Republika Hrvatska

Općinski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska 31

P- 594/2025-13

U  I M E R E P U B L I K E H R V A TS K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vukovaru po sucu Ivici Grubišiću u pravnoj stvari tužitelja PŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupanog po punomoćniku Martina Alagić, protiv tuženika Addiko Bank d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku odvjetniku Branko Bulat, radi Obvezno – ništetnost, protiv tuženika, nakon javno održane i zaključene glavne rasprave 24. lipnja 2026. u prisustvu punomoćnika tužitelja, 1. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se kako je ništetna odredba čl. 7. Ugovora o kreditu broj: 504003028- 60010478149/2008, zaključen dana 10. ožujka 2008. godine između tužitelja PŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], i prednika tuženika Slavonskom bankom d.d. Osijek, u dijelu u kojemu je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, te ista ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877, da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 843,75 zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 1. srpnja 2026. do isplate, po stopi određenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, u roku od 15 dana.

III. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadom troška u iznosu od 250,00 eura.

Obrazloženje

1. Tužbom od 25. studenog 2025. tužitelj zahtijeva da se utvrdi ništetnom točke čl. 7. Ugovora o kreditu broj: 504003028-60010478149/2008, zaključen dana 10. ožujka 2008. godine između tužitelja PŽ , OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], i prednika tuženika Slavonskom bankom d.d. Osijek, u dijelu u kojemu je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, te ista ne proizvodi pravne učinke.

1.1. Tužbu obrazlaže navodom da je tužitelj je kao korisnik kredita sa Slavonskom bankom d.d. Osijek (prednikom tuženika) kao kreditorom, dana 10. ožujka 2008. godine sklopio ugovor o kreditu, broj: 504003028-60010478149/2008, u iznosu od 475.000,00 HRK, s rokom otplate od 30 godina.

1.2. Gore navedenim Ugovorom tipa „uzmi ili ostavi“ u čl. 7. ugovorena je naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita i to u iznosu jednokratno 1,50 % od iznosa kredita, a koja se naplaćuje neposredno prije isplate kredita. Tuženik je prilikom isplate kredita naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita.

1.3. O ugovornoj odredbi za „ulaznu naknadu“ nije se pojedinačno pregovaralo, nego je ta odredba uglavljena u unaprijed formuliranom tipskom ugovoru. Ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila je unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, nije ugovorena u dobroj vjeri, te je ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, i to neovisno o visini iznosa naknade .

1.4. Tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i pruženih usluga, u smislu da nije bilo razjašnjeno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita. S obzirom da se radi o ugovornoj odredbi iz ugovora o potrošačkom kreditu, koji je tipski i unaprijed priređen od strane tuženika, te o kojoj ugovornoj odredbi se nije pregovoralo, ista je nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak.

2. Tuženik u cijelosti osporava osnovu tužbe i tužbenog zahtjeva. Tuženik osporava status potrošača tužitelja te smatra da tužitelj taj status nije dokazao Prije upuštanja u raspravljanje o osnovanosti tužbenog zahtjeva, tuženik ističe da tužitelj nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva, već se tužba temelji na paušalnim tvrdnjama i pozivanjem na sudsku praksu koja nije primjenjiva u ovom predmetu.

2.1. Tuženik osporava navode tuženika te ih u cijelosti smatra neosnovanima. Ugovaranjem jednokratnih troškova obrade kredita u iznosu od 1,50 % iznosa kredita nikako nije narušeno načelo savjesnosti i poštenja, niti je tužitelj priložio ijedan dokaz kojim bi dokazao svoje navode. Nadalje, tuženik ističe da ugovaranjem jednokratnih troškova obrada kredita u iznosu od 1,50 % iznosa kredita nije narušeno načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz odredbe čl. 2. ZOO -a odnosno navedena odredba nije nepoštena sukladno odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. ZZP/03. Naime, jasno je da tuženik ima troškove obrade kredita te su troškovi obavljanja bankarskih usluga navedeni u točno određenom iznosu u odredbi čl. 7. Ugovora o kreditu, kao i način na koji će tuženik naplatiti navedene troškove. Također se ističe da ista odredba u odnosu na visinu i naplatu naknade upućuje na primjenu Odluke o visini naknada za obavljanje bankarskih usluga, koja propisuje jednokratnu naplatu za obradu kredita.

2.2. Odredba čl. 7. Ugovora o kreditu je u potpunosti jasna, lako razumljiva i lako uočljiva te je tužitelj prilikom sklapanja Ugovora o kreditu samim čitanjem navedene odredbe bio upoznat s obvezom i novčanim iznosom obveze koju preuzima. Slijedom navedenog, a pravilnom primjenom odredbe čl. 84. ZZP/03 koja propisuje kako nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, jasno je kako navedena odredba nije nepoštena sukladno odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. ZZP/03 odnosno ništetna.

2.3. Dakle, tužitelj i tuženik su pojedinačno pregovarali prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, tužitelju su dani i stavljeni na uvid svi podaci te uvjeti kreditiranja, a tekst odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu je jasan, uočljiv i nedvosmislen. Tuženik je prilikom pregovora radi sklapanja Ugovora o kreditu i prilikom samog sklapanja Ugovora o kreditu postupao prema zakonu, sukladno prisilnim propisima.

3. Tijekom postupka izveden je dokaz čitanjem: ugovor o kreditu broj 504003028- 60010478149/2008 od 10. ožujka 2008., odluka o naknadama u poslovanju sa stanovništvo, odluka o dopuni odluke o naknadama u poslovanju sa stanovništvom, iskaz tužitelja kao stranke u postupku.

4. Predmet spora je utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe iz čl. 7. Ugovora o gotovinskom namjenskom kreditu br. 504003028-60010478149/2008 od 10. ožujka 2008., u dijelu u kojem je određeno da je korisnik kredita obvezan platiti naknadu za obradu kredita.

5. Čitanjem predmetnog ugovora o kreditu sud je utvrdio da je u čl. 7. ugovoreno: "Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutno iznosi 1,50% jednokratno unaprijed."

6. Sporno je među parničnim strankama da li tužitelj ima status potrošača kao i da li je predmetna odredba jasna lako razumljiva, nepoštena, pa slijedom toga i ništetna.

7. U odnosu na spornu okolnost da li tužitelj ima status potrošača, informiranja i pregovaranja oko naknade za obradu kredita sud je saslušao tužitelja iz čijeg iskaza je utvrdio da je predmetni ugovor o kreditu zaključio radi kupovine stana i rješavanja stambenog pitanja, a da u trenutku zaključivanja ugovora, a niti kasnije nema otvoren obrt niti se bavi nekom poslovnom aktivnošću. Osim toga sud je utvrdio da su tužitelju bila potrebna sredstva ostvarena po kreditu i kada je zatražio kredit i kad mu je isti odobren da nije bilo razgovora i pregovora o uvjetima kreditiranja i da je uz uvjete koje je banka odredila mogao zaključiti predmetni ugovor ili odustati od kredita. Stoga je tužitelj nemajući izbora prihvatio već zgotovljeni ugovor i potpisao.

8. Odredbom čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07) dana je definicija potrošača kao svake fizičke osobe koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Budući da je namjena kredita bila za zadovoljenje potrebe za stanovanjem, što je sud utvrdio saslušanjem tužitelja, očigledno je da je tužitelj po navedenoj definiciji potrošač jer predmetni kredit nije podigao radi neke poslovne aktivnosti već zadovoljenje osobnih potreba stanovanja.

9. Člankom 74. Zakona o zaštiti potrošača/07 propisano je da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju, te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

10. Odredbom čl. 96. st. 1., 2., i 4. Zakona o zaštiti potrošača (79/07) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača/07 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 102. st.1. Zakona o zaštiti potrošača bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

11. Čitajući sadržaj predmetnog ugovora o kreditu i dovodeći ga u vezu sa iskazom tužitelja sud je utvrdio kako je isti bio pripremljen od strane tuženika kojim nije ostavljena mogućnost tužitelju da utječe na uvjete kreditiranja jer mu je rečeno da naknadu koju odredi banka je dužan platiti ukoliko želi zaključiti ugovor o kreditu, te je isti ugovor izraz samo interesa tuženika. Tužitelj nije obaviješten prije isplate kredita koji iznos naknade je dužan platiti tuženiku po osnovu čl. 7. ugovora o kreditu. Stoga se sa sigurnošću može tvrditi da sporna ugovorna odredba nije rezultat pregovora, niti je tuženik objasnio tužitelju spornu ugovornu odredbu što je bio dužan. Navedena utvrđenja upućuju da je riječ o tipskom ugovoru.

12. Saslušanjem tužitelja sud je utvrdio da tužitelj nije upoznat od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva i zašto je određena baš u visini u kojoj je naplaćena i koje to troškove ona pokriva jer tuženik – banka nije dokazala kakve je imala stvarne troškove vezane za sklapanje ugovora o kreditu kao niti visinu istih, a to ne proizlazi niti iz sadržaja ugovora.

13. Tuženik je kao trgovac bio dužan da upozna tužitelja sa svim naprijed navedenim, a ne da iznosi paušalne ocjene da su tužitelju objašnjene sve ugovorne odredbe jer za takve navode nije pružio nikakve dokaze, a na tuženiku je teret dokaza. Naime, banka naplaćuje navedenu ulaznu naknadu i stoga je ona obvezna dati pojašnjenja klijentu banke.

14. U zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke su dužne pridržavati se načela savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO, te sudionici moraju polaziti od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe čl. 7. ZOO. Tužitelj nije upoznat niti sumarno što tuženik naplaćuje navedenom naknadom pa je takva odredba za svakog potrošača nerazumljiva i stavlja ga u neravnopravan položaj jer mu nije dana mogućnost da o spornoj odredbi pregovara i utječe na visinu što dovodi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Sama činjenica da tužitelj ne zna na što se odnosi naknada niti koliko iznosi u trenutku potpisivanja ugovora stavlja ga u neravnopravan položaj pa je opravdano takvu odredbu ocijeniti nepoštenom i slijedom toga ništetnom.

15. U vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije, pa se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati. Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

15.1. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

15.2. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 100. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

16. U konkretnom slučaju sud je utvrdio da je tužitelju naknada naplaćena od strane banke prilikom isplate kredita ali u postupku koji je prethodio sklapanju ugovora nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje troškova obrade kredita.

17. Iz činjenice što je izostalo pojedinačno pregovaranje proizlazi da je banka uzela u obzir samo svoje interese, a ne i interes tužitelja kao potrošača da trošak obrade bude što manji odnosno primjereniji stvarnim troškovima, proizlazi da je banka postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Da tužitelj nije prihvatio ugovor sa spornom odredbom čl. 7. izvjesno je da bi tužitelj bio uskraćen sa legitimnim očekivanjem da od banke ishodi kreditna sredstva, a koji iznos mu je bio neophodan za rješavanje stambenog pitanja.

18. Ostale ugovorne odredbe (promjenjiva kamatna stopa po odluci tuženika) predmetnog ugovora o kreditu ukazuju na propust tuženice u postupanju u dobroj vjeri. Tako je u svezi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., protiv koje je u tom dijelu odbijena revizija presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015., pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.), radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

19. S obzirom na navedena utvrđenja sud je prihvatio zahtjev tužitelja na utvrđenje da je ništetna odredba čl. 7. predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita.

20. Sud je savjesno i brižljivo ocijenio svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u smislu čl. 8. ZPP-a.

21.Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st.1.,. i čl. 164. ZPP-a. VPS je 945,65 eura jer je taj iznos nesporno naplaćen od tužitelja kao naknada za obradu kredita.

Tužitelj je uspio u sporu te mu na ime zastupanja po odvjetniku pripada trošak sastava tužbe 150,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 23. 4.2026. iznos od 150,00 eura pristupa na ročište 19.5.2026. iznos od 150,00 eura, ročište 24.6.2026. iznos od 150,00 eura, ročište za objavu presude 75,00 eura, ukupno 675,00 eura PDV 168,75 eura ukupno 843,75 eura.

Sud tužitelju nije priznao trošak ostalog podneska od 10.6.2026. jer je sud vrijednost predmeta spora utvrdio na pripremnom ročištu. Tužitelj nije platio sudsku pristojbu, a nije niti obveznik kao potrošač iz kojeg razloga mu sud ne može priznati trošak sudske pristojbe kako je zatražio u troškovniku.

Na dosuđeni trošak tužitelju pripada zakonska zatezna kamata od dana presuđena temeljem odredbe čl. 151,. st. 3. ZPP-a.

Sud je tuženika odbio sa zahtjevom za naknadom troška u iznosu od 250,00 eura jer nije uspio u sporu.

U Vukovaru, 1. srpnja 2026.

Sudac

Ivica Grubišić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba na Županijski sud. Žalba se podnosi u tri primjerka u roku 15 dana od dana objave presude putem ovog suda.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku odvjetniku Martina Alagić

2. Tuženiku po punomoćniku odvjetniku Kruno Knežević