REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1443/2024-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Jagode Crnokrak, predsjednice vijeća, Marije Bakula Vugrinec, sutkinje izvjestiteljice i Mladena Šimundića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PB, OIB [osobni identifikacijski broj], vlasnika [obrt] obrta za popravak i preinaku metalnih brodova, Drniš, Krš 2, kojeg zastupa punomoćnik Luka Matković, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika BRODOGRADILIŠTE VIKTOR LENAC d.d., OIB 27531244647, Rijeka, Martinšćica b.b., kojeg zastupa punomoćnik Siniša Baričević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Stanić i partneri d.o.o. Rijeka, Riva 4, radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv dijela presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-695/2022-27 od 2. veljače 2024., u sjednici vijeća održanoj 1. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-695/2022-27 od 2. veljače 2024. u točkama I., II. i III. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Odbacuje se kao nepravovremena tužiteljeva dopuna žalbe podnesena 1. travnja 2025. protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P -695/2022-27 od 2. veljače 2024.

II. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-695/2022-27 od 2. veljače 2024.

III. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troška odgovora na žalbu u iznosu od 13.653,40 EUR sa zateznim kamatama od donošenja odluke do isplate i zahtjev za naknadu troška odgovora na nepravovremenu dopunu žalbe u iznosu od 250,00 EUR.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom označenom u izreci prvostupanjski sud je u točki I. izreke odbio tužbeni zahtjev: za isplatu iznosa od 406.013,57 eura / 3.059.109,24 kn sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate (točka I.1. izreke), za isplatu iznosa 15.522,98 eura / 116.957,86 kn sa zateznim kamatama od 20. listopada 2022. do isplate (točka I.2. izreke) i za naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate (točka I.3. izreke). U točki II. izreke sud je odbio prvi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev za naknadu štete u iznosu od 38.257,98 eura / 288.254,74 kn, u iznosu od 818,18 eura / 6.164,60 kn, u iznosu od 13.969,97 eura / 105.256,74 kn, u iznosu od 132.334,58 eura / 997.074,88 kn, u iznosu od 31.618,08 eura / 238.226,40 kn sa zateznim kamatama tekućim od dana utvrđenih na pojedinačne iznose rješenjem o ovrsi javnog bilježnika Vesne Ćuzela iz Rijeke, poslovni broj Ovr-2490/07 od 24. srpnja 2007. kao i presudama Trgovačkog suda u Rijeci, poslovni broj P-1165/2007 dopunjene i ispravljene dopunskom presudom i rješenjem poslovni broj P-1165/2007 od 2. ožujka 2012. i rješenjem poslovni broj P-1165/2007 od 4. svibnja 2012. i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7878/2012, kao i drugih troškova određenih tim presudama i rješenjima. U točki III. izreke sud je naložio tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 67.224,69 eura sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate. U točki IV. izreke sud je odbio kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 26.889,87 eura.

2. Pobijanim rješenjem prvostupanjski sud je u točki I. izreke odbacio kao nedopuštenu tužbu u dijelu kojim tužitelj traži da ga se oslobodi obveze plaćanja temeljem rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Vesne Ćuzela iz Rijeke, poslovni broj Ovr-2490/07 od 24. srpnja 2007., odnosno iznosa od 38.257,98 eura / 288.254,74 kn, 818,18 eura / 6.164,60 kn, 13.969,97 eura / 105.256,74 kn,132.334,58 eura / 997.074,88 kn, 31.618,08 eura / 238.226,40 kn sa zateznim kamatama, kao i drugih troškova određenih presudama Trgovačkog suda u Rijeci, poslovni broj P-1165/2007 dopunjene i ispravljene dopunskom presudom i rješenjem poslovni broj P-1165/2007 od 2. ožujka 2012. i rješenjem poslovni broj P-1165/2007 od 4. svibnja 2012. i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7878/2012. U točki II. izreke sud je odbacio kao nedopušten prvi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj traži isplatu iznosa od 406.013,57 eura / 3.059.109,24 kn sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate (točka II.1. izreke), isplatu iznosa 15.522,98 eura / 116.957,86 kn sa zateznim kamatama od 20. listopada 2022. do isplate (točka II.2. izreke). U točki III. izreke sud je odbacio kao nedopušten drugi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj traži isplatu iznosa od 406.013,57 eura / 3.059.109,24 kn sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate (točka III.1. izreke), isplatu iznosa 15.522,98 eura / 116.957,86 kn sa zateznim kamatama od 20. listopada 2022. do isplate (točka III.2. izreke) i isplatu iznosa od 38.257,98 eura / 288.254,74 kn, 818,18 eura / 6.164,60 kn, 13.969,97 eura / 105.256,74 kn, 132.334,58 eura / 997.074,88 kn, 31.618,08 eura / 238.226,40 kn sa zateznim kamatama od dana utvrđenih na pojedinačne iznose rješenjem o ovrsi javnog bilježnika Vesne Ćuzela iz Rijeke, poslovni broj Ovr-2490/07 od 24. srpnja 2007. kao i presudama Trgovačkog suda u Rijeci, poslovni broj P-1165/2007 dopunjene i ispravljene dopunskom presudom i rješenjem poslovni broj P-1165/2007 od 2. ožujka 2012. i rješenjem poslovni broj P-1165/2007 od 4. svibnja 2012. i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7878/2012, kao i drugih troškova određenih tim presudama i rješenjima (točka III.3. izreke).

3. Protiv ove presude u točkama I., II. i III. izreke te rješenja žalbu je podnio tužitelj zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te odluke o trošku. Predlaže ovome sudu preinačiti, podredno ukinuti presudu u pobijanom dijelu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak, uz naknadu troška žalbe u iznosu od 16.862,50 EUR.

4. U odgovoru na žalbu tuženik predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi presudu u pobijanom dijelu, uz naknadu troška odgovora na žalbu u iznosu od 13.653,40 EUR sa zateznim kamatama.

5. Tužitelj je 1. travnja 2025. podnio i nepravovremenu dopunu žalbe, koju je ovaj sud odbacio sukladno čl. 367. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP) u vezi s čl. 348. st. 1. i čl. 335. st. 9. ZPP-a.

6. U odgovoru na nepravovremenu žalbu tuženik je predložio odbaciti dopunu žalbe, uz naknadu troška u iznosu od 250,00 EUR.

7. Žalba nije osnovana.

8. Pobijana presuda u točkama I., II. i III. izreke te rješenje ispitani su sukladno čl. 365. st. 2. u vezi s čl. 381. ZPP-a, u granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka. Ovaj sud nalazi da su presuda u pobijanom dijelu i rješenje pravilni i zakoniti.

9. Predmet spora je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 406.013,57 eura / 3.059.109,24 kn i iznosa od 15.522,98 eura / 116.957,86 kn, sve sa zateznim kamatama te zahtjev da se tužitelja oslobodi obveze plaćanja temeljem rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Vesne Ćuzela iz Rijeke, poslovni broj Ovr-2490/07 od 24. srpnja 2007. Prvim eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom tužitelj (ponovno) traži isplatu iznosa od 406.013,57 eura / 3.059.109,24 kn i iznosa od 15.522,98 eura / 116.957,86 kn, sve sa zateznim kamatama te dodatno naknadu štete u iznosu od 38.257,98 eura / 288.254,74 kn, u iznosu od 818,18 eura / 6.164,60 kn, u iznosu od 13.969,97 eura / 105.256,74 kn, u iznosu od 132.334,58 eura / 997.074,88 kn, u iznosu od 31.618,08 eura / 238.226,40 kn sa zateznim kamatama. Drugim eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom tužitelj (ponovno) traži isplatu iznosa od 406.013,57 eura / 3.059.109,24 kn i iznosa od 15.522,98 eura / 116.957,86 kn, sve sa zateznim kamatama te isplatu u iznosu od 38.257,98 eura / 288.254,74 kn, u iznosu od 818,18 eura / 6.164,60 kn, u iznosu od 13.969,97 eura / 105.256,74 kn, u iznosu od 132.334,58 eura / 997.074,88 kn, u iznosu od 31.618,08 eura / 238.226,40 kn sa zateznim kamatama.

10. Tužitelj tužbene zahtjeve, u bitnom, temelji na tvrdnji da je tuženik neosnovano stekao navedene iznose na temelju ništetnog Ugovora o zakupu od 30. ožujka 2006., po osnovi kojeg je tužitelj isplatio tuženiku iznos od 406.013,57 eura / 3.059.109,24 kn po osnovi zakupnine i tekućih troškova prostora, iznos od 116.957,86 kn te iznose od 288.254,74 kn, 6.164,60 kn, 105.256,74 kn, 997.074,88 kn i 238.226,40 kn, koji su naplaćeni u ovršnom postupku.

11. Prvostupanjski sud je pobijanom presudom djelomično odbio tužbene zahtjeve, jer je nakon provedenog dokaznog postupka u bitnom utvrdio:

- tuženik kao zakupodavac i tužitelj kao zakupac su sklopili Ugovor o zakupu od 30. ožujka 2006.

- pravomoćnom i ovršnom presudom tog suda poslovni broj P-1165/2007 od 4. listopada 2011., dopunjenom presudom od 2. ožujka 2012. i ispravljenom rješenjem od 4. svibnja 2012., koja je potvrđena presudom ovog suda poslovni broj Pž-7878/2012 od 23. studenoga 2016. te preinačena u dijelu troškova parničnog postupka, održan je snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi poslovni broj Ovrv-2490/2007 od 24. srpnja 2007. kojim je naloženo tužitelju platiti tuženiku po osnovi zakupnine i troškova po ugovoru o zakupu iznose od 288.254,74 kn, 6.164,60 kn, 105.256,74 kn, sa zateznim kamatama i dodatno je, pored iznosa iz platnog naloga, naloženo tužitelju platiti tuženiku iznose od 997.074,88 kn i 238.226,40 kn,

- pravomoćnom presudom tog suda poslovni broj P-317/2020-19 od 15. travnja 2021., koja je potvrđena presudom ovog suda poslovni broj Pž -2808/2021-2 od 13. rujna 2022., utvrđeno je da je Ugovor o zakupu od 30. ožujka 2006. ništetan i bez pravnog učinka, budući da su predmet zakupa nekretnine koje su pomorsko dobro pa kako tuženik nije imao koncesiju za gospodarsko iskorištavanje pomorskog dobra (luke), on ga nije mogao dati u zakup tužitelju,

- tužitelj nema aktivnu legitimaciju tražiti povrat plaćenih iznosa po osnovi Ugovora o zakupu od 30. ožujka 2006., koji je utvrđen ništetnim, budući da sukladno čl. 37.a Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama („Narodne novine“ broj: 158/03, 141/06, 38/09, 56/16 i 98/19; dalje: ZPDML) aktivnu legitimaciju protiv osoba koje su neosnovano (bez koncesije, na temelju ništetnog ugovora) koristile pomorsko dobro ima Republika Hrvatska, u suprotnom (prihvaćanjem tužbenog zahtjeva) došlo do neosnovanog bogaćenja na tužiteljevoj strani,

- tužitelj je znao da plaćanje zakupnine i troškova vrši prema ništetnom Ugovoru i da su nekretnine pomorsko dobro, jer je prije predmetnog ugovora o zakupu kao kupac sklopio Ugovor o prodaji potraživanja od 16. prosinca 2005. u kojem je utvrđeno da je Ministarstvo mora, turizma, prometa i razvitka, Uprava pomorskog prometa, pomorskog dobra i luka – povjerenstvo za granice pod brojem, klasa: UP/I 342-01/05-01/50, ur. broj: 530-04-05-2 donijelo 17. studenoga 2005. rješenje temeljem kojeg su nekretnine iz Ugovora o zakupu utvrđene kao granica lučkog područja za luku posebne namjene,

- tužitelj neosnovano navodi da je plaćanja vršio zato da bi izbjegao prisilu odnosno pokretanje ovršnog postupka radi naplate tražbine na temelju pravomoćne i ovršne presude ovog suda poslovni broj P-1165/2007, budući da prisila u smislu čl. 1112. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; dalje: ZOO) znači postupanje kojim se ugrožava život, tijelo ili neko drugo značajno dobro osobe prema kojoj se vrši prinuda, odnosno njoj bliske osobe, a ne pokretanje sudskog ovršnog postupka,

- tužitelj nije dokazao (niti je dokazivao) elemente naknade štete (šteta, štetna radnja, protupravnost, uzročno posljedična veza između štetne radnje štetnika i nastale štete kao posljedice te odgovornost tuženika za nastanak štete) u odnosu na prvi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kojim traži naknadu štete u iznosu od 288.254,74 kn, 6.164,60 kn, 105.256,74 kn, 997.074,88 kn i 238.226,40 kn, sve sa zateznim kamatama.

12. Prvostupanjski sud je donio pobijano rješenje sukladno čl. 194. st. 3. i 4. ZPP-a, budući da:

- tužbeni zahtjev za oslobađanje obveze plaćanja iznosa iz pravomoćne i ovršne presude tog suda poslovni broj P-1165/2007 od 4. listopada 2011., dopunjenom presudom od 2. ožujka 2012. i ispravljenom rješenjem od 4. svibnja 2012., istovjetan je tužbenom zahtjevu postavljenom u parnici koja se vodi pred Općinskom sudu u Šibeniku poslovni broj P-1825/21 u kojoj tužitelj traži proglašenje ovrhe na temelju te presude nedopuštenom, jer se radi o zahtjevima čijim bi prihvaćanjem bili proizvedeni isti učinci, a osim toga takav zahtjev sam po sebi nije dopušten budući da postoji pravomoćna i ovršna presuda kojom je tužitelju naloženo plaćanje i kojoj nisu ukinuta svojstva pravomoćnosti i ovršnosti,

- prvi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj traži isplatu iznosa od 3.059.109,24 kn i 116.957,86 kn na temelju stečenog bez osnove istovjetan je tužbenom zahtjevu o kojem je odlučeno točki I. izreke presude,

- drugi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev u cijelosti, jer njime tužitelj (opet) traži isplatu iznosa od 288.254,74 kn, 6.164,60 kn, 105.256,74 kn, 997.074,88 kn i 238.226,40 kn, ali ovdje na temelju stečenog bez osnove, o kojem je odlučeno točki II. izreke presude.

13. Suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda i rješenje nisu zahvaćeni bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP -a odnosno nemaju nedostataka zbog kojih se ne mogu ispitati, jer su pobijane odluke razumljive i ne proturječe same sebi.

14. Prvostupanjski sud je sukladno čl. 220. st. 2. ZPP-a ovlašten odbiti dokazne prijedloge stranaka i u konkretnom slučaju sud je obrazložio razloge zbog kojih je ocijenio suvišnim provoditi predložene dokaze, koje razloge prihvaća i ovaj sud. Neosnovano tužitelj navodi da je prvostupanjski sud trebao vještačenjem utvrditi točan iznos kojeg bi eventualno Republika Hrvatska mogla potraživati od tužitelja za korištenje pomorskog dobra, budući da ta tražbina nije predmet spora. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je iz isprava u spisu utvrdio tužiteljevo znanje da su predmet ugovora o zakupu nekretnine koje predstavljaju pomorsko dobro pa njegov prijedlog za saslušanje stranaka (u nedostatku tvrdnji o razlozima koji bi opravdavali njihovo saslušanje pored isprava u spisu) i po ocjeni ovog suda nije bio potreban radi utvrđivanja odlučnih činjenica.

15. Osnovano tužitelj osporava zaključak prvostupanjskog suda o nedostatku tužiteljeve aktivne legitimacije. Naime, pravilno prvostupanjski sud obrazlaže da je u smislu čl. 37.a ZPDML-a Republika Hrvatska ima aktivnu legitimaciju protiv osoba koje su neosnovano koristile pomorsko dobro. Međutim, u konkretnom slučaju predmet spora nije naknada za korištenje pomorskog dobra, nego zahtjev za vraćanje isplaćene i naplaćene zakupnine na temelju Ugovora o zakupu od 30. ožujka 2006., za koji je naknadno pravomoćnom presudom utvrđeno da je ništetan. Stoga, aktivna legitimacija Republike Hrvatske za naknadu za neovlašteno korištenje pomorskog dobra, koje nekretnine su ujedno bile predmet zakupa iz Ugovora o zakupu od 30. ožujka 2006., ne utječe na tužiteljevu aktivnu legitimaciju u konkretnom slučaju na traženje povrata isplaćenog, neovisno o tome što istovremeno postoji i aktivna legitimacija Republike Hrvatske za naknadu za neovlašteno korištenje pomorskog dobra, a koja nije predmet ovog spora.

16. Prema tome, predmet tužbenog zahtjeva je vraćanje onoga što je tužitelj dobrovoljno platio po Ugovoru o zakupu od 30. ožujka 2006. i onoga što je u ovršnom postupku naplaćeno na temelju pravomoćne i ovršne presude prvostupanjskog suda poslovni broj P-1165/2007 od 4. listopada 2011. (dopunjene presudom od 2. ožujka 2012. i ispravljene rješenjem od 4. svibnja 2012.). Činjenica da je naknadno pravomoćnom presudom prvostupanjskog suda poslovni broj P-317/2020-19 od 15. travnja 2021. utvrđeno da je Ugovor o zakupu od 30. ožujka 2006. ništetan, ne oduzima svojstva pravomoćnosti i ovršnosti presude prvostupanjskog suda poslovni broj P-1165/2007 od 4. listopada 2011. (dopunjene presudom od 2. ožujka 2012. i ispravljene rješenjem od 4. svibnja 2012.) na temelju koje je pokrenut ovršni postupak.

17. Tužitelj žalbenim navodima nije doveo u sumnju pravilnost zaključka suda da je tužitelj u trenutku zaključenja Ugovora o zakupu od 30. ožujka 2006. znao da nekretnine iz tog ugovora predstavljaju pomorsko dobro, budući da je tužitelj prije tog ugovora sklopio Ugovor o prodaji potraživanja od 16. prosinca 2005. u kojem je utvrđeno da je Ministarstvo mora, turizma, prometa i razvitka, Uprava pomorskog prometa, pomorskog dobra i luka – povjerenstvo za granice pod brojem, klasa: UP/I 342-01/05-01/50, ur. broj: 530-04-05-2 donijelo 17. studenoga 2005. rješenje temeljem kojeg su nekretnine iz Ugovora o zakupu utvrđene kao granica lučkog područja za luku posebne namjene (točka 15. preambule), i da je stečajni sudac dopisom od 21. studenoga 2005. obavijestio ovršni sud da se na nekretninama ne može stjecati pravo vlasništva sukladno čl. 5. st. 2. ZPDML-a (točka 17. preambule).

18. Suprotno žalbenim navodima, na tužiteljevo znanje da nekretnine predstavljaju pomorsko dobro nisu od utjecaja žalbeni navodi da su tuženik, Republika Hrvatska i HVB Splitska banka d.d. imali saznanja da se radi o ništetnom pravnom poslu, ali su unatoč tome tužitelju dali u zakup ili prodale tražbinu koja nije bila osigurana založnim pravom, da je tuženikov stečajni upravitelj dao tabularnu izjavu od 29. prosinca 2005. za upis fiducijarnog prava u zemljišnim knjigama, dopis stečajnog suca od 17. svibnja 2006. kojim se tužitelj obavještava da će, sukladno Ugovoru o prijenosu potraživanja od 16. prosinca 2005. kojim je preneseno fiducijarno vlasništvo, u svim daljnjim postupcima kod prijenosa fiducijarnog vlasništva nad nekretninama koje su bile predmet zakupa moći ostvarivati sva prava kao fiducijarni vlasnik tih nekretnina koja mu po zakonu pripadaju, kao ni žalbeni navod da tužitelj kao obrtnik nije imao potrebna znanja o tim pravnim poslovima.

19. Po ocjeni ovog suda, tabularna izjava stečajnog upravitelja od 29. prosinca 2005. i dopis stečajnog suca od 17. svibnja 2006. (koji je sastavljen nakon sklapanja Ugovora o zakupu od 30. ožujka 2006. i kojim je samo utvrđeno da će tužitelj stupiti u pravni položaj prethodnog fiducijarnog vjerovnika) ne daju osnovu za drugačiji zaključak o tome da je tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora o zakupu od 30. ožujka 2006. znao da nekretnine predstavljaju pomorsko dobro.

20. Neosnovano tužitelj osporava pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da pokretanje sudskog ovršnog postupka ne predstavlja prisilu u smislu čl. 1112. st. 1. ZOO-a. Prema ustaljenoj sudskoj praksi, značenje prinude u smislu te odredbe ima postupanje kojim se ugrožava život, tijelo ili neko drugo značajno dobro osobe prema kojoj se vrši prinuda, odnosno njoj bliske osobe, a ne pokretanje sudskog postupka, kako to pogrešno smatra žalitelj (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama poslovni broj Rev-x 318/12-2 od 12. rujna 2013., Rev 303/11-2 od 18. veljače 2014. i Rev-890/2023-4 od 3. rujna 2024.).

21. Stoga, budući da je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da je tužitelj izvršio isplate znajući da nije dužan platiti, a nije platio da bi izbjegao prisilu, tužitelj nema pravo zahtijevati vraćanje onoga što je dobrovoljno platio. Nadalje, tužitelj nema pravo tražiti vraćanje onoga što je u ovršnom postupku naplaćeno na temelju presude koja je pravomoćna i ovršna, niti se u slučaju naplate na temelju pravomoćne i ovršne presude može raditi o naknadi štete koju bi tužitelj mogao tražiti od tuženika.

22. Ovaj sud nije cijenio nove činjenice iznijete tek u žalbi (da je tužitelj zakupninu plaćao iz razloga što je htio sačuvati poslovni ugled), jer sukladno odredbi čl. 352. st. 1. ZPP-a u žalbi nije dopušteno iznositi nove činjenice niti predlagati nove dokaze, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti, što u konkretnom sporu nije slučaj.

23. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je pravilno presudom u točkama I. i II. izreke odbio tužbene zahtjeve kao neosnovane.

24. Žalitelj nije istaknuo nijedan žalbeni navod zbog kojih pobija rješenje prvostupanjskog suda koje je doneseno sukladno čl. 194. st. 3. i 4. ZPP -a. Ovaj sud u cijelosti prihvaća razloge koje je naveo prvostupanjski sud te nalazi da je pobijano rješenje pravilno i zakonito.

25. U odnosu na odluku o troškovima postupka, tužitelj nije iznio konkretne žalbene navode, a drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

26. Slijedom navedenog, ovaj sud je sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZPP -a odbio žalbu kao neosnovanu i potvrdio pobijanu presudu u točkama I., II. i III. izreke, a sukladno odredbi čl. 380. t. 2. ZPP-a potvrdio pobijano rješenje.

27. Odluka o trošku odgovora na žalbu i odgovora na nepravovremenu žalbu donesena je sukladno odredbi čl. 166. st. 1. i 2. ZPP -a u vezi s čl. 155. st. 1. ZPP-a, ocjenjujući da ova parnična radnja u konkretnom slučaju nije bila potrebna radi vođenja parnice, s obzirom na navode koje je tuženik iznio u odgovoru na žalbu.

Zagreb, 1. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Jagoda Crnokrak