnosti temeljem kojeg tuženik tužitelju za korištenje nekretnina pod upravom tužitelja već plaća naknadu, citirane zakonske odredbe te pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske proizlazi da tužitelj nema pravo naplaćivati potraživanje u odnosu na koje je pokrenuo ovršni postupak i u odnosu na koje sada vodi parnicu, a sve uzimajući u obzir nespornu odlučnu činjenicu postojanja drugog (predmnijevanog) stvarnog prava odnosno drugog pravnog odnosa koje proizlazi iz predmetnog Ugovora o služnosti kojim je uređeno pitanje plaćanja naknade za korištenje zemljišta pod upravom tužitelja. U nastavku odgovora na žalbu tuženik ističe da tužitelj nema pravo naplaćivati naknadu ni zbog toga jer iz rješenja Hrvatske regulatorne agencije za mrežne djelatnosti proizlazi da godišnja naknada dospijeva na naplatu tek po isteku obračunske godine pa stoga naknada za pravo puta za razdoblje do 30. prosinca 2025. ne može dospjeti početkom 2025. godine. Tuženik stoga predlaže da se tužiteljeva žalba odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda te naloži tužitelju da tuženiku plati troškove postupka; tuženik potražuje trošak odgovora na žalbu u iznosu od 1.250,00 EUR.

3. Tužiteljeva žalba nije osnovana.

3.1. Ispitavši pobijane točke I. i II. izreke prvostupanjske presude temeljem odredbe članka 365. stavaka 1. i 2., Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 70/19, 80 /22, 114/22, 155/23 i 146/25) u granicama razloga određenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo ocijenivši da tužiteljevo potraživanje prema rješenjima Hrvatske regulatorne agencije za mrežne djelatnosti nije dospjelo, no i pravilnom primjenom materijalnog prava je valjalo jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu.

4. Odredbom članka 63. stavka 1. Zakona o elektroničkim komunikacijama je propisano da se smatra da infrastrukturni operator ima pravo puta ako je do dana stupanja na snagu tog Zakona izgradio elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i drugu povezanu opremu na općem dobru ili na nekretninama iz članka 62. stavka 1. tog Zakona, uz ispunjavanje bilo kojeg od sljedećih uvjeta: a) da posjeduje uporabnu dozvolu izdanu na svoje ime ili na ime svojih univerzalnih ili pojedinačnih pravnih prednika, ili b) da se koristi elektroničkom komunikacijskom infrastrukturom i drugom povezanom opremom bez sudskog spora s upraviteljem općeg dobra ili vlasnikom nekretnine na kojoj je izgrađena ta infrastruktura, u razdoblju od najmanje tri godine od početka njezina korištenja. Nadalje, prema članku 63. stavku 6. Zakona o elektroničkim telekomunikacijama upravitelj općeg dobra ili vlasnik nekretnine obvezan je infrastrukturnom operatoru omogućiti ostvarivanje prava puta te ima pravo na naknadu za pravo puta, koju plaća infrastrukturni operator za elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i drugu povezanu opremu izgrađenu na općem dobru ili na nekretninama u skladu sa stavkom 1. tog članka.

4.1. Člankom 64. stavkom 1. Zakona o elektroničkim telekomunikacijama je određeno da se za pravo puta na općem dobru i na nekretninama iz članka 62. stavka 1. tog Zakona plaća naknada, a izračun i visina naknade te način plaćanja naknade propisuju se pravilnikom kojeg donosi vijeće Hrvatske regulatorne agencije za mrežne djelatnosti (…) s time da se prema stavku 2. istog članka Zakona o elektrotehničkim telekomunikacijama naknada za nekretnine u vlasništvu Republike Hrvatske, jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave te pravnih osoba u većinskom vlasništvu Republike Hrvatske ili jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave plaća godišnje, po četvornom metru zemljišta koje se upotrebljava za elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i drugu povezanu opremu.

5. U konkretnom predmetu je između stranaka nesporno da je rješenjem Hrvatske regulatorne agencije za mrežne djelatnosti od 20. srpnja 2018. sa str . 11.- 18. spisa utvrđeno da je tuženik infrastrukturni operator te da ima pravo puta na nekretninama koje se na dan donošenja tog rješenja nalaze u vlasništvu tužitelja prema evidenciji Općinskog suda u Karlovcu, Zemljišnoknjižnog odjela Vrbovsko kao i na nekretninama navedenima u dvjema potvrdama Županije Primorsko-goranske, Grada Vrbovsko od 5. srpnja 2018., a istim rješenjem je određeno da se godišnja naknada za pravo puta za korištenje tih nekretnina utvrđuje uz primjenu iznosa naknada i načina obračuna određenih člankom 6. i 7. stavcima 1., 2., 3. i 4. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta kao i da (ovdje) tužitelj ima pravo na godišnju naknadu od 30. prosinca 2016. s time da je (ovdje) tuženik sukladno tom rješenju morao napraviti obračun godišnje naknade temeljem parametara iz tog rješenja i obračun sa svim podacima dostaviti Hrvatskoj regulatornoj agenciji za mrežne djelatnosti i tužitelju u roku od osam dana od primitka tog rješenja. Prema tom rješenju tuženik je ujedno bio obvezan da u roku od deset dana od primitka tog rješenja plati tužitelju naknadu za pravo puta za prvu i drugu godinu, dok se za svaku slijedeću godinu naknada za pravo puta plaća u roku od osam dana po isteku razdoblja za koje je naknada plaćena (točka VII. izreke tog rješenja; str. 12. spisa). Nadalje, dopunskim rješenjem Hrvatske regulatorne agencije za mrežne djelatnosti od 14. prosinca 2021. sa str. 19. -21. spisa je utvrđeno da je tuženik infrastrukturni operator i da ima pravo puta na nerazvrstanim cestama u vlasništvu tuženika koje su navedene u potvrdi Županije Primorsko-goranske, Grada Vrbovsko od 11. studenoga 2021., da se godišnja naknada za pravo puta za korištenje tih nekretnina utvrđuje uz primjenu iznosa naknada i načina obračuna određenih člancima 6. i 7. stavcima 1., 2., 3. i 4. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta kao i da tužitelj ima pravo na godišnju naknadu od 30. prosinca 2016. s time da je tuženik sukladno tom rješenju morao napraviti obračun godišnje naknade temeljem parametara iz tog rješenja i obračun sa svim podacima dostaviti Hrvatskoj regulatornoj agenciji za mrežne djelatnosti i tužitelju u roku od osam dana od primitka tog rješenja. Jednako tako, prema točki VI. izreke tog dopunskog rješenja tuženik je morao u roku od 10 dana od primitka tog rješenja platiti tužitelju naknadu za pravo puta za prvih pet godina, dok je za svaku slijedeću godinu naknadu za pravo puta morao platiti u roku od osam dana po isteku razdoblja za koje je naknada plaćena (str. 20. spisa).

5.1. Slijedom navedenog, između stranaka je nesporno da sukladno odredbi članka 63. stavka 6. Zakona o elektroničkim telekomunikacijama tužitelj kao vlasnik nekretnina može osnovano potraživati od tuženika naknadu za pravo puta. Međutim, ono što je u ovom predmetu sporno jeste da li tužitelj tu naknadu može naplaćivati u visini koja je sukladno navedenim rješenjima Hrvatske regulatorne agencije za mrežne djelatnosti i Pravilniku o potvrdi i naknadi za pravo puta kao i tuženikovim obračunima godišnje naknade sačinjenima sukladno točci VI. izreke rješenja od 20. srpnja 2018. i točci V. izreke dopunskog rješenja od 14. prosinca 2021. određena u visini od 33.534,43 EUR i 3.470,94 EUR odnosno u ukupnom iznosu od 37.005,38 EUR. Ovo stoga jer su stranke još tijekom 2015. godine sklopile Ugovor broj T4.4.2 - 160/2015 o osnivanju prava služnosti na javnim površinama (str. 42. -47. spisa) kojim su u članku 5. stavku 1. tog Ugovora ugovorile godišnju naknadu za služnost u iznosu od 37.176,00 kn / 4.934,10 EUR (str. 44. spisa), a koji iznos je tuženik nesporno platio tužitelju još 27. prosinca 2024. što je uostalom i tužitelj potvrdio u svom podnesku od 16. rujna 2025. na str. 216. spisa premda je tužitelj pri tome naveo da je on time knjižio raniju uplatu prema redu dospijeća za ispunjenje u smislu članka 171. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj : 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23). Naime, premda je (u ovom sporu) tužitelj otkazao taj ugovor, njegov otkaz tog ugovora je neosnovan i bez pravnog učinka, a što je utvrđeno pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7593/2017 od 20. studenoga 2019. sa str. 76- 81. spisa; prijedlog (u ovom sporu) tužitelja za dopuštenje revizije je odbačen rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd -436/20 od 29. travnja 2020. (str. 84-85. spisa).

5.2. Prema tome, između stranaka je sporna visina naknade za pravo puta i osnova naplate te naknade jer tužitelj smatra da tu visinu može osnovano potraživati prema rješenjima Hrvatske regulatorne agencije za mrežne djelatnosti od 20. srpnja 2018. i 14. prosinca 2021. dok tuženik smatra da je u obvezi plaćati naknadu određenu člankom 5. Ugovora broj T4.4.2-160/2015 o osnivanju prava služnosti na javnim površinama koji ugovor je još uvijek na snazi budući da nije (valjano) otkazan. Jednako tako, ako bi tužitelj svoju tražbinu mogao osnovano potraživati prema oba rješenja Hrvatske regulatorne agencije za mrežne djelatnosti, između stranaka je sporno je li to tužiteljevo potraživanje dospjelo na naplatu (prije zaključenja glavne rasprave), a iz kojeg je razloga prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

6. Prethodno, ovaj sud napominje da je pogrešno pravno shvaćanje suda prvog stupnja da tužiteljevo potraživanje naknade za pravo puta za 2025. godinu prema točki VII. izreke rješenja Hrvatske regulatorne agencije za mrežne djelatnosti od 20. srpnja 2018. i prema točki VI. izreke dopunskog rješenja od 14. prosinca 2021. još nije (bilo) dospjelo odnosno da ono ne može dospjeti na naplatu početkom te 2025. godine. Naime, tim je točkama izreke oba rješenja navedeno da, osim naknade za prve dvije godine odnosno za prvih pet godina koje dospijevaju na naplatu u roku od deset dana od tuženikova primitka tih rješenja, svaka slijedeća godišnja naknada za pravo puta se plaća u roku od osam dana po isteku razdoblja za koje je naknada plaćena. Prema tome, iz navedenih točki izreke oba rješenja Hrvatske regulatorne agencije za mrežne djelatnosti proizlazi da godišnja naknada za pravo puta za određenu godinu dospijeva 8. siječnja te tekuće godine, a ne tek početkom slijedeće kalendarske godine odnosno protekom kalendarske godine na koju se godišnja naknada odnosi kako to pogrešno smatra prvostupanjski sud. Naime, budući da tužitelj prema oba rješenja Hrvatske regulatorne agencije za mrežne djelatnosti ima pravo na godišnju naknadu za pravo puta (počevši) od 30. prosinca 2016. (točka V. izreke rješenja od 20. srpnja 2018. odnosno točka IV. izreke dopunskog rješenja od 14. prosinca 2021.), to je tuženik prema tim rješenjima za 2016. i 2017. godinu odnosno za 2016. -2020. godine naknadu za pravo puta trebao platiti u roku od deset dana od dana primitka svakog od tih rješenja. Međutim, za svaku pojedinu narednu godinu, tuženik je sukladno točkama VII. i VI. izreke tih rješenja naknade trebao platiti u roku od osam dana po isteku razdoblja za koje je naknada plaćena, a ne u roku od osam dana po isteku razdoblja na koje se ta godišnja naknada odnosi kako to smatra prvostupanjski sud.

6.1. Prema tome, upravo zbog toga što tuženikova obveza plaćanja godišnje naknade za pravo puta prema rješenjima Hrvatske regulatorne agencije za mrežne djelatnosti dospijeva u roku od osam dana po isteku razdoblja za koje je naknada plaćena, a nesporno je da je plaćena godišnja naknada za pravo puta za prethodnu 2024. godinu, to u roku od osam dana po isteku te prethodne (dakle, 2024. godine) sukladno rješenjima Hrvatske regulatorne agencije za mrežne djelatnosti dospijeva na naplatu godišnja naknada za pravo puta za 2025. godinu. Upravo zbog navedenog, prvostupanjski je sud (koji je pogrešno ocijenio da tužitelj može osnovano potraživati naknadu za pravo puta u visini koja je utvrđena sukladno rješenjima Hrvatske regulatorne agencije za mrežne djelatnosti, Pravilniku o potvrdi i naknadi za pravo puta i tuženikovim obračunima visine sačinjenim prema tim rješenjima i navedenom Pravilniku Hrvatske regulatorne agencije za mrežne djelatnosti, o čemu više u nastavku ove odluke) pogrešno ocijenio da tužiteljevo potraživanje sukladno rješenjima Hrvatske regulatorne agencije za mrežne djelatnosti nije dospjelo prije zaključenja glavne rasprave pa je iz tog razloga odbio tužbeni zahtjev prema odredbi članka 326. stavka 1. Zakona o parničnom postupku, premda se pri tome nije izričito pozvao na tu zakonsku odredbu. Slijedom navedenog, kada bi tužitelj mogao osnovano potraživati godišnju naknadu za pravo puta za 2025. godinu prema rješenjima Hrvatske regulatorne agencije za mrežne djelatnosti, ta naknada bi sukladno tim rješenjima bila dospjela 8. siječnja 2025. pa bi zato tužitelj prema članku 183. stavku 1. u vezi članka 29. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima mogao potraživati i zatezne kamate koje na to potraživanje teku od 9. siječnja 2025. do isplate.

6.2. Dakle, upravo zbog toga što je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio da tužiteljevo potraživanje godišnje naknade za pravo puta nije dospjelo prema rješenjima Hrvatske regulatorne agencije za mrežne djelatnosti od 20. srpnja 2018. i 14. prosinca 2021., to je pogrešno ocijenio isprave – rješenja Hrvatske regulatorne agencije za mrežne djelatnosti na što u žalbi osnovano ukazuje tužitelj. Međutim, u konkretnom predmetu tužbeni zahtjev tužitelja je neosnovan jer za određivanje visine tužiteljeva potraživanja nisu mjerodavna navedena rješenja Hrvatske regulatorne agencije za mrežne djelatnosti kako to smatra prvostupanjski sud, nego Ugovor broj T4.4.2-160/2015 o osnivanju prava služnosti na javnim površinama sa str. 42. -47. spisa kojim su stranke ugovorile visinu godišnje naknade za pravo puta koju je tuženik u obvezi plaćati tužitelju (i koju je nesporno platio). Slijedom navedenog, premda je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo, i pravilnom primjenom materijalnog prava je valjalo jednako odlučiti o (ne)osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja.

7. Naime, kako je to tuženik osnovano isticao tijekom cijelog postupka (na primjer, u podnesku od 21. listopada 2025. sa str. 293. -302. spisa i na ročištu održanom 28. listopada 2025. na str. 364. -365. spisa), zbog postojanja ugovora kojeg su stranke sklopile i kojim su one ugovorile tuženikovu obvezu da plaća tu naknadu kao i njezinu visinu, a koju je tuženik nesporno plaćao, tužbeni zahtjev tužitelja je neosnovan.

7.1. Kao što je ranije navedeno u ovoj odluci, stranke su nesporno još tijekom 2015. godine sklopile Ugovor broj T4.4.2. -160/2015 o osnivanju prava služnosti na javnim površinama kojim su, između ostalog, ugovorile i tuženikovu obvezu plaćanje godišnje naknade za pravo puta u iznosu od 37.176,00 kn s time da je tuženik tu godišnju naknadu bio dužan plaćati jednom godišnje do 1. ožujka za tekuću godinu (članak 5. stavak 1. tog Ugovora; str. 44. spisa), dok se tužitelj prema članku 5. stavku 3. tog Ugovora odrekao svih drugih potraživanja na ime prava služnosti na javnim površinama prema tuženiku. Slijedom navedenog, budući da za 2025. godinu tužitelj u ovom sporu potražuje naknadu za pravo puta u svoti određenoj tuženikovim obračunima te naknade (koje obračune je tuženik sačinio postupajući prema točki VI. izreke rješenja od 20. srpnja 2018. i točki V. izreke dopunskog rješenja od 14. prosinca 2021.) u ukupnom iznosu od 37.005,38 EUR, a tužitelj prema članku 5. stavku 1. tog Ugovora može potraživati samo naknadu u iznosu od 4.934,10 EUR / 37.176,00 kn (koji iznos te naknade je tuženik nesporno platio), to je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan.

7.2. Naime, upravo zbog toga što je između stranaka (i za 2025. godinu) na snazi Ugovor broj T4.4.2.-160/2015 o osnivanju prava služnosti na javnim površinama jer taj ugovor nije (valjano) otkazan, a taj ugovor nije konstitutivnom sudskom odlukom u smislu članka 369. Zakona o obveznim odnosima raskinut niti je odlukom suda izmijenjena odredba tog ugovora o visini naknade koju je tuženik trebao plaćati tužitelju za pravo puta (a ni samo pravo služnosti nije ukinuto prema članku 242. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima), to je tuženik sukladno tom ugovoru u obvezi platiti tužitelju na ime godišnje naknade za pravo puta (i za 2025. godinu) samo iznos od 4.934,10 EUR kojeg je nesporno platio čak i prije roka dospijeća te obveze 1. ožujka 2025. određenog člankom 5. stavkom 1. tog Ugovora – tuženik je to učinio još 27. prosinca 2024.. Pri tome, tužiteljev navod istaknut tijekom spora da je on prilikom tog tuženikova plaćanja godišnje naknade za pravo puta za „razdoblje 2024-2025.” primijenio pravilo o redoslijedu uračunavanja iz članka 171. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima (str. 216. spisa) nije osnovan jer upravo prema tužiteljevu obračunu „kartici po dokumentu” sa str. 9. spisa priloženom tužbi proizlazi da je tužitelj i za prethodna razdoblja od 2017. do 2024. godine obračunavao tuženiku godišnju naknadu za pravo puta u iznosu od 37.005,38 EUR to jest, u znatno višem iznosu od onog na kojeg ima pravo prema članku 5. stavku 1. Ugovora broj T4.4.2.-160/2015 o osnivanju prava služnosti na javnim površinama. Naime, prema tom obračunu tuženik je platio tužitelju na ime godišnje naknade za pravo puta za razdoblje od 2017. do 2024. godine ukupno 268.896,91 EUR, a što je znatno više od ukupne godišnje naknade koju je sukladno ugovoru u navedenom razdoblju trebao platiti (4.934,10 EUR x 8 = 39.472,90 EUR).

7.3. Prema tome, budući da su stranke mogle ugovoriti naknadu za korištenje prava puta u drugačijem iznosu od onog kojeg je tuženik naknadno obračunao postupajući prema rješenjima Hrvatske regulatorne agencije za mrežne usluge od 20. srpnja 2018. i 14. prosinca 2021. jer su dispozitivne prirode odredbe članka 64. Zakona o elektroničkim komunikacijama (kao i članka 29. ranijeg Zakona o elektroničkim komunikacijama koji se primjenjivao u vrijeme sklapanja ugovora) te odredba članka 6. stavka 1. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta koje propisuju način izračuna visine te naknade (uz ograničenje propisano člankom 64. stavkom 1. Zakona o elektroničkim telekomunikacijama da visina naknade mora predstavljati pravičan razmjer između prava upravitelja općeg dobra ili vlasnika nekretnina i interesa operatora elektroničkih komunikacijskih mreža i usluga te javnog interesa za razvoj tržišta elektroničkih komunikacija), to prema načelu pacta sunt servanda (ugovore treba poštovati) tužitelj može osnovano potraživati godišnju naknadu za razdoblje u kojem je ugovor na snazi samo u visini koja je određena člankom 5. stavkom 1. Ugovora broj T4.4.2. -160/2015 o osnivanju prava služnosti na javnim površinama – dakle, u iznosu od 4.934,10 EUR (tako i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Pž-2170/24 od 10. prosinca 2025. – točka 7.2. obrazloženja te odluke, i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-458/2023-2 od 10. prosinca 2024. – točka 17.1. obrazloženja na koju potonju odluku se i tuženik pozivao tijekom spora).

7.4. Uostalom, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci poslovni broj Rev-569/23 od 29. travnja 2025. sa str. 345.-352. spisa (na koju se odluku također tijekom postupka pozivao tuženik) u točki 21. obrazloženja naveo: „Ovaj je sud, u činjeničnopravno dostatno podudarnoj situaciji, u odluci poslovnog broja Rev-4881/22 od 8. veljače 2023., izrazio pravno shvaćanje da u slučaju kad su stranke svoje odnose u pogledu plaćanja naknade za pravo puta za cijelo razdoblje obuhvaćeno tužbenim zahtjevom uredile ugovorom i kada je obveza tuženika za plaćanje naknade na temelju rješenja Agencije nastupila nakon razdoblja obuhvaćenog utuženim zahtjevom – da u takvoj situaciji, sve dok su stranke vezane ugovorom, tužitelj nije ovlašten zahtijevati plaćanje naknade preko ugovorenog godišnjeg iznosa, niti postoji obveza tuženika za plaćanje preko ugovorenog iznosa.”

7.5. Dakle, budući da su stranke Ugovorom broj T4.4.2. -160/2015 o osnivanju prava služnosti na javnim površinama ugovorile visinu godišnje naknade za korištenje prava puta u iznosu od 4.934,10 EUR koju je tuženik nesporno uredno plaćao tužitelju pa je tako uredno platio tu naknadu i za 2025. godinu, to tužitelj neosnovano potražuje od tuženika iznos od 37.005,38 EUR s pripadajućim kamatama na ime te naknade za 2025. godinu. Upravo zbog toga, kondemnatorni tužbeni zahtjev tužitelja je u cijelosti neosnovan. Jednako tako, budući da je tužitelj parnična stranka koja je u cijelosti izgubila spor, to je sud prvog stupnja pravilno obvezao tužitelja da tuženiku naknadi troškove postupka za poduzete parnične radnje koje su bile potrebne za vođenje ovog spora, a sukladno članku 154. stavku 1. i članku 155. Zakona o parničnom postupku.

8. Slijedom navedenog, tužiteljevu žalbu je valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu u točkama I. i II. izreke, a na temelju odredbe članka 368. stavka 2. Zakona o parničnom postupku.

9. Sukladno odredbi članka 166. stavka 1. u vezi članka 155. Zakona o parničnom postupku zahtjev tuženika za naknadom troška sastava odgovora na žalbu je valjalo odbiti kao neosnovan jer ta postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje ovog spora.

Zagreb, 1. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća

Radovan Raduka