Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1870/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Ksenije Grgić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnice Desa Valčić, odvjetnica iz Zadra, Plemića Borelli 2/1 i Barbara Begonja, odvjetnica iz Zadra, Špire Brusine 10, protiv tužene Općine Privlaka, Ivana Pavla II kbr. 46, OIB: 86291327705, koju zastupaju punomoćnice Nikolina Kranjčec i Ankica Kamber, odvjetnice iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Ankica Kamber i Nikolina Kranjčec, Zadar, Ljudevita Posavskog 10, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude i rješenja Općinskog suda u Zadru, poslovni broj Povrv- 180/2018, od 20. prosinca 2022. te o žalbi tuženice protiv navedene presude, u sjednici vijeća održanoj dana 30. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja ČA, kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj Povrv-180/2018, od 20. prosinca 2022., u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke, kojim je ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave donesen od strane javne bilježnice Darie Grigillo – Ramljak iz Zadra, pod poslovnim brojem Ovrv-8/18 od 15. siječnja 2018., za iznos od 14.287,61 eura (107.650,00 kuna).

II. Odbija se žalba tužene Općine Privlaka, kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj Povrv-180/2018, od 20. prosinca 2022., u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke, kojim se djelomično održava na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave donesen od strane javne bilježnice Darie Grigillo – Ramljak iz Zadra, pod poslovnim brojem Ovrv-8/18 od 15. siječnja 2018. za iznos od 912,47 eura (6.875,00 kuna), zajedno s pripadajućim kamatama počevši od 30. studenog 2017. pa do isplate.

III. Preinačuje se navedena presuda (po žalbi tužitelja) u dijelu pod točkom II. izreke kojim je ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave donesen od strane javne bilježnice Darie Grigillo – Ramljak iz Zadra, pod poslovnim brojem Ovrv-8/18 od 15. siječnja 2018., za iznos od 8.509,23 eura (64.112,80 kuna) zajedno s pripadajućim zateznim kamatama od 30. studenog 2017. pa do isplate i u tom dijelu sudi:

Djelomično se održava na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave donesen od strane javne bilježnice Darie Grigillo – Ramljak iz Zadra, pod poslovnim brojem Ovrv-8/18 od 15. siječnja 2018., u dijelu u kojem je tuženoj Općini Privlaka naloženo u roku od osam dana isplatiti tužitelju ČA iznos od 8.509,23 eura (64.112,80 kuna) zajedno s pripadajućim zateznim kamatama od 30. studenog 2017. pa do isplate, i to po stopi koja se za razdoblje do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. pa do 30. prosinca 2023., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te za razdoblje od 31. prosinca 2023. pa do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke), pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u kojem dijelu se usvaja tužbeni zahtjev kao osnovan.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj Povrv-180/2018, od 20. prosinca 2022. u dijelu kojim se djelomično održava na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave donesen od strane javne bilježnice Darie Grigillo – Ramljak iz Zadra, pod poslovnim brojem Ovrv-8/18 od 15. siječnja 2018., u dijelu u kojem je tuženoj Općini Privlaka naloženo u roku od osam dana isplatiti tužitelju ČA zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnice od 119.625,00 kuna, za razdoblje od 31. listopada 2017. pa do 30. studenog 2017.

II. Odbija se žalba tužitelja ČA, kao djelomično neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Zadru, poslovni broj Povrv-180/2018, od 20. prosinca 2022., u odluci o troškovima parničnog postupka pod točkom III. izreke , u dijelu kojim nije prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova preko iznosa od 473,18 eura.

III. Preinačuje se rješenje Općinskog suda u Zadru, poslovni broj Povrv- 180/2018, od 20. prosinca 2022., u odluci o troškovima parničnog postupka pod točkom III. izreke u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova u iznosu od 473,18 eura i u tom dijelu rješava:

Nalaže se tuženoj Općini Privlaka da tužitelju ČA naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 473,18 eura, zajedno sa zateznim kamatama od 30. lipnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženice za naknadom troška žalbenog postupka.

V. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška odgovora na žalbu i troška sudske pristojbe za odgovor na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Djelomično se održava na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave donesenim od strane javnog bilježnika Darie Grigillo – Ramljak iz Zadra, pod poslovnim brojem Ovrv-8/18 od 15. siječnja 2018. godine u dijelu kojim je naloženo ovršenici, sada tuženici Općini Privlaka, Privlaka, Ivana Pavla II. kbr. 46. OIB:86291327705 da ovrhovoditelju sada tužitelju ČA, odvjetniku u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati glavnicu u iznosu od 119.625,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 31. listopada 2017. godine kao dana dospijeća do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena u roku od 15 (petnaest) dana.

II. Djelomično se ukida platni nalog u preostalom dijelu preko dosuđenog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave donesenim od strane javnog bilježnika Darie Grigillo – Ramljak iz Zadra, pod poslovnim brojem Ovrv-8/18 od 15. siječnja 2018. godine.“.

2. Rješenjem suda prvog stupnja riješeno je:

„I. Utvrđuje se da je tužba djelomično povučena za iznos od 2.650,00 kuna sa zateznom kamatom te se u tom dijelu ukida platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave donesenim od strane javnog bilježnika Darie Grigillo – Ramljak iz Zadra, pod poslovnim brojem Ovrv-8/18 od 15. siječnja 2018. godine.

II. Odbija se kao neosnovan prigovor tuženice radi prebijanja istaknut na ročištu 17. rujna 2018.

III. Svaka stranka snosi svoj trošak postupka.“.

3. Protiv navedene presude (sadržajno) u dijelu pod točkom II. izreke te protiv navedenog rješenja u dijelu pod točkom III. izreke , žalbu podnosi tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP). Predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti u smislu žalbenih navoda.

4. U odgovoru na žalbu, tuženica je osporila žalbene navode tužitelja, predlažući žalbu odbiti.

5. Protiv navedene presude u dijelu pod točkom I. izreke, u dijelu kojim se djelomično održava na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave donesenim od strane javne bilježnice Darie Grigillo – Ramljak iz Zadra, pod poslovnim brojem Ovrv-8/18 od 15. siječnja 2018. godine u dijelu kojim je naloženo tuženici da tužitelju isplati glavnicu preko iznosa od 11.911,87 eura (ranije 89.750,00 kuna), za iznos od 3.965,09 eura (ranije 29.875,00 kuna) te u dijelu kojim je navedeni platni nalog održan na snazi u dijelu kojim je naloženo tuženici da tužitelju na dosuđenu glavnicu isplati zatezne kamate za razdoblje od 31. listopada 2017. do 30. studenog 2017., žalbu podnosi tuženica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ZPP-a. Predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti u smislu žalbenih navoda. Zahtijeva i naknadu troška za sastavljanje žalbe po punomoćniku odvjetniku uvećano za 25% PDV-a, u ukupnom iznosu od 777,67 eura.

6. U odgovoru na žalbu, tužitelj je osporio žalbene navode tuženice, predlažući žalbu odbiti. Zahtijeva i naknadu troška za sastavljanje odgovora na žalbu u iznosu od 777,67 eura, uvećano za troškove sudskih pristojbi po nalogu suda.

7. Žalba tužitelja je djelomično osnovana.

8. Žalba tuženice je djelomično osnovana.

9. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a, pa tako niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju tužitelj u žalbi posebno upire, budući da pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.

10. Prvostupanjski sud je utvrdio sve činjenice koje su odlučne i bitne za donošenje odluke u ovome sporu, međutim, na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja , izveo je pogrešan zaključak o neosnovanosti dijela postavljenog tužbenog zahtjeva te je, stoga u tom dijelu pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

11. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja, kao odvjetnika, za isplatu naknade za obavljene usluge zastupanja tuženice temeljem punomoći tuženice – Ugovora o nalogu, u predmetima koji su vođeni pred Općinskim sudom u Zadru , u ukupnom iznosu od 38.6763, 80 eura (ranije 291.387,80 kuna) koje odvjetničke usluge su obračunate po šest računa dostavljenih uz prijedlog za ovrhu .

12. Iz postupka koji je proveo prvostupanjski sud proizlazi:

- da iz Ugovora o pružanju pravne pomoći (list 46-47spisa) proizlazi da je isti sklopljen između [adresa] i ČA, kojim ugovorom ugovorne strane ustanovljuju da Općina Privlaka ima potrebu za pravnom pomoći, odnosno pravnim uslugama jer da to zahtijeva obim posla, te da će se to sastojati u sastavljanju tužbi i prijedloga, davanju odgovora na tužbe i dr.,

- da je odredbom čl. V. tog Ugovora propisano da se Općina Privlaka obvezuje izvršitelju navedenih usluga isplaćivati mjesečnu nagradu u paušalnom iznosu od 3.500,00 kuna najkasnije do svakog 15-og u mjesecu za protekli mjesec, te da su stranke suglasne da u taj paušalni iznos nagrade ne ulaze naknade i nagrade iz toč, II. tog ugovora koje se posebno određuju tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika u parnicama u kojima Općina Privlaka uspije u sporu, dok je odredbom čl. VII. Ugovora ugovoreno da se isti zaključuje na neodređeno vrijeme, s time da se može raskinuti sporazumno u svako doba ili uz otkazni rok od tri mjeseca koji počinje teći od prvog u idućem mjesecu, a da prava i obveze po tom ugovoru počinju teći od 1. siječnja 1998.,

- da tužitelj po računu 86-1-1 od 8. studenog 2017. traži isplatu iznosa od 6.875,00 kuna na ime zastupanja tuženice po Ugovoru o pružanju pravne pomoći, za koji tuženica tvrdi da je isti plaćen tužitelju, s time da tuženica nije dostavila dokaz da bi taj račun bio plaćen,

- da između stranaka nije sporan račun 87-1-1 od 8. studenog 2017., koji glasi na iznos od ranije 43.750,00 kuna, a koji račun se odnosi na zastupanje tuženice u predmetu Općinskog suda u Zadru koji nosi oznaku P-109/10,

- da je uvidom u preslik spisa Općinskog suda u Zadru P-2213/12, utvrđeno da isti nije pravomoćno okončan, a za koji predmet je tužitelj za zastupanje dostavio račun 88-1- 1 od 8. studenog 2017. na ime zastupanja u tom predmetu na iznos od 11.562,80 kuna,

- da je uvidom u preslik predmeta Općinskog suda u Zadru P-708/13, utvrđeno da taj predmet nije pravomoćno okončan, a za koje zastupanje u tom predmetu je tužitelj ispostavio račun 89-1-1 od 8. studenog 2017. u iznosu od 14.900,00 kuna,

- da je uvidom u preslik spisa Općinskog suda u Zadru P-465/17 (ranije P-2657/14), utvrđeno da taj postupak također nije pravomoćno okončan, te je isto tako utvrđeno da je tužitelj za zastupanje u tom predmetu ispostavio račun 90-1-1 od 8. studenog 2017. u iznosu od 29.450,00 kuna,

- da je uvidom u preslik spisa Općinskog suda u Zadru P-660/17, na koji se odnosi račun 91-1-1 od 8. studenog 2017., ispostavljen na iznos od 187.500,00 kuna, utvrđeno da je tuženica uspjela u tom sporu, s time da je iz presude Županijskog suda u Splitu Gž-1519/19-3 od 9. siječnja 2020. razvidno da je tuženici sukladno poduzetim radnjama u tom sporu priznat trošak na ime sastava odgovora na tužbu 4.600 bodova, a da joj nije priznat trošak za zastupanje na ročištu 29. kolovoza 2017.,

- da iz opoziva punomoći Općine Privlaka od 17. srpnja 2017. (list 20 spisa) proizlazi da tuženica dostavlja obavijest sudovima pred kojim ima postupke, da je vijeće Općine Privlaka donijelo Odluku u raskidu ugovora o pružanju pravne pomoći s odvjetnikom ČA, odvjetnikom iz [adresa] i to dana 27. lipnja 2017.,

- da Iz odluke općinskog vijeća Općine Privlaka od 27. lipnja 2017. (list 21 spisa) proizlazi da se raskida ugovor o pružanju pravne pomoći kojeg je Općina Privlaka sklopila s ČA, odvjetnikom iz [adresa], dana 2. siječnja 1998., kao i da se raskidaju svi drugi pripadajući aneksi,

- da iz raskida ugovora o pružanju pravne pomoći (list 48 spisa) proizlazi da se tužitelj obraća Općini Privlaka te navodi da prema saznanju tog odvjetničkog Ureda nije nikada niti putem sporazuma niti sukladno odredbama Ugovora o pružanju pravne pomoći raskinuo Ugovor o pružanju pravne pomoći koji je zaključen 2. siječnja 1998. između stranaka, te navodi da tim putem raskida Ugovor o pružanju pravne pomoći uz otkazni rok od tri mjeseca.

13. Prvostupanjski sud temeljem nesporne činjenice da su tužitelj i tuženica sklopili Ugovor o pružanju pravne pomoći po kojem je tužitelj, kao odvjetnik, zastupao tuženicu u predmetima vođenim pred Općinskim sudom u Zadru, za koje usluge zastupanja se tuženica obvezala tužitelju isplatiti naknadu, rukovodeći se pri tome odredbama čl. 763.- 775. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO) te odredbom čl. 18. st. 1. Zakona o odvjetništvu („Narodne novine“, broj 9/94, 117/08, 50/09, 75/09 i 18/11), kao i sadržajem Ugovora o pružanju pravne pomoći i njegovog anexa broj 1. iz kojeg proizlazi da se tuženica obvezala plaćati tužitelju mjesečnu nagradu u paušalnom iznosu uvećano za pripadajući PDV na ime pružanja pravne pomoći, te platiti i nagradu i naknaditi troškove zastupanja u parnicama u kojima je uspjela u sporu, djelomično održava na snazi platni sadržan u gore navedenom ovršnom rješenju za iznos od 15.876,97 eura (ranije 119.625,00 kuna), dok ga u preostalom dijelu do zatraženih 38.673,80 eura (ranije 291.387,80 kuna), ukida i presuđuje kao pod točkom I. i II. izreke.

14. Pri tome, ocjenu o neosnovanosti dijela zahtjeva za isplatu predmetne naknade za zastupanje u predmetima za koje utvrđuje da nisu pravomoćno okončani, donosi temeljem zaključka da nije ispunjen uvjet iz čl. 2. anexa br. 1. Ugovora o pružanju pravne pomoći – uspjeh tuženice u sporu i to za zastupanje u predmetu P-2213/12 po računu 88-1-1 od 8. studenog 2017. u iznosu od 1.534,65 eura, ranije 11.562,80 kuna, za zastupanje u predmetu P-708/13, po računu 89-1-1 od 8. studenog 2017. u iznosu od 1.977,569 eura, ranije 14.900,00 kuna te za zastupanje u predmetu P-465/17, ranije P- 2657/14, po računu 90-1-1 od 8. studenog 2017. u iznosu od 3.908,686 eura, ranije 29.450,00 kuna.

15. U odnosu na zastupanje u predmetu poslovnog broja P-660/17 (račun 91-1-1 od 8. studenog 2017.), sud prvog stupnja temeljem uvida u navedeni spis utvrđuje da je odlukom Županijskog suda u Splitu Gž-1519/19-3 od 9. siječnja 2020. tuženici sukladno poduzetim radnjama priznat trošak na ime sastava odgovora na tužbu - 4.600 bodova, dok uvidom u zapisnik s ročišta od 29. kolovoza 2017. zaključuje da je tuženicu na tom ročištu zastupao tužitelj, pri čemu da se radi o pripremnom ročištu koje je odgođeno, tako da cijeni da tužitelju za zastupanje na tom ročištu sukladno odvjetničkoj tarifi Tbr. 9. toč. 2. pripada 2.300 bodova, te ružitelju priznaje trošak za davanje odgovora na tužbu u tom predmetu i za zastupanje na ročištu od 29. kolovoza 2017. u ukupnom iznosu od 9.157,87 eura (ranije 69.000,00 kuna), dok u odnosu na račun 86-1-1 od 8. studenog 2017. kojim tužitelj traži isplatu iznosa od 912,47 eura (ranije 6.875,00 kuna), za koji je tuženica tvrdila da je isti plaćen tužitelju, utvrđuje kako tuženica nije dostavila dokaz da bi taj račun bio plaćen, slijedom čega navedeni iznos dosuđuje tužitelju.

16. Temeljem svega iznesenog, pozivom na odredbu čl. 225. ZOO-a, sud prvog stupnja otklanja i prigovor zastare potraživanja.

17. Žalbenim navodima tužitelj osporava zaključak suda prvog stupnja kako postupci koji su vođeni pod poslovnim brojem P-109/2010, P-2213/2012, P-708/2013, P- 465/2017 (ranije P-657/2014, sada P-250/2022) i P-6601/2017, nisu pravomoćno okončani, slijedom čega tvrdi da mu sud pogrešno nije priznao naknadu za zastupanje u navedenim predmetima. Žalbenim navodima tužitelj osporava i zaključak suda prvog stupnja temeljem kojeg mu za zastupanje u predmetu P-660/2017 priznaje za odgovor na tužbu i zastupanje na ročištu po 4.600 bodova, uz tvrdnju da poslovni odnos između stranaka nije zavisan od odluke Županijskog suda u Splitu Gž-1519/19-3 od 9. siječnja 2020. po kojoj je tuženici priznat trošak na ime sastava odgovora na tužbu od 4.600 bodova sukladno zahtjevu za naknadu troškova koje je postavila treća osoba, drugi punomoćnik koji je tada zastupao tuženicu, već da mu pripada nagrada sukladno ugovoru o nalogu koji je zaključen između stranaka i važećoj odvjetničkoj Tarifi.

18. Tuženica žalbenim navodima osporava zaključak suda prvog stupnja da je u predmetu P-660/2017 tužitelj imao ovlaštenje zastupati tuženicu na ročištu od 29. kolovoza 2017., uz tvrdnju da je tuženica u tom predmetu pravodobno obavijestila sud o tome da je tužitelju opozvana punomoć za njezino zastupanje, istovremeno sud obavještavajući o novom punomoćniku. U žalbi ustraje na tvrdnjama da je račun 86-1-1 od 8. studenog 2017. kojim tužitelj traži isplatu iznosa od 912,47 eura (ranije 6.875,00 kuna), plaćen tužitelju, u prilogu žalbe dostavljajući dokaz o njegovom plaćanju (list 129 spisa), upirući i na prekoračenje tužbenog zahtjeva u dijelu kojim su tužitelju na dosuđenu glavnicu priznate zatezne kamate od 31. listopada 2017., premda je tužitelj tražio kamate od 30. studenog 2017.

19. Kako to proizlazi iz stanja spisa, između stranaka nije sporno da je tužitelj s tuženicom sklopio Ugovor o pružanju odvjetničkih usluga, koji ugovor je po svojoj prirodi ugovor o nalogu. Ugovorom o nalogu se, u smislu čl. 763. st. 1. ZOO-a, obvezuje nalogoprimac prema nalogodavcu da za njegov račun poduzme određene poslove te se istovremeno nalogoprimac ovlašćuje na poduzimanje tih poslova (čl. 763. st. 2. ZOO-a). Nalogoprimac ima pravo na naknadu za svoj trud, a u slučaju odvjetničkih usluga visina naknade je propisana Tarifom.

20. Tijekom postupka pred sudom prvog stupnja, pa isto takao niti sada u žalbenom stupnju postupka, između stranaka nije sporan sadržaj Ugovora o pružanju odvjetničkih usluga sklopljenog između stranaka 2. siječnja 1998. (list 46-47 spisa), kao niti činjenica da je tuženica, kao nalogodavac, izvansudskom izjavom raskinula premetni Ugovor temeljem odluke općinskog vijeća Općine Privlaka od 27. lipnja 2017. (list 21 spisa).

21. I u žalbenom stupnju postupka, sporno je pravo tužitelja na naknadu za usluge zastupanja tuženice.

22. Tužitelj tvrdi da je do otkaza ugovora ispunjavao Ugovor te da mu slijedom toga pripada pravo na punu naknadu za obavljene usluge zastupanja obračunate primjenom odgovarajuće odvjetničke tarife, pri čemu sadržaj i obim pruženih odvjetničkih usluga dokazuje popisom troškova za svaki pojedini predmet, dok tuženica tvrdi da je tužitelju isplatila punu naknadu za sve poslove do otkaza ugovora, a da nakon obavijesti sudova o opozivu punomoći i angažiranju novih punomoćnika za njezino zastupanje, tužitelj više nije bio ovlašten za njezino zastupanje.

23. Prije svega, u odnosu na žalbene navode tuženice vezano za prvi račun 86-1-1 od 8. studenog 2017., po kojem tužitelj traži isplatu naknade na ime zastupanja tuženice po Ugovoru o pružanju pravne pomoći u iznosu od 912,47 eura (ranije 6.875,00 kuna), za koji tuženica, istovjetno kao i tijekom prvostupanjskog postupka, tvrdi da je navedeni račun platila tužitelju, valja odgovoriti da pravilno sud prvog stupnja, suprotno žalbenim tvrdnjama tuženice, zaključuje da tuženica nije dostavila dokaz da bi taj račun bio plaćen. Naime, neosnovano se tuženica u žalbi poziva na podnesak od 3. lipnja 2020. u kojem, istina, iznosi tvrdnje o plaćanju tog računa, ali iz sadržaja tog podneska ne slijedi da bi tuženica ukazivala na dostavljanje dokaza o podmirenju navedenog računa (uz navedeni podnesak), niti iz sadržaja spisa proizlazi da bi takav dokaz dostavila uz navedeni ili bilo koji drugi kasnije dostavljeni podnesak, pri čemu preslik Glavne knjige tuženice o Pregledu pozicija - Analitike – Troška za usluge odvjetnika ČA učinjenih do datuma 22. prosinca 2022. (list 129 spisa), predstavlja novi dokaz koji se u smislu čl. 352. st. 1. ZPP-a, u žalbi ne može predlagati, s time da niti iz navedenog dokaza nije razvidno da bi trošak predmetnog računa bio podmiren. Stoga, žalbeni navodi tuženice koji se odnose na navedeni račun, nisu osnovani.

24. Nadalje, u odnosu na žalbene navode tužitelja vezano za račun 87-1-1 od 8. studenog 2017. i postupak koji je vođen pod poslovnim brojem P-109/2010, valja odgovoriti da tijekom prvostupanjskog postupka, kako to proizlazi iz sadržaja spisa, između stranaka nije bio sporan račun 87-1-1 od 8. studenog 2017., koji je glasio na iznos od 5.806,62 eura (ranije 43.750,00 kuna), a koji račun se odnosio na zastupanje tuženice u predmetu Općinskog suda u Zadru oznake P-109/10, već je u odnosu na navedeno potraživanje tuženica tražila prijeboj, koji prigovor radi prebijanja je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim (s obrazloženjem da tuženica nije dokazala da ima tražbinu za prebijanje), tako da je potraživanje tužitelja u tom dijelu prihvatio, slijedom čega se žalbeni navodi kojima tužitelj prigovara zaključku suda prvog stupnja da navedeni postupak nije pravomoćno okončan, ukazuje neosnovanim, jer za navedeni postupak sud prvog stupnja nije niti preispitivao pravomoćnost toga postupka (jer račun koji se odnosio na navedene odvjetničke usluge u tom predmetu između stranaka nije bio sporan).

25. Međutim, u odnosu na žalbene navode tužitelja vezano za račun 88-1-1 od 8. studenog 2017. (na iznos od 1.534,65 eura, odnosno ranije 11.562,80 kuna), i postupak koji je vođen pod poslovnim brojem P-2213/2012, valja odgovoriti da tužitelj žalbenim navodima osnovano upire na to da je u odnosu na navedeni postupak pogrešno utvrđeno da nije pravomoćno okončan. Naime, uvidom u preslik spisa Općinskog suda u Zadru P-2213/2012 (koji prileži predmetnom spisa), suprotno zaključku suda prvog stupnja, proizlazi da je navedeni postupak pravomoćno okončan presudom suda prvog stupnja poslovni broj P-2213/2012 od 28. travnja 2017. (kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja usmjeren protiv tuženice, koju je na zadnjem ročištu na kojem je zaključena glavna rasprava, zastupao tužitelj), koja presuda je potvrđena presudom Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-1079/2017-6 od 14. lipnja 2019. iz čega slijedi da je u tom predmetu tuženica. uspjela u sporu. Istina, preslik spisa koji je sud prvog stupnja pribavio službenim putem (i vratio ga Županijskom sudu u Rijeci uz dopis od 15. svibnja 2019.), nije sadržavao drugostupanjsku odluku, međutim, imajući u vidu iznesene tvrdnje tužitelja iz podneska od 24. kolovoza 2020. (list 84 spisa), u kojima je tužitelj ponovio svoje tvrdnje o pravomoćno okončanom predmetu P-2213/2012, predlažući da se izvrši uvid u navedeni spis (kao i u preostale spise), nakon čega sud prvog stupnja na ročištu za glavnu raspravu od 20. siječnja 2022., zaključuje glavnu raspravu, bez ponovnog uvida u navedeni predmet u kojem je u međuvremenu donesena drugostupanjska odluka (presuda Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-1079/2017-6 od 14. lipnja 2019.), što je sud prvog stupnja mogao provjeriti putem e spisa, i na taj način pravilno utvrditi stanje navedenog predmeta (u trenutku zaključenja glavne rasprave, koje je relevantno), koji predmet je tada već bio pravomoćno okončan i to u korist tuženice, kod takvog stanja stvari žalbeni navodi tužitelja se ukazuju osnovanima.

26. Stoga, kako je sud prvog stupnja pogrešno ocijenio stanje predmeta P-2213/2012 (da isti nije pravomoćno okončan), posljedično čemu je pogrešno zaključio o tome da tužitelj u navedenom predmetu nema pravo na naknadu za zastupanje tuženice (jer tuženica nije pravomoćno uspjela u sporu), valjalo je u tom dijelu prihvatiti žalbene navode tužitelja i tužitelju na ime zastupanja u tom predmetu priznati pravo na naknadu u iznosu od 1.534,60 eura (ranije 11.562,50 kuna), imajući u vidu troškovnik koji je priložen uz račun 88-1-1 od 8. studenog 2017. (list 35 spisa), na kojem troškovniku je naveden iznos od 11.562,50 kuna, koji iznos je tuženici priznat kao potreban trošak za zastupanje tuženice po punomoćniku odvjetniku u predmetu P-2213/2012 (kako to proizlazi iz presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2213/2012 od 28. travnja 2017.), koji iznos je, stoga, osnovano dosuditi tužitelju na ime zastupanja u tom predmetu.

27. Nadalje, u odnosu na naknadu za zastupanje u predmetu P-708/2013 (kasnije P- 976/2018), i iskazan na računu 89 -1-1 od 8. studenog 2017.) te za zastupanje u predmetu P-2557/2014 (kasnije P-456/2017), i iskazan na računu 90 -1-1 od 8. studenog 2017., na žalbene navode tužitelja valja odgovoriti da tužitelj u odnosu na navedene predmete činjenično nije niti isticao da se radilo o pravomoćno okončanim predmetima. Naime, u odnosu na predmet P-708/2013 je isticao da je netočna tvrdnja tuženice da je u tom predmetu izgubila spor, jer da je prvostupanjska presuda od 27. listopada 2016. ukinuta i predmet vraćen na ponovan postupak, a što je sud prvog stupnja i utvrdio uvidom u preslik navedenog spisa (koji se nalazi u pomoćnom omotu predmetnog spisa), dok je u odnosu na predmet P-2557/2014, za koji je tuženica tvrdila da isti nije pravomoćno okončan (kako je to i sud utvrdio uvidom u preslik navedenog spisa), u kontekstu dospijeća naplate odvjetničke usluge, obrazlagao svoje pravo kao odvjetnika zahtijevati isplatu nagrade za obavljene odvjetničke usluge u tom predmetu, nakon što je iste obavio. Sve navedeno upućuje na zaključak da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio stanje stvari u oba navedena predmeta, pravilno se rukovodeći sadržajem spisa koji je utvrdio uvidom u pribavljene preslike.

28. Stoga, neosnovano žalbenim navodima tužitelj upire na to da je sud prvog stupnja pogrešno ocijenio stanje navedenih predmeta (da isti nisu pravomoćno okončani), jer iz sadržaja spisa (preslika oba navedena predmeta) slijedi da isti u trenutku kada je sud prvog stupnja pribavio iste radi uvida, nisu bili pravomoćno okončani, a tužitelj suprotno nije tvrdio. Posljedično navedenom, pravilno je sud prvog stupnja zaključio o tome da tužitelj u navedenim predmetima nema pravo na naknadu za zastupanje tuženice (jer tuženica nije pravomoćno uspjela u sporu).

29. Međutim, u odnosu na naknadu za zastupanje u predmetu P -660/2017 iskazanu na računu 91-1-1 od 8. studenog 2017., žalba tužitelja ukazuje se djelomično osnovanom.

30. Naime, vezano za navedeni predmet, između stranaka nije bilo sporno da je isti pravomoćno okončan na način da je tuženica uspjela u tom sporu, pri čemu tuženica tijekom postupka tužitelju nije niti osporavala pravo na naknadu troška za sastavljanje odgovora na tužbu u tom predmetu (kako to proizlazi iz sadržaja spisa), već je osporavala visinu zatraženog troška po tom osnovu od 100,000,00 kuna, uz tvrdnju da je u tom predmetu sud tuženici priznao pravo na naknadu troška za sastavljanje odgovora na žalbu po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 4600 bodova, odnosno 46.000,00 kuna, u kojem iznosu sud prvog stupnja priznaje tužitelju pravo na naknadu i u ovom predmetu.

31. Međutim, osnovano tužitelj žalbenim navodima upire na to da za radnje koje je kao punomoćnik poduzeo za tuženicu u navedenom parničnom predmet, ima pravo na obračun troškova u skladu s važećom odvjetničkom Tarifom - Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22, dalje: Tarifa), tim više jer je tarifnim brojem 43. točka 1. propisano da odmjeravanje i naplata troškova na teret protivne stranke ne utječe na obračun troškova između odvjetnika i stranke za izvršeni rad i izdatke u vezi s izvršenim radom.

32. Ovdje je u pitanju obvezno pravni odnos između pružatelja usluge (odvjetnika) i naručioca usluge (klijenta), a kod toga odnosa je bitno je li određena usluga naručena i je li pružena, na taj odnos treba primijeniti odredbe ZOO-a (čl. 763. - 784.), Zakon o odvjetništvu i odvjetničku Tarifu.

33. S obzirom na to da je Ugovorom o pružanju pravne pomoći zaključenom između stranaka jasno ugovoreno (čl. V.), da se na nagrade za sastavljanje tužbi, davanje odgovora na tužbu i dr. primjenjuju odredbe odvjetničke tarife u pogledu naplate nagrade za izvršeni rad, stoga je visinu zatražene naknade valjalo utvrditi primjenom tada važeće odvjetniče tarife.

34. Stoga je, rukovodeći se vrijednosti predmeta spora u predmetu P-660/2017 (iz koje parnice je tužiteljevo potraživanje nastalo), od 21.116.401,50 kuna, koja vrijednosti predmeta spora predstavlja osnov za obračunavanje visine nagrade, kao i popisom troškova priloženih uz račun 91-1-1, tužitelju valjalo priznati naknadu za predmetnu parničnu radnju - odgovor na tužbu (Tbr. 8. t. 1. Tarife), sukladno navedenoj vrijednosti predmeta spora, po kojoj odvjetniku pripada nagrada od 9724 bodova, što uz primjenu Tbr. 50. Tarife (po kojoj je vrijednost boda iznosila 10,00 kuna), čini iznos od 97.240,00 kuna, a uz pripadajući Porez na dodanu vrijednost (koji je tužitelj također naveo u popisu troškova), u iznosu od 24.310,00 kuna (Tbr. 42. Tarife), čini ukupno iznos od 121.550,00 kuna, odnosno sada 16.132,46 eura. Sve to neovisno o tome koliko je u tom predmetu P-660/2017 sud tuženici priznao pravo na naknadu toga troška, na što tužitelj žalbenim navodima osnovano upire.

35. Međutim, u odnosu na trošak zastupanja na ročištu od 29. kolovoza 2017. , osnovano tuženica žalbenim navodima osporava pravo tužitelja na naknadu tog troška.

36. Naime, iz sadržaja spisa P-660/2017 neupitnim slijedi da se radi o ročištu na koje je pristupio tužitelj, na kojem ročištu je sud konstatirao da spisu prileži podnesak od strane ZOU Ankica Kamber Nakićen i Nikolina Kranjčec, koje su se iskazale kao nove punomoćnice tuženice, moleći odgodu ročišta, što je predlagala i suprotna stranka, čemu se tužitelj protivio pozivajući se na svoje pravo zastupanja tuženice sukladno Ugovoru o pružanju pravne pomoći od 2. siječnja 1998., osporavajući novim punomoćnicama procesni legitimitet za zastupanje tuženice, pri čemu iz naprijed navedenog podneska novih punomoćnica tuženice (uz koji su iste dostavile punomoć za zastupanje tuženice u navedenom predmetu), proizlazi da iste obavještavaju sud da su nove punomoćnice tuženice u ovom predmetu te da je ranijem punomoćniku (tužitelju), u tom predmetu (a i svim preostalima) opozvana punomoć, nakon čega isti odbija tuženici predati spise u predmetima kojima ju je zastupa, radi čega predlažu odgodu ročišta.

37. Pravna narav odnosa između stranke i odvjetnika kao njezinog punomoćnika u postupku je ugovorne naravi (ugovor o zastupanju, ugovor o nalogu i sl.) neovisno o propisima koji organizacijski, funkcionalno i financijski - tarifno uređuju odvjetničku službu, pa pitanje odvjetničkog honorara, odnosno uvjeta, načina i visine isplate naknade za poduzetne radnje, može biti u svakom konkretnom slučaju ugovorom regulirano na poseban način koji nije u suprotnosti s prisilnim propisima.

38. Prema shvaćanju ovog suda, postojanje izdane parnične punomoći samo po sebi ne daje pravo na odvjetnički honorar sukladno odredbama Odvjetničke tarife, imajući u vidu da su prema odredbi čl. 313. st. 2. ZOO-a postojanje i opseg punomoći nezavisni od pravnog odnosa na temelju kojeg je punomoć dana, pa je punomoć tek očitovanje

- izjava upućena trećima koja punomoćniku, prema trećima, daje legitimaciju za poduzimanje pravnih radnji s punim učinkom za opunomoćitelja.

39. Nadalje, prema čl. 99. st. 1. ZPP-a, stranka može punomoć u svako vrijeme opozvati, a punomoćnik je može u svako vrijeme otkazati. Prema st. 2. istog članka opozivanje odnosno otkaz punomoći mora se priopćiti sudu pred kojim se vodi postupak u pisanom obliku ili usmeno na zapisnik.

40. U konkretnom slučaju neupitno je da je tuženica obavijestila sud o opozivu punomoći, tužitelju prije održavanja ročišta 29. kolovoza 2017. (podneskom od 3. kolovoza 2017.), istovremeno obavještavajući sud o novim punomoćnicama tuženice u ovom predmetu, uz predaju nove punomoći, te da je raniji punomoćnik (tužitelj), odbio tuženici predati spise u predmetima u kojima ju je zastupao, radi čega su nove punomoćnice predložile odgodu ročišta.

41. U takvoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, s obzirom na novu punomoć koja je prije održavanja predmetnog ročišta dostavljena sudu zajedno s obavijesti o opozivu ranije punomoći dane tužitelju, po stavu ovoga suda, tužitelj više nije bio ovlašten na tom ročištu zastupati tuženicu (niti je to tužitelj faktično činio, kako to proizlazi iz sadržaja zapisnika, iz kojega slijedi da je na tom ročištu štitio vlastite interese, a ne interese tuženice), pri čemu za tužitelja više nije postojala niti obveza zastupanja tuženice u skladu s odredbom čl. 99. st. 4. ZPP-a, jer navedena obveza postoji samo u slučaju otkaza punomoći, dakle, u slučaju kada ju otkazuje punomoćnik, a ne kada ju opoziva opunomoćena, kao u ovom slučaju. Činjenica da je tužitelj na ročište pristupio, moguće za njega predstavlja štetu u određenom smislu, međutim, tužbeni zahtjev u ovome sporu u tom dijelu niti činjenično, niti pravno ne temelji kao zahtjev za naknadu štete, iz kojeg razloga ga sud u tom pravcu niti nije mogao razmatrati.

42. Stoga, kako se žalbeni navodi tuženice kojima osporava pravo tužitelja na naknadu troška za njezino zastupanja na ročištu od 29. kolovoza 2017., ukazuju osnovanima, to su bez utjecaja na zaključak o tom pravu tužitelja, žalbeni navodi tužitelja kojima osporava visinu pobijanom presudom dosuđene naknade tužitelju i s tim u vezi, na učinke raskida Ugovoru o pružanju pravne pomoći od 2. siječnja 1998.

43. S obzirom na djelomično osnovanu žalbu tužitelja i djelomično osnovanu žalbu tuženice u odnosu na navedeni račun 91-1-1, valjalo je u konačnome po tom računu prihvatiti zahtjev tužitelja za naknadu u daljnjem iznosu od 52.550,00 kuna (pored suđenog iznosa od 69.000,00 kuna).

44. Slijedom svega obrazloženog, valjalo je pravilnom primjenom materijalnog prava u pobijanom dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 11.562,80 kuna po računu 88-1-1, te u dijelu u kojem djelomično nije prihvaćen zahtjev za isplatu po računu 91-1-1 u iznosu od 52.550,00 kuna, što ukupno iznosi 8.509,23 eura (64.112,80 kuna), zajedno s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 30. studenog 2017. pa do isplate, preinačiti prvostupanjsku presudu i u tom dijelu djelomično održati na snazi platni nalog iz predmetnog javnobilježničkog rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, sukladno odredbi čl. 451. st. 3. ZPP-a, te odlučiti kao u točki III. izreke ove presude (čl. 373. toč. 3. ZPP-a), dok je u preostalom dijelu žalbe obje stranke valjalo odbiti i odlučiti kao u točki I. i II. izreke ove presude (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

45. Odluka o stopi zateznih kamata za razdoblje do 31. prosinca 2022., temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21), a za razdoblje od 1. siječnja 2023. pa do isplate, na Zakonu o izmjenama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 114/22 i 155/23), u svezi s Uredbom o izmjeni Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 156/22).

46. Pri tome je u odnosu na zatezne kamate koje su dosuđene na iznos glavnice za razdoblje od 31. listopada 2017. pa do 30. studenog 2017., pobijanu presudu u tom dijelu valjalo ukinuti temeljem odredbe čl. 369. st. 5. ZPP-a, s obzirom na to da je u tom dijelu pobijanom presudom prekoračen tužbeni zahtjev na način da je dosuđeno više od onoga što je traženo, čemu tuženica žalbenim navodima osnovano prigovara, imajući u vidu da je tužitelj tražio isplatu zateznih kamata od 30. studenog 2017., tako da mu iste nisu mogle biti dosuđene za razdoblje preko zatraženog (od ranijeg datuma 31. listopada 2017.), kako to pogrešno čini sud prvog stupnja, slijedom čega je odlučeno kao pod točkom I. izreke ovog drugostupanjskog rješenja.

47. S obzirom na to da je preinačena odluka o glavnoj stvari, čime je izmijenjen uspjeh stranaka u sporu, valjalo je preinačiti i odluku o troškovima parničnog postupka, s time da se odluka o parničnim troškovima temelji na odredbama čl. 166. st. 2. ZPP-a, čl. 154. st. 2. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a.

48. Kako je tužitelj u konačnome u osnovu i visini uspio s približno 63% svog zahtjeva, valjalo je tužitelju u tom omjeru dosuditi zatražene troškove parničnog postupka na temelju odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a. Međutim, imajući u vidu da je troškovnik za zastupanje tužitelja (list 102 spisa), kako to proizlazi iz sadržaja spisa, na ročištu na kojem je zaključena glavna rasprava 24. svibnja 2022., predao osobno tužitelj, a ne njegov punomoćnik (koji na tom ročištu niti nije bio prisutan), pri čemu je na troškovniku na kojem je, između ostalog, popisao odvjetnički trošak, tužitelj sebe naznačio u svojstvu odvjetnika, dakle, ne kao stranku, slijedi da je navedenim troškovnikom zatražena naknada troškova za zastupanje po njemu samome, kao punomoćniku odvjetniku, a ne u ime punomoćnika koje je ovlastio za zastupanje i za koje je u spisu priložena punomoć

– odvjetnicu Desu Valčić iz Zadra, Plemića Borelli 2/1 i odvjetnicu Barbaru Begonja iz Zadra, Špire Brusine 10, tako da se radi o troškovniku koji sud nije mogao uzeti u obzir, osim u dijelu koji se odnosi na trošak javnobilježničke nagrade s PDV-om koji je zatražen u iznosu od 545,89 eura (4.112,98 kuna) u skladu s odredbama Pravilnika o nagradama i naknadi troškova javnih bilježnika u ovršnom postupku („Narodne novine“, broj: 8/11,112/12, 114/12, 131/20 i 9/21) te trošak plaćene sudske pristojbe na presudu u iznosu od 205,19 eura.

49. Stoga, tužitelj u predmetnom postupku ima pravo na naknadu troškova parničnog postupka u ukupnom iznosu od 473,18 eura (63% od 751,08 eura).

50. Radi navedenog, valjalo je preinačiti prvostupanjsko rješenje u odluci o troškovima postupka pod točkom III. izreke te naložiti tuženici da nadoknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 473,18 eura, a u preostalom dijelu žalbu tužitelja odbiti (točka II. rješenja).

51. U odnosu na zatraženi žalbeni trošak tužitelja, valja odgovoriti da tužitelj zahtjev za naknadu žalbenog troška nije postavio u žalbi o kojoj je ovaj sud odlučivao, već ga je postavio tek uz odgovor na žalbu tuženice, slijedom čega o takvom zahtjevu sud nije mogao odlučivati (čl. 164. st. 3. ZPP-a).

52. U odnosu na zatraženi žalbeni trošak tuženice, za obrazložiti je da, iako je tuženica djelomično uspjela sa žalbom, imajući u vidu da se u konačnome ne radi o njezinom uspjehu sa žalbom u skladu s odredbom čl. 154. st. 2. ZPP-a (jer je uspjeh tužitelja po njegovoj žalbi bio veći od uspjeha tuženice po njezinoj žalbi, tako da je pobijana odluka preinačena samo u korist tužitelja), slijedom čega je zahtjev tuženice za naknadu žalbenog troška valjalo odbiti i riješiti kao pod točkom IV. ovoga rješenja (čl. 166. st. 3. ZPP-a).

53. Tužitelju nije priznat trošak sastava odgovora na žalbu sukladno odredbi čl. 155. st. 1. ZPP-a, u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a, slijedom čega je valjalo riješiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke pod točkom V..

54. Slijedom svega obrazloženog, odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

U Zagrebu, 30. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš