Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2507/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Roberta Jambora, predsjednika vijeća te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Vesne Žulj, i članice vijeća Mirele Mijoč Kramar, u pravnoj stvari tužiteljice CD, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Josip Giljanović, odvjetnik iz Splita, Put Skalica 35, protiv tuženika: Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupa punomoćnik Jurica Grbić, odvjetnik u Odvjetničkom druP- 3650/2023-11štvu Glamuzina i Grošeta, Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-3650/2023-11 od 2. ožujka 2026., u sjednici vijeća održanoj 30. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-3650/2023-11 od 2. ožujka 2026.

i

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-3650/2023-11 od 2. ožujka 2026.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da je ništetna i bez pravnog učinka odredba Ugovora o kreditu, [broj], sklopljenog 24. svibnja 2006. između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, a kojom je ugovoreno da se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje jednokratna naknada od 1,00% od iznosa kredita.

Rješenjem suda prvog stupnja Odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti (točka I. izreke). Naloženo je tuženiku nadoknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu od 750,00 eura uvećan za zatezne kamate tekuće od presuđenja, dakle od 2. ožujka 2026. do isplate do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine(točka II. izreke).

2. Presudu i rješenje suda prvog stupnja pobija žalbom tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. - dalje: ZPP). Predlaže drugostupanjskom sudu preinačiti pobijanu presudu, i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, uz nadoknadu troškova parničnog postupka sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, uvećanih za troškove žalbe sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja drugostupanjske presude do isplate, podredno uvažiti žalbu, i pobijanu presudu ukinuti te vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz nadoknadu troškova parničnog postupka , uvećanih za troškove žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora je tužbeni zahtjev tužiteljice radi utvrđenja ništetnim i bez pravnog učinka odredba Ugovora o kreditu, [broj], sklopljenog 24. svibnja 2006. između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, a kojom je ugovoreno da se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje jednokratna naknada od 1,00% od iznosa kredita.

5. U postupku koji je prethodio žalbi nije bilo sporno:

−da je između parničnih stranaka sklopljen ugovor o [broj kredita], od 24. svibnja 2006. solemniziran kod javnog bilježnika Zrinke Milić Štrkalj pod poslovnim brojem OU-344/06. od 25. svibnja 2006., na temelju kojeg je odobrena isplata 125.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti na rok otplate od 300 mjeseci;

− da je člankom 3. ugovora o kreditu od 24. svibnja 2006. određeno da se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje jednokatna naknada od 1,00% od iznosa kredita ;

− da se radi o stambenom kreditu.

6. Sud prvog stupnja je na temelju utvrđenja da tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o jednokratnoj naknadi u visini od 1,00 % od iznosa kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, zaključio kako je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača.

6.1. Polazeći od toga da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelj ice, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena jednokratna naknada u visini od 1,00 % od iznosa kredita, a koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, potrošača te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, a pri tome je istaknuo kako sama činjenica što je jednokratna naknada ugovorena u visini od 1,00% od iznosa kredita, dakle da je određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, dodatno dovodi tužitelj icu kao korisnicu kredita u neravnopravan položaj.

6.2. Nadalje, sud prvog stupnja je istaknuo kako, iako je tuženik, trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita imao određene troškove, koji se "pokrivaju" tom naknadom, da tijekom ovog postupka nije s uspjehom dokazao koji su to troškovi, te da s obzirom na to da je navedena naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, proizlazi da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Naprotiv, da su zaista ugovorenim naknadama za obradu zahtjeva i odobravanje kredita "pokriveni", odnosno plaćeni stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita.

6.3. Uzrokuje li se predmetnom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu potrošača, prema shvaćanju suda prvog stupnja, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene jednokratne naknade u visini od 1,00%, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Sud prvog stupnja je utvrdio da je predmetni ugovor o kreditu zaključen na tipskom obrascu što znači da bez predmetne naknade nije bilo moguće sklopiti ugovor.

6.4. Sud prvog stupnja je zaključio kako tuženik tijekom postupka nije niti pokušao dokazati opravdanost sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita, jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu, iz čega proizlazi zaključak da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je isti imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita.

7. Zaključno, sud prvog stupnja je ocijenio kako nije bilo sporno da je tužiteljica potrošač, s time da i iz predmetnog ugovora o kreditu jasno proizlazi da je kao korisnik kredita navedena tužiteljica kao fizička osoba pa da je svojstvo tužiteljice kao potrošača potvrđeno i sadržajem predmetnog ugovora o kreditu, dok iz rezultata provedenog postupka proizlazi i to da je u konkretnom slučaju riječ o ugovoru čiji je sadržaj tuženik unaprijed formulirao, tuženik nije niti dokazivao (na tuženiku je teret dokazivanja činjenica koje joj idu u prilog u skladu s člankom 219. stavak 1. i članka 220. stavak 1. ZPP-a) da je u fazi pregovaranja i zaključivanja predmetnog ugovora o kreditu tužiteljici, kao korisnici kredita, dao dovoljno informacija koje su bile važne za donošenje informirane odluke o sklapanju predmetnog ugovora o kreditu te da je tužiteljicu informirao o uvjetima i parametrima koji su utjecali na određivanje postotka predmetne naknade i na taj način vodio računa i o interesima tužiteljice. Nije dokazivao niti to da se o spornoj odredbi ugovora pojedinačno s tužiteljicom pregovaralo, tužiteljica tvrdi da nije, a neupitno je da je navedena odredba u standardni ugovor ušla na inicijativu tuženika. Iz navedenog je sud prvog stupnja zaključio da je, u konkretnom slučaju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužiteljici, kao potrošaču, nametnuta obveza koju ona u vrijeme sklapanja ugovora objektivno nije mogla sagledati kao cjelinu te da je tužiteljica bila u ovisnom položaju u odnosu na tuženika koji je sklapanje ugovora uvjetovao odredbama koje je sam formuliralo, bez utjecaja druge ugovorne strane, na koji način je ta ugovorna odredba prouzročila značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužiteljice, kao potrošača, čime se takva odredba ukazuje nepoštenom i ništetnom.

8. Slijedom navedenog, a polazeći od odredaba članaka 81. stavaka 1., 2., i 4. , 87., stavka 1., i 85. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 93/2003. - dalje: ZZP), odredbe članka 295. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. i 29/2018.; dalje: ZOO) te sudske prakse Suda Europske unije (presuda od d 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, EU:C:2019:820, u kojoj je Sud protumačio članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima), sud prvog stupnja je usvojio tužbeni zahtjev u cijelosti.

9. U pogledu pravnog pitanja smatra li se nepoštenom odredba Ugovora o kreditu o prorogaciji mjesne nadležnosti (članak 49. Zakona o zaštiti potrošača "Narodne novine" broj :41/2014., 110/2015. i 14/2019.), sud prvog stupnja je utvrdio kako se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru u pogledu kojeg je tužiteljica nije imala nikakvu mogućnost pregovaranja. Stoga je ugovaranje nadležnosti suda u mjestu sjedišta kreditora ništetna ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo, suprotna je načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača-tužiteljice (članak 81., 82. alineja 19., 83. i 87. ZZP/2003.; kao i članak 49. i 50. alineja 19. te članak 51. i 55. ZZP/2014.). Ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojemu nije prebivalište potrošača, na što tužiteljica nije mogla utjecati, tužiteljici je otežala pravo na ostvarivanje njenih prava iz ugovora pred sudom slijedom čega je evidentno postojanje neravnoteže u stranačkim pravima i obvezama. Naime, prebivalište tužiteljice je u [adresa], dok je sjedište kreditora u Zagrebu. Sud prvog stupnja se pozvao na tumačenje Suda Europske unije u predmetu Oceano (spojeni predmeti C-240/98. do C 244/1998.) i Penzugyi Lizing (C-137/2008.) u kojem je utvrdio da je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je apsolutno ništetna ex tunc. U odluci Sud Europske unije C -243/2008., Pannon GSM Zrt c/a protiv Erszebet Sustikne Gyorfi, od 4. lipnja 2009. navodi kako sud ne smije primijeniti ovakvu nepoštenu ugovornu odredbu, odnosno navodi kako je upravo odredba o ugovaranju nadležnosti u tipskim ugovorima, a daleko od mjesta prebivanja potrošača, nepoštena ugovorna odredba. Stoga je u polazeći od navedenog, donio pobijano rješenje odnosno odlučio kao pod točkom I. izreke.

10. Ispitujući presudu suda prvog stupnja u okviru žalbenih navoda, kao i postupak koji je prethodio njezinu donošenju, utvrđeno je da sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, a na koju povredu određeno upire tuženik u žalbi. Suprotno žalbenim navodima, presuda se može ispitati, ima razloga o svim odlučnim činjenicama, a razlozi o odlučnim činjenicama nisu nejasni, niti međusobno proturječni. Jednako tako nisu ostvarene niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

11. Nadalje, sud prvog stupnja, proveo je savjesnu i brižljivu ocjenu svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te je na temelju rezultata cjelokupnog postupka, odlučio koje činjenice uzeti kao dokazane, prema svojem uvjerenju, a stečeno uvjerenje opravdao je logičnim razlozima iz kojih se može provjeriti da takvo uvjerenje ima valjanu osnovu (članak 8. ZPP), pa nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 355. ZPP), koji žalbeni razlog ističe tuženik u žalbi.

12. Sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo . Tuženik u žalbi neosnovano upire kako je sud prvog stupnja primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. budući da je pravilno primijenio odredbe ZZP/03.

13. Nadalje, sud prvog stupnja pravilno je zaključio kako je predmetna odredba ugovora o kreditu o plaćanju jednokratne naknade od 1% od iznosa kredita nepoštena i time – ništetna.

14. Suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja svoj je zaključak opravdao logičnim, uvjerljivim i valjanim razlozima koji žalbenim navodima nisu dovedenim u pitanje

15. U spornoj odredbi ugovora o kreditu od 24. svibnja 2006. uopće nisu jasno i određeno navedeni troškovi koje banka tom naknadom podmiruje, niti su tužiteljici kao potrošaču te slabijoj ugovornoj strani prilikom sklapanja Ugovora jasno i određeno navedeni troškovi koji će biti podmireni naplatom te naknade .

15.1. O spornoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo ta odredba bila je unaprijed formulirana, a tuženik nije dokazao suprotno, iako je teret dokaza bio na njemu , niti je tuženik dokazao da je tužiteljici objašnjeno koje određene troškove ta odredba pokriva, što je tuženik također trebao dokazati, a kako je to pravilno zaključio sud prvog stupnja.

16. Kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 4. ZOO te kako pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici moraju polaziti od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe članka 7. ZOO, to u situaciji kao što je konkretna, kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove banka ima i koje sve troškove naplaćuje iz jednokratne naknade te se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, time što banka - jača ugovorna strana prilikom korištenja kredita s osnova jednokratne naknade naplaćuje iznos od 1% od iznosa kredita takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužiteljice, a što znači da je navedena odredba u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP/03 nepoštena, te u smislu odredbe članka 87. stavka 1. ZZP/03- ništetna.

17. Nadalje, iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi kako tužiteljica nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te jednokratne naknade, dakle, koje usluge i koji troškovi ulaze i u kojoj visini svaki od njih, niti je o plaćanju naknade mogla pregovarati.

18. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu, i slijedom pojedinačnih pregovora, odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

19. Uzrokuje li se predmetom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen i ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade) , kako je to pravilno zaključio sud prvog stupnja.

20. Prema odredbi članka 83. ZZP/03, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor. Okolnosti nastale nakon sklapanja Ugovora, koje su općepoznate ukazuju na propust tuženika u postupanju u dobroj vjeri. Tako je o ugovornoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., (presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015 odbijena je revizija kao neosnovana), pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više tuženika (među njima i tuženik), radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditu koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

21. Nadalje, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbijena je revizija tuženika protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., između ostalog, u dijelu u kojem je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovor o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj primjeni tečaja CHF prema kuni propustile su potrošače informirati o tome.

21.1. Naposljetku, odredbe ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita utvrđene su ništetnim odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev - 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. jer banka nije dokazala koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, pa da stoga pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

22. Slijedom navedenog, a imajući u vidu da je tužiteljica kao potrošač pri sklapanju ugovora bila ograničena uvjetima iz ponude banke, kao i ostale ugovorne odredbe (pa i o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za koje je utvrđeno da su nepoštene i time ništetne), može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o jednokratnoj naknadi niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

23. Stoga je pravilna odluka suda prvog stupnja o utvrđenju ništetnosti sporne naknade iz predmetnog ugovora o kreditu, jer tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, radi se o unaprijed formuliranoj odredbi standardnog ugovora, nije jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, odnosno od čega se isti sastoje, radi čega je takva ugovorna odredba uzrokovala znatniju neravnotežu obveza na štetu tužiteljice - potrošača, iz kojih svih navedenih razloga ugovorena naknada - ništetna ugovorna odredba, pa je slijedom navedenog, pravilno prihvaćen tužbeni zahtjev kao osnovan, na temelju citiranih propisa. Sud prvog stupnja se pravilno pozvao na mjerodavnu i obvezujuću sudsku praksu Suda Europske unije, pa su žalbeni navodi u tom dijelu neosnovani.

24. Sud prvog stupnja je pravilno odbio prigovor mjesne nenadležnosti i za svoju je odluku dao jasne, dostatne i valjane razloge koje u cijelosti prihvaća ovaj sud drugog stupnja, a što žalbenim navodima nije dovedeno u pitanje. U konkretnom slučaju odluka o mjesnoj nadležnosti donesena je pravilnom primjenom prava Europske unije odnosno pravilnom primjenom sudske prakse Suda Europske unije koje je za nacionalni sud, u pogledu tumačenja Direktive 93/13, i načela djelotvornosti obvezatno, pa je utoliko neosnovano pozivanje tuženika na jednu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske u kojoj je riječ o drugačijoj činjeničnoj situaciji nego što je to ovdje slučaj. Stoga je žalbu tuženika protiv rješenja valjalo odbiti i na temelju odredbe članka 380. točke 2. ZPP, pobijano rješenje potvrditi.

25. Naposljetku, tuženik neosnovano prigovara odluci o troškovima postupka koji su odmjereni u skladu s odredbom članaka 154. stavka 1. i 155. ZPP. Stoga je žalba tuženika i u pogledu odluke o troškovima postupka neosnovana.

26. Stoga je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP, žalbu tuženika protiv presude valjalo, kao neosnovanu odbiti, i pobijanu presudu potvrditi.

U Zagrebu 30. lipnja 2026.

Predsjednik vijeća

Robert Jambor