Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1265/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jadranke Travaš predsjednice vijeća, Ksenije Grgić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Roberte Pandža članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, OIB 84397956623, iz Zagreba, Antuna Mihanovića 3, kojeg zastupa ŽČ, dipl. iur. prema generalnoj punomoći Su- 50/12, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB 26187994862 radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-9414/2023-18 od 23. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 30. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-9414/2023-18 od 23. siječnja 2025., u pobijanom dijelu toč. I. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev za iznos od 20.346,21 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja 27. rujna 2023. do isplate.

r i j e š i o  j e

Ukida se ista prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu toč. I. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev za iznos od 1.321,64 EUR sa zateznim kamatama tekućim od podnošenja tužbe 27. rujna 2023. do isplate, te pod toč. II. izreke, i predmet u tom dijelu vraća istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati iznos od 21.667,85 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana podnošenja tužbe 27. rujna 2023. do isplate (toč. I. izreke). Naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 330,65 EUR (toč. II. izreke).

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tužitelj iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 – proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) uz prijedlog da se presuda preinači i tužbeni zahtjev prihvati ili da se presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete u iznosu od 21.667,85 EUR koju je pretrpio isplatama invalidske mirovine i isplatama naknade za tjelesno oštećenje svome osiguraniku AČ u razdoblju od 1. listopada 2020. do 30. rujna 2023., koji je 9. lipnja 1992. stradao u prometnoj nezgodi za koju je odgovoran osiguranik tuženika TČ.

5. Odlučujući o dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na zahtjev za isplatu naknade štete s osnova isplaćenih iznosa invalidske mirovine za utuženo razdoblje pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i u tom dijelu nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP .

6. I činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava u tom je dijelu pravilno i potpuno utvrđeno.

7. Odlučujući o tužbenom zahtjevu prvostupanjski sud je u bitnome utvrdio:

- da je okrivljenik TČ pravomoćnom presudom Općinskog suda u Novom Marofu, poslovni broj K-95/92 od 12.11.2093. oglašen krivim zbog počinjenog kaznenog djela protiv sigurnosti javnog prometa i ugrožavanja javnog prometa iz čl. 163. st. 3., u vezi čl. 1. KZH, jer je zbog nepropisnog pretjecanja specijalnog vozila - cisterne u oštrom desnom zavoju naletio na osobno vozilo reg. oznaka [registarska oznaka] kojim je upravljao osiguranik tužitelja SČ, koje mu je dolazilo iz suprotnog smjera, a koji je u nezgodi zadobio teške tjelesne ozljede;

- da je tužitelj rješenjem IN-693968 od 14.11.194. priznao svome osiguraniku SČ pravo na novčanu naknadu zbog tjelesnog oštećenja zbog ozljeda zadobivenih u prometnoj nezgodi, a rješenjem od 9.5.1997. priznao mu je pravo na invalidsku mirovinu koja invalidnost je uzrokovana predmetnim štetnim događajem priznatim kao ozljeda na radu u omjeru od 70%, a 30 % zbog bolesti;

- da je tuženik isplaćivao tužitelju štetu zbog isplate invalidske mirovine svome osiguraniku do zaključno 31.12.2013., temeljem nagodbe sklopljene u predmetu P- 160/00, u kojemu je priznao svoju odgovornost;

- da je za razdoblje do 30.11.2015. odgovornost tuženika utvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-4573/2018 od 27.8.2019., dok je za razdoblje do 30.9.2020. u tijeku parnica pod poslovnim brojem P-5576/2020;

- da je tužitelj u razdoblju od 1.10.2020. do 30.9.2023. isplatio svome osiguraniku s osnova invalidske mirovine iznos od 29.066,01 EUR/218.997,85 kn, a kako je prometna nezgoda uzrok invalidnosti osiguranika tužitelja u omjeru od 70%, tužitelj potražuje iznos od 20.346,21 EUR, dok s osnova isplaćene novčane naknade za tjelesno oštećenje potražuje iznos od 1.321,64 EUR ili ukupno 21.667,85 EUR;

- da je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da razlika invalidske mirovine koju je tužitelj isplatio svome osiguraniku i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju da je osiguranik tužitelja u mirovinu otišao u cijelosti po osnovi ozljede na radu iznosi 1.033,34 EUR/7.785,71 kn, odnosno da su invalidske mirovine koje je tužitelj isplatio svome osiguraniku za 1.033,34 EUR/7.785,71 kn manje od izračunatih invalidskih mirovina u cijelosti s osnova ozljede na radu.

8. Na temelju tako utvrđenih činjenica prvostupanjski sud zaključuje da tužitelju nije nastala stvarna šteta u smislu odredbe čl. 27. st. 3. i 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“, broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14 – dalje: ZOOP), te odbija tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan u cijelosti.

9. Tužitelj u žalbi u bitnome navodi da nema mjesta primjeni odredbe čl. 27. ZOOP, jer se taj Zakon primjenjuje na štete nastale iz prometnih nezgoda, odnosno štete koja je prouzročena vozilima za koja su sklopljeni ugovori o obveznom osiguranju, već da se izvorno primjenjuje odredba čl. 164. st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18 i 102/19 – dalje: ZMO) kao poseban propis (lex specialis) kojim je uređena materija naknade štete koju tužitelj trpi isplatom mirovine svojim osiguranicima.

10. Suprotno navodima žalbe, pravilan je pravni pristup prvostupanjskog suda da su za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih s osnova invalidske mirovine mjerodavne odredbe ZOOP-a koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u vrijeme kada su izvršene isplate invalidske mirovine.

11. Prema odredbi čl. 27. ZOOP društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju (st. 1.). Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (st. 2.). Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (st. 3.). Odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja (st. 4.). Obvezu iz stavka 1. ovoga članka prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje (st. 5).

12. Dakle, iz citirane zakonske odredbe proizlazi da u slučaju kad se radi o izdacima učinjenim s osnova invalidske mirovine, kako što je propisano u čl. 27. st. 2. i 3. ZOOP, obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa mirovine koji se isplaću je osiguraniku tužitelja na temelju rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i iznosa koji bi s tog osnova bili isplaćeni kada bi razlog priznavanja prava na invalidsku mirovinu bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji je odgovoran tuženik na ime osiguranja stvarnog štetnika.

13. Nisu stoga osnovani žalbeni navodi tuženika da je prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu trebalo primijeniti odredbe ZOMO-a, jer je riječ o općem propisu koji uređuje odnose u sustavu mirovinskog osiguranja.

14. Imajući u vidu da je na temelju rezultata provedenog financijskog vještačenja na koje stranke nisu imale primjedbi utvrđeno da je iznos invalidske mirovine koji je tužitelj isplatio svome osiguraniku u utuženom razdoblju za 1.033,34 EUR/7.785,71 kn manji od iznosa invalidske mirovine koja bi osiguraniku tužitelja bila utvrđena u slučaju da je u mirovinu u cijelosti otišao po osnovi ozljede na radu, te dovodeći ova utvrđenja u vezu sa odredbom čl. 27. st. 3. i 4. ZOOP, pravilan je pravni pristup suda prvog stupnja da tužitelju isplatama invalidske mirovine koje je izvršio svome osiguraniku u spornom razdoblju nije nastala stvarna šteta za koju odgovara tuženik kao osiguravajuće društvo. Neutemeljeni su stoga navodi žalitelja da mu je ovaj iznos pravilnom primjenom odredbe čl. 27. st. 3. ZOOP trebao biti dosuđen (pogrešno u žalbi navodi da je riječ o iznosu od 7.785,71 EUR, jer je to kunski iznos koji nakon konverzije u valutu EUR iznosi 1.033,34 EUR).

15. Stoga je dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj potražuje naknadu štete s osnova isplaćenih iznosa invalidske mirovine za utuženo razdoblje u ukupnom iznosu od 20.346,21 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana podnošenja tužbe 27. rujna 2023. do isplate pravilno odbijen kao neosnovan , te je žalbu tužitelja u tom pobijanom dijelu valjalo odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP.

16. Međutim, u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu štete za koju tužitelj tvrdi da mu je nastala isplatom iznosa naknade za tjelesno oštećenje svome osiguraniku u ukupnom iznosu od 1.321,64 EUR u utuženom razdoblju, pobijana presuda ne sadrži baš nikakve razloge, na što osnovano u žalbi ukazuje tužitelj. Stoga je u tom pobijanom dijelu počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer presudu u tom dijelu nije moguće ispitati, te je prvostupanjska presuda u tom dijelu ukinuta temeljem odredbe čl. 369. st. 1. ZPP i predmet vraćen na ponovno suđenje. S tim u vezi ukinuta je i odluka o troškovima postupka sadržana u toč. II. izreke pobijane presude, jer ona zavisi o konačnom uspjehu stranaka u postupku.

17. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će otkloniti bitnu povredu na koju mu je ukazano ovom odlukom, te će ponovno odlučiti o preostalom dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu štete s osnova isplaćenih iznosa naknade za tjelesno oštećenje u iznosu od 1.321,64 EUR za utuženo razdoblje, dajući za svoja utvrđenja potpune i jasne razloge.

18. Novom odlukom o glavnoj stvari prvostupanjski sud će odlučiti i o troškovima postupka (čl. 163. st. 3. ZPP).

U Zagrebu, 30. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš