Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3327/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Mirele Mijoč Kramar i člana vijeća Roberta Jambora, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (OIB: 02958272670) iz Zagreba, Margaretska 3, kojeg zastupa punomoćnica Ivana Mance, dipl. iur., zaposlenica tužitelja protiv prvotuženice SU (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa] i drugotuženika DU (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], oboje zastupani po punomoćnici Mariji Petri Sokač, odvjetnici u Križevcima, radi utvrđenja ugovora ništetnim, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Sesvetama, Stalna služba u Vrbovcu poslovni broj P-110/2022-22 od 23. lipnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 30. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sesvetama, Stalna služba u Vrbovcu poslovni broj P-110/2022-22 od 23. lipnja 2025.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

''Utvrđuje se da je Ugovor o radu od dana 14. svibnja 2021., a kojega su sklopili I tuženica NU (sada: SU) iz [adresa] i II tuženik DU iz [adresa] ništetan.''.

Pod točkom II. izreke naloženo je tužitelju da tuženicima naknadi troškove postupka u iznosu od 1.375,00 eura, u roku od 15 dana.

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava kao zakonom predviđenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje: ZPP), predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti, podredno ukinuti.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi da je ugovor o radu na određeno vrijeme koji su sklopili prvotuženica i drugotuženik ništetan. Tužitelj zahtjev temelji na tvrdnjama da su prvotuženica i drugotuženik DU sklopili Ugovor o radu 14. svibnja 2021., a da je prvotuženica SU dana 7. lipnja 2021. rodila dijete AU, pa da u vrijeme zasnivanja radnog odnosa prvotuženica nije bila radno sposobna osoba te da su prvotuženica i drugotuženik zasnovali radni odnos 14. svibnja 2021. samo da bi prvotuženica ostvarila pravo na naknadu plaće, odnosno da bi koristila prava navedena u Zakonu o obveznom zdravstvenom osiguranju i Zakonu o rodiljnim i roditeljskim potporama, da je cilj prvotuženice i drugotuženika bio da ostvari pravo na naknadu plaće na teret sredstava tužitelja, a ne obavljanje radnog odnosa iz čega da proizlazi da radni odnos nije zakonit te da je ugovor o radu prividan u smislu odredbe čl. 285. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023., dalje: ZOO).

5. Ispitujući presudu suda prvog stupnja, kao i postupak koji je prethodio njezinu donošenju, ovaj sud nije utvrdio da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a na koju povredu ukazuje tužitelj u žalbi. Pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika. Jednako tako nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP).

6. Sud prvog stupnja raspravio je sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore te je na osnovi izvedenih dokaza i njihovom pravilnom ocjenom (čl. 8. ZPP) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva, na koje je pravilno primijenio odredbe materijalnog prava.

7. Prvostupanjski sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja neosnovanim polazeći od utvrđenja i zaključaka:

-da među strankama nije sporno da su prvotuženica i drugotuženik zaključili ugovor o radu dana 14. svibnja 2021. na određeno vrijeme do 31. svibnja 2025. za obavljanje poslova u skladištu zbog povećanog opsega posla,

-da iz rješenja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje od 7. srpnja 2021. (stranica 3-4 spisa) proizlazi da je prvotuženici odobreno korištenje prava na rodiljnu brigu o novorođenom djetetu te roditeljsku brigu o novorođenom djetetu u periodu od 7. lipnja 2021. pa do 6. lipnja 2022.

-da iz Ugovora o radu na određeno vrijeme (stranica12 spisa) proizlazi da je prvotuženica NU (sada SU) sklopila sa drugotuženikom DU, vlasnikom obrta za građevinarstvo i proizvodnju [obrt] Ugovor o radu u trajanju od 15 dana, odnosno od 14. svibnja 2021. pa do 31. svibnja 2021. za obavljanje poslova pomoćnog radnika te je ugovoreno da će raditi u punom radnom vremenu od 40 sati tjedno i za to primiti bruto plaću u iznosu od 4.250,00 kuna ,

-da je uvidom u obračunske liste (stranica 84-85 spisa) utvrđeno da je na dan 31. svibnja 2021. prvotuženici SU obračunata bruto plaća u iznosu od 2.427,84 kuna za redovan rad za 96 sati, a na dan 30. lipnja 2021. obračunata joj je bruto plaća u iznosu od 772,80 kuna za redovan rad od 32 sata ,

-da iz iskaza prvotuženica kao stranke (stranica 81-82 spisa) proizlazi da je 2021. u proljeće ostala bez posla, a prije toga je radila u kafiću kao konobar ica, da je njezin brat radio kod DU u obrtu [obrt], a njima su trebali pomoćni radnici na kratko vrijeme, brat ju je pitao bi li ona odradila taj posao u razdoblju od 2 tjedna, da joj je trebao novac te je pristala i sa drugotuženikom zaključila ugovor o radu na određeno vrijeme u trajanju od 2 tjedna, da je odradila svoje ugovoreno razdoblje, da nikome nije govorila za svoju trudnoću iz svojih privatnih razloga, da je Ugovor o radu zaključila isključivo iz razloga da si nešto zaradi jer se osjećala sposobnom te nije vidjela u tome nikakav problem niti je imala nekakve druge namjere,

-da iz iskaza drugotuženika kao stranke (stranica 74 spisa) proizlazi da je do sklapanja ugovora o radu na određeno vrijeme sa prvotuženicom došlo u svibnju 2021. iz razloga što je hitno trebala pomoć njegovoj supruzi BU, da je u to vrijeme bila pandemija Covida-19 te je sve bilo dosta neizvjesno, brat prvotuženice također je bio zaposlen kod njega te mu je predložio da zaposli njegovu sestru koja bi mogla pomoći oko posla u skladištu njegovoj supruzi BU, da je istu zaposlio na rok od 2 tjedna, potpisali su Ugovor o radu na određeno vrijeme te je istu uredno prijavio u skladu sa zakonskim propisima, da je prvotuženica posao odradila te joj je za njezin rad isplaćena plaća, da nije imao saznanja da je NU trudna u vrijeme kada su zaključivali ugovor o radu, niti mu je to spomenuo njezin brat JU , da je prvotuženica krupnije građe tako da nitko nije ništa primijetio, niti je ona ikome išta govorila, da kada mu je brat prvotuženice rekao da je NU rodila, da je on isprva mislio da je rodila njegova druga sestra, da on dosta ljudi zapošljava na rok od dva tjedna tako da ne vidi ništa sporno u ovom ugovoru u radu,

-da iz iskaza svjedoka BU (stranica 75-76 spisa) proizlazi da su joj poznati detalji oko sklapanja Ugovora o radu sa prvotuženicom NU, da je ona također zaposlena u tom obrtu, a bila je i 2021., da je prvotuženica radila poslove pakiranja, čišćenja i ostalog što je bilo potrebno, da ima zdravstvenih problema te je i 2021. bila je pandemija Covid 19, a u jednom trenutku nagomilalo se puno posla, da su odlučili zaposliti nekoga na kraći vremenski period, a kako je u to vrijeme brat I tuženice JU bio zaposlen kod njih on je odmah rekao da može njegova sestra odraditi to što treba obzirom da je trenutno bez posla, a inače je radila u ugostiteljstvu te je ostala bez posla, da je NU osoba malo jače fizičke konstrukcije te ona, kao žena, niti u jednom trenutku nije posumnjala da je prvotuženica trudna, niti je ona to nekom govorila, a suprug znao zaključiti ugovore o radu na kraći period obzirom na potrebe posla, prvotuženica je uredno dolazila na posao 2 tjedna, odradila je svoju smjenu od 7,00 do 15,00 i nikada se nije žalila da joj je nešto teško,

-da iskaz prvotuženice i drugotuženika prvostupanjski sud smatra istinitim i točnim te im u cijelosti poklanja svoju vjeru, čiji iskazi se u cijelosti podudaraju sa iskazom svjedoka BU koja ima neposrednih saznanja o zaključenju konkretnog ugovora o radu i obavljanja posla od strane prvotuženice,

-da iz svih iskaza jasno proizlazi da je Ugovor o radu zaključen sa ciljem da se posao odradi jer je svjedoku BU bila potrebna pomoć oko obavljanja posla u obrtu [obrt] za graditeljstvo i proizvodnju i to u trajanju oko 2 tjedna, da su za obavljanje poslova pronašli prvotuženicu i to posredstvom njezinog brata JU koji je u to vrijeme bio zaposlen kod drugotuženika, da je posao obavljen te je prvotuženica za svoj rad primila plaću,

-da prvostupanjski sud svoju vjeru poklanja tuženicima i zaključuje kako nije bilo nikakve namjere da se Ugovor o radu zaključi isključivo kako bi se ostvarila neka prava preko Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, već je namjera bila da se zaradi plaća koja je prvotuženici bila potrebna radi nabavke opreme za dijete koje je trebala roditi, o svojoj trudnoći prvotuženica nije obavijestila poslodavca, niti ju je on o tome pitao tako da trudnoća prvotuženice, niti neka prava nakon poroda nisu bila razlog za zaključenje Ugovora o radu,

-da sukladno odredbi čl. 55. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj:

56/1990., 135/1997., 8/1998., 113/2000., 124/2000., 28/2001., 41/2001. 55/2001., 78/2010. i dr., dalje: Ustav) svatko ima pravo na rad i slobodu rada te svatko slobodno bira poziv i zaposlenje i svakomu je pod jednakim uvjetima dostupno svako radno mjesto i dužnost,

-da se prema odredbi čl. 10 st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/2014., 127/2017., 98/2019., 151/2022., 64/2023., dalje u tekstu: ZR) radni odnos zasniva se ugovorom o radu, a prema odredbi čl. 8 st. 4 ZR na sklapanje, valjanost, prestanak ili drugo pitanje u vezi s ugovorom o radu, a koje nije uređeno ovim ili drugim zakonom, primjenjuju se u skladu s naravi toga ugovora, opći propisi obveznoga prava,

-da sukladno odredbi čl. 273. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023., dalje: ZOO) pobude iz kojih je ugovor sklopljen ne utječu na njegovu valjanost, dok je prema odredbi čl. 273 st. 2 istog Zakona propisano da ako je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku jednog ugovaratelja da sklopi ugovor i ako je to drugi ugovaratelj znao ili morao znati, ugovor će biti bez učinka, prema odredbi čl. 322 st. 1 ZOO je propisano da je ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo, a prema odredbi čl. 285 st. 1 ZOO prividan ugovor nema učinka među ugovornim stranama,

-da je iz izvedenih dokaza utvrđeno da su prvotuženica i drugotuženik slobodnom voljom zasnovali radni odnos i zaključili ugovor o radu s ciljem obavljanja rada koji rad je prvotuženica obavila kod drugotuženika te je za isti rad i plaćena,

-da nije utvrđeno da bi ovaj ugovor bio sklopljen zbog nedopuštene pobude, niti da bi bio protivan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva te nije utvrđeno da bi se radilo o prividnom ugovoru, budući da je u stvarnosti obavljen rad na temelju ugovora o radu i da je svrha istog bilo obavljanje rada prvotuženice kod drugotuženika,

-da iz svih izvedenih dokaza proizlazi da je u stvarnosti rad radi kojeg je zaključen ugovor o radu i obavljen,

-da je tužitelj u tužbi predlagao izvođenje dokaza provođenjem medicinskog vještačenja radi utvrđivanja radne sposobnosti prvotuženice u vrijeme zasnivanja radnog odnosa, ali da punomoćnica tužitelja nije ustrajala na tom dokaznom prijedlogu, već je na ročištu na kojemu je glavna rasprava zaključena navela kako nikakve daljnje dokazne prijedloge ne stavlja, a prvostupanjski sud smatra kako provođenje dokaza medicinskim vještačenjem radi utvrđivanja radne sposobnosti prvotuženice nije niti bilo potrebno jer iz iskaza stranaka i svjedoka jasno proizlazi kako je prvotuženica posao odradila te niti u jednom trenutku nije spomenula da je trudna, niti je tražila poštedu od obavljanja poslova za koje je zaključen ugovor o radu.

8. Polazeći od navedenih utvrđenje prvostupanjski sud je utvrdio da prvotuženica status osiguranika tužitelja nije stekla na temelju neistinitog činjeničnog stanja, odnosno da bi jedini cilj zasnivanja radnog odnosa bio isplata prava na rodiljnu i roditeljsku poštedu od rada od strane tužitelja te nije utvrđeno da bi se radilo o prividnom ugovoru te s obzirom da nije utvrđeno postojanje razloga da se ugovor o radu prvotuženice i drugotuženika proglasi ništetnim odbio je tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

9. Imajući u vidu utvrđenja prvostupanjskog suda, koja utvrđenja tužitelj u tijeku postupku, a niti u navodima žalbe, nije s uspjehom osporio, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio zahtjev tužitelja neosnovan, a za koji zaključak je dao valjane i argumentirane razloge, pa suprotni navodi žalbe tužitelja takav zaključak suda nisu doveli u sumnju.

10. Tužitelj u žalbi ponavlja svoje tvrdnje da su prvotuženica i drugotuženik zasnovali radni odnos 14. svibnja 2021. samo da bi prvotuženica ostvarila pravo na naknadu plaće, odnosno da bi koristila prava navedena u Zakonu o obveznom zdravstvenom osiguranju i Zakonu o rodiljnim i roditeljskim potporama, da je cilj prvotuženice i drugotuženika bio da ostvari pravo na naknadu plaće na teret sredstava tužitelja, a ne obavljanje radnog odnosa.

11. Međutim, žalbeni navodi tužitelja svode se na drugačiju ocjenu provedenih dokaza od one ocjene dokaza suda prvog stupnja i o pravnoj (ne)utemeljenosti zahtjeva tužitelja, a koji navodi i tvrdnje nisu doveli u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane odluke budući je prvostupanjski sud ispitao sve okolnosti važne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu i za svoj zaključak dao jasne i valjane razloge koje prihvaća i ovaj sud. Žalitelj u žalbi ne iznosi relevantne razloge za drugačiju ocjenu navedenih okolnosti, već ocjenjuje pravno shvaćanje prvostupanjskog suda, međutim takvim navodima žalbe ne dovodi s uspjehom u sumnju osnovanost pobijane presude.

12. Tužitelj se u žalbi poziva na odredbu č l. 122. st. 4. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju („Narodne novine“, broj 80/2013., 137/2013., 98/2019., 33/2023., 105/2025.), kojom je propisano da u slučaju sumnje da se podnesena prijava, odnosno utvrđen status osiguranika osnovom zaključenog ugovora o radu ne temelji na istinitom činjeničnom stanju i postojanju stvarnih okolnosti koje su osnova za stjecanje statusa u obveznom zdravstvenom osiguranju, odnosno da svrha zaključenog ugovora o radu nije bila obavljanje poslova u skladu s tim ugovorom već isključivo ostvarivanje prava iz obveznoga zdravstvenog osiguranja, Zavod ima pravo i obvezu, na temelju provedene provjere iz stavka 1. ovog članka i prikupljenih dokaza pokrenuti postupak pred nadležnim sudom za osporavanje tako zaključenog ugovora o radu, ali u konkretnom slučaju nisu utvrđene okolnosti propisane navedenom odredbom.

13. Žalbeni navodi tužitelja da je prvostupanjski sud trebao provesti medicinsko vještačenje na okolnost utvrđivanja radne sposobnosti prvotuženice nisu od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude s obzirom da iz sadržaja spisa proizlazi da su stranke na zadnjem ročištu suglasno navele da je činjenično stanje dovoljno utvrđeno i da ne predlažu provođenje nikakvih daljnjih dokaza, te da predlažu da se glavna rasprava zaključi i donese odluka na temelju stanja spisa (stranica 82 spisa), kako je to pravilno utvrdio i prvostupanjski sud. Pri čemu treba dodati da i eventualno odbijanje nekih od predloženih dokaznih prijedloga samo po sebi ne znači da je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka u slučaju kada je činjenično stanje dovoljno utvrđeno da se može odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva, kako je to utvrdio prvostupanjski sud.

14. Odluka o parničnom trošku pravilna je i zakonita kako u osnovi tako i u visini ( čl. 155. st. 1. i čl. 154. st. 1. ZPP), time da tužitelj određeno niti ne prigovara broju i vrstama radnji za koje je tuženicima dosuđen trošak, a sukladno odredbi čl. 365 . st. 2. ZPP drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

15. Stoga je slijedom svega navedenog valjalo na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tužitelja i potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Zagrebu 30. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća

Vesna Žulj