Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Posl. br. Gž R 52/2026-3

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od predsjednice vijeća Filke Pejković, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća Svjetlane Pražić i Kristine Vukelić Aničić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VU iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Predragu Kralik odvjetniku iz Bjelovara, protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po ODO u Karlovcu, radi isplate, odlučujući po žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Ogulinu, poslovni broj Pr 612/16 od 11. ožujka 2022., u sjednici vijeća održanoj u Rijeci 1. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Republike Hrvatske, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Ogulinu, poslovni broj Pr 612/16 od 11. ožujka 2022., u točki I. izreke u dosuđujućem dijelu za iznos od 350,21 eur bruto sa zakonskim zateznim kamatama na iznose kako slijedi:

-68,28 eur počam od 15. rujna 2011.,

-72,15 eur počam od 15. lipnja 2012.,

-72,15 eur počam od 15. srpnja 2012.,

-56,95 eur počam od 15. svibnja 2013.,

-23,73 eur počam od 15. lipnja 2013.,

-56,956 eur počam od 15. ožujka 2014. sve do isplate.

II.Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju trošak revizijskog postupka u iznosu od 375,00 eur u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju na ime razlike plaće iznos od 4.628,44 eur bruto sa pripadajućim zateznim kamatama, točkom II. izreke odbijen je tužitelj sa zahtjevom za zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, sadržanom u dosuđenom bruto iznosu, točkom III. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.156,74 eur sa pripadajućim zateznim kamatama.

2.Protiv citirane presude, odluke o parničnom trošku sadržane u točki II. izreke u dijelu u kojem tužitelju nije dosuđen zatraženi preostali parnični trošak, isti je pobijao iz žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st.1. t. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, u daljnjem tekstu: ZPP-a), dok je tuženik predmetnu presudu pobijao u točki I. izreke u dosuđujućem dijelu, te odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki III. izreke, iz svih žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st.1. ZPP-a.

3.1.Ovosudnom presudom poslovni broj Gž R 595/2022 od 6. prosinca 2023., odlučeno je o žalbama stranaka na način da je točkom I. izreke odbijena kao neosnovana žalba tuženika, te je potvrđena prvostupanjska presuda u točki I. izreke u dosuđujućem dijelu za iznos od 4.278,22 eur bruto sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, izuzev u dijelu u kojem je naložena isplata citirane glavnice sa zakonskim zateznim kamatama na račun punomoćnika tužitelja NU, dok je točkom II. izreke, djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženika, preinačena prvostupanjska presuda u točki I. izreke u preostalom dosuđujućem dijelu, te je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu glavnice na žiro račun punomoćnika tužitelja Predraga Kralik, kao neosnovan.

3.2.Rješenjem istog suda, točkom I. izreke ukinuta je prvostupanjska presuda u točki I. izreke u preostalom dosuđujućem dijelu za iznos od 350,21 eur bruto sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te je odbačena tužba tužitelja u tom dijelu, točkom II. izreke odbijene su kao neosnovane žalbe stranaka, te je potvrđena prvostupanjska presuda u odluci o parničnom trošku sadržana u točki III. izreke u u dijelu u kojem tužitelju nije dosuđen zatraženi parnični trošak u iznosu od 497,71 eur te u dosuđujućem dijelu za iznos od 1.936,92 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

Točkom III. izreke, djelomično su uvažene žalbe stranaka, preinačena je prvostupanjska presuda u odluci o parničnom trošku sadržana u točki III. izreke u preostalom dosuđujućem dijelu za iznos od 219,82 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te je odbijen tužitelj sa tim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška kao neosnovanim. Točkom IV. izreke, naloženo je tužitelju da naknadi tuženiku trošak žalbenog postupka u iznosu od 11,61 eur, dok je odbijen tuženik s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 154,29 eur kao neosnovan. Točkom V. izreke odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Dopunskim rješenjem ovog suda od 9. rujna 2024., djelomičnim uvažavanjem žalbe ukinuta je presuda suda prvog stupnja u točki I. izreke u odnosu na dosuđujući dio za iznos od ukupno 350,21 eur bruto, sa time da je u ovom rješenju naveden početak tijeka zateznih kamata na svaki pojedinačni iznos koji sačinjava zbroj od ukupno 350,21 eur.

4.Rješenjem Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 542/2025 od 17. prosinca 2025. ukinuto je ovosudno rješenje poslovni broj Gž R 595/2022 od 6. prosinca 2023., u točki I. izreke, te je točkom II. izreke određeno da će se o troškovima povodom revizije odlučiti u konačnoj odluci.

5.Obzirom na prednje, u ovoj fazi postupka, preostalo je za odlučiti o osnovanosti zahtjeva tužitelja za isplatu iznosa od 350,21 eur bruto sa pripadajućim zateznim kamatama na svaki pojedinačni iznos počam od dospijeća do isplate.

6.Žalba tuženika u odnosu na ovaj dio tužbenog zahtjeva nije osnovana.

7.1.Ocjenjujući prvostupanjsku presudu u granicama žalbenih razloga parničnih stranaka, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,9. i 13. ZPP -a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st.2. ZPP-a, kao ni postupovna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. t.11. ZPP-a, jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se nije mogla ispitati.

7.2.Pored toga, neosnovano je tuženik ukazivao i na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. t.14. ZPP -a, jer da predmet prvotno postavljenog zahtjeva nije bio i zahtjev za isplatu iznosa od 350,21 eur sa kamatama, a na ime naknade za aktivnu pripravnost za rad, da se preinaci zahtjeva za taj iznos tuženik protivio, jer da glede istog prije preinake, nije bio podnesen zahtjev za mirno rješenje spora.

No, protivno tumačenju tuženika, a što proizlazi i iz ranije navedene odluke Vrhovnog suda RH, ocjena je i ovog suda da se smatra da je tužitelj svoju obvezu podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora Republici Hrvatskoj, a prije podnošenja tužbe, u postupku radi isplate plaće za sate obvezne prisutnosti na radnom mjestu prilikom obavljanja rada na terenu, ispunio onda kada je podnio zahtjev za mirno rješenje spora i u kome su obuhvaćeni svi ukupno odrađeni sati rada na terenu, koji se segmentiraju na efektivan rad i vrijeme obvezne prisutnosti na radnom mjestu.

8.Iz rezultata dokaznog postupka u bitnome proizlazi:

-da je tužitelj u predmetnom razdoblju bio zaposlen kod tuženika kao djelatna vojna osoba,

-da je u tom istom periodu tužitelj ostvario prekovremene sate rada za koje je izvršena preraspodjela radnog vremena odnosno da su prekovremeni sati kompenzirani sa slobodnim danima,

-da iz iskaza saslušanog svjedoka ŽU proizlazi da je isti bio u istoj postrojbi s tužiteljem, da su u spornom periodu odlazili na teren tri do pet puta mjesečno, da je terenski rad znao biti i duži i kraći, da su se na terenu znali zadržavati i po dva tjedna, da tijekom boravka na terenu nije bilo moguće udaljavanje s mjesta gdje je bio teren, terenski rad da je počinjao oko 5,00 sati ujutro i trajao uvečer do 22,00 sata, da se na teren odlazilo i subotom i nedjeljom, sa time da tada je radno vrijeme bilo isto. Kad su odlazili na sahrane da su trebali raditi pet dana da dobiju jedan slobodan dan, a ako je sahrana bila u subotu ili nedjelju, da su dobili jedan slobodan dan, te ako su se sa sahrane vraćali do 16,00 sati da im nije bilo priznato to u slobodan dan, već tek iza 16,00 sati, što je ovisilo i o mjestu sahrane,

-da iz iskaza svjedoka JU, proizlazi da je i on bio s tužiteljem skupa na terenu, koji da je znao biti godišnje tri do sedam puta, trajao je po dva tjedna, terenski rad da je počinjao oko 5,00 sati ujutro i trajao uvečer do 22,00 sata, na sahranu da su išli na području Zagrebačke, Sisačke i Karlovačke županije, da je jednom danu znalo biti više sahrane i do šest, te da nikad nisu znali koliko točno dobiju slobodnih dana,

-da iz pismenog nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka financijske struke nakon analize sveukupne raspoložive dokumentacije, proizlazi pored ostalog da naknada za aktivnu pripravnost za rad tijekom boravka u kompleksu u kojem se odvijao terenski rad iznosi ukupno 350,21 eur.

9.1.Odlučujući o zahtjevima tužitelja, pa tako i o zahtjevu za predmetnu naknadu, sud prvog stupnja je prihvatio varijantu izračuna po prijedlogu tužitelja koji uvažava iskaze svjedoka o stvarnom radu tužitelja na terenu, smatrajući da je utvrđeno da je tužitelj ne samo na temelju djelomično zabilježenih podataka u službenim evidencijama tuženika o radu tužitelja, nego i po iskazima saslušanih svjedoka i tužitelja osobno ostvario veći broj prekovremenih sati za koje mu tuženik nije isplatio odgovarajuću naknadu, niti omogućio korištenje svih slobodnih sati u dovoljnom broju za rad koji je ostvario.

Sud također uvažava činjenicu da su vojni djelatnici napose na terenu obavljali poslove i zadaće u vremenu dužem od redovnog radnog vremena, što smatra razumljivim i logičnim, kada se ima u vidu da vojni djelatnici odlaze izvan mjesta redovnog rada i mjesta prebivališta odnosno boravišta, na izdvojena mjesta službe radi obavljanja specifičnih poslova i zadaća, te na takvim mjestima ostaju kroz određeno duže vrijeme, a najčešće jedan, dva ili tri odnosno ponekad četiri tjedna, s ili bez mogućnosti odlaska kući. Nastavno tome je uvjerenja da takve specifične zadaće koje se obavljaju po zapovijedi pretpostavljenih ovlaštenih osoba i potrebi službe (poplave, požari pa i sahrane) zahtijevaju rad bez vremenskog ograničenja, odnosno rad duži od redovnog radnog vremena, kao i to da takvi poslovi nerijetko uključuju i obavljanje vojnih vježbi po danu ili u noćnim uvjetima, odnosno barem jednu takvu vježbu tijekom boravka na određenom terenu.

9.2.Slijedom navedenog, sud prvog stupnja prihvaća varijantu izračuna iz nalaza vještaka koja uključuje stvarni svakodnevni rad tužitelja na terenu u vremenu dužem od redovnog radnog vremena, kako su to sukladno iskazali saslušani svjedoci, a sve u uvjetima u kojima evidentno rad tužitelja nije bio pravilno upisan u službenim evidencijama od strane tuženika.

Vezano za prednje, stajalište je suda prvog stupnja da je u konkretnom slučaju potrebno razlikovati dva vremenska razdoblja, i to najprije ono od 01. listopada 2009. do 01. lipnja 2014., kada se primjenjivala Odluka o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika namještenika („Narodne novine“ broj 118/09, 118/12, dalje: Odluka/09), Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće, koji je stupio na snagu 1. listopada 2009.

Za drugo razdoblje prvostupanjski sud ukazuje na čl. 139. st.1., 6., 153., 155. Zakona o službi u oružanim snagama („Narodne novine“ broj 73/13, dalje: ZOSOS/13), kao i podzakonske propise donesene temeljem tog Zakona, a kojima je u cijelosti uređeno pitanje radnog vremena, oblika organiziranja rada te prava na dodatke i iznos dodataka na plaću za pojedine oblike rada i načine, odnosno na Pravilnik o dodacima na plaću djelatnih vojnih osoba („Narodne novine“ broj 33/14, 41/14, 53/14, 114/14, 71/15, dalje: Pravilnik/14), Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika („Narodne novine“ broj 66/14, dalje: Odluka/14).

Ujedno sud prvog stupnja, smatra da spomenuti Pravilnik/14 i Odluka/14. koji su doneseni na temelju ZOSOS-a, imaju prednost pred propisima o državnim službenicima namještenicima kao i općim propisima o radu odnosno Kolektivnim ugovorima sklopljenim u skladu s njima, te se u prilog pravilnosti tog stava poziva na shvaćanja izražena u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revr 1845/12, Revr-1902/12 i Revr-1795/12.

9.3.Obzirom na period koji je obuhvaćen predmetnom tužbenom, stajalište je prvostupanjskog suda da su u konkretnom slučaju vrijedili su podzakonski propisi doneseni na temelju Zakona o službi u oružanim snagama („Narodne novine“ broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04, 76/07, 88/09, 124/09, dalje: ZOSOS/02), te ukazuje na čl. 3., 4. st.1., 97., 168., 171. st.1., 201. tog Zakona, napose čl. 97. st.6. ZOSOS -a/02, držeći da tuženik nije predočio sudu dokaze koji bi upućivali na postojanje okolnosti iz spomenute odredbe i isključivali pravo tužitelja na isplatu uvećanja plaće za prekovremeni rad. U odnosu na drugo razdoblje, poziva se na čl. 136. i 139. ZOSOS - a/13.

Nadalje, sud utvrđuje da su plaće djelatnih vojnih osoba sukladno ranije važećem Zakonu o službi u oružanim snagama („Narodne novine“ broj 23/95, 33/95, 128/99, dalje: ZOSOS-a/95) bile su regulirane Odlukom predsjednika RH i vrhovnog zapovjednika o plaćama i drugim berivima djelatnih vojnih osoba, vojnih službenika i vojnih namještenika, da je donošenjem Uredbe vlade RH o vrijednosti koeficijenta osobnog čina za izračun plaće djelatne vojne osobe („Narodne novine“ broj 144/02, dalje: Uredba/02) i Pravilnika na dodatku na plaću i načina isplate plaće pripadnika oružanih snaga RH („Narodne novine“ broj 6/03, dalje: Pravilnik/03) prestala je važiti navedena odluka.

Isto tako, vodi računa i o 88. st.1. i 92. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14), sadržaju Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika („Narodne novine“ broj 9/03, dalje: Odluka/03), kao i o već spomenutoj Odluci/09, te o Pravilniku o dodatku na plaću i načinu isplate plaće („Narodne novine“ broj 50/08 i dr., dalje: Pravilnik/08).

9.4.Sukladno svemu prednje izloženom, prvostupanjski sud dosuđuje tužitelju između ostalog i naknadu za aktivnu pripravnost za rad tijekom boravka u kompleksu u kojem se odvijao terenski rad u ukupnom iznosu od 350,21 eur bruto sa pripadajućim kamatama na pojedine specificirane iznose, izuzev u odnosu na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržane u bruto iznosu u kojem dijelu odbija zahtjev tužitelja, na način kako je to pobliže navedeno u točki I. izreke, a rukovodeći se čl. 45. st.1. i 2. Zakona o porezu na dohodak (“Narodne novine” broj 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/12, 144/12, 43/13, 120//13, 125/13, 148/13, 83/14 i 143/14). Odluku o trošku donosi temeljem čl. 154. st.1. i čl. 155. ZPP-a.

10.1.Polazeći od svega do sada navedenog, ne mogu se prihvatiti kao osnovani žalbeni navodi tuženika ni u dijelu u kojem pobija odluku suda prvog stupnja vezano za zahtjev tužitelja za isplatu naknade za aktivnu pripravnost, smatrajući da u konkretnoj pravnoj situaciji ne dolaze u primjenu odredbe Odluke/09, kao ni čl. 17b. Pravilnika/08, temeljem čega je vještak izvršio izračun visine ove naknade, a sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo.

10.2.Međutim, protivno takvom shvaćanju tuženika, ocjena je ovog suda da kada se radi o naknadi za aktivnu pripravnost, da u primjenu dolaze upravo prethodno navedeni propisi, kao lex specialis u odnosu na odredbe ZR-a, te da se isti trebaju uzeti u obzir od strane sudskih vještaka prilikom izračuna visine predmetne naknade. U prilog pravilnosti iznesenog stajališta govori čitav niz odluka Vrhovnog suda RH, iz kojih je razvidno da je upravo tuženik ukazivao na potrebu izračuna visine primjenom Odluke/09 i Pravilnika/08, kao lex specialis, kao što su npr. Rev 104/2024, Rev 25/2024, Rev 995/2022, Rev 974/2023 i dr.

11.Vezano za prednje, pravno irelevantnim za ishod ovog spora, prema prosudbi ovog suda tvrdnje tuženika da se t. VI. Odluke/09, odnosi na rad u dežurstvu, a ne na rad na terenu.

Ovo iz razloga jer ni odredbe Odluke/09, kao ni Pravilnika/08, nisu ni na koji način regulirali pitanje naknade za aktivnu pripravnost, slijedom čega se o osnovanosti tužbenih zahtjeva o isplati ovih naknada, prosuđivalo upravo kroz propise koji su se u pravno relevantnom razdoblju odnosili na pitanje naknade za aktivno dežurstvo. No, činjenica da do 1. lipnja 2014., nije postojala zakonska regulativa za spornu naknadu, prema prosudbi ovog suda, svakako ne može predstavljati razlog da se ovakav zahtjev tužitelja odbije.

12.Isto tako, pogrešnim drži ovaj sud pozivanje tuženika na odluku Vrhovnog suda poslovni broj Rev 4995/2019.

To stoga, što je iz obrazloženja iste, nedvojbeno razvidno da je predmet spora u tom postupku bio zahtjev za isplatu razlike plaće s osnove ostvarenog prekovremenog rada, rada noću, subotom, nedjeljom, noću i blagdanima u razdoblju od 22. siječnja 2007. do 1. listopada 2009., slijedom čega stajališta sudova u toj odluci se prema uvjerenju ovog suda ni na koji način ne mogu primijeniti na ovaj konkretan predmet.

13.Kako je iz pismenog nalaza i mišljenja razvidno da je visinu ovog dijela tužbenog zahtjeva vještak izračunao upravo primjenom ranije navedenih propisa, kao što je to ukazao i Vrhovni sud u svojim ukidnim odlukama, a da je tuženik u podnesku kojim se očitovao na nalaz, glede ovog dijela zahtjeva, također osporio samo pravilnost primjene materijalnog prava, no ne i matematički izračun ove naknade, to je prema uvjerenju ovog suda, pravilno postupio sud prvog stupnja kada je udovoljio i ovom tužbenom zahtjevu tužitelja.

14.Budući da je shodno svemu do sada iznesenom, prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje koje je odlučno za odluku o osnovanosti preostalog tužbenog zahtjeva tužitelja, to ovaj sud u cijelosti prihvaća zaključke suda prvog stupnja o postojanju pravno relevantnih činjenica, koje tuženik iznošenjem vlastitih pravnih shvaćanja nije uspio dovesti u dvojbu.

Slijedom svega izloženog, ističe se da se pravna stajališta navedena u presudi suda prvog stupnja glede ovog dijela zahtjeva zasnivaju na pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava i prihvatljivom tumačenju relevantne zakonske norme, u okviru kojeg postupka je od strane prvostupanjskog suda uslijedila odgovarajuća pravna argumentacija koja upućuje na to da prvostupanjska presuda u tom dijelu nije posljedica proizvoljnog tumačenja niti pogrešne primjene mjerodavnog prava.

15.Kako je povodom prijedloga tužitelja za dopuštenje revizije, ista dopuštena, te je tužitelj s izjavljenom revizijom uspio, na način da je ukinuto rješenje ovog suda u dijelu u kojem je odbačena tužba tužitelja za ranije navedeni dio tužbenog zahtjeva, koji je ovosudnom presudom prihvaćen, to je sukladno čl. 166. st.2. ZPP-a, valjalo odlučiti o troškovima revizijskog postupka, sukladno čl. 154. st.1 ZPP-a. Dosuđeni trošak odnosi se na nagradu za rad odvjetnika prema Tbr. 10. t.5. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023), a sastoji se od nagrade za sastav prijedloga za dopuštenje revizije, te nagrade za sastav revizije u iznosu od po 150,00 eur, odnosno 300,00 eur, uz uvećanje za PDV odnosno 375,00 eur.

16.Zbog svega prethodno iznesenog, valjalo je odbiti žalbu tuženika, te potvrditi presudu suda prvog stupnja u točki I. izreke presude u preostalom dosuđujućem dijelu za iznos od 350,21 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, primjenom čl. 368. st.1. ZPP-a.

U Rijeci, 1. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković