Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
Poslovni broj Gž R 14/2026-3
51000 Rijeka
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Filke Pejković predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća Svjetlane Pražić i članice vijeća Kristine Vukelić Aničić, u pravnoj stvari tužitelja JO iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Hrvoju Miličeviću odvjetniku iz Županje, protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB: 18683136487, zastupanog po ODO u Vinkovcima, radi naknade štete, odlučujući po žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji, poslovni broj Pr 303/2023 od 8. prosinca 2025., u sjednici vijeća održanoj u Rijeci 1. srpnja 2026.
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Republike Hrvatske, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji, poslovni broj Pr 303/2023 od 8. prosinca 2025. u točki I. izreke i odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki II. izreke.
Obrazloženje
1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 2.199,08 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na ime imovinske štete, te iznos od od 2.000,00 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na ime neimovinske štete, točkom II. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.447,51 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom III. izreke odbijen je tužitelj s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva na ime neimovinske štete za iznos od 389,01 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao i sa dijelom zatraženog parničnog troška u iznosu od 518,75 eur sa zateznim kamatama od donošenja presude.
2.Prvostupanjsku presudu u točki I. izreke i odluci o trošku sadržanoj u točki II. izreke, pobija tuženik iz svih žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, u daljnjem tekstu: ZPP-a).
3.Odgovor na žalbu nije podnesen.
4.Žalba tuženika nije osnovana.
5.Ocjenjujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu u granicama žalbenih razloga tuženika, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP -a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st.2. ZPP-a.
6.Nisu osnovani navodi tuženika kojima upire na ostvarenje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao ni pogrešne primjene materijalnog prava, u odnosu na odluku sadržanu u točki I. izreke.
7.Naime, iz stanja u spisu razvidno je za sada u bitnome:
-da je 7. siječnja 2022., tijekom noćne smjene, došlo do štetnog događaja u službenim prostorijama PGP Bajakovo, kojom prilikom je tužitelj zadobio tjelesne povrede, te pretrpio imovinsku i neimovinsku štetu,
-da iz iskaza svjedoka HO u bitnome proizlazi da je predmetnog dana bio na poslu skupa sa tužiteljem, da je uobičajena praksa da se u tijeku noćne smjene, obiđe cijela zgrada i provjeri da li je sve u redu, da je predmetne prilike taj obilazak obavio tužitelj i kada se vratio da je rekao da je ozlijedio nogu, da mu je počela vidno oticati, nakon čega da je zatražio liječničku pomoć, da je tužitelj tada nosio kao i ostale kolege na poslu službenu odoru, cipele, da je stepenište kojim je tužite lj morao kretati osvjetljeno, da i njemu predmetne stepenice ponekad djeluju „nesigurno“, posebno kada ide nizbrdo, jer da su gazišta „podbijena“ pa da djeluju kao kraća,
-da je iz iskaza tužitelja razvidno da je oko 20,00 sata obišao cijelu zgradu, da je na gornju etažu išao stepenicama koje su bliže „dežurani“, iako da postoje još 1 stepenice, da prilikom silaska s gornje etaže se uključila rasvjeta stubišta putem senzora, da je on sišao gornjim dijelom stepenica, prešao podest i kada je već bio na zadnjim stepenicama da je osjećao da mu se izvrće desna noga, da se nije uspio održati na nogama već je pao na lijevi bok, nakon čega da je osjetio u desnom skočnom zglobu, te se ustao i šepajući otišao u „dežuranu“, da je oblozima pokušao smanjiti oticanje noge i bol, no da je na kraju ipak morao ići na hitnu službu, gdje mu je konstatiran prijelom kosti; da je predmetno stepenište metalna konstrukcija, a gazišta da su od materijala koji izgleda kao drvo, da kada se hoda nizbrdo po tom stepeništu, da se mora paziti kako se hoda jer da se gornje gazište nalazi 3-4 cm ispred donjeg gazišta što da smanjuje površinu po kojoj se hoda; da nosi broj obuće br. 47, te da mu to otežava silazak po tom stepeništu zbog dužine stopala; da postoji i rukohvat, da je kritične prilike imao lijevu ruku na lijevom rukohvatu, no da se, kako je izvrnuo nogu nije uspio izbjeći pad, iako da je imao na nogama službene cipele,
-da je iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka zaštite na radu, u bitnome vidljivo da je tužitelj predmetne prilike koristio osobna zaštitna sredstva, da nije osposobljen za rad na siguran način. Vezano za sporno stepenište, vještak je naveo da se isto sastoji od 11 gazišta, da korisna širina stepenišnog kraka iznosi 123 cm, da su sve stepenice iste širine, da je širina gazišta 30 cm, te je upuštena pod svaku stepenicu 3 cm, što da umanjuje korisnu površinu (gaznu površinu), tako da širina gazišta umanjena za upušteni dio iznosi 27 cm, što da je u propisanim granicama, da je postavljen rukohvat s obje strane stepenica, da na predmetnom stepeništu nema protukliznih traka, niti je gazište izbrušeno da se postigne otpor klizanju. Cipele koje je tužitelj nosio kritične prilike da imaju protuklizni potplat. Na kraju vještak zaključuje između ostalog da to što predmetno stepenište nema protuklizne trake, niti je izbrušeno gazište, je moglo uzrokovati okliznuće i pad tužitelja.
8.Rukovodeći se prethodno navedenim, prvostupanjski sud uvažava čl. 25. st.1. i 2. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“ broj 71/2014 i dr., dalje: ZZR -a), prihvaća iskaz tužitelja, napose u dijelu da je predmetne prilike tužitelj nosio cipele koje je dobio od poslodavca, te shodno tome zaključuje da uzrok pada tužitelja nije bilo s njegove strane nepoštivanje propisa o zaštiti na radu, kao ni viša sila, nego izvedba spornog stepeništa. U prilog tome, po ocjeni suda prvog stupnja ukazuje iskaz svjedoka AO koji je između ostalog iskazao da mu predmetne stepenice ponekad djeluju „nesigurno“, posebno kada ide niz stepenice, jer da su gazišta „podbijena“ pa da djeluju kao kraća, navod tužitelja da se i čistačica žalila na „umalo nije pala na stepenicama“.
Slijedom toga, utvrđenje je suda prvog stupnja da sukladno čl. 25. st.1. i 2., te čl. 111. ZZR-a, u konkretnim okolnostima postoji odgovornost tuženika za nastanak štetnog događaja.
9.1.U kontekstu prednje izloženog, ne mogu se prihvatiti kao utemeljeni žalbeni navodi tuženika u dijelu u kojem pobija činjenična utvrđenja vezano za uzrok štetnog događaja, ističući da je do pada došlo postupanjem samog tužitelja.
Prvenstveno treba voditi računa o čl. 25. st.1. ZZR-a, prema kojem poslodavac odgovara radniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu na načelu objektivne odgovornosti, a sukladno st.2. istog članka, poslodavac može biti oslobođen odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti ako je šteta nastala zbog više sile odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe.
Po ocjeni ovog suda, to znači da ukoliko poslodavac ne dokaže da je do štete zbog namjere ili krajnje nepažnje samog radnika odnosno treće osobe ili više sile, da je poslodavac u obvezi naknaditi svom radniku štetu koju je ovaj pretrpio na radu.
9.2.Nastavnio prednjem, ovaj sud prihvaća ocjenu prvostupanjskog suda da iz provedenog dokaznog postupka ne proizlazi da je tužitelj na bilo koji način svojim postupanjem predmetne prilike pridonio samom padu, a posljedično tome i nastanku imovinske i neimovinske štete.
Pri tome svakako treba naglasiti, da rezultati dokaznog postupka, odnosno utvrđenja koja iz toga proizlaze, ni prema prosudbi ovog suda ne predstavljaju, valjano uporište temeljem kojeg bi se moglo zaključiti da je u konkretnoj pravnoj situaciji, tužitelj bio taj koji je zbog svoje namjere ili krajnje nepažnje prouzročio predmetni štetni događaj.
U svezi toga, treba imati u vidu da kako tuženik tvrdi da je tužitelj svojim postupanjem prouzročio nastalu štetu, taj na kojem je teret dokaza, te da protivno stavu tuženika, ni ovaj sud ne smatra da je isti dokazima koje je predložio i koji su provedeni tijekom prvostupanjskog postupka, svoju tvrdnju o postupanju tužitelja kao uzroku nastanka predmetnog štetnog događaja, u kojem opsegu učinio ni vjerojatnom, a još manje da je tu tvrdnju dokazao do mjere da bi se sukladno tome mogao osloboditi o odštetne odgovornosti.
Isto tako, ni prema uvjerenju ovog suda, provedeni dokazi ne upućuju na postojanje više sile kao drugog mogućeg razloga za oslobođenje tuženika od odštetne odgovornosti u smislu čl. 25. ZZR-a.
10.U odnosu na nalaz vještaka, na koji se tuženik poziv kao dokaz da na njegovoj strani nema krivnje za nastanak nezgode, skreće se pažnja na to da pri tome tuženik zanemaruje utvrđenje vještaka da na stepenište nisu bile postavljene protuklizne trake i da gazište nije bilo izbrušeno, a što je vještak u svom nalazu naveo kao jedan od mogućih uzroka pada tužitelja.
Obzirom na prednje, ocjena je ovog suda, da sporno stepenište ipak nije udovoljavalo svim segmentima sigurnosti, neovisno o tome kakvu je obuću predmetne prilike nosio bilo tužitelj, bilo koji drugi zaposlenik.
No, sama nesporna činjenica da je tužitelj u trenutku nezgode ipak nosio cipele s protukliznom potplatom, suprotno tumačenju tuženika, se ne može tumačiti kao razlog za oslobođenje odštetne odgovornosti istog, za predmetni štetni događaj.
11.Konačno, što se tiče žalbene tvrdnje tuženika da je sam tužitelj u iskazu pored ostalog naveo da je do pada došlo jer da je promašio stepenicu, ukazuje se tuženiku, da tužitelj u svom iskazu datom na ročištu od 24. rujna 2024. nigdje nije rekao da je pao jer je promašio stepenicu.
12.Slijedom prednje navedenog, rukovodeći se činjenicom da se ovdje radi o ozljedi na radu, te šteti koja je iz toga proizašla, te sukladno tome načelima odgovornosti koja se u takvim situacijama primjenjuju, nameće se zaključak da u konkretnim okolnostima nije dokazano da bi na strani tuženika postojale odgovornosti temeljem kojih bi se isti mogao osloboditi odštetne odgovornosti u ovom slučaju.
13.O visini tužbenog zahtjeva tužitelja, prvostupanjski je sud odlučio temeljem provedenog medicinskog vještačenja po vještaku spec. kirurgije dr. GO, koji je utvrdio da je tužitelj predmetne prilike zadobio laku tjelesnu ozljedu, odnosno ozlijedio desno stopalo, da mu je isto bilo mobilizirano ortozom, da je hodao s podalaktnom štakom. Uslijed te povrede da je trpio primarni kratkotrajni strah odmah nakon ozljede, sekundarni strah jakog intenziteta jedan dan, srednjeg intenziteta u trajanju od 12 dana, te slabog intenziteta u trajanju od 20 dana; da je trpio tjelesne boli jakog intenziteta u trajanju od 3 dana, srednjeg intenziteta u trajanju od 5 dana, te slabog intenziteta u trajanju od 25 dana; da mu je bila potrebna tuđa pomoć i njega 2 sata dnevno tijekom oporavka odnosno 3 mjeseca.
Sukladno tome, prvostupanjski je sud cijeneći čl. 111. st. 1. ZR-a i čl. 1100. st.1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005 i dr., dalje. ZOO-a), kao i Orijentacijske kriterije Vrhovnog suda RH, utvrdio da tužitelj ima pravo na pravičnu naknadu štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno zdravlje u iznosu od 1.000,00 eur, te zbog povrede prava osobnosti na duševno zdravlje u iznosu od 1.000,00 eur. Pored toga je temeljem čl. 223. ZPP-a, te čl. 1095. st.1. ZOO-a, na ime naknade imovinske štete na ime troškova liječenja, dosudio tužitelju iznos od 50,00 eur, te na ime tuđe pomoći i njege u iznosu od 149,08 eur (4,00 eur po satu), odnosno sveukupno 2.199,08 eur.
O pravu tužitelja na zakonske zatezne kamate na dosuđenu neimovinsku štetu, sud je odlučio primjenom čl. 1103. u svezi čl. 29. ZOO-a, a na imovinsku štetu primjenom čl. 1068. ZOO-a, te o troškovima postupka primjenom čl. 154. st.5. ZPP-a.
14.Iz stanja u spisu razvidno je da tuženik nakon izrade pismenog nalaza i mišljenja, na isti nije imao primjedbi, a da isto tako ni u historijatu žalbe, nije pobijao taj dio utvrđenja suda prvog stupnja.
Sukladno tome, te rukovodeći se ranije iznesenim razlozima, temeljem kojih i ovaj sud drži da postoji odgovornost tuženika za nastanak štetnog događaja, prosudba je i ovog suda da je u konkretnoj pravnoj situaciji valjalo obvezati tuženika da isplati tužitelju iznos naknade štete u visini utvrđenoj po sudu prvog stupnja sa pripadajućim zateznim kamatama.
15.Kako je shodno svemu do sada iznesenom, prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje koje je odlučno za ishod spornog odnosa među strankama, to ovaj sud u cijelosti prihvaća zaključke suda prvog stupnja o postojanju pravno relevantnih činjenica, koje tuženik iznošenjem vlastitih pravnih shvaćanja nije uspio dovesti u dvojbu.
Slijedom svega izloženog, ističe se da se pravna stajališta navedena u pobijanoj presudi zasnivaju na pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava i prihvatljivom tumačenju relevantne zakonske norme, u okviru kojeg postupka je od strane suda prvostupanjskog suda uslijedila odgovarajuća pravna argumentacija koja upućuje na to da pobijana odluka nije posljedica proizvoljnog tumačenja niti pogrešne primjene mjerodavnog prava.
16.Obzirom na prednje navedeno, pravilnom drži ovaj sud i odluku o parničnom trošku.
17.Zbog svih prethodno izloženih razloga, valjalo je odbiti žalbu tuženika, potvrditi presudu suda prvog stupnja u točki I. izreke i odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki II. izreke, primjenom čl. 368. st.1. ZPP-a.
18.Presuda suda prvog stupnja u točki III. izreke, kao nepobijana ostaje neizmjenjena.
U Rijeci 1. srpnja 2026.
Predsjednica vijeća
Filka Pejković
