Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26 D

Poslovni broj: Gž-1394/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Snježane Šaško sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak-Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice VD, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Ivanu Kalauzu, odvjetniku u Vinkovcima, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj: P-232/2025-8 od 28. listopada 2025., na sjednici vijeća održanoj 1. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj: P-232/2025-8 od 28. listopada 2025. u točkama I. i II. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Uvažava se žalba tuženika te se preinačuje rješenje Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj: P-232/2025-6 od 16. listopada 2025. i rješava:

Utvrđuje se vrijednost predmeta spora u ovoj pravnoj stvari u iznosu od 156,81 EUR.

II. Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično uvažava, te se presuda Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj: P-232/2025-8 od 28. listopada 2025.:

- potvrđuje u dijelu točke III. izreke kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužitelj ici troškove postupka u iznosu od 307,80 EUR sa zateznim kamatama od 28. listopada 2025. do isplate;

- preinačuje u preostalom dijelu točke III. izreke, na način da se odbija kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka u iznosu od 656,25 EUR.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

IV. U nepobijanoj točki IV. izreke prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je donio presudu kojom je u točki I. izreke utvrđeno da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 11.3. Ugovora o kreditu broj: 9011775070 od 10. kolovoza 2006. koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita“. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 156,81 EUR sa zateznim kamatama od 15. kolovoza 2006. do isplate, dok je točkom III. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 964,05 EUR sa zateznim kamatama od 28. listopada 2025. do isplate. Točkom IV. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev u odnosu na parnični trošak u iznosu od 53,09 EUR.

2. Navedenu presudu pravovremeno izjavljenom žalbom pobija tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP-a), predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, te mu dosuditi troškove postupka (uključujući i troškove žalbenog postupka), a podredno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika osnovana je glede utvrđene vrijednosti predmeta spora i dijela odluke o troškovima postupka.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu broj: 9011775070 od 10. kolovoza 2006. (dalje: Ugovor o kreditu), sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora, i to odredbe čl. 11.3. koja se odnosi na plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita, prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita, te zahtjev za isplatu novčanog iznosa kojeg je tužiteljica platila temeljem te ništetne ugovorne odredbe u iznosu od 156,81 EUR sa zateznim kamatama od 15. kolovoza 2006. do isplate.

6. Na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne i onih koje je utvrdio uvidom u priložene isprave i saslušanjem tužiteljice, prvostupanjski sud je utvrdio slijedeće činjenično stanje:

- da je predmetnim Ugovorom o kreditu tuženik kao kreditor stavio na raspolaganje tužiteljici kao korisnici kredita iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 17.138,36 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita, za kupnju vozila, s rokom otplate od 84 mjeseca i promjenjivu kamatnu stopu koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,20% godišnje, te otplatu kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz CHF, kao i između ostalog plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita, koja se naplaćuje prije korištenja kredita ili istovremeno s korištenjem kredita

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da je predmetni kredit podigla u svrhu kupnje automobila za osobne potrebe, da nije imala tvrtku niti obrt, a ugovor je pripremljen u banci kao gotov obrazac, kojeg je samo trebala potpisati, pri čemu je za spornu naknadu rečeno da je svi plaćaju pri podizanju kredita, da su to uobičajeni troškovi obrade kredita, a o njezinoj visini nije mogla pregovarati, te joj je za iznos naknade umanjen isplaćeni kredit

- da se radi o potrošačkom Ugovoru o kreditu, koji kredit je tužiteljica u cijelosti otplatila

- da je spornu ugovornu odredbu o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva tuženik jednostrano unio u predmetni Ugovor o kreditu i da o istoj ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale

- da je sporna naknada za obradu kreditnog zahtjeva tužiteljici naplaćena 14. kolovoza 2006. u iznosu od 1.181,47 kn, sada 156,81 EUR

- da je prigovor zastare neosnovan jer zastarni rok za predmetno potraživanje počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, što je u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su-IV-47/2020-2, prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08 , 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO-a) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora

- da je tuženik na pripremnom ročištu 16. listopada 2025. učinio nespornom visinu naplaćene naknade.

7. Obzirom na navedeno, prvostupanjski sud je zaključio da je osnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva, te imajući u vidu visinu naplaćene naknade, čiji iznos između stranaka nije sporan, obvezao je tuženika da tužiteljici na ime vraćanja stečenog bez osnove zbog navedene ništetne odredbe plati iznos od 156,81 EUR sa zateznim kamatama od 15. kolovoza 2006. do isplate.

8. U žalbi tuženik ističe bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i st. 2. toč. 11. ZPP-a, navodeći da je u odnosu na okolnosti postupanja protivno načelu savjesnosti i poštenja, te postojanja značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, presuda u potpunosti neobrazložena. Navodi da test poštenosti u ovom predmetu nije trebalo provoditi, jer se radi o jasnoj, lako razumljivoj i lako uočljivoj odredbi o cijeni obrade i odobravanja kredita. Osim toga, da se radi o transparentnoj odredbi, koja ne uzrokuje značajnu neravnotežu u ugovornom odnosu, te da ta ugovorna odredba nije trebala sadržavati strukturu troškova, tj. od čega se isti sastoje. Osporava i zaključak prvostupanjskog suda o pitanju pojedinačnog pregovaranja, navodeći da je potrošač mogao odabrati neki drugi ugovorni proizvod. Također, osporava određeni VPS, kao i stajalište prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare potraživanja i početka tijeka zatezne kamate, poglavito da bi bio nesavjesni stjecatelj.

9. Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti te u okviru žalbenih navoda tuženika, ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti primjenom čl. 365. st. 2. ZPP-a, a niti bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a koju u žalbi ističe tuženik, obzirom da pobijana presuda sadrži odlučne i dostatne razloge o bitnim aspektima u postupku iznesene činjenične i pravne argumentacije tuženika. Ti razlozi nisu proturječni ni nerazumljivi pa se, suprotno žalbenim navodima tuženika, pobijana presuda može ispitati.

10. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u odnosu na koju tuženik ne konkretizira koja odredba tog Zakona ne bi bila primijenjena ili bi bila nepravilno primijenjena, a što bi utjecalo na donošenje zakonite i pravilne presude. Posebno valja navesti da je obrazloženje pobijane presude u bitnome sastavljeno sukladno odredbi čl. 338. st. 4. ZPP-a.

11. Utvrđeno činjenično stanje po prvostupanjskom sudu i na njemu zasnovanu primjenu materijalnog prava kao pravilne prihvaća i ovaj sud te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika.

12. Naime, imajući u vidu da je odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva iz čl. 11.3. Ugovora o kreditu dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, u smislu čl. 81. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, smatra se da je riječ o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Teret dokaza o protivnom je na tuženiku (čl. 81. st. 4. ZZP-a). Obzirom da tuženik na okolnost postojanja pojedinačnog pregovaranja nije predlagao nikakve dokaze, dok je tužiteljica u svom iskazu negirala ikakvo pregovaranje, zakonska presumpcija iz čl. 81. st. 2. ZZP/03 nije dovedena u pitanje.

13. Imajući u vidu da ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ne definira glavni predmet obveze tužiteljice te da je riječ o odredbi bez koje sporni Ugovor o kreditu može nastaviti obvezivati stranke, neosnovano tuženik u žalbi tvrdi da je riječ o ugovornoj odredbi koja je izuzeta iz testa poštenosti u skladu s čl. 84. ZZP/03.

14. Pravilno žalitelj u žalbi tvrdi da je ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita lako uočljiva te da je jasno i razumljivo sastavljena. Ta je odredba omogućavala tužiteljici da precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze pa je riječ o odredbi koja je transparenta u smislu čl. 85. ZZP/03.

15. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer je omogućavala tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe (1,50% od iznosa kredita), sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

16. U okviru ocjene poštenosti, potrebno je, u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

16.1. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, uz primjenu čl. 83. ZZP/03 potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

16.2. Kada je riječ o tome je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 81. st. 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošteni i pravedan način poslovao s tužiteljicom mogao razumno očekivati da bi ista prihvatila takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući u vidu da sama ugovorna odredba čl. 11.3. Ugovora o kreditu ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se naknada odnosi, a poglavito imajući u vidu da je za iznos naknade tužiteljici umanjen iznos kredita koji joj je stavljen na raspolaganje, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

16.3. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja značajne neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,50% od iznosa kredita). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

16.4. Odredbe čl. 1021. do 1024. ZOO-a ne predviđaju plaćanje jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama („Narodne novine“ broj 84/02). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjene odredbi ZZP/03 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva prilikom isplate kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

17. Prema odredbi čl. 59. toč. 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te o pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

17.1. Nije sporno da predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora. Osim toga, prema shvaćanju ovog suda troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu koja ovisi o visini odobrenog kredita nisu niti samorazumljivi.

17.2. Stoga se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužiteljicu nerazmjerni, kako u odnosu na postojanje troškova, tako i u odnosu na visinu u kojoj su eventualno stvarno nastali, posebno kad se uzme u obzir učinak ostalih odredbi Ugovora o kreditu, u kojim okolnostima se ne može uzeti da je tužiteljici najkasnije prilikom sklapanja ugovora bilo omogućeno da shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi te da provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru.

17.3. Imajući dakle u vidu zakonsku obvezu tuženika iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužiteljicu čl. 11.3. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna odredba koja ima učinak da je tuženik de facto oslobođen obveze iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 1,50% njegove visine, utječe prema shvaćanju ovog suda na pravni položaj tužiteljice i stvara na njezinu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

18. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je pravilno prvostupanjski sud tu odredbu točkom I. izreke presude utvrdio ništetnom.

19. Posljedično navedenom pravilno je prvostupanjski sud ocijenio osnovanim restitucijski zahtjev (čl. 323. st. 1. u vezi čl. 1111. st. 1. ZOO-a) u nespornom iznosu od 156,81 EUR koji je plaćen po osnovi navedene ništetne ugovorne odredbe sa zateznim kamatama na koje tužiteljica ima pravo primjenom čl. 1115. ZOO-a, obzirom da se tuženik koji je stekao novčani iznos temeljem ništetne odredbe koju je sam unio u sadržaj Ugovora o kreditu mora smatrati nepoštenom stjecateljem pa je u obvezi platiti zatezne kamate od stjecanja do isplate.

20. Također, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kad je odbio tuženikov prigovor zastare, jer zastara restitucijskog zahtjeva s osnove nepoštene odredbe o jednokratnoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude u ovom postupku, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su -IV-47/2020-2., tako da zastara nije nastupila.

21. Stoga je ovaj sud odbio žalbu tuženika i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrdio prvostupanjsku presudu u točkama I. i II. izreke.

22. Osnovano tuženik u žalbi osporava vrijednost predmeta spora koju je prvostupanjski sud, nakon što je tuženik pravodobno istaknuo prigovor previsoko naznačene VPS, odredio u iznosu od 1.483,82 EUR. Ovo iz razloga što je predmet spora zahtjev za utvrđenje ništetnosti čl. 11.3. potrošačkog Ugovora o kreditu i povrat iznosa od 156,81 EUR plaćenog na temelju ugovorne odredbe čije se utvrđenje ništetnosti traži, a prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom primjerice u odlukama Rev 1811/2016-2 od 29. rujna 2020., Rev 1605/2017-3 od 2. veljače 2021. i Rev 1927/2017-2 od 18. siječnja 2022., deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev za činidbu koji treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za činidbu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva za činidbu.

22.1. Imajući u vidu navedeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, očito je da je tužiteljica označivši VPS u iznosu od 1.483,82 EUR (kao zbroj zahtjeva za utvrđenje i zahtjeva za činidbu), istu naznačila suviše visoko, odnosno da je prvostupanjski sud povodom prigovora tuženik naznačenoj VPS, postupajući u smislu odredbe čl. 40. st. 3. ZPP-a, istu na pripremnom ročištu 16. listopada 2025. pogrešno odredio kao zbroj VPS za deklaratorni i kondemnatorni zahtjeva, budući da se VPS računa prema vrijednosti zahtjeva za isplatu, koja se u skladu s čl. 40. st. 1. ZPP-a određuje u visini zatražene novčane svote, u konkretnom slučaju u iznosu od 156,81 EUR. Stoga je ovaj sud primjenom čl. 380. toč. 3. ZPP-a uvažio žalbu tuženika i preinačio rješenje prvostupanjskog suda, na način da je kao mjerodavnu VPS utvrdio iznos od 156,81 EUR.

23. Tužiteljici uz pravilnu primjenu čl. 155. st. 2. i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23, dalje: Tarifa) koja za VPS „od 0,00 EUR do 332,00 EUR“ propisuje pravo na 25 bodova, pripada za sastavljanje zahtjeva za dostavu dokumentacije (Tbr. 36. toč. 3. Tarife) iznos od 50,00 EUR, za sastavljanje tužbe (Tbr. 7. toč. 1. Tarife) iznos od 50,00 EUR, za sastavljanje jednog obrazloženog podneska (Tbr. 8. toč. 1. Tarife) iznos od 50,00 EUR, za zastupanje na pripremnom ročištu odnosno glavnoj raspravi 16. listopada 2025. (Tbr. 9. toč. 1. Tarife) iznos od 50,00 EUR i zastupanje na ročištu za objavu presude 28. listopada 2025. (Tbr. 9. toč. 3. Tarife) iznos od 25,00 EUR, što zajedno s PDV-om od 25% u iznosu od 56,25 EUR i sudskom pristojbom na tužbu u iznosu od 26,55 EUR daje ukupni iznos od 307,80 EUR.

23.1. Protivno žalbenom navodu tuženika trošak zastupanja na ročištu za objavu presude bio je potreban za vođenje parnice, jer se radi o ročištu na kojem se strankama uručuje pisani otpravak presude i od tog dana teče žalbeni rok (tako i VSRH, broj Rev- 832/2022-2 od 22. ožujka 2023.).

23.2. Stoga je uz primjenu čl. 380. toč. 3. ZPP-a žalba tuženika djelomično uvažena te je odluka o troškovima postupka iz točke III. izreke prvostupanjske presude djelomično preinačena na način da je zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka odbijen za iznos od 656,25 EUR, dok je u odnosu na dosuđeni iznos troškova od 307,80 EUR koji su tužiteljici dosuđeni uz pravilnu primjenu čl. 155. st. 2. ZPP-a odbijena žalba tuženika i u tom je dijelu potvrđena odluka o troškovima postupka iz točke III. izreke prvostupanjske presude.

24. Budući da je tuženik sa žalbama uspio tek djelomično u svezi sporedne tražbine, to je njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen analognom primjenom čl. 154. st. 5. ZPP-a, obzirom da u svezi tog uspjeha tuženiku nisu nastali posebni troškovi.

25. Točka IV. izreke prvostupanjske presude nije osporavana žalbom, pa ostaje neizmijenjena.

Varaždin, 1. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer