Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj Gž-1726/2024-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sutkinja Nike Grospić Ivasović, predsjednice, Slavice Garac, izvjestiteljice i članice, Diane Preglej, članice, u pravnoj stvari tužitelja MP /OIB: [osobni identifikacijski broj]/ iz [adresa], kojeg zastupa Jugoslav Puran, odvjetnik iz Bjelovara, protiv tuženice Addiko Bank d.d. /OIB: 14036333877/ sa sjedištem u [adresa], koju zastupa Hrvoje Matić, odvjetnik iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj P-277/2022-22 od 7. veljače 2024., u sjednici održanoj 1. srpnja 2026.,
r i j e š i o j e
I. Ukida se presuda Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj P-277/2022-22 od 7. veljače 2024. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
II. O troškovima predmetne žalbe odlučiti će prvostupanjski sud.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom je presudom odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 4.363,14 eura / 32.874,06 kuna sa zateznim kamatama navedenim pod stavkom prvim izreke i naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama (stavak I. izreke), i naloženo tužitelju naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 1.000,00 eura (stavak II. izreke).
2. Protiv presude žali se tužitelj iz razloga određenih člankom 353. stavkom 1. ZPP-a[1] . Tužitelj predlaže ukidanje prvostupanjske presude slijedom žalbenih navoda i zahtijeva trošak žalbe u iznosu od 402,58 eura.
1 Zakon o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 28/2013., 89/2014. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., u daljnjem tekstu: ZPP-a)
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba je osnovana.
5. Predmet spora je restitucijski zahtjev za isplatu iznosa od 4.363,14 eura kao posljedica ništetnosti odredbe Ugovora o namjenskom kreditu [broj kredita] sklopljenog 28. siječnja 2008. između pravnog prednika tuženice (Hypo Alpe – Adria Bank d.d.) kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, kojom se obveze tužitelja vežu za tečaj CHF pravnog prednika tuženice na dan plaćanja svakog anuiteta kredita ponaosob, u prilog kojim se tužitelj poziva na učinke pravomoćne presude vezano za valutnu klauzulu donesene u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača (presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a potonja presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-2 od 3. rujna 2019.).
6. Prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev u bitnome navodeći da tužitelj u obvezno pravnom odnosu zasnovanom Ugovorom o kreditu nema svojstvo potrošača jer da je tužitelju kredit odobren u okviru akcije Taxi 500, za kupnju motornog vozila Renault Megan Grandtour radi obavljanje autotaksi djelatnosti, registrirane od 9. travnja 2008. do 14. rujna 2021.
7. Navedeni zaključak prvostupanjskog suda za sada se ne može prihvatiti na što opravdano ukazuje tužitelj.
8. Naime, u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu (2008.) bio je na snazi ZTD-a[2] koji je pojam trgovca definirao kao pravnu ili fizičku osobu koja samostalno trajno obavlja gospodarsku djelatnost radi ostvarivanja dobiti proizvodnjom, prometom robe ili pružanjem usluga na tržištu (članak 1. stavak 1.), ako to posebnim propisima nije drugačije određeno (članak 1. stavak 2.), ZPCP-a[3] koji je autotaksi prijevoz definirao kao djelatnost prijevoza putnika, koja se obavlja osobnim automobilom (članak 2. točka 1.), u skladu sa ZPCP-a i propisima nadležnih tijela jedinice lokalne samouprave odnosno Grada Zagreba donesenim u skladu sa tim Zakonom (članak 46. stavak 1.) i ZZP-a/2007[4] prema kojem je potrošač u smislu tog Zakona fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti (članak 3. stavak 1., alineja 1.).
9. Za primjenu propisa kojima je uređena zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi sud je kao prethodno pitanje dužan nedvojbeno utvrditi tužiteljevo svojstvo potrošača odnosno je li predmetni ugovor – potrošački ugovor, budući da o tom utvrđenju zavisi hoće li se o konkretnom odnosu stranaka prosuđivati prema ZZP- a/2007 kao temeljnom pravnom izvoru zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih
2 Zakon o trgovačkim društvima (Narodne novine, broj: 111/1993., 34/1999., 121/1999., 122/2000., 118/2003., 107/2007. i 146/2008.)
3 Zakon o prijevozu u cestovnom prometu (Narodne novine, broj: 178/2004. , 48/2005., 151/2005., 111/2006.)
4 Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., u daljnjem tekstu: ZZP-a/2007)
odredaba ili prema odredbama ZOO-a[5] uz neizostavno uzimanje u obzir ciljeva postavljenih Direktivom Vijeća 93/13/EEZ[6] koja je implementirana u oba Zakona (članak 96. - 106. ZZP-a/2007, članak 295. i članak 296. ZOO-a) i to onako kako ih tumači Sud Europske unije u svojim odlukama, među kojima je točka 91. obrazloženja presude od 14. veljače 2019. po zahtjevu broj C-630/17 (ŠP protiv Raiffeisenbank St. Stefan-Jagerberg-Wolfsberg eGen) u kojoj je navedeno:
"Konkretnije, Sud je u pogledu osobe koja sklapa ugovor s dvostrukom svrhom – odnosno za uporabu koja se jednim dijelom odnosi na njezinu profesionalnu djelatnost, a drugim dijelom na privatne svrhe – smatrao da se na tu osobu mogu primjenjivati navedene odredbe samo ako je veza između navedenog ugovora i profesionalne djelatnosti te osobe tako slaba da postaje marginalna pa stoga ima tek zanemarivu ulogu u kontekstu transakcije za koju je taj ugovor sklopljen, promatrane u cjelini (presuda od **.**.2018., T, C-498/16, EU:C:2018:37, t. 32. i navedena sudska praksa)."
10. Dovodeći u vezu propise Republike Hrvatske kojima je uređena zaštita potrošača sa pravnom stečevinom Europske unije za zaključiti je da su za ocjenu je li tužitelj (korisnik kredita - jedna od ugovornih strana) potrošač (je li Ugovor o kreditu potrošački ugovor) relevantna dva apstraktna i objektivna kriterija koja se moraju kumulativno ispuniti - da je Ugovor sklopio tužitelj kao fizička osoba i koja od namjena je pod pretpostavkom da se radi o Ugovoru o kreditu sa mješovitom namjenom, u kontekstu transakcije za koju je sklopljen promatrajući ga u cjelini, zanemariva (privatna / osobna ili poslovna).
11. Iz dosadašnjeg raspravljanja bi kao izvjesno proizlazilo da je tužitelj (korisnik kredita) kao fizička osoba sklopio 28. siječnja 2008. sa pravnim prednikom tuženice (kreditorom) Ugovor o kreditu, da je u članku 2. navedeno da Banka odobrava tužitelju potrošački kredit za kupovinu novog motornog vozila , da će se kredit umanjen za interkalarnu kamatu, premiju osiguranja kredita i troškove obrade kredita isplatiti na račun Auto kuće Štarkelj d.o.o., odnosno da je ispunjen jedna od navedenih kumulativnih kriterija za procjenu da se radi o potrošačkom ugovoru.
12. Međutim, i pod pretpostavkom da Ugovor o kreditu ima mješovitu namjenu (što ne proizlazi iz članka 2. Ugovora o kreditu), prvostupanjski je sud propustio utvrditi (i obrazložiti), unatoč navodima tužitelja da je dominantna namjena kredita bila kupnja automobila za osobne potrebe, a tek podredno i zanemarivao za pružanje usluge autotaksi prijevoza, a tuženice suprotno (da je namjena kredita bila kupiti automobil za obavljanje autotaksi djelatnosti a ne osobne potrebe) okolnosti vezano za drugi kumulativno određen kriterij za procjenu tužiteljevog svojstva potrošača - veze između sklopljenog Ugovora i obavljanja usluge autotaksi prijevoz osobnim automobilom kupljenim sredstvima kredita - (je li uloga te veze u kontekstu transakcije za koju je Ugovor sklopljen promatrajući ga u cjelini zanemariva ili je prevladavajuća).
5 Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023., u daljnjem tekstu: ZOO-a)
Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, str. 29.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str. 24.) 13. Naime, činjenica promotivne akcije kreditiranja (Taxi 500) i podaci iz Evidencije Gradskog ureda za obnovu, izgradnju, prostorno uređenje, graditeljstvo, komunalne poslove i promet Grada Zagreba, prema kojoj je tužitelj u razdoblju od 9. travnja 2008. do 14. rujna 2021. bio evidentiran kao osoba sa licencom za obavljanje usluge autotaksi prijevoza sa vozilom marke Renault, tipa Megan, registarske oznake i broja [registarska oznaka], svaka za sebe i zajedno nisu osnova na temelju koje bi se sa sigurnošću mogao izvesti zaključak da predmetni Ugovor o kreditu nije potrošački ugovor.
14. Za procjenu je li predmetni Ugovor o kreditu potrošački (je li tužitelj potrošač) pod pretpostavkom mješovite namjene, bilo je nužno utvrditi je li tužitelj osobni automobil kupljen kreditom koristio za osobne potrebe ili za pružanje usluge autotaksi prijevoza , odnosno koja namjena je dominantna – privatna / osobna ili poslovna i na te okolnosti učinkovito izvesti dokaze vodeći računa da je na tuženici koja osporava tužitelju svojstvo potrošača dokazati da tužitelj taj status nema (da Ugovor o kreditu nije potrošački). Osim toga, tuženica tijekom postupka nije kompromitirala činjenicu da je tužitelj za vrijem trajanja Ugovora o kreditu kod nje imao otvoren žiro račun, a niti prigovarala iskazu tužitelja u kojem je isti između ostalog naveo da je automobil kupljen kreditnim sredstvima koristio za osobne potrebe, a samo ponekad za taksi "ako je baš trebalo".
15. Stoga je, uz činjenicu da i dužnost naknade parničnog troška zavisi od odluke o glavnom tužbenom zahtjevu, ukinuta prvostupanjska presuda, bez potrebe referiranja na ostale žalbene navode, i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, odnosno odlučeno kao pod stavkom I. izreke rješenja (članak 370. ZPP-a).
16. U ponovljenom suđenju, imajući u vidu naprijed navedeno, i činjenicu da je sud dužan u postupku zaštite potrošača kada raspolaže okolnostima pravne i činjenične naravi intervenirati u korist slabije strane (potrošača) i upozorite ga na moguće nepravilnosti, neovisno o tome poziva li se potrošač izričito na iste (arg. članka 327. stavak 1. ZOO-a), prvostupanjski će sud učinkovito ispitati podneske, argumente i dokazne prijedloge stranaka, uz zadržavanje prava na procjenu njihove mjerodavnosti za meritornu odluku, prvenstveno vezano za ocjenu je li predmetni Ugovor o kreditu u dosegu zaštite kao potrošački ugovor (nastavno i zavisno osnovanost i visinu restitucijskog zahtjeva), ponovo će odlučiti o tužbenom zahtjevu i odluku će obrazložiti na način određen člankom 338. stavkom 4. ZPP-a.
17. Ostavljeno je prvostupanjskom sudu odlučiti i o zahtjevu tužitelja za naknadu troška povodom predmetne žalbe (članak 166. stavak 3. ZPP-a /stavak II. izreke rješenja/).
U Zagrebu 1. srpnja 2026.
Predsjednica vijeća
Nika Grospić Ivasović
